Tip:
Highlight text to annotate it
X
Zašto idu dva anđela kraj Franca i kakva je ovo detinjarija?
Zašto bi dva anđela išla pored čoveka
dva anđela na Alexanderplatzu, u Berlinu:
kraj nekadašnjeg ubice, sadašnjeg provalnika i podvodača.
Ova je priča o Francu Biberkopfu i njegovom teškom,
istinitom i poučnom postojanju
stigla dotle.
Što se više Franz Biberkopf propinje i besni,
sve je jasnije i jasnije.
Približava se trenutak kad će se sve razjasniti.
Pogledaj, ima lažnu ruku.
On se još ne predaje.
Neće da ga prepoznaju.
Gospodin Biberkopf.
Po čemu se ovaj fini gospodin izdvaja?
To je teški zločinac
koji bi trebalo da je u ć***. Za njega je doživotna:
Ubiti žensku, krasti,
provaljivati, pa još jednu žensku.
I za to je kriv. Šta još hoće?
Šta ti misliš, Sarug?
Šta bi se dogodilo kad bismo ovog čoveka prepustili samom sebi?
To ne bi mnogo značilo.
Onda smo mi suvišni?
Da, pomalo, mislim,
ako nam već nije dopušteno da ga sasvim uzmemo odavde.
Ako uzmemo čoveka odavde,
i stavimo ga negde drugde, u drugi život:
Da li je uradio sve što je morao ovde uraditi?
Ne znam.
Ovo je običan čovek. Zašto štititimo baš njega od svih drugih ljudi?
Običan, neobičan, šta je to?
Je li prosjak običan, a bogataš neobičan?
Bogataš je sutra prosjak, a prosjak sutra bogataš.
Taj se naduvao,
glumi nedužnoga, glumi poštenjačinu. Pogledaj samo tu strvinu.
Čekaj samo kad ti dođu panduri!
Pašće tebi šešir.
Zašto takav dripac da živi dalje?
I ja sam ga ugasila. Bila sam čak mlađa od njega
kad sam umrla. Nisam više mogla ni da pisnem!
Skini šešir, majmune.
Nisi ti neki novinar,
vole.
Ne znaš ti ni koliko je jedan puta jedan. Čekaj samo, kad te uhvate.
Ostavite ga na miru.
On je lud.
Fali mu jedna daska.
Gledaj, ide on s dva anđela,
a leš njegove voljene je u policijskoj mrtvačnici.
On je sasvim upropašten.
Ne treba da se prepirete zbog takvog čoveka.
Moj život je završen.
Ja sam gotov. Dosta mi je.
Kakav je ovo grad?
Kakav je ovo ogroman grad?
Kakav sam život,
kakav sam život vodio u njemu?
Ja nisam ubio Macu.
Ja to nisam učinio.
I ne znam
kako je do svega ovoga došlo.
Ona te je zvala kad je umirala.
Ona je verovatno već ovde.
Ovde stigneš pre no što pomisliš.
"Dosta mi je života.
Pozdravite još jednom moje roditelje i moje slatko dete.
Život mi je postao muka. Samo me Reinhold ima na savesti.
Neka se dobro zabavlja.
Sa mnom se poigrao kao s igračkom i krv mi je ispio.
Gadna niska propalica.
On je odgovoran za moju nesreću.
Ja sam uništena."
Da li je moja Maca ovde?
Ne budite tužni.
Ne treba da tugujete.
Ali gde je moja mala Maca?
Šta vas muči, sine moj?
Recite. Šta vas muči?
Hteo sam da vidim moju Macu. Došao sam ovamo samo zato.
Vidite, ja sam već mrtav.
Ne treba život uzeti preteško,
a ni smrt.
Treba sebi sve olakšati.
Kad mi je bilo dosta i kad sam se razboleo, šta sam uradio?
Mislite da bih ja čekao da me dotuče? Zašto bih?
Stavio sam pored sebe bocu s morfijumom.
Onda sam rekao, "Dajte muziku.
Klavir, džez, najnoviji šlageri.."
Dao sam im da mi čitaju Platona,
Veliku gozbu.
To je lep govor.
Svo vreme ispod čaršava,
krišom sam davao sebi špric za špricom.
Brojao sam:
Trostruko smrtna doza.
I još uvek sam slušao tandrkanje klavira.
Veselo.
