Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Tijana Mihajlović Lektor: Mile Živković
Zdravo. Danas ću vam pričati o smehu
i htela bih da počnem tako što ću se vratiti u vreme
kad sam prvi put primetila smeh.
To je bilo kad sam bila mala. Imala sam oko šest godina
i slučajno sam videla roditelje kako se neobično ponašaju,
kako se smeju.
Zaista su se mnogo smejali.
Valjali su se po podu od smeha.
Vrištali su od smeha.
Nisam znala zbog čega se smeju, ali sam želela da im se pridružim.
Htela sam da budem deo toga
i tako sam sela sa strane i počela da vičem: „Hu-hu!” (Smeh)
Slučajno, smejali su se jednoj pesmi
koju su ljudi pevali,
a koja je govorila o natpisima u toaletima u vozovima
i o tome šta ste smeli ili niste smeli da radite
u toaletu u vozu.
Morate da se setite da mi Englezi, naravno,
imamo vrlo sofisticiran smisao za humor.
(Smeh)
U to vreme, nisam razumela ništa od toga.
Interesovao me je samo smeh
i zapravo me, kao neuronaučnika, opet interesuje.
Smejanje je stvarno čudno.
Ono što ću vam sad pustiti su primeri
pravih ljudi koji se smeju
i želim da razmislite o zvucima koje ljudi proizvode
i koliko to čudno može biti
i, u stvari, koliko je smeh primitivan kao zvuk.
Više liči na životinjski zov nego na govor.
Evo malo smeha za vas. Prvi je prilično veseo.
(Audio: smeh)
Ovaj sledeći momak treba da diše.
U jednom trenutku, bila sam u fazonu
„moraš malo i da dišeš, druže"
jer zvuči kao da izdiše.
(Audio: smeh)
Ovo nije izmenjeno; to je njegov smeh.
(Smeh)
Na kraju imamo jednu ženu koja se smeje.
Smeh nas može odvesti do nekih zaista čudnih mesta u smislu zvukova.
(Audio; smeh)
Ona u stvari kaže na francuskom: „O, moje bože, šta je to?"
Svi smo pomalo uz nju. Nemam pojma.
Kako biste razumeli smeh, morate proučiti delove tela
koje psiholozi i neurolozi obično ne proučavaju dovoljno,
a to je grudni koš.
Ne zvuči previše zanimljivo,
ali, zapravo, koristite ga sve vreme.
Ono što trenutno činite sa vašim grudnim košem -
a nemojte prestajati s tim - je disanje.
Koristite međurebarne mišiće, mišiće između vaših rebara,
da biste udisali i izdisali vazduh iz pluća
kroz širenje i grčenje grudnog koša
i ako bih stavila traku oko spoljašnjeg dela vaših grudi,
tzv. disajnu traku i samo posmatrala vaše pokrete,
videli biste prilično blag sinusoidni pokret.
To je disanje.
Svi to radite. Nemojte prestati.
Čim počnete da govorite,
počinjete da koristite disanje na potpuno drugačiji način.
Ono što ja radim sada je nešto što izgleda ovako.
Kad pričate, koristite veoma fine pokrete grudnog koša
da biste izbacili vazduh van.
Mi smo, zapravo, jedine životinje koje to mogu da rade.
Zato možemo da pričamo.
I pričanje i disanje imaju smrtnog neprijatelja,
a taj neprijatelj je smeh
jer, dok se smejete,
isti ti mišići počinju da se pravilno grče
i dobijete izraženu vrstu pomeranja u cik-cak,
a to jednostavno istiskuje vazduh iz vas.
To je bukvalno osnovni način pravljenja zvuka.
Mogli biste gaziti po nekome - ima isti efekat.
Jednostavno istišćete vazduh,
a svaka od ovih kontrakcija - ha! - daje vam zvuk.
Dok se udružene kontrakcije dešavaju, možete dobiti grčeve,
a tada počinju ove - (Šištanje) - stvari da se dešavaju.
Sjajna sam u ovome. (Smeh)
Vezano za nauku o smehu, nema se mnogo šta reći,
ali ispada da je skoro sve što mislimo da znamo
o smehu pogrešno.
Tako, uopšte nije neuobičajeno, recimo,
da čujemo ljude kako kažu -
ljudi su jedine životinje koje se smeju.
Niče je to mislio.
U stvari, nailazite na smeh kod mnogih sisara.
Dobro je opisan i istražen kod primata,
ali nailazite na njega i kod pacova,
a gde god da se sretnete sa njim -
kod ljudi, primata, pacova -
otkrićete da se vezuje za stvari kao što je golicanje.
To je isto za sve ljude.
