Tip:
Highlight text to annotate it
X
Svi dobri ljudi su zgranuti *** patnjom nevinih.
Kada nevinu osobu pogodi bolna zaraza ili je muče ili ubiju, prirodno osećamo tugu ili bespomoćnost i često bes.
Mnogi ljudi tvrde da je takva patnja dokaz da Bog ne postoji.
Njihovi argumenti idu ovako:
Bog je sav dobar i svemoćan.
Takav Bog ne bi dozvolio nepotrebnu patnju.
Pa ipak mi neprestano posmatramo nepravednu patnju.
Stoga, makar jedna od ovih premisa o Bogu mora biti netačna.
Ili Bog nije sav dobar, ili nije svemoguć, ili jednostavno ne postoji.
Šta nije u redu sa ovim argumentima?
Hajde da prvo ispitamo šta podrazumevamo kada kažemo da Bog ne bi dopustio nepravednu patnju.
Postoje dve kategorije patnje.
Patnja izazvana od ljudskih bića, koju nazivamo moralno zlo.
I patnja izazvana od strane prirode, na primer zemljotres ili rak.
Slobodna volja objašnjava kako Bog može da bude dobar i da dozvoli moralno zlo.
Zato što je Bog dao ljudima slobodnu volju, pa su oni slobodni da se ponašaju protivno Božjoj volji.
Činjenica da oni čine zlo ne dokazuje da Bog nije dobar.
Osim toga da ne postoji Bog ne bi postojalo apsolutno merilo dobra.
Svaki sud pretpostavlja merilo.
Isto važi i za naše moralne sudove.
Šta je naše merilo u prosuđivanju da je zlo zlo?
Najviše što možemo reći o zlu a da ne postoji Bog je to da se nama, po našim subjektivnim ukusima, nije svidelo kada ljudi učine određene stvari drugim ljudima.
Ne bismo imali osnovu da kažemo taj čin je bio loš samo zato što nam se nije svideo.
Dakle, problem ljudskog zla postoji samo ako postoji Bog.
Što se tiče prirodne patnje to postavlja nešto što se čini težim pitanjem.
Vidimo da nevino dete pati, recimo od neizlečive bolesti.
Žalimo se. Razumljivo.
To nam se ne sviđa. Razumljivo.
Osećamo da to nije u redu, da je nepošteno i da ne bi trebalo da se desi. Razumljivo.
Ali je nelogično, osim ako ne verujete u Boga.
Jer, ako ne verujete u Boga, vaša subjektivna osećanja su jedina osnova po kojoj se možete protiviti prirodnoj patnji.
U redu, ne dopada vam se. Ali kako vaše nedopadanje nečega dokazuje nepostojanje Boga?
Razmislite o tome.
Upravo je suprotno.
Naši sudovi o dobru i zlu, prirodnom kao i ljudskom, pretpostavljaju Boga kao merilo.
Ako nema Boga, nema ni dobra ni zla.
Tu je samo priroda koja čini ono što čini.
Ako je priroda sve što postoji, onda uopšte nema potrebe objašnjavati zašto jedna osoba pati, a druga ne.
Nepravedna patnja je problem samo zato što imamo osećaj za ono što je pravedno i nepravedno.
Ali odakle taj osećaj dolazi?
Sigurno ne iz prirode.
Ne postoji ništa pravedno u vezi prirode.
U prirodi je sve u preživljavanju.
Šta drugim rečima znači da je patnja nepotrebna ili da nije u redu? Kako se to određuje?
Prema kom merilu?
Vaše lično merilo ništa ne znači.
Moje lično merilo ništa ne znači.
Možemo smisleno da govorimo o tome kako je patnja nepotrebna ili da nije u redu samo ako imamo ishodišno verovanje da merilo dobra i lošeg objektivno postoji.
I ako to merilo postoji to znači da postoji Bog.
Štaviše, vernik u Boga ima neuporedivo lakši put nego ateista, psihološki kao i logički, pri bavljenju problemom prirodne patnje.
Ako prihvatite da postoji dobar Bog, moguće je da takođe verujete da će Bog nekako udesiti stvari kako valja, ako ne u ovom svetu onda u sledećem.
Za ateiste, s druge strane, nikakva patnja nikada se neće popraviti.
Nema konačne pravde.
Loši pobeđuju, a dobri pate.
Zemljotresi i rakovi ubijaju. Kraj priče.
Bukvalno.
Ako je priroda sve što postoji...
kako osetljiva osoba može ostati duševno zdrava u svetu u kom cunami zbriše čitave gradove, zli ljudi muče i ubijaju nevine žrtve, a bolesti napadaju neselektivno ljude?
Odgovor je: nije moguće.
Da li tako želite da živite?
Ja sam Piter Krejft, profesor filozofije na Boston koledžu za Univerzitet Prager.