A moj čitač je govorio o starom Sokratu.
Da, ima pametnih ljudi,
i manje pametnih ljudi.
Dođite ovamo! Brzo! Skinite ga!
Neće da ostane u svom grobu.
Stalno se penje na drveće i veša se.
Zaista? Zašto?
Bio je tako dugo bolestan. Niko nije mogao da mu pomogne,
i nisu hteli da mu daju penziju.
Stalno su govorili da se pretvara.
Onda je otišao u podrum, uzeo je čekić i ekser.
Čula sam ga kako kuca. Pitala sam se šta to radi.
"Dobro je da nešto radi, a ne da samo sedi," pomislila sam.
"Možda pravi kavez za zečeve."
On je zabio jak ekser u tavanicu.
Hteo ja da bude siguran.
Šta je bilo. Da li vam je dobro? Nešto nije u redu, mladiću?
Zašto cvilite?
Da li i vi hoćete da se ubijete?
Ne. Meni su ubili verenicu, a ja ne znam leži li ovde.
Pogledajte tamo pozadi, tamo su novi.
Bože moj,
zašto ne možeš da ležiš mirno?
Zašto se penješ na drveće?
U Berlinu su 1927, umrle 48,742 osobe,
ne računajući mrtvorođenčad:
4570 od tuberkoloze,
6443 od raka,
5656 od srčanih bolesti,
4818 od bolesti krvnih sudova,
5140 od moždane kapi,
2419 od upale pluća,
961 od velikog kašlja;
562 dece umrlo je od difterije,
123 od šarlaha,
93 od boginja.
Umrlo je 3640 dojenčadi,
Rođeno je 42,696 ljudi.
Maco!
Maco!
Maco, šta smo to učinili?
Zašto su ti to uradili?
Pa ti ništa nisi uradila, Maco.
Ovaj čovek ovde,
koliko god da izgleda običan njegov životni put,
razlikuje se po nečemu od običnih ljudi.
Šta bi to moglo biti po čemu se on razlikuje od običnih ljudi?
Upravo si rekao da su "običan" i "neobičan" reči bez smisla.
Taj čovek samo što nije progledao, Sarug.
Ali on je na domaku tome.
Svako
ko mnogo doživi, ko mnogo iskusi
više voli da samo sazna,
i onda uzmakne, umre.
Prošao je put spoznaje, umorio se od tog. Telo i duša su se umorili. Razumeš?
Da, toliko razumem. Pretpostavimo da mu spasemo život,
koji mu je izmučio telo i dušu,
Kakav bi to život bio?
Običan, ni manje, ni više.
Čemu onda svi neši pokušaji i nevolje?
Kome je interesu da sačuva takav život?
To je ustvari tajna.
Vidiš, ti inače ne znaš, sarug,
kako si postao to što jesi,
šta si bio, i kako je došlo do toga
da ovde ideš sa mnom i š***š druga bića.
To je istina, Terah. Ne znam.
Nikada nisi jak po sebi,
po samom sebi.
Imaš nešto već iza sebe.
Snaga se stiče.
Ti ne znaš kako si je stekao.
I tako sada stojiš tu,
a stvari koje ubijaju druge za tebe više nisu opasne.
Maco,
Maco! Šta da radim?
Zašto i mene ne bace u grob?
Koliko dugo mora ovo da traje?
Kad jednom u polje uđeš
Gospod će te voditi
Boreći se za njega, ne treba da se predajemo
Sve dok Gospod ne pobedi
Onaj ko se moli i veruje u Gospoda
može se uveriti u pobedu
kroz svu tamu i noć
Njegova će duša biti čista i slobodna
Iako Sotona iskušava moju dušu
ja ipak ne treba da se plašim
Jer je Gospod moj stalna težnja
i njega ću poštovati
Onaj ko se moli i veruje u Gospoda
može se uveriti u pobedu
kroz svu tamu i noć
Njegova će duša biti čista i slobodna.
Lüders!
Ti si bio prva svinja.
Ti si u pravom smislu bio podla, prljava svinja.
Ti si počeo da me uništavaš,
ti si me prvi načeo,
uništio me.
Sve je počelo
s tobom.
Sad je 22 novembar. Da li želiš da se prehladiš?
Zašto ne odeš u svoju omiljenu kafanu i popiješ piće?
Prijavi Reinholda!