Otkrićete da je vezan za igru, a svi se sisari igraju.
Gde god da naiđete na njega, vezan je za interakcije.
Tako, Robert Provajn, koji je dosta radio na ovome,
ukazao je na to da su 30 puta veće šanse da ćete se nasmejati
ako ste sa nekim, nego kada ste sami,
a mesto gde nailazite na najviše smeha su
društvene interakcije, kao što je razgovor.
Tako, ako pitate ljudsko biće: „Kada se smejete?”,
pričaće o komediji, humoru i šalama.
Ako pogledate kada se smeju - smeju se kada su sa prijateljima.
Kada se smejemo sa ljudima, jedva da se ponekad smejemo šalama.
Smejete se da biste pokazali ljudima da ih razumete,
da se slažete sa njima, da ste deo iste grupe kao i oni.
Smejete se da biste pokazali da vam se sviđaju, a možda ih i volite.
Sve to radite u isto vreme dok razgovarate sa njima,
a smeh odrađuje puno emocionalnog posla za vas.
Nešto na šta je Robert Provajn ukazao, kao što možete videti ovde
i razlog zbog kog smo se smejali
kada smo čuli sav zabavan smeh na početku
i zbog kog sam se ja smejala kada sam naišla na svoje roditelje je
da je to u ogromnoj meri bihevioralno zarazan efekat.
Možete da se zarazite smehom,
a veće su šanse da ćete se zaraziti od nekog ako ga već poznajete.
Dakle, određuje ga društveni kontekst.
Morate da sklonite humor sa strane
i razmišljate o društvenom značenju smeha
zato što je to mesto gde se nalazi njegovo poreklo.
E, sad, ja sam se veoma zainteresovala za različite vrste smejanja,
a postoje i neurobiološki dokazi o tome kako ljudi vokalizuju
koji nagoveštavaju da možda postoje dve vrste smeha koje imamo.
Čini se da neurobiologija bespomoćnog, nevoljnog smeha,
kao smeh mojih roditelja koji leže na podu vrišteći zbog blesave pesme,
može imati drugačiju osnovu od učtivijeg društvenog smeha
sa kojim se susrećete, koji nije grozan smeh,
već ponašanje nekoga koji ovo radi kao deo komunikacionog čina prema vama,
deo njihove interakcije sa vama; oni biraju da ovo urade.
U našoj evoluciji, razvili smo dve različite vrste vokalizacije.
Nevoljne vokalizacije su deo starijeg sistema
u odnosu na dobrovoljne vokalizacije kao što je govor koji sada držim.
Možemo zamisliti da smeh zapravo može imati dva različita korena.
Proučavala sam to detaljnije.
Da bih to učinila, morali smo da usnimimo ljude koji se smeju,
a morali smo da radimo štagod je potrebno da bismo nasmejali ljude
i uspelo nam je da ti isti ljudi proizvedu veštački, društveni smeh.
Zamislite da vam je prijatelj ispričao vic,
a vi se smejete jer volite prijatelja, a ne i zaista zbog vica.
Pustiću vam par ovih.
Želim da mi kažete da li je smeh pravi
ili mislite da je veštački.
Dakle, da li je ovo nevoljan ili dobrovoljan smeh?
(Snimak: Smeh)
Kako vam zvuči?
Publika: Veštački. Sofi Skot: Veštački? Veštački.
A ovaj?
(Snimak: Smeh)
(Smeh)
Najbolja sam.
(Smeh) (Aplauz)
Ne stvarno.
To je bio bespomoćan smeh.
U stvari, da bi to usnimili, sve što je trebalo da urade je da me usnime
kako posmatram prijateljicu dok sluša nešto za šta znam da je može nasmejati
i reagovala sam ovako.
Otkrivate da su ljudi dobri u pravljenju razlike
između pravog i veštačkog smeha.
Čini se da su to dve različite stvari za nas.
Zanimljivo, vidite nešto slično kod šimpanzi.
Šimpanze se smeju drugačije ako ih golicate
nego kada se međusobno igraju,
a može biti da vidimo nešto slično tome ovde -
nevoljni smeh, smeh zbog golicanja, drugačiji od društvenog smeha.
Akustično su veoma različiti.
Pravi smeh je duži. Ton je viši.
Kada počnete jako da se smejete,
počnete da istišćete vazduh iz pluća
pod mnogo većim pritiskom od onog
koji biste ikada mogli proizvesti dobrovoljno.
Recimo, nikada ne mogu dostići tako visoke tonove da pevam.
Takođe, proizvodite kontrakcije i čudne zvižduće tonove,
što znači da je iskreni smeh izuzetno lak,
ili osećamo da je izuzetno lak za uočavanje.
