Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan: Pokušavao sam da vam opišem kako atinska demokratija
u celosti, nakon reformi koje su bile sprovedene od
strane Perikla, nakon smrti Efijalta, kako je sistem
radio, i ja sam opisao ono što ćemo zvati zakonodavnom
vlašću i manje važnom izvršnom vlašću,
a sada bih želeo da se okrenem ka tome što zovemo sudska
vlast. Dakle, ovaj atinski sudski sistem, ja mislim, se možda čini još čudnijim
savremenom posmatraču od ostatka ustava.
Počinje se sa listom od šest 6000 porotnika koji su regrutovani
da služe u sudovima svake godine. Bilo kojeg dana,
porotnici koji su se pojavili da prihvate zadatak
bili su dodeljeni određenim sudovima i određenim slučajevima.
Uobičajeni broj porotnika čini se da je bio 501,
Iako je bilo i malih porota sa pedesetjedan pa sve do porota 1501,
u zavisnosti od toga kakav je bio slučaj, da li je bio javni
ili privatan, i takođe koliko je bio važan. Da bi se izbegla mogućnost podmićivanja i
pristrasnosti, Atinjani su razvili zapanjujuće složen sistem
zadataka koji su efikasno sprečili ometanja.
Taj sistem je opisan u Aristotelovom atinskom ustavu.
Mislim da je to 61. poglavlje; Ako neko od vas misli da ima
mesec ili dva slobodno, pročitajte taj pasus i recite mi šta
to pobogu znači, kako to funkcioniše. Složeno je
a poenta je da su oni želeli da budu sigurni da je nemoguće
bilo kome da zna ko će biti na određenoj listi porotnika
za određeni slučaj da ako bi neko želeo da podmiti
nekoga, morao bi da podmiti 6000 ljudi, a to bi bilo
blago obeshrabrujuće. Rekli biste da je to iskrena
grupa ljudi. Pa, ne bi izumeli takav složen sistem da nisu svi zauzeti
razmišljanjem o načinima kako ga prevariti, tako se meni čini.
Međutim, ne bi uspeli, sistem je sigurno bio obezbeđen, ja mislim.
Pravni postupak je bio značajno drugačiji od onoga što je prisutno na modernom
američkom sudu. Prvo iznenađenje sa kojim bi se susreli je odsustvo
bilo kakvog javnog tužioca, odnosno državnog tužioca.
Zapravo, ovde ne postoje advokati uopšte. Razmislite o tome. Razmislite koliko bi to
učinilo Šekspira srećnim. Žalbe, bilo da su bile
građanske ili krivične, javne ili privatne, velike ili male, bile su registrovane i raspravljane
od strane građana. Tužilac i optuženi ,
svaki je predstavio svoj slučaj svojim rečima i svojim jezikom,
jer svako je mogao da unajmi pisca govora da mu pomogne
u pripremi svog slučaja, i ta profesija je procvetala u Atini.
Premda je samo dostiglo svoj vrhunac mnogo godina nakon Perikla,
najveći pisci sudskih govora
koji su sačuvani, a ja verujem da su bili
sačuvani jer su ih generacije smatrale onim najboljim
govorima ikad, dolaze iz sledećeg veka, iz četvrtog veka pre nove ere.
Evo još jednog iznenađenja. Ne postoji sudija. Porota je bila sve.
Nijedan atinski demokrata koji sebe poštuje ne bi dozvolio nekom pojedincu,
Bez obzira na njegove kvalifikacije, da mu kaže koji dokazi su relevantni
a koji nisu, i koje zakone ili koji prethodni slučaj primeniti.
Sa gledišta Atinjana, to bi stavilo previše težine na
učenje i stručnost, a takođe bi stvorilo opasnost od korupcije
i nedemokratske predrasude. Hoću reći, ako niste mogli
sakriti ko će biti sudija, kao što se to moglo uraditi sa
porotom, mogli ste – ako je postojao sudija, a on je bio važan
da ga podmitite. U stvari,
u našem vlastitom sistemu nije nečuveno da su sudije podmićivane.
Čak nije ni nečuveno da oni imaju bezrazložne predrasude
u jednom ili drugom pravcu. Atinjani nisu imali
ništa od toga. Tako je sve zavisilo od učesnika u slučaju da navedu
relevantne zakone i presedane, a onda je bilo na poroti da
odluči između tužioca i optuženog. Tako, u osnovnim pitanjima pravde
i poštenja, atinski demokrata je imao vrlo malo vere
u stručnjake. Ovo je bio jedan najdemokratskiji aspekat
ovog demokratskog ustava, Pretpostavka da su
svi građani imali dovoljno smisla i dovoljno svega
što je trebalo da donosi presude koje su tako važne
na sudu. U sudnici, tužilac i optuženi
svaki je imao priliku da predstavi svoj slučaj, Da opovrgne protivnika, da navede
zakone koje smatra relevantnim, da dovede svedoke,
i da onda sumira svoj slučaj. Ima još jedna zanimljiva stvar
iz američke perspektive, svaki slučaj—oprostite, svaka faza slučaja je bila
ograničena na određeno vreme koje je pratio službenik
koristeći vodeni sat, i nijedno suđenje, slušajte ovo, nije trajalo duže od jednog dana.
Na kraju, slučaj bi otišao poroti, koji naravno
nisu imali nikakve instrukcije ni odgovornost jer nije postojao
sudija da im kaže o čemu treba da razmisle i koje
mogućnosti su bile na raspolaganju. Porota nije razmatrala;
niste imali 1501 ljutih ljudi. Oni su samo imali tajno glasanje
i jednostavno većina je odlučila o ishodu. Ako je bilo potrebno izreći kaznu,
a ta nije bila opisana zakonom, iako vrlo malo kazni su
bile zakonom opisane, koristila se sledeća procedura: tužilac
koji je dobio slučaj, je predložio kaznu, a optuženi
je onda imao priliku da predloži drugačiju kaznu.
porota je onda, ali opet bez razmatranja, samo glasala da izabere jednu ili drugu,
ali oni nisu mogli da predlože ništa svoje; nije bilo mogućih kreativnih
kazni, samo jedna ili druga od onih
koje je predložila svaka strana. Obično je ovaj proces naveo
obe strane, a ako razmislite o ovome, da predlože umerene kazne.
Jer bi porota odbila nerazumni predlog kazne
bilo koje strane. Ako je tužilac tražio
prestrogu kaznu, to je garantovalo da će oni odabrati
predlog kazne onog drugog i obrnuto. Kritičari ovog sistema su se žalili
da ovakva demokratija je napravila Atinjane parnički nastrojenima. Sistem je sadržao
uređaj i zato – zapravo ne zato već u stvari,
suprotno od toga – dozvolite mi da se vratim.
Naravno da su Atinjani bili parnički nastrojeni znajući da su
ugradili element koji bi smanjio stepen neosnovanih
nerazumnih, smešnih, ili čak užasnih optužbi. Sistem je sadržao ovaj
uređaj. Ako tužilac nije dobio navedeni procenat porotničkih glasova,
onda se od njega zahtevalo da plati znatnu kaznu. U javnim parnicama
on je platio državi. U privatnim parnicama,
platio je optuženom. Ovo je zasigurno
služilo da znatno odvrati lakomislene,
zlobne, i pre svega avanturističke parnice. Samo pomislite
Kako bi to promenilo naš sistem kad bi mi imali tako nešto.
Na neki način mi imamo nešto od toga
u našem sistemu. Na primer, moguće je
Ako neko podigne parnicu protiv nekog drugog i ne uspe,
sudija može da odluči da gubitnička strana
mora da plati sudske troškove, što je odbrana od
neozbiljnih optužbi. Ali, to nije ni približno temeljno kao atinski sistem, koji
je oduvek ovo imao. Tako dakle, ako ste imali slučaj koji bi
osvojio puno prijatelja u poroti, koštalo bi vas i ovako
i onako. Dakle, ovaj atinski pravosudni sistem je očigledno
imao mnogo mana. Odluke su mogle biti neuobičajene i
nepredvidive jer nisu bile kontrolisane presedanom.