Ti si za ludnicu, nervni slom.
Pustićeš ga da se izvuče, bednik, rogata marva!
Ili nemaš hrabrosti za to?
Koga zoveš kad ti nije dobro?
Zoveš nekog ko nije ovde.
Niko nije lud da se krije tamo gde će ga prvo tražiti.
Policija!
Hej, policija, policija!
Bože moj! Franz!
Šta ti radiš ovde ležeći na zemlji?
Zašto?
Svuda te traže, čoveka s jednom rukom,
pravo je čudo kako te već nisu našli.
Da li si saznao još nešto?
Tu ja ništa ne mogu da uradim.
Moram da izdržim.
On me može uniš***.
Curu je ucmekao,
a ja stojim ovde kao slabić.
Mi ti verujemo, Franz. Oboje ti verujemo.
Ti ćeš nastaviti dok ne pukneš.
Ja sam dovoljno trpeo
i uradio dovoljno.
Ja ne mogu više.
Niko ne može da kaže
da se nisam branio.
Ali šta je mnogo, mnogo je.
Pošto ne mogu da ubijem Reinholda, ubiću sebe samog.
Idemo u pakao
uz bubnjeve i trube.
To je taj čovek.
Idemo u pakao uz bubnjeve i trube.
Sa ovim svetom smo završili.
U pakao s njim i svim
u njemu, ispod njega, i iznad njega,
i sa svim ljudima,
muškarcima i ženama, sa paklenom bagrom.
Ne možeš se pouzdati ni u koga.
Kad bih pio ptičica, uzeo bih hrpu izmeta
i bacio bih ga obema nogama iza sebe. Onda bih odleteo.
Ako ima Boga, mi se ne razlikujemo od njega po našim porocima ili vrlinama.
Svi mi imamo različitu prirodu i različite živote.
Razlikujemo se po ponašanju, našoj prošlosti ili budućnosti.
Šta se dešava, Andrei?
Stidim se samog sebe.
Ne razumem.
Zašto bi se ti stideo?
Zbog tebe.
Zbog mene?
Otkud to?
Zato što te volim.
To je besmislica.
Ovde je to savršeno normalno.
Ovde unutra, ljudi se vole,
ali napolje je sve drugačije.
Zaboravićeš ti sve ovo.
To je baš ono.
Što mene brine...
Brine me što je to, možda normalno svima ovde unutra.
Svima,
ali ne za mene.
Za mene,
to nije normalno.
To je besmisleno, Andrei.
To je zato što si prvi put ovde unutra.
Većina se tako oseća.
Oni se stide,
ali kad se opet nađu napolju,
i sve bude kako je bilo pre, oni se smeju ovom
i kažu, "Oh ,malo smo se zabavljali kad smo bili unutra."
Bolje nego da nema uživanja uopšte, razumeš?
To nije baš tako.
Ima tu još nečeg.
Celog svog života,
bio sam lud za ženama.
U isto vreme, bila mi je muka od njih i nisam znao kako da ih se rešim.
Uvek sam patio od tog
što nisam mogao da ih podnosim
i što nisu htele da odu.
Celog svog života.
Sad,
kad pomislim
da će tebe pustiti napolje, a da ja ostajem ovde...
Prvi put,
ne razumem sebe.
Jednostavno, ne razumem sebe.
Kad te puste prekosutra,
onda...
Ranije, sve je bilo drugačije,
potpuno drugačije.
Ja treba da ostanem ovde još četiri godine,
i sve to zbog neke gluposti.
Šta je to četiri godine?
I to bez tebe.
Ja čak neću znati gde da kupim rakiju.
Potpuno sam izgubljen.
Kad budeš malo duže ovde,
naučićeš sve trikove
i nabavićeš svu rakiju na svetu.
Ja to neću. Ja neću.
Ne mogu to da podnesem.
Ne mogu ovako da živim.
A tu je i onaj odvratan Poljak.
Ne mogu to da podnesem.
Andrei, šta je on hteo?
Nije važno.
To sad više nije važno.
Otkud sam mogao znati,
Bože moj, da ću dobiti četiri godine?
Nisam ni sanjao
da će me osuditi na četiri godine.
Šta se dešava između tebe i tog...
tog Poljaka?
Pa ti si i sam Poljak, zar ne?
Šta imaš protiv njega?