Nasuprot tome, za veštački smeh možemo misliti da zvuči malčice lažno.
U stvari nije; zapravo je vrlo važan društveni znak.
Puno ga koristimo, biramo da se puno smejemo
u mnogim situacijama
i čini se da je nezavisna pojava.
Na primer, nailazite na nazalnost u veštačkom smehu,
„ha ha ha ha ha” zvuk,
koju nikada ne biste mogli da dobijete ako se smejete nevoljno.
Čini se da su zaista dve različite stvari.
Odneli smo ga pod skener da bismo videli kako mozak reaguje
kada čujete smeh.
Dok ovo radite, to je vrlo dosadan eksperiment.
Samo smo puštali ljudima pravi i veštački smeh.
Nismo im rekli da je to studija o smehu.
Stavili smo i druge zvukove da ih zbunimo,
a samo su ležali i slušali zvukove.
Nismo im rekli da išta rade.
Bez obzira na to, kada čujete pravi i veštački smeh,
mozak reaguje potpuno drugačije,
značajno drugačije.
Ono što vidite u područjima u plavoj boji,
koja se nalazi u auditivnom korteksu su
područja mozga koja više reaguju na pravi smeh,
a čini se da je slučaj da,
kada čujete nekoga da se nevoljno smeje,
čujete zvukove koje nikada ne biste čuli u bilo kom drugom kontekstu.
To je nedvosmisleno
i čini se da je vezano za pojačanu slušnu obradu
novih zvukova.
Suprotno tome, kada čujete nekoga da se veštački smeje,
vidite da su ovi regioni roze boje,
a koji zauzimaju područja mozga koja su povezana sa mentalizacijom,
razmišljanjem o tome šta neko drugi misli.
Mislim da to znači da,
iako vam se mozak skenira, što je apsolutno dosadno
i ne posebno interesantno,
kada čujete da neko proizvodi „a ha ha ha”,
pokušavate da shvatite zašto se smeju.
Smeh uvek ima značenje.
Uvek pokušavate da ga razumete u kontekstu;
čak i ako, što se vas tiče, u tom trenutku
nije nužno vezan za vas,
i dalje želite da znate zašto se ti ljudi smeju.
Imali smo priliku da pogledamo kako ljudi čuju iskreni i veštački smeh
po različitim starosnim grupama.
Ono je onlajn eksperiment koji smo sproveli sa „Kraljevskim društvom”
i ljudima smo samo postavljali dva pitanja.
Kao prvo, slušali su smeh
i morali da kažu koliko im iskreno ili veštački zvuči.
Iskreni smeh je prikazan crvenom bojom, a veštački - plavom.
Ovde vidite brzi početak.
Sa godinama postajete sve bolji u uočavanju iskrenog smeha.
Šestogodišnjaci nagađaju i ne mogu zaista čuti razliku.
Kako starimo, postajemo bolji u tome,
ali, zanimljivo, u ovoj grupi podataka ne dostižemo svoj vrhunac
do kasnih tridesetih i ranih četrdesetih godina.
Ne razumete smeh u potpunosti dok ne stignete do puberteta.
Ne razumete smeh u potpunosti dok vaš mozak ne sazri
pri kraju tinejdžerskih godina.
Učite o smehu kroz ceo vaš život kao odrasle osobe.
Ako preformulišemo pitanje i kažemo ne kako smeh zvuči,
u smislu da li je pravi ili veštački, već kažemo
koliko vas ovaj smeh zasmejava,
koliko je zarazan po vas, vidimo drugačiji profil.
Ovde, što ste mlađi,
više želite da se pridružite kada čujete smeh.
Sećate se mog smeha sa roditeljima iako nisam znala šta se dešava.
Stvarno možete da vidite ovo.
Svi, mladi i stari,
nalaze da je pravi smeh zarazniji od veštačkog smeha,
ali, kako starimo, postaje nam manje zarazan.
Ili postajemo mrzovoljni sa godinama,
ili može značiti da što više razumete smeh
i postajete bolji u tome,
treba vam više od ljudi koji se smeju
da biste želeli da se smejete.
Potreban je društveni kontekst.
Dobili smo vrlo interesantno ponašanje
o kom su mnoge naše laičke pretpostavke netačne,
ali počinjem da shvatam da je smeh nešto više
od važne društvene emocije koju treba posmatrati
jer se ispostavilo da su ljudi jako osetljivi
po pitanju korišćenja smeha.
Postoji sjajna grupa studija koja dolazi
iz laboratorije Roberta Levensona u Kaliforniji,
u kojoj sprovodi longitudinalnu studiju sa parovima.