Porota bi mogla imati predrasude a porotnici nisu imali odbranu osim
svoje vlastite inteligencije i znanja protiv govornika,
koji je nepravilno citirao zakone i koji je izvrnuo istoriju, a mi imamo
govore na sudovima u kojima ovi ljudi izmišljaju
zakone za koje niko nikad nije čuo i koriste
grozne argument. Dakle, da su oni zloupotrebljavali
ovu priliku, o tome nema razgovora. Govori neopterećeni pravilima dokazivanja
i relevantnosti, a bez discipline nametnute od sudija,
mogli su biti nestvarni, lažni, i sofistički.
Ima jedna anegdota o jednom poznatom
atinskom govorniku koja mislim da vam daje nagoveštaj o ovome.
Ovo je bio Lisija koji je živeo krajem petog veka i početkom četvrtog, a bio je
jedan od velikih uspešnih pisaca beseda u Atini.
Neko je došao k njemu i rekao, “Umešan sam u ovaj spor,
Lisije i voleo bih da ti platim da mi napišeš govor,”
a Lisija je rekao, “u redu.” Otišao je kući, napisao govor,
doneo ga čoveku i rekao, “evo ga.”
Čovek ga je pročitao i rekao, “ Lisija ovo je izvanredno,
odličan govor, ne smem da izgubim, puno ti hvala”; Lisija odlazi kući.
malo kasnije Lisija čuje kucanje na vratima,
Na vratima je isti čovek. On kaže, “Lisija, opet sam pročitao
taj govor, da li sam pogrešio, prepun je strašnih argumenata,
protivrečnosti, ima rupa u tvojoj logici kroz koje mogu proći kamioni”
A Lisija kaže, “smiri se prijatelju moj, porota će čuti
ovaj govor samo jednom.”
Dakle, naravno da su sve ove mane bile tu, ali iz savremene perspektive rekao bih
da je Atinski sistem imao brojne pogodnosti.
Američki pravni sistem i sudske procedure su
optuživani za preterane tehničke detalje koje su na ivici
nerazumljivosti, kao i za centralnu ulogu advokata i
sudija koji daju ogromnu prednost bogatima koji mogu
da priušte da plate povećane troškove učestvovanja u
pravnom sistemu. Tipično, odsustvo odvraćanja neosnovanih tužbi
je pomoglo da se prepune sudski kalendari. Vreme provedeno
u biranju porote, koje u stvari nije oduzimalo ni malo vremena
u Atini, i rasprave oko pravnih tehničkih detalja se protežu
još dalje, to je proces koji nema vremensko
ograničenje. Nije neobično da učesnici spora čekaju mnogo
godina dok dođu na sud. Ponekad se desi da optuženi umre
pre nego što njegov slučaj dođe na sud. Nije svako ubeđen u korist
skrupulozne zaštite prava učesnika
u sve složenijem kodu pravnog postupka i da
je ona vredna odugovlačenja koje nastaje, a neki ističu na princip da pravda
koja je odlagana je u stvari odbijena. Često u našim sudovima
odluke donose sudije na osnovu veoma udaljenih, teških
pravnih ili proceduralnih razloga koje su nerazumljive
običnom građaninu. Kao rezultat toga, ima mnogo kritikovanja sudija i advokata,
i uopšteno, gubitak vere u pravni sistem.
Uz sve svoje mane, mislim da je atinski sistem bio
jednostavan, brz, otvoren i lak za shvatanja svojih građana. Sadržao je
odredbe usmerene na stvaranje umerenih kazni i na odvraćanje
nerazumnih sporova. Nije postavljao nikakve prepreke
pravnih tehničkih detalja niti pravnih stručnjaka između građana
i njihovih zakona, računajući kao i uvek na zdrav razum običnog Atinjana.
Atinski demokratski sistem kao takav, doveden na vrhunac za vreme Perikla,
je bio oštro kritikovan kroz vekove, neposredno od
savremenika koji su neprijateljski nastrojeni prema demokratiji, a kroz vekove kroz ljude
koji su gledali na atinsku istoriju takvu kakva je bila opisana od strane
preživelih pisaca, a oni su izneli oštre zaključke
o demokratiji. Drevni pisci su uputili većinu napada
na ideju masovnog okupljanja vlade i
izbor državnih službenika raspodelom. Atinski
odmetnik Alkibijad rekao je spartanskoj publici,
Što se tiče demokratije ništa novo se ne može reći, poznata
glupost. Platon je naveo Sokrata da iznese istu poentu
potpunije i ozbiljnije. Sokrat to posmatra kao
izgradnju kuće ili broda, da Atinska Skupština
sluša samo stručnjake. Ako neko bez stručnih
kvalifikacija pokuša da da savet u takvim stvarima,
čak i ako je veoma zgodan, bogat, i plemenit, oni odbiju
da ga poslušaju. Umesto toga, oni mu se ismeju i izvižde ga
dok se on uz buku sam ne povuče
ili ga vojni narednik ne odvuče, ili ga izbaci red
predsednika. Pa vi zamislite to kada izađete da govorite
a atinskoj skupštini, Bilo bi vam bolje da ste spremni za sve.
Ali kada se vodi diskusija u vezi poslova države, Sokrat kaže,
Svako može da ustane i govori, stolar, kotlar, obućar, putnik,
vlasnik broda, bogat i siromašan, plemić i prost čovek, i niko ga neće prekoriti kao što su to radili
u ranijim slučajevima; kad je davao savet, a nije imao znanje
i nije bio izučen. Atinjani su u stvari
cenili važnost znanja, veština, talenta, i iskustva kada su mislili
da ove stvari postoje i da su od javnog interesa.
Stoga oni nisu dodeljivali već su birali vojne oficire,
neke blagajnike, pomorske arhitekte, i upravitelje vodovoda.
Ovo su u suštini pitanja života i smrti,
ili finansijske bezbednosti države; Osim toga, oni nisu puno marili
za stručnost. Ako nisu izabrali profesore političkih
nauka, ili filozofe, ili advokate da ih vode i
da im sude, to je bilo zato što su oni bili
skeptični da postoji korisna ekspertiza u ovim poljima,
a i da postoji, da li bi mogla da bezbedno i korisno bude
upotrebljena za opšte dobro. Nije jasno, barem meni, da je iskustvo iz
poslednjih dve hiljade petsto godina pokazalo da nisu u pravu.
Ne znam koliki procenat predstavnika i senatora
u našem Kongresu su pravnici po struci, ali kolika god da je ta cifra, sigurno
je velika. Stvarno je izvanredno što svi mi sedimo
nepomični prema ovoj situaciji. Ta raznolikost
Profesija koju nalazimo u našem društvu apsolutno je
nezastupljena u našim državnim institucijama. Atinjani ne bi nikad dozvolili nešto
tako nedemokratsko kao ovo. Kao drugo, malo je verovatno
da su mnogi glupaci i nesposobnjakovići imali udela u
javnim odnosima. Naravno to je druga strana odbijanja ekspertize
i iskustva; dobijete ljude koji
ne znaju o čemu govore u bilo kojem obliku,
načinu, ili izgledu koji ima uticaj. Atinjani su to znali i zato su
bili zabrinuti činjenicom da postoji mogućnost da idioti,
budale, kreteni, i drugi nedostojni, dominiraju političkim odlukama. Mislim da nije
jasno da je nama bolje u ovom pogledu.