Ja nisam Poljak.
To je ono što on hoće od mene:
Da zna da ja nisam Poljak.
Ne razumem.
Mislio sam da se ti zoveš Andrei Moroskiewicz.
To je poljsko, zar ne?
Baš o tom se i radi:
Ja se ne zovem Andrei Moroskiewicz
ili nekako slično.
Baš o tome se radi.
A sad on pokušava
da me pritiska
dok mu se ne potčinim.
Hoće da me iscedi kao limun.
Hoće da me ima u rukama.
Zašto imaš poljski pasoš ako to nije tvoje ime?
Bože moj,
zašto imam takav pasoš?
Jednostavno
što sam se pravio pametan.
Stao sam na tramvajsku stanicu o oteo nekoj ženi tašnu,
a onda dopustio da me uhapse.
Onda, kad sam bio na sudu,
otkrilo se da pasoš pripada čoveku za kojim je izdata potrenica.
Volim te tako jako.
Iako nisi devojka, volim da te dodirujem.
Imaš tako divnu kožu.
Ja sam gotov kad ti odeš.
Za mene je sve svršeno.
Ja još uvek ne razumem priču o imenu.
Bože moj,
to je prosto.
Ubio sam devojku.
Da li si me čuo?
Ucmekao sam devojku.
Ne gledaj me tako.
Nisam hteo.
Desilo se.
Dođi ovamo.
Dođi kod mene.
Za Reinhold'ovom glavom je raspisana nagrada od 1000-maraka. Šta čovek da uradi?
Da ide po socijalnu pomoć i razmišlja o nagradi od 1000 maraka?
Onda su ga uhvatili i stavili u istražni zatvor.
Umiranja i rađanja vrednosti su ljudskog bića
Šta se dogodilo?
Teško je povređen.
Moramo ga odvesti u bolnicu.
Gluposti!
Najbolje je da ga dokrajčimo.
Pregazićemo ga još koji put a onda baciti u jarak.
U zatvoru, najpre su mislili
da se Franz Biberkopf samo pretvara da je lud,
zna da je u pitanju bulja.
Onda je doktor pregledao zatvorenika.
Prebacili su ga u bolnicu u Moabitu.
Ali nisu od njega mogli izvući ni reč.
Čovek je očigledno zaista lud.
Leži potpuno ukočen, samo povremeno žmirka očima.
Kad je dva dana odbio hranu,
odvezu ga u Buch, u ludnicu,u zatvorski deo.
To je svakako ispravno: Čoveka treba držati pod nadzorom.
Ne!
Ne!
Ne! Ne!
Na vodi sedi Velika kurva Vavilon,
majka kurvanja i svih strahota na zemlji.
Vidi kako sedi na skrletnoj životinji sa sedam glava i deset rogova.
Moraš to da vidiš. Raduje je svaki tvoj korak.
Opijena je od krvi svetaca koje je raskomadala.
Čuvaj se rogova kojima udara.
Iz podzemlja dolazi i vodi do prokletstva.
Pogledaj je samo: Biseri, ružićasta boja, skrlet...
njene zube, kako se kezi, nabubrene usne!
Krv je tekla preko njih. Njima je ona pila.
O Kurva Vavilon. Zlatno žute otrovne oči,
otromboljen vrat. Vidi kako ti se smeši.
Najpre su Franza stavili u dvoranu pod nadzorom Jer je uvek ležao go kao od majke rođen
nije se pokrivao, čak je i košulju kidao sa sebe.
To je bio jedini znak života koji je Franz Biberkopf davao od sebe nekoliko nedelja.
Oči je držao stalno čvrsto stisnute.
Ležao je sasvim ukrućen, obijao svaku hranu,
tako da su ga morali hraniti sondom
Nedeljama samo mleko i jaja
i malo konjaka.
Tako se sprovodi i medicinska nega. Skoro nasilno, zar ne?
On mora da nauči.
Eto do čega to dovodi.
Da, eto do čega to dovodi.
Von Hardenberg, otvorite!
Ja ovo ne razumem, Biberkopf.
Zašto nam ne date da vam pomognemo?
Ja samo želim da vam pomognem.
Von Hardenberg, otvorite!
Čoveče,
otvorite oči!
Vi možete da me čujete.
I meni se to čini.
Home, sweet, home,
znate.