Dovodi venčane parove, muškarce i žene, u laboratoriju
i daje im da vode stresni razgovor
dok su povezani za poligraf, pa može da vidi kako postaju uznemireni.
Znači, imate njih dvoje tamo, a on bi rekao mužu:
„Recite mi šta vaša žena radi što vas iritira.”
Odmah vidite -
samo zamislite na trenutak vas i vašeg partnera -
možete zamisliti da svi postaju uznemireniji čim to krene.
Možete fizički da vidite da ljudi postaju uznemireniji.
On otkriva da parovi koji prevaziđu osećaj uznemirenosti uz smeh,
pozitivne emocije kao što je smeh,
ne samo da odmah postaju manje uznemireni,
već se može uočiti da se fizički osećaju bolje,
nose se sa ovom neprijatnom situacijom bolje zajedno,
a to su i parovi koji izveštavaju
o visokim nivoima zadovoljstva u svojoj vezi
i koji ostaju duže zajedno.
U stvari, kada pažljivije pogledamo intimne veze,
smeh je fenomenalno koristan pokazatelj
kako ljudi zajedno regulišu emocije.
Ne emitujemo ga samo jedni na druge da bismo pokazali
da se sviđamo jedni drugima;
činimo da se osećamo bolje.
Ne mislim da je ovo ograničeno samo na ljubavne veze.
Mislim da je ovo osobina
intimnih emotivnih veza kakve možete ostvariti sa prijateljima,
što objašnjava moj sledeći video,
Jutjub video o mladom momku iz bivše Istočne Nemačke
i stvaranju videa koji bi trebalo da promoviše njihov hevi-metal bend.
Izuzetno je mačo, a raspoloženje je veoma ozbiljno.
Želim da sada primetite šta se dešava po pitanju smeha
kada stvari krenu po zlu
i koliko se to brzo dešava i kako to menja raspoloženje.
Hladno mu je. Samo što se nije okvasio.
Na sebi ima kupaći, ima peškir.
Led.
Šta može da se desi?
Počinje video.
Ozbiljno raspoloženje.
Njegovi prijatelji se već smeju, i to jako.
On se još ne smeje.
(Smeh)
Sad i on kreće
i sad već svi pucaju od smeha.
(Smeh)
Na podu su.
(Smeh)
Stvarno mi se sviđa što je sve veoma ozbiljno
dok ne skoči na led i čim skoči, kad ne propadne kroz led,
ali nema ni krvi ni kostiju svugde,
njegovi prijatelji počinju da se smeju.
Zamislite da je stao i rekao:
„Ozbiljno, Henrih, mislim da je ovo slomljeno.”
Ne bismo uživali u ovom snimku. Bilo bi uznemiravajuće.
Ili, da trči okolo sa slomljenom nogom smejući se,
a njegovi prijatelji viču: „Henrih, treba da idemo u bolnicu”,
ni to ne bi bilo smešno.
Činjenica da smeh funkcioniše,
da ga dovodi iz bolne, ponižavajuće, teške situacije
u smešnu situaciju je ono u čemu uživamo ovde,
a mislim da je to stvarno interesantna primena
i zapravo se dešava sve vreme.
Na primer, sećam se da se nešto slično desilo
na sahrani mog oca.
Nismo skakali po ledu u kupaćim kostimima.
Nismo Kanađani.
(Smeh) (Aplauz)
Ovi događaji su uvek teški, jedan rođak je bio malo naporan,
moja mama je neraspoložena
i sećam se da sam, pre nego da je sve krenulo,
pričala priču o nečemu iz serije iz sedamdesetih
i baš sam mislila u to vreme da ne znam zašto to radim,
a onda sam shvatila
da sam smišljala nešto iz nečega
da bih je mogla naterati da se nasmeje sa mnom.
To je osnovna nagonska reakcija da nađemo razlog da mi to možemo.
Možemo da se smejemo zajedno. Proći ćemo kroz ovo.
Bićemo dobro.
U stvari, svi radimo ovo stalno.
Radite to toliko često da i ne primećujete.
Svi potcenjuju koliko se često smeju,
a radite nešto dok se smejete sa drugim ljudima
što vam zapravo dozvoljava pristup drevnom evolucionom sistemu
koji su sisari razvili da bi stvorili i održali društvene veze
i da, naravno, regulišu emocije da bi učinili da se osećaju bolje.
To nije nešto svojstveno samo ljudima - to je zaista drevno ponašanje
koje nam stvarno pomaže da regulišemo osećanja
i koje čini da se osećamo bolje.
Drugim rečima, kada se radi o smehu,
ti i ja, dušo, nismo ništa drugo do sisari. (Smeh)
Hvala vam.
Hvala vam. (Aplauz)