Sećam se da je Vilijam Bakli jednom rekao da bi on
radije želeo da *** njim vladaju i njime upravljaju prvih četrdeset ili koliko je već
rekao, četrdesetpetoro ljudi iz bostonskog telefonskog imenika,
nego harvardsko nastavničko osoblje. Pomislio sam da svi treba da se složimo
sa time, a možda čak i nastavno osoblje sa Jejla. Mislim da bi trebalo da se malo duže
zamislimo pre nego što zauzmemo stav da je naš sistem jedini na način koji možemo
zamisliti da se sprovede demokratija. Ali da bi došli do toga kako
su se Atinjani nosili sa ovim problemom, zapravo, sama skupština
je bila mnogo manje nezgrapno i nesposobno telo nego
što je generalno pretpostavljano od strane kritičara
i za šta bi mi obično pomislili da je slučaj ako tamo imamo
pet ili šest hiljada ljudi koji pokušavaju da donesu odluku.
Razmislite o ovome, kad bi atinski građanin prisustovao ne na više od polovine zasedanja
održavanih svake godine, on bi čuo dvadeset
debata najsposobnijih ljudi u državi, prvenstveno,
izabranih zvaničnika ili onih koji su pre bili na tim pozicijama,
vodećih političara svih grupacija, takođe znatni broj stručnjaka
za različite predmete, koji bi jednostavno ustali i izrazili
stavove. Ovo su bile prave debate u kojima nije bilo
moguće pridržavati se pripremljenih primedbi i gleadti na vaš-- kako
zovu ove njihove knjige koje su koristili? NJihove političke knjige
ili šta god; Ovo su bile prave debate, a govornici su
morali nepripremljeno da odgovare na teška pitanja
i argument opozicije, niti su to bila neodgovorna
izlaganja, već ozbiljne kontraverze koje su odmah vodile do glasova koji su imali značajne posledice
za govornike i njihovu publiku. A sada ako pretpostavimo
da je svaki učesnik skupštine slušao
ove diskusije u proseku samo deset godina,
a mnogi od njih bi slušali i mnogo duže,
razmislite, sama takva iskustva mora da su stvorila izvanredno biračko telo.
Ja bih rekao, i verovatno više prosvećeni i sofisticirani nego
bilo koja slična grupa u prošlosti. Osim toga, svake godine petsto Atinjana je služilo
u Veću gde su svakodnevno dobijali iskustvo
u upravljanju poslovimaAtine od onih najbeznačajnih do onih
ozbiljnijih, proizvodeći predloge zakona koji je služio kao osnova za
debate i glasanje u skupštini. Tako u svakoj određenoj
skupštini, na hiljade prisutnih, možda i većina
njih bi imali takvu vrstu obuke u
Veću. U tom svetlu ovog iskustva,
pojam da je odluke donosilo mnoštvo neznalica
jednostavno nije ubedljiv. Želim da uporedim
ovu situaciju sa nečim šta ja mislim da mi možda možemo da razumemo.
u devetnaestom veku kada su ljudi išli na koncert,
kako to mi zovemo, klasične muzike skoro svako u
publici je bio muzičar. Pre radija, televizije, i uređaja za snimanje,
ako ste želeli muziku morali ste da je svirate i zato su ljudi,
posebno žene, ali i muškarci takođe, studirali kako svirati na raznim
instrumentima i oni su to mogli. Oni su dakle umeli da čitaju note i
da razumeju muziku na takav način na koji samo učesnik može.
Skoro niko ko danas ide na koncerte nije u toj situaciji.
Tako su Betoven i Brams i slični, pisali njihove kompozicije
i ostalo, i svirali su ljudima koji su bili u
nekom smislu skoro stručnjaci, ako ne, onda su barem bili
vrlo dobro edukovani amateri. To je navedena analogija
o kojoj mi pričamo. Profesionalni političar, tako rečeno, ako je uopšte bilo
takvih u Atini, govorimo o ljudima koji nisu
samo došli sa ulice i nisu znali ništa o tome.
Oni su bili pripremljeni životnim iskustvima
da budu zaista veoma, veoma žilava publika. Ali postavlja se
pitanje, da li su debate u skupštini bile iznošene
od strane običnih građana bez neophodnog posebnog znanja
i kapaciteta za dobro informisano Veće? Dokazi,
ja mislim da kažu ne. Jer su postojali impresivni načini obeshrabrivanja, i formalni i neformalni,
koje bi učinili da neiskusni, loše informisani,
slabo edukovani čovek nerado progovori u skupštini ili
čak i u Veću. Kao prvo, predlažem vam još jednu analogiju. Mnogo, mnogo
godina prisustvujem nastavničkim sastancima na velikim
američkim univerzitetima, i šta sam primetio je da veoma
malo njih, a obično su to ti isti, koji su dovoljno odvažni govore za ili
protiv neke ne previše kontraverzne politike o kojoj je reč u
grupi od manje od stotinak ljudi, a da ne spominjemo one retke, veće sastanke
kada su u pitanju teme koje bude strasti. A ljudi o kojima ovde
govorimo, sa nastavničkih sastanaka, imaju izvanrednu
edukaciju, navodi se da imaju neuobičajenu intelektualnu
sposobnost i da pripadaju profesiji u koju je uključen i javni
govor koji je deo njihovog zanata. sastanci se vode
s pristojnošću prema utvrđenim pravilima ponašanja koja zabranjuju
prekide i lične napade. Ako neki čovek želi da kaže da onaj tamo je
prokleti lažov, neko će ga pozvati na odgovornost i napomenuti
da je to bilo kršenje lične prava i da treba
da prestane sa tim. To se nije dešavalo u atinskoj
skupštini. Ali čak i na ovim vrlo, vrlo paganskim nastavničkim
sastancima o kojima govorim, oni što su prisustovali
vrlo retko su govorili, ako ikad i jesu. Zašto? Zašto? Šta je ono što ih odvraća?
Pitam vas na primer, svi vi znate odgovor ali
ne želite da odgovorite. Zašto? Zašto se plašite odgovoriti na to pitanje;
Znate odgovor. Student: Ne želiš ispasti glup. Profesor Donald Kejgan:
Hvala. Tačno to je razlog. LJudi se stvarno toga plaše.
Oni se samo plaše da čak i ako im niko ne kaže
da su glupi, samo način na koji oni odreaguju će njih učiniti da se osećaju kao da su glupi.
Ovo je fantastično zastrašivanje i ako ga mi ne razumemo
nećemo ni razumeti način na koji je atinska skupština radila,
jer – ali vi naravno znate savršeno dobro
da je njihov problem bio mnogo veći. Sastanci atinske skupštine
nisu bili tihi, spram prilike. Ne trebamo zaboraviti šta je Dekapolis
rekao u Aristofanovim predstavama, Sedeći tamo na Pniksu,
on je pretio da će vikati, da će prekidati, da će maltretirati govornike. Ne treba
zaboraviti Platonov izveštaj o tome kako su se Atinjali smejali i vikali,
ili urlali na govornike za koje su mislili da im nedostaje ono što su
oni smatrali neophodnom ekspertizom. Sama ova neformalna zastrašivanja, mislim
da su oštro ograničavala broj govornika u skupštini,
ali postojao je i zvanični aparat koji ih je ohrabrivao da
da prvo razmisle pre nego što intervenišu i da budu pažljivi u onome
što kažu u ovim debatama na Pniku. Neko vreme, možda za vreme Perikla,
a sigurno ne više od petneast godina nakon njegove
smrti, Atinjani su uneli procedure po imenu
grafe para nomo, koja je imala isti efekat, učinila je građane u skupštini čuvarima
ustava. Bilo koji građanin je mogao da uloži prigovor predlogu
napravljenom u Veću ili u skupštini jednostavno tvrdeći to,
ako je bilo kontradiktorno postojećem zakonu. Ta tvrdnja je zaustavila delovanje
po tom predlogu ili je obustavila akt, ako je već prošlo.