Slatki dome,
to je za mene ispod zemlje.
Ako nisam kod kuće, hoću pod zemlju.
Mikrokefali
hoće da od mene naprave troglodita,
pećinskog čoveka,
u toj pećini ja treba da živim.
Vi valjda znate šta je troglodit, zar ne?
To smo mi.
Ustajte,
vi zemljsko roblje!
Vi sužnji koje mori glad.
Ko žrtve ste pali u ratu,
u svetoj borbi za narod.
Dali ste sve za narod
i život
i sreću
i slobodu.
To smo svi mi.
Čoveče...
zar ne razumete?
To smo mi.
U raskošnim odajama despot uživa,
utapajući nemir u vinu.
Ali preteće znake napisala je jedna ruka
na trpezi bogatoj.
Ja sam samouk.
Sve što sam naučio naučio sam sam, sve iz zatvora.
Sad su me zatvorili ovamo.
Oni su mi oduzeli ljudska prava.
Smatraju da sam državni neprijatelj.
Dobro,
znači jesam.
Ja sam slobodni mislilac,
to vam mogu teći.
Vidite me kako sedim ovde,
ja sam najmirniji čovek na svetu,
ali ako me drže!
Doći će vreme
kad će se narod probuditi,
snažan, jak, slobodan narod.
Počivajte, braćo.
plemenito i velikodušno
žrtvovali ste se za nas,
Ja ne mogu da pomognem ali mislim da je Biberkopfova bolest psihološka.
Ova ukočenost ima svoj uzrok u svesti.
Njegovo patloško stanje ogleda se u ukočenosti i prinudi,
koju bi analiza mogla da reši,
možda kroz regresiju da otkloni mentalno stanje ako...
"Ako," ta velika reč "ako."
Ta najžalosnija reč "ako." To je šteta,
ali ovo "ako" je veliki problem.
Ako bi Franz Biberkopf progovorio,
seo sa nama
i sarađivao sa nama da uklonimo njegov konflikt.
Sledeće što ćete poverovati da je paraliza psihološka
i da su spirohete slučajno vaši u njegovom mozgu. Duša,
duša! Oh, moderna srcedrpateljnost.
Medicina na krilima pesme!
Kad bih bio na vašem mestu,
pokušao bih sa elektricitetom.
To ne bi pomoglo,
ali bolje je od ovog brbljanja.
Uglavnom, to je takođe besmisleno.
Ako uzmete slabu struju, ta ne pomaže.
Ako uzmete jaku, onda ćete i doživeti nešto.
Znamo to iz rata.
Obrada jakom strujom, čoveče božji!
To nije dopušteno. Moderno mučenje.
To je sve lepo,
ali šta bi trebalo da uradimo, po vašem mišljenju,
u slučaju kakav je Franz Biberkopfov?
Prvo, treba da postavimo dijagnozu, ispravnu ako je moguće.
Povređena noga ne leči se lepim razgovorom.
Možete da svirate i klavir, ali to ne leči.
Treba da postavite udlagu i ispravno poravnate kost. To je lečenje.
Isto je i s kurjim okom.
Ono traži da se namaže,
ili kupe bolje čizme.
Ovo drugo je skuplje, ali svrsishodnije.
Dakle, šta da se radi
u slučaju Biberkopf? Pitam ponovo,
Dr. Proll, kakvo je vaše mišljenje?
Upravo ste čuli,
postaviti ispravnu dijagnozu,
koja je u ovom slučaju,
prema mojoj zastareloj dijagnostici,
katatonički stupor.
Osim, naravno, ukoliko se ne krije neki organski uzrok iza toga:
nešto u mozgu, tumor u srednjem mozgu.
Katatonički stupor.
Da.
Leži tako ukočen,
preznojava se,
onda povremeno žmirka,
vidi nas odlično,
ali ništa ne govori,
ništa ne jede.
Ali pre ili kanije, naš gospodin Simulant
ili psihogeničar na kraju se ipak nasanka.
Da umre od gladi? Ha! Neće on ići toliko daleko.
Šta znači ta dijagnoza čoveku?
To mu neće ništa pomoći.
Šta vi kažete kao Glavni lekar?
Taj bi već odavno zagrizao
da je problem u takozvanoj duši.
Kad jedan takav iskusan robijaš
vidi da dolaze gospoda koja nemaju blage veze o njemu,
oprostite, to smo mi, i veruju da me mogu izlečiti.
Za takvog čoveka, ovo je božji dar. To njemu odgovara.
I šta on onda radi,
već bi davno napravio.
Vidite, doktore,
da momak ima razuma i pameti...
Ali to je baš to, doktore.
On je ukočen.
To je po našem mišljenju zakočenost
ali uslovljena duševnim momentima:
gubitak kontakta sa realnošću, posle razočarenja, odbijanje,
onda detinje, nagonski traženje realnosti,
nespuspešni pokušaji da se opet uspostavi kontakt.
Glupost! Duševni momenti, naravno!
Onda bi on valjda imao i druge duševne momente.
Onda bi prekinuo ćutanje i sputanost,
pokloniće im vam obojici za Božić.
Za nedelju dana, ustaće on uz vašu pomoć. Bože, kao ste vi veliki iscelitelj!
Slava novoj terapiji!
Poslaćete telegram u čast gospodinu Freudu u Beču,
A za nedelju dana momak će, s vašom pomoći, izaći u hodnik na šetnju.
Čudo, čudo! Aleluja!
Još nedelju dana i on će se prošetati po dvorištu,
i zahvaljujući vašoj blagonaklonoj podršci, nedelju dana kasnije, iza vaših leđa,
- aleluja, on će pobeći. - Ne razumem vas.
Treba pokušati još jednom.
- Ne verujem u to. - Ali ja verujem.
Naučićete vremenom.
To morate da doživite.
Da, a sad prestanite da ga mučite.
Verujte mi, nema smisla.
"Onaj koji je prepušten Božjim rukama..."
A cela institucija postavlja samo jedno pitanje:
"Koju će injekciju naš Franz dobiti danas?"
Smeju se doktorima iza leđa,
zato što na njega ništa ne deluje.
Oni ne mogu da izađu na kraj s njim. On je tvrd zalogaj,
jedan od najtvrđih. Pokazaće on svima njima.
On zna šta hoće.
Ko je ova lažljiva osoba?
Biberkopf, yoo-hoo!
Pravi pupavac!
Prava kukavica!
On verovatno čeka da padne sneg,
onda će stvari pokriti i neće se vratiti.
Stvari o kojima razmišlja!
Takav momak ne razmišlja uopšte.
On nema mozga
uopšte.
On samo želi da leži ovde i da se duri.
Stavićemo mi kolac u njegov točak.
Mi imamo kosti od čelika.
Odvežite ga.
Još jedan pokušaj!
Bezuspešan.
Vidite ovo.
Nema svrhe.
Prazna rupa.
Režanje.
Smirite se, gospodo.
Teško da to vredi s ovim čovekom.
Taj momak slabi sve više i više:
Nema na njemu ni mesa ni masti.
Uskoro će biti hladan.
Već mu stavljaju boce s vrućom vodom u krevet,
a ja bih mu dala krv.
On nema više krvi.
On više ne može da kašlje.
Baš kao što sam rekla.
Smirite se,
gospodo.
Napravite... Molim vas napravite mi rupu u zidu...
Molim vas napravite
rupu u zidu
za mene, tako da mogu da pobegnem
na kraj sveta.
Čovek je ružna životinja,
neprijatelj svih neprijatelja,
najodvratnije stvorenje na svetu.
Nije dobro živeti u ljudskom telu.
Ja ću radije čučati ispod zemlje,
trčati poljima
i jesti šta nađem.
Vetar duva,
i kiša pada,
zima dođe i prođe.
To je bolje
Nego živeti u ljudskom telu.
Ti si skoro uspeo.
Nastavi samo!
Uskoro će rupa biti dovoljno velika
za mene da izađem napolje;
za mene da izađem iz svoje kože.
Maco!
Franz, moraš da mi veruješ.
Ja ovo nisam htela.
On je legao na mene
i rekao da se pomolim.
I odjednom...
Moraš da mi veruješ, Franz. Zašto bih te lagala?
Molim te, molim te, veruj mi,
Franz!
Franz!
Čekaj!
Franz!
Molim te, molim te!
Franz! Daj da ti objasnim.
Franz!
Na vodi sedi Velika kurva Vavilon,
majka kurvanja i svih strahota na zemlji.
Sedi na skrletnoj životinji sa sedam glava i deset rogova.
Molim te,
Molim te, molim te, molim te!
Ne danas.
Ne danas.
Vodi je odavde!
Vodi je odavde!
Opijena je od krvi svetaca koje je raskomadala.
Iz podzemlja dolazi i vodi do prokletstva.
Smrt
peva svoju laganu, laganu pesmu.
Došlo je moje vreme da se pojavim kod tebe,
jer već iz prozora izlazi seme, i ti si istresao svoj čaršav
kao da više nikada nećeš leći.
Nisam ja običan kosac.
Nisam ja običan sejač.
Važno je da budem ovde,
jer moram istrajati.
Oh, da.
Oh, da.
Oh, da.
Ja stojim ovde i beležim.
Taj koji leži ovde,
i napušta svoj život i svoje telo,
je Franz Biberkopf.
Zna on i gde je,
kuda ide i šta hoće.
To je sigurno lepa pesma.
Ali da li ja mogu da je čujem?
I šta to znači?
Peva li to Smrt?
Želim da kažem samo čistu istinu,
najčistiju istinu.
A ta istina je da
ovaj Franz Biberkopf pripada Smrti,
ovoj Smrti. On sluša njenu laganu pesmu,
peva kao mucavac,
uvek ponavlja, kao neka pila koja zahvata drvo.
Ja sam ovde da beležim, Franze Biberkopfe. Ti želiš da dođeš kod mene.
Imaš pravo, Franz, dođi kod mene.
Kako da bude čovek
ako ne traži smrt,
pravu smrt, istinsku smrt?
Ti si se čuvao čitav svoj život. Čuvati:
To je strahovito htenje čoveka.
Onda se zaustavi na jednom mestu i tako više ne ide.
Prvi put razgovarala sam s tobom kad te je Lüders prevario.
Pio si i sačuvao si se.
Ruka ti je smrskana.
život ti je bio u opasnosti, Franz.
Priznaj. Ti ni na čas nisi mislio na smrt.
Poslala sam ti sve,
ali ti me nisi prepoznao.
A kada si me prepoznao,
pobegao si od mene, divlje i užasnuto.
Nikada nisi pomislio
da se predaš. A šta god da si započeo,
dočepao bi se misli o snazi,
a ta odanost
još se nije stišala.
Ali to ne pomaže.
Osetio si to i sam.
To ne pomaže.
Dođe časak kad ne pomaže ništa.
Smrt ti ne peva blagu pesmu
i ne stavlja omču oko tvog vrata.
Ja sam život,
i istinska snaga.
Konačno,
konačno, ja se više ne želim čuvati.
Jača nego što može biti snaga najjačih topova.
Ti nigde nećeš živeti mirno od mene.
Ti želiš sebe da iskušaš, ti želiš sebe da proveriš.
Život se bez mene ne isplati.
Dođi bliže do mene da možeš da me vidiš,
da možeš da vidiš
kako ležiš na dnu ponora.
Tako je mračno,
Ne vidim ništa.
Ti nećeš da dođeš bliže meni.
Onda ću ti osvetliti.
Onda ćeš naći svoj put.
Ako se ne usuđuješ prići u mraku, onda ću ti osvetliti,
tako da možeš lakše da nađeš put do mene.
Franz viče.
On puzi i viče.
Viče on celu noć. Franz maršira.
Viče on do dana.
Viče on ujutro.
Uzmahni padaj zaseci.
Viče on u podne.
Do popodneva.
Mislim da je žedan.
A možda i nije žedan.
Uzmahni padaj zaseci. Uzmahni padaj zaseci.
Uzmahni zaseci.
Viče on uveče. Dolazi noć.
Franz viče u noći.
Ja patim.
Dobro je
da patiš.
Nema ništa bolje od patnje.
Ne daj da patim.
Neka bude kraj.
Nema koristi od toga da skončaš.
Sve samo dolazi svom kraju.
Ali to je u tvojim rukama.
Daj da bude kraj.
Samo mi je sekira u rukama.
Sve ostalo je u tvojim rukama.
Šta ja imam u mojim rukama?
Daj da bude kraj.
Znači, dovde je došlo. Da ja ovde stojim i razgovaram s tobom
kao živoder i krvnik, i moram da te davim
kao neku otrovnu, besnu životinju.
I dalje ću te zvati.
Šta ti misliš da sam ja, gramofoon?