Predlagač je onda bio izveden pred narodni sud i ako je porota odlučila
protiv njega, njegov predlog je bio zabranjen, a on je bio novčano kažnjen.
Čovek koji je ovo uradio tri puta, bio je lišen prava kao građanin.
Očekivanja skupštine i njenih procedura, formalnih i neformalnih, učinila su malo
verovatnim da neznanje i nesposobnost igraju neku veoma značajnu
ulogu u svojim razmatranjima. Naravno postoje
neki neuki imbecili koje niko ne može obeshrabriti,
ali to postoji i u našem sistemu. Još teža optužba se
izjednačila kroz vekove protiv demokratije
koju je promovisao Perikle. Govori se za nju da je nestabilna,ohrabruje grupacije i svađe između staleža.
Govori se da ne mari za prava svojine i da
kao rezultat ona je vladavina siromašnih, koji su većina ***
manjinom bogataša. Ovi argumenti su imali veliku težinu u razmišljanju osnivača
američkog ustava, koji su zapravo odbacili demokratiju.
Morate biti svesni toga. NJihov pojam demokratije
bila je atinska demokratija onakva kako su je opisali kritičari a
oni su svesno i jasno odbacili demokratiju. Oni su mislili na nešto drugo, mislili su
da stvaraju narodnu republiku, a pod republikom su mislili na
nešto drugačije od demokratije. Početkom celovitije demokratije,
koju su ustanovili Efijalt i Perikle, u stvari
mi otkrivamo skoro nerazbijen uredan režim koji je trajao
stočetrdeset godina. Dva puta je prekidan
oligarhijskim epizodama. Prva je rezultat
državnog udara (coup d'état) u sred dugog i teškog rata. Vlada te oligarhije
je trajala samo četiri meseca. Drugu su nametnuli Spartanci
nakon što su pobedili u Peloponeskom ratu, ta je trajala manje od godinu dana.
U obe prilike, potpuna demokratija je bila obnovljena
bez nemira, bez borbi staleža, bez ubijanja ili prognanstva ili osvete,
bez konfiskovanja nečije imovine. Kroz mnoge godine
teškog ratovanja, vojnih poraza, stranih okupacija,
i oligarhijsih agitacija, Atinska demokratija je izdržala i pokazala uzdržanost i umerenost
sa kakvom se retko koji režim može izjednačiti. Ovo ponašanje je
još značajnije u svetlu političkih i ustavnih
uslova koji su preovladali u Periklovoj demokratiji i posle.
Setite se da masa Atinjana se nije suočila sa silom
onoga što se zove vojno-industrijski kompleks.
Oni nisu bili ometeni složenostima
vlade sistemom kontrole i odmeravanja, niti mahinacijama bezskrupuloznih lobista,
i nisu manipulisani obmanama masovnih medija.
Oni su samo trebali da odu gore na Pnik na dan skupštine,
prenesu govore i da glasaju da bi napravili najradikalnije, društvene i ekonomske
promene. Mogli su, ako su želeli. Mogli su da
ponište dug, što je verovatno bilo nešto
što su siromašni favorizovali. Mogli su da uvedu
oporezivanje za zaplenjivanjem bogatih u korist siromašnima.
Jednostavno lišavanje svojine nekolice bogatih, sve ovo su
oni jednostavno mogli da rade, Ništa ih ne bi sprečavalo,
ali nikad nisu. Iako je politička ravnopravnost, takoreći, ravnopravnost pred zakonom,
je bio osnovni princip demokratije, Ali ekonomska ravnopravnost nije imala mesta
U Periklovoj Atini. Naprotiv, demokratija koju je on vodio je branila
prava privatne svojine i nije ni bilo napora da se promeni
neravnopravna podela. Zakletva kojom su se svi porotnici
zakleli svaki put kad su bili u poroti, sadržala je sledeću klauzulu.
“Neću dozvoliti da se ukinu lični dugovi, niti da se zemlje ili kuće, koje pripadaju atinskim
građanima, raspodele.” Zatim,
glavni sudija se svake godine zakleo, da šta god svako poseduje
pre nego što ja dođem na mesto, to isto će imati i zadržati,
dok ja ne odem. Atinsko poštovanje svojine i njihovo odbijanje da se insistira na
ekonomskoj ravnopravnosti, objašnjavaju zašto je njihova demokratija
bila tako mirna, tako stabilna, i tako izdržljiva. Ali zašto je
većina građana bila tako uzdržana i umerena?
Deo odgovora se nalazi u relativno širokoj
podeli svojine u Atini iz petog veka.
To nikako nije bilo ravnopravno. Želim da naglasim reč
“relativno” u poređenju sa državama koje su bile oligarhijske ili
aristokratske. Takođe, kroz porast prosperiteta, kroz duže vreme,
teško je održati bilo kakav razuman,
umeren režim u teškim vremenima, u vremenima u kojima
je postojalo veliko siromaštvo – to je sigurno bilo među
razlozima zašto je Atina bila tako uspešna. Ali tu je uvek postojala, da ne zaboravite,
grupa izuzetno bogatih građana, a takođe i na hiljade onih
što su bili siromašni po svim standardima. Naravno jasno je to
da bilo kad u ovom periodu, većina atinkih građana
nisu bili dovoljno bogati da bi bili hopliti. Nisu bili dovoljno bogati čak ni da su imali
one male porodične farme koje bi izdržavale vašu pešadijsku vojsku. Tako dakle
nije da nema puno siromašnih ljudi u državi.
Najsiromašniji, štaviše, oni koji nisu imali sposobnosti za pešadiju,
su bili ljudi koji su plovili brodovima koji su donosili Atini bogatstvo,
moć i slavu. Poslednjih 30 godina tog veka
osim toga, bila strašna vremena rata,
kuge, osiromašenja, i poraza. A ipak ni za vreme ni posle rata
Atinjani nisu se mešali, na bilo koji način, sa privatnom svojinom
niti su tražili ekonomsko izjednačavanje na dva načina kako su to uvek želeli
revolucionari, ukudanjem dugova i
raspodelom zemlje. U Periklovoj demokratiji,
atinski građani su zahtevali samo ravnopravnost pred zakonom.
Mislim da je ovo ključni princip koji treba razumeti kad
razmišljate o atinskoj demokratiji. Potpuna politička prava za sve građane,
i to je to što je delilo atinsku demokratiju od
oligarhija i aristokratija u ostalim grčkim državama,
i ista prilika koja se pruža kroz ove dve stvari,
ravnopravnost pred zakonom i učešće u
političkom procesu jednako za sve građane. Prema ovim pravilima, Atinjanin je bio voljan
da ih se pridržava usred najvećih nesreća i najvećih
iskušenja. Bilo je to politički jednako,
individualističko pridržavanje zakona, i tolerantno razumevanje
demokratije, za koju se Perikle tako potrudio da je stvori
i u kojoj je mogao da se žali, a koju može da ponosno pokazuje, uveren
da njegovi sugrađani dele njegovo mišljenje. U njihovim racionalnim, svetovnim, svetskim
pristupima životu, u njihovoj privrženosti političkoj slobodi,
i autonomnoj značajnosti pojedinaca u
ustavnom republikanskom i demokratskom javnom životu,
Atinjani iz Periklovih dana su bili bliže dominantnim
idejama i vrednostima naše ere nego što je bila bilo koja kultura
koja se svetu pokazala od davnina. To je zašto ja verujem, da Periklova Atina
ima toliko značenja za nas. Ali ako ima toliko toga da se nauči
iz sličnosti, onda ima barem toliko
da se nauči od razlika između Atinjana
i nas samih. Iako Atinjani vrednuju bogatstvo i materijalna dobra kao i mi,
Oni smatraju ekonomski život i položaj, manje plemenitim i manje
važnim od služenja zajednici.
Iako su oni bili pioniri u prepoznavanju
važnosti, autonomije, i legitimnih zahteva pojedinaca,
nisu mogli da zamisle kako ispuniti duhovne potrebe tog pojedinca
osim uključivanjanjem u život
dobro uređene političke zajednice. Da bi razumeli dostignuća Perikla
i njegovih savremenika, moramo biti svesni
ovih značajnih razlika. Čak mislim da treba da ih proučavamo
i sa određenom poniznošću. Jer uprkos njihovoj starosti,
možda su drevni Atninjani znali i verovali
stvarima za koje smo mi zaboravili ili nikad nismo znali, i treba da čuvamo
mogućnosti otvorene, da su u nekim aspektima možda oni bili u pravu u vezi
nekih od ovih stvari. Sad, ovo o čemu sam do sad pričao
je delovanje atinskog ustava za
aktivne građane, i ja vas podsećam, to znači slobodni ljudi, odrasli, koji su
roditelji građani. To isključuje mnoge ljude koji su živeli u Atini, i zato bih želeo da ukratko
pričamo o te dve grupe takvih ljudi,
koji su bili isključeni iz političkog procesa: žene i robovi, oba su zauzela pažnju
modernih naučnika koji su željni da pokažu
nedemokratski aspekat drevne Atine kada
sudimo po našim kriterijima, koja se čini da sve više i više
zahteva da se sa svakim živim bićem – mislio sam da kažem
svakom živom stvari, postupa ravnopravno. Naravno, ja znam da postoje osećanja
i ljudi koje su to želeli reći – svi mi govorimo, i svi mi se slažemo
da ne bi trebala postojati diskriminacija između muškaraca i žena.
I naravno, ne bi trebali postojati robovi, ali sad prelazimo da pričamo o tome da
ljudi bi trebali dobiti državljanstvo ili građanska prava čak i oni
koji nisu legalni državljani. Ima mnogo ljudi koji žele
da se zaštite životinje, tako kako su za sad zaštićeni ljudi,
a postoje i ljudi koji takođe žele da uključe i drvećei ostalu vegetaciju
pod istu zaštitu. I zato treba da ispitamo atinsku situaciju
ida sami rasudimo o tome. Hajde da prvo pričamo o ženama.
Grčkim društvom, kao i u mnogim kulturama kroz
istoriju, su dominirali muškarci. Ovo je važilo i za grad Atinu
u danima Perikla, ništa manje nego što je važilo
i u drugim grčkim gradovima. Ipak, položaj žena u klasičnoj Atini
je bio predmet velike polemike.
Mnoštvo dokaza koji proizilaze iz zakona, stvarnih atinskih zakona, iz filozofskih
i moralnih spisa, i iz informacija o
uslovima svakodnevnog života i organizacije društva pokazuju
da su žene bile isključene iz većine javnih aspekata javnog života.
Nisu mogle da glasaju, nisu mogle da učestvuju u političkim
okupljanjima, nisu mogle da obavljaju javne funkcije, ili da
imaju ikakav udeo u politici. Muški građani svih staleža
su imali ove javne odgovornosti i
funkcije. Isti izvori pokazuju da u
aspektima privatnog života, žene su uvek bile pod kontrolom
muškaraca. U početku je to bio otac, kasnije suprug, ako je neko omanuo,
onda je tu bio odgovarajući muški rođak određen zakonom.
Žene su se mlade udavale, obično između
dvanaest i osamnaest godina. Mislim da ako uzmemo da su imale
petnaest godina, verovatno bismo dobili razuman
prosek. A muževi su, s druge strane, tipično imali 30 godina, a obično i više
kada su se ženili. Tako su žene uvek
imale odnos kao ćerka sa ocem kada
mislimo na okolnosti života. Osim toga, brakovi su bili ugovoreni.
Uostalom, kao i u ostalim društvima, što ste viši položaj imali
u društvu, to je verovatnije bilo da su brakovi bili
ugovarani prema ekonomskim razmatranjima, društvenim interesima, su dominirali.
A ako ste na nižim položajima u društvu, mogu samo da pretpostavim, jer nemamo
dokaze da su tu odvijalo dosta neformalno, amožda su ti brakovi bili
posledice uzajamne želje koja je važila
i u višem društvu. Obično ovi – i sada prelazim opet
onamo odakle imamo dokaze, a to znači da verovatno
ne samo najsiromašnije žene u gradu, već žene uopšte, obično nisu
same birale muža. Ženin miraz, a mirazi su bili obavezni, je bio kontrolisan
od strane muškog rođaka. Za žene je bilo veoma teško da dobiju razvod,
jer joj je bilo potrebno odobravanje
muškog rođaka, koji ako bi joj odobrio razvod morao je biti voljan da služi kao njen staratelj
nakon raspada njenog braka. U slučaju razvoda,
miraz bi se vratio ženi, ali
i dalje bi bio pod kontrolom, u tom slučaju pod kontrolom njenog oca,
ili odgovarajućeg muškog rođaka. Glavna uloga i odgovornost
ugledne atinske žene, iz porodice sa državljanstvom,
je bila da rodi muške naslednike za kuću njenog muža.
Ali ako u kući njenog oca nije postojao
muški naslednik, tad je ćerka postala, šta Grci nazivaju
epikleros, naslednica porodičnog imanja. U tom slučaju,
od nje se po zakonu zahtevalo da se uda za čoveka koji je bio
najbliži rođak sa očeve strane, da bi tako rodila očekivano
muško potomstvo. U atinskom razmišljanju je bilo, da žene se pozajmljuju drugim
domaćinstvima da rode i uzgoje muškog naslednika
da bi se nastavio oikos, osnivanje porodice.
Jer je čista i legitimna loza potomstva
bila tako važna, žene su bile pažljivo Odvojene od
muškaraca izvan porodice i bile su ograničene na kretanje samo u ženskim odajama
čak i u kući. Muškarci su mogli da traže seksualno zadovoljstvo na više načina izvan
kuće sa prostitutkama višeg ili nižeg stila,
prostitutke su često bile vrbovane iz inostranstva, ali ugledne žene su ostajale kući da odgajaju
decu, kuvaju, tkaju, i nadgledaju upravljanje
domaćinstva. Jedina javna funkcija
žena bila je veoma važna u različitim ritualima i
praznicima državne religije. Postoji jedna sasvim nova knjiga koju je napisao
profesor sa NYU po imenu Koneli, koji veoma pažljivo proučava
sve informacije koje znamo o drevnim grčkim
sveštenicama, koje otkrivaju, ja mislim, nešto o čemu pre nismo
dovoljno znali, a to je da žene barem u tom domenu
su imale važnu, i ja bih rekao nekako i slavnu
ulogu na taj način. Ovo ne menja ništa
o stvarima koje sam govorio o ostalim aspektima života ali stvarno
nismo dovoljno posvetili pažnju ovoj religijskoj strani stvari,
a trebalo bi da upamtimo da religija je bila vrlo važna
ovim ljudima čak iako se nama čini da su oni
bili veoma sekularni u svom načinu života. Religija je po njihovom mišljenju bila
veoma važna. Dakle, u svakom slučaju, i pored ovih religijskih stvari,
od atinskih žena se očekivalo da ostanu kući, tihe,
i neprimetne. Perikle je rekao udovicama i majkama atinskih muškaraca koji su poginuli
u prvoj godini Peloponezkog rata, samo ovo. Čitali ste ili
ćete čitati Periklov poznat posmrtni govor,
i tu on ima toliko toga da kaže,
a na samom kraju se obraća udovicama i majkama
muškaraca koji su umrli, obraća im se na način koji mene skroz zbunjuje
i još uvek ne razumem zašto je izabrao da kaže
ono što je kazao. Ali ono što je rekao, mislim da je bila zajednička
mudrost o tome kakva je bila situacija. On je rekao, “vaša
velika slava je da ne izgubite vaš prirodni karakter
a najveća slava žena je da o njima muškarci
najmanje pričaju, bilo o dobru ili zlu.” U redu, to je ono što
su oni mislili. Zašto je on to, pobogu, rekao na kraju
tog posmrtnog govora? Ako neko zna nešto o tome, bio bih
vam zahvalan ako biste mi rekli; sada ili neki drugi
put u budućnosti. Slika koju dobijamo
iz ovih izvora je tačna, ali ja bih rekao da
se ne uklapa dobro u ono što saznajemo iz dokaza
koji proizilaze iz sasvim drugačijih izvora. Pre svega,
ono što vidimo na slikovnoj umetnosti uglavnom oslikano na vazama,
i još bolje, ono što smo saznali iz tragedija
i komedija koje su bile izvođene svake godine na dva velika praznika
u Atini. Na kraju, ove stvari potiču najviše iz
mitologije, koja je na kraju krajeva, religijska tradicija Atinjana.