Gramofon koji ti naviješ iz zabave,
a ja neka vičem.
A kada ti je dosta ti me isključiš!
To sam ja tebi?
Misli što hoćeš.
Ali sada ćeš videti
da su stvari drugačije.
Šta sam to učinio?
Zar se nisam dosta namučio?
Ne znam nikoga
ko je patio kao ja,
tako bedno,
- tako tužno. - Nikada nisi bio ovde,
ti gade.
Celog svog života, nikada nisam videla Franza Biberkopfa.
Kad sam ti poslala Lüdersa,
nisi otvorio oči.
Sklopio si se kao britva.
Pio si:
Jednu rakiju za drugom. Samo si lokao.
Hteo sam da budem pošten.
Pošten.
Ali on me je prevario.
Kažem ti ja
nisi oči otvorio,
ti bedno pseto. Psuješ lopove i lopovluk,
i ne gledaš ljude.
Ne pitaš
zašto,
i kako.
Kakav si ti ljudima sudija
a nemaš ni očiju?
Slep si bio
i još si i bezobrazan.
Digao si nos gospodine Biberkopfe
iz finog komšiluka.
A svet neka bude kakav on hoće.
Drugačije ti je, momče moj,
sasvim drugačije.
Sada vidiš i sam.
Ne mari on za tebe.
Kad te je Reinhold zgrabio i bacio pod auto,
ti se čak nisi osvestio.
Naš Franz Biberkopf se čak nije ni osvestio.
Još dok je ležao pod točkovima,
zakleo se on da će biti jak.
Ne kaže on, "Da malo razmislim.
da malo sredim mozak."
Ne, on kaže, "Hoću da budem jak."
Nisi hteo da znaš šta ti ja govorim.
Ali sada me čuješ, zar ne?
Ništa nisi primetila?
Zašto?
Šta to?
A onda još i Maca, Franz.
Stidi se
kaži, "To je sramota!" Viči glasno, "sramota!"
Ne mogu.
Ne znam zašto.
Viči na glas, "sramota!"
Došla je kod tebe, volela te je, štitila.
Bila je sretna s tobom. A ti?
Kakvo je ljudsko biće bila za tebe?
Osoba kao cvet. A ti odeš
i hvališ se pred Reinholdom.
To je za tebe vrhunac osećanja.
Ti samo želiš da budeš jak. Ti si sretan
što možeš da se boriš s Reinholdom, da si bolji od njega.
Iskoristio si je da ga izazoveš.
Razmisli samo, nisi li ti kriv što ona više nije živa.
Ni suzu nisi pustio za njom.
Ona je umrla za tebe.
Za koga drugoga?
Ti samo trabunjaš, "Ja i nepravda koju sam doživeo...
Kako sam ja plemenit." i: "Ne daju mi da pokažem
kakav sam ja"
Kaži, "sramota!" Viči, "sramota!"
Ne znam.
Izgubio si bitku. Gotov si.
Možeš da se spremaš. Neka te stave u naftalin. Izgubio si sve.
Kakva si ti strvina.
Dali su ti glavu i srce, oči i uši
a ti hoćeš da budeš pošten, šta god da ti zoveš poštenjem.
Ti vidiš, čuješ, i ne misliš ništa.
Živiš bez ikakvog cilja. Možeš da radiš hoćeš.
Šta da radim, onda?
Šta?
Kaži mi samo šta treba da uradim.
Ništa, kažem ti ja.
Ne obraćaj mi se!
Ti nemaš glavu.
Ti nemaš uši.
Nikada nisi ni bio rođen.
Čoveče!
Nisi čak ni došao na ovaj svet,
ti izrode s ludačkim idejama,
s drskim idejama. Papa Biberkopf!
Taj tek treba da se rodi,
pa da shvatimo kako stoje stvari.
Svetu su potrebni drugačiji momci,
bistriji
koji vide kako je sve ništa:
Nije od šećera,
nego od šećera i govana
i sve to pomešano zajedno.
Ali...
Daj svoje srce.
Franz,
svoje srce,
da te dokrajčim,
da ga bacim u smeće
gde i pripada.
Pusti me još da razmislim, samo još malo,
Samo malo.
Vadi srce, momče.
Samo malo.
Daj srce,
Franz.
Uzeću ti ga sama, tvoje srce.
Izlazite