Ovi izvori često prikazuju žene kao Centralne ličnosti
i moćne likove, u javnim kaoi u privatnim sferama.
Klitemnestra, koja se pojavljuje u Eshilovoj tragediji Agamemnom, organizuje ubistvo
svog kraljevskog supruga i uspostavlja tiraniju
svog ljubavnika kojim ona dominira. Onda imamo zastrašujuću
i moćnu Medeju od Euripida, koja pregovara sa kraljevima i
ume da počini užasna dela u besu, Za koji mislim da Euripid kaže da je opravdan
bes, čak i ako delo nije. A ovo su samo
dva primera, kojih ima još puno, u kojima žene su
centralne i važne, moćne,
i aktivne, a ne pasivne, i sve se radi o njima.
ostavljeni smo sa očiglednom suprotnošću, jasno otkrivenoj u poznatom govoru Euripidove
tragedije Medeja, a ja bih želeo da vam je pročitam.
On je predstavio svoju predstavu na Dionisijskom festivalu u Atini.
NJegova junakinja je Medeja koja je strankinja i ima neobične moći.
Ona je praktično kao neka veštica,
vračara; nemojte da zamišljate ove veštice iz Noći veštica, prava veštica je tako lepa
da vas može začarati; mislite o tome. Znači ona je strankinja sa ovim moćima,
ali u govoru koji sledi, ona opisuje sudbinu žena
terminima koji izgleda daju tačan prikaz
položaja žena u petom veku p.n.e. u Atini. Evo šta ona kaže,
“Od svih stvari koje žive i mogu da rasuđuju,
mi žene smo najnesrećnija stvorenja. Kao prvo, sa viškom bogatstva, od nas se zahteva
da kupimo muža i da našim telima nađemo gospodara.
Jer da ne nađemo gospodara je još gore, I sada pitanje je
ozbiljno, da li smo našle dobrog ili lošeg, jer za ženu nema lakog izlaza,
niti ona može da odbije brak. Ona dolazi u novi režim
ponašanja i manira, i potrebna joj je proročka moć,
ako nije naučila kod kuće kako najbolje
da upravlja onim sa kojim deli krevet. Ako sve ovo sredimo
dobro i pažljivo, a muž živi sa nama
i pogodno nosi svoj jaram, onda ovakav život je zavidan,
aako ne, onda bih radije umrla.” “Čovek kada je umoran od
Društva u njegovoj kući, on izađe iz kuće i okonča
dosadu tako što se obrati prijatelju ili nekom vršnjaku,
dok smo mi prisiljene da naše oči držimo uprte samo na jednog. Šta oni govore za nas
jeste to da mi provodimo mirno vreme živeći u kući, dok
se oni bore u ratu. Kako samo greše!
Ja bih tako rado tri puta staljala u prvim redovima fronta
u bici nego da rađam dete.” Pitam se šta su atinski muškarci
u publici mislili o svemu tome.
Slika koju Medeja slika, žene podređene muškarcima,
se naravno dobro slaže sa dokazima, ali moramo primetiti činjenicu da
žena koja se žali na sudbinu žena, je moćna centralna
figura u tragediji koja nosi njeno ime.
Uostalom, ovo nije jedini slučaj, Još jedna od velikih tragedija starogrčke drame
je Sofokleova Antigona, a Antigona je još jedna
junakinja koja prkosi kraljevima i svima ostalima
da bi uradila ispravnu stvar, i koja prihvata smrt umesto
da se odrekne svojih principa. Ovo nije takva
žena koju je Perikle imao na umu kada je rekao,
samo ućuti i pobrini se da niko o tebi ne priča. Ova tragedija
je nastala, moramo da upamtimo, na račun države
pred većinom atinskog stanovništva, a napisao ju je
čovek, koji je bio jedan od najvećih atinskih pesnika i
dramaturga. Medeja je uzrok užasa za publiku,
a u isto vreme i predmet njihovog sažaljenja
i saosećanja kao žrtva nepravde. Ona je sve osim bića o kojoj najmanje pričaju
muškarci, da li po dobru ili zlu. Kada su
muškarci izašli iz tog pozorišta, oni su sledećih nekoliko nedelja
pričali o Medeji. Postoji razlog po kojem se veruje da
uloga koju su igrale atinske žene je možda bila složenija
nego što njihov pravni status pokazuje. To je sve što mogu da kažem na ovu temu
jer nisam bio sposoban da rešim ovu nedoslednost.
Neću zalaziti u moderne naučne argumente ali dozvolite mi
samo da kažem da bez obzira šta oni kažu, i kako zvuče, ova dihotomija
je prisutna, ona je u izvorima. Moramo uraditi nešto
i dopuniti stvari koje nedostaju
ako želimo da razumemo kako obe polovine ovoga mogu biti istinite
jer sam siguran da obe nekako jesu. Hajde da se sad okrenemo
pitanju ropstva. U Grčkoj, pravo robovlasništvo
je počelo da se povećava oko petsto godina pre Hrista
i ostalo je kao važan element u društvu. Glavni izvor robova su bili ratni zarobljenici
i piratski zarobljenici, pirati koji su većinu svoje životne zarade
zaradili hvatajući ljude i prodavajući ih kao robove, i naravno
ljudi koji su bili zarobljeni u piratskim ratovima i na druge načine,
su bili oni koje su prodavali trgovcima robova. Oni nisu,
kao što bi na jugu Amerike da su uspeli, ni pokušali da drže robove
sami. NJih su dovodili trgovci robova.
Kao Kinezi, Egipćani, iskoro svaki drugi civilizovan narod u
antičkom svetu, Grci su smatrali strance inferiornima.
Zvali su ih varvarima jer Grcima je njihovo
izgovaranje reči zvučalo kao var, var, var,
Var, var, var. Većina robova koji su radili za Grke su bili stranci.
Grci su ponekad porobili Grke, ali obično ne da
služe u grčkim kućama kao sluge – stvarno ne toliko
u kući. Jesu koristili robove, kao što sam vam ranije rekao, da obrađuju
zemlju uz poljoprivrednike. Glavno zaposlenje,
kao i uvek pre dvadesetog veka, je bila poljoprivreda.
Velika većina grčkih poljoprivrednika je radila na tako malim gazdinstvima da su
bili previše siromašni da izdržavaju i samo jednog slugu. Neki su imali bar toliko sreće da
su mogli imati čak jednog ili dvoje slugu da rade sa njima. Mislim,
kao što sam ranije rekao, mislim da verovatno većina hoplita je
mogla to da izdrži, ali mislim da ipak stvarno ne znamo odgovor na to.
Siguran sam da ih ima u rasponu od nule do više od dva,
ali ako mislite na jednog ili dva, onda ste verovatno u pravu.
Više klase su imale velika imanja, naravno, to se onda dalo na zajam slobodnim
zemljoradnicima ili su ih obrađivali robovi, koje je obiočno nadgledao upravitelj,
koji je i sam bio sluga. Veliki zemljoposednici generalno
nisu imali jedno veliko imanje. U svakom pogledu, želim da izbacite
iz vaše glave sliku roboovlasništva na američkom jugu
sve sa njihovim plantažama i velikim grupama robova
na jednom mestu, kod jednog gospodara. To nije bio tipičan način
za Grke, već zapravo bogati bi imali
nekoliko manjih imanja razbacanih po polisu.
Ovo uređenje nije podsticalo nagomilavanje
velikih hordi poljoprivrednih robova koji bi kasnije obrađivali
pamuk i šećer na plantažama novog sveta. Robovi su u bili korišćeni,
što ja sa smehom zovem u antičkom svetu,
radinost, ali jedan izuzetak tom tipičnom sistemu je bilo rudarstvo. Znamo nešto
o rudnicima u južnoj Atini, gde je srebro
pronađeno i to otkriva drugačiju sliku.
Nikija, bogati Atinjanin petog veka p.n.e.,
je u vlasništvu imao hiljadu robova, koje je iznajmljivao rudarskom
izvođaču radi zarade. Ali ovo je jedinstven primerak; ne znamo ništa o ovako nečemu osim
u ovoj situaciji, a ovo je daleko najveći broj robova
za koji znamo da je pojedinac posedovao. U drugom slučaju
velikog broja robovskih gazdinstva u Atini, porodica koju su činili strani stanovnici
je zapošljavala stodvadeset robova
u svojoj fabrici oklopa koja je bila vojno-industrijski kompleks
u Atini. Većina proizvodnje je međutim bila u veoma malom
razmeru, prodavnice su koristile jednog ili dva, ili nekolicinu robova.
Robovi su radili kao zanatlije u skoro svakom zanatu,
i bilo je tačno za poljoprivredne robove na malim
imanjima, da su radili uz gospodara. Kad bi uzeli ove robove koji
obavljaju većinu posla u Atini, kad bi ih preveli kao
zanatlije ili obične radnike koji redovno rade
na poslovima, koji su slobodni, ako biste ušli, ušli biste u
ove radionice, to je ono što biste pomislili, jer
ne biste imali nekog ko šiba drugoga pred velikim brojem
ljudi. Bili bi tu dvoje ili troje koji tu rade.
Jedan bi bio čovek koji je vlasnik, a možda bi druga dvojica
bili robovi. Veliki deo robova
su naravno bile domaće sluge i mnogi
su bili pastiri. Robovi u javnom vlasništvu su služili kao policajci; nemojte se tu zaneti
postojalo je vrlo, vrlo malo policajaca. Oni su takođe bili
zatvorski stražari; bilo je vrlo, vrlo malo
zatvora i vrlo malo zatvorenika. Postojali su službenici i sekretarice,
a neki su se popeli na radnoj lestvici zbog
dsvojih prirodnih veština, ako su radili – to je obično bio slučaj,
ako ste našli takve ljude u trgovini, a posebno u bankarstvu. Čuli smo da
jedan od najbogatijih ljudi u Atini u četvrtom veku je bio
čovek zvani Pazian koji je bio rob, a uz pomoć svojih talenata
je kupio svoju slobodu, a onda je postao jedan
od najbogatijih ljudi u Atini. To je čudna priča;
Nemojte to uzimati kao nešto što se širilo, ali vam pokazuje jedan
element u sistemu. Broj robova u
staroj Grčkoj je predmet dalje polmike
a to je zato što nemamo dovoljno dokaza da donesemo
ubedljiv odgovor. Ne postoje korisne cifre za
konačan broj robova, ili njihov procenat u
slobodnom stanovništvu u bilo kojem gradu osim u Atini. Tamo dokazi dozvoljavaju procene
ropskog stanovništva u klasičnom periodu,
mislim na peti i četvrti vek, u kojima
ima robova od dvadeset hiljada do oko
sto hiljada robova. Ako prihvatimo značenje
u ovim ekstremima, volim to da radim kada nemam
ništa pametnije da radim, dođete do broja od šezdeset hiljada
robova. Sad, proračuni koji su u vezi sa slobodnim stanovništvom Atine u
u istom period na istoj visini, neki ljudi bi rekli toliko niski
kao – niko ne dobije mnogo niže od četrdeset hiljada domaćinstva,
neki žele da ih podignu na oko šezdeset hiljada domaćinstva.
Šta ja dobijem? Tačno pedeset hiljada -
što bi dalo broj od manje nego dva roba po porodici.
Procenjuje se da samo četvrtina do trećine slobodnih
Atinjana je uopšte imala robove u vlasništvu. Dakle podela nije bila jednaka, jer
većina porodica nije imala robove, a neke porodice su imale
mnogo. Neki istoričari su primetili da na američkom
jugu, u periodu pre građanskog rata,
kada je robova bilo manje od trećine ukupnog
stanovništva, tri četvrtine slobodnih Južnjaka nije imalo robove.
Razmer robova prema slobodnim građanima je bio sličan onome
u drevnoj Atini. Zato što je ropstvo bilo tako
važno za ekonomiju na jugu, ovi istoričari
su predložili da je imalo sličnu važnost i da je bilo
na sličan način opresivno u drevnoj Atini. Ja nalazim nekoliko problema sa
ovom analogijom. Jedno je važno a to je
da se napravi razlika između sveta kao što su države pamuka
američkog juga pre građanskog rata, gde je jedan usev bio pogodan za eksploataciju
velikih grupa robova, dominira ekonomijom,
i društvo kao što je bilo u Atini, gde je ekonomija bila
izmešana, usevi su varirali, zemlja i njena podela je veoma slabo
odgovarala za masovno ropstvo. Još jedna glavna razlika je u
verovatnoći da će rob postati slobodan. Oslobađanje američkih robova, iako
se desilo, je komparativno bilo retko, ali u Grčkoj je to bilo
veoma često. Najpoznatiji primer
koji sam vam već rekao, Pasije koji je počeo kao službenik u banci,
je zaslužio svoju slobodu, postao najbogatiji atinski bankar, a onda
je bio čak nagrađen atinskim državljanstvom ali to je veoma retko.
S druge strane, sticanje slobode za
za robove nije bilo retko. LJudi su često oslobađali robove na svojoj samrti a često i pre toga
iz raznih razloga. Takođe je važno
razlikovati američki jug gde su robovi bili
razlikovani od svojih gospodara po boji kože, gde su gospodari bili sve više neprijateljski
nastrojeni prema ideji oslobađanja robova, i u strahu od
pobuna, od veoma različitog društva u klasičnoj Atini.
Tu su robovi šetali ulicama tako opušteni da bi time mogli da uvrede
plemiće, koji su bili svesni staleža. Platon se žalio na atinsku demokratiju,
da muškarci i žene koji su prodavani nisu ništa manje slobodni od
njihovih kupaca. Jedan anonimni pisac petog veka je bio zaprepašćen ponašanjem
robova u Atini. Rekao je, “Niko ih neće udariti
tamo, niti će vam rob ustupiti mesto prolaza,
a kad bi bilo legalno da slobodan čovek udari roba,
Atinjanin bi greškom mogao biti udaren
pod utiskom da je on rob takođe. Jer odevanje običnih
ljudi tamo nije nimalo superiornije od odevanja robova
niti stranih stanovnika, niti je njihov izgled. Oni dozvoljavaju da robovi tamo da žive luksuzno
A neki od njih čak i u znatnoj lagodnosti.” Posed koji
se oslanja na pomorsku snagu, Tu je neizbežno da robovi moraju da rade
kao zaposleni da bi mi mogli da imamo profit od onoga što oni zarade.
Iako ima bogatih robova, više nije profitabilno
Da se moj rob tebe plaši. U Sparti, moj rob bi se
tebe plašio, ali tamo u Atini, ako se tvoj rob plaši
Mene,on će verovatno potrošiti svoe zarade da se oslobodi opasnosti.”
Zato smo pitanje slobodnog govora robova i slobodnih ljudi
stavili pod jednake uslove. Sad, mnogo toga je totalna glupost;
Ovo je neki desničarski lik koji je samo toliko iznerviran
atinskom demokratijom da daje preterane
izjave, ali ne može biti dalje od realnosti toliko da je smešno jer inače
Ne bi bilo nimalo ubedljivo. Mislim da moramo da zamislimo
robove da su se po Atini kretali do neke mere sa lakoćom i bezbedno
i kako s pravom kaže, rob se nije sasvim jednostavno razlikovao po izgledu
od slobodnog čoveka u drevnoj Atini. Sve ovo treba da bude kontrast sa
slikom juga.
Još vrednije pažnje je to da su Atinjani bili ponekad
voljni da razmišljaju o oslobađanju svih njihovih robova.
U 406., njihov grad suočen sa porazom u Peloponeskom ratu,
oslobađa sve robove u godinama pogodnim za vojsku i daje
državljanstvo onima što su plovili brodovima koji su pobedili u bicii kod Arginusa.
Još dva puta, u veoma važno vreme, predložili su slično, ali bez
uspeha. Sad, za vreme građanskog rata ljudi jesu predlagali
jugu da oslobode svoje robove i da ih uključe u
južnjačku vojsku, ali takve ideje su uvek bile poništene,
i mislim da možemo da vidimo nešto veoma važno u ovoj
razlici između ove dve situacije. Južnjaci su se plašili da to urade jer
nisu verovali robovi da se neće okrenuti protv njih i ubiti ih
ako bi bili naoružani. Atinjani jednostavno nisu imali
taj strah uopšte, a ja mislim da je to velika priča o
razlici između ova dva sistema. U redu, to je sve što imam da kažem u vezi
sa ovim stvarima. Imamo šest, sedam, osam minuta i
Biće mi drago da odgovorim na neke komentare ili pitanja ako bi neko
Želeo da postavi na ove teme. Da, gospodine? Student: zašto mislite da se
Atinjani nisu bojali svojih robova? Profesor Donald
Kejgan: Nisu se bojali svojih robova, jer ja mislim da na prvom mestu, oni ih
nisu tako oštro tretirali da bi stvorili takvu potpunu
mržnju u kojoj ništa ne bi pomoglo. Kao drugo,
mislim da zato štoje njihovo oslobađanje bilo moguće,
ono je omekšalo odnos između gospodara
i roba do te mere da Atinjani nisu imali osećaj
da ovi ljudi čekaju da ih ubiju. Valjda druga stvar jer toliko njih --
kao prvo, počinjete sa robovima u domaćinstva, pa čak
na jugu je bilo vrlo, vrlo malo robova, koji
nisu razvili prijateljska i topla osećanja prema ljudima
u kući. Znači to se pobrinulo za još jednu situaciju.
A onda postoje svi ovi robovi koji su radili uz
njihove gospodare, ne kao deo bande koja ima nadzornika, već
kao saradnik sa zemloradnicima. Dakle, način razmišljanja
o tome, ja mislim da je bio toliko drugačiji da– a tu je još jedna stvar,
nikad nismo čuli za pobunu robova u atinskom polisu.
Čujemo o helotskim pobunama, naravno. Ne uklapa se u kalup Sparte, ali
nikad ne čujemo za pobunu robova i uprkos svim poteškoćama
ovih gradova. Dakle, mislim da bi to bili razlozi.
Još neko? Da. Student: (nečujno) Profesor D.Kagan: Pa kad
su imali veštine, a ovo se desilo i na jugu takođe,
uostalom, ne do iste mere. Kada su imali veštine, bilo u gospodarevom
interesu da ih ohrabri da koriste te iste najbolje
što mogu, a nagrađivali su ih tako što su im dozvolili da
zadrže deo profita onoga šta su proizveli a to je bilo to
što je naravno dozvolilo nekima od ovih ljudi da kupe
svoju slobodu. Tačno je da se to desilo i na jugu.
Još neko, izvolite? Student:
(nečujno) Profesor D. Kejgan: Odgovor je
siguran sam da mora da je bilo odbeglih robova, Ali koliko možemo da vidimo za sad to nije problem.
To je velika stvar na jugu i na severu
kada begunski zakoni postaju veliki izvor problema,
ali mislim da nije bilo puno bežanja robova,
jer zapravo nije baš postojalo mesto gde pobeći.
Nije bilo mesta gde nije bilo ropstva. Dakle, ako bi atinski rob pobegao u Beotiju,
on bi postao beoćanski rob, mislim da je to bio jedan od
razloga i to je isto kao ne tako strogi
postupci koje sam opisao, kombinacija mislim da je smanjila
problem odbeglih robova. Još neko? Da? Student: da li bi mogli da se dotaknete teme
atinskog ropstva u poređenju sa spartanskim? Profesor Donald
Kejgan: Spartanska situacija u poređenju sa atinskom
situacijom, dan i noć. Heloti, o kojima sam vam sve rekao;
Čitali ste sve o tome, i kao što je čovek koji vodi
pobunu u Sparti na početku četvrtog veka
rekao helotima i drugim ljudima koji nisu bili Spartanci
U Lakedemoniji, oni bi rado pojeli sirove Spartance. To je sve što treba
da znate o razlici. Da. Student:
Prema diskusiji o pravosudnom sistemu i
i činjenici da su optuženici bili kažnjeni ako su izgubili
(nečujno) Profesor D.Kejgan: Veoma loše. Student: (nečujno) Profesor
D.Kejgan: Da. Ne znam, kako radi britanski sistem?
Da li oni to rade? Ispričao sam ovu priču raznim američkim advokatima i profesorima prava,
i pogodio me njihov apsolutni nedostatak mašte,
ali kada su konačno počeli da misle o ovi stvarima
oni mi kažu da neki od njih mi sretno kažu
da u nekim oblastima prema kojima se mi krećemo ili imamo nešto od toga.
Oni mi govore da u građanskim parnicama, vrlo često, postupak sa kojim se slože jeste da
jedna strana će dati jedan predlog, jedna strana će napraviti drugi
predlog, a neki arbitrar će izabrati između ova dva.
Ali uglavnom ako govorim, posebno sa profesorima prava, pokušam da ih navedem da misle o
prednostima i nedostacima atinskog sistema
sa nekom objektivnošću, i kažem im da na trenutak stave po strani
pitanje da li mislite da će pravda najpre biti donešena
kroz anglosaksonski pravosudni sistem ili
atinski pravosudni sistem, jer istina je da mi
ne znamo ni tako ni onako, a saznao sam da oni to ne mogu da urade.
Oni su tako predani ubeđenju da je pravda moguća samo
po anglosaksonskom sistemu zastupanja i konkurencije,
i sve te stvari o kojima oni neće da razmišljaju.
Ali, vi naravno, iako tri četvrtine vas
če ionako postati advokati, vi ste iznad toga vi ćete biti razumniji
u razmišljanju o tome. Da li treba
Da najavim nešto? Da, vi koji ste bili dovoljno dobri da radite kao hopliti u našim demonstracijama,
izgleda da treba da kažete da je u redu da se vaše slike
pojave u ovim besmrtnim produkcijama u koje smo uključeni sada.
Dakle, da li biste ako možete molim vas da dođete napred i popričate sa
DŽonom Li, a on će vam reći šta treba da se desi. Hvala vam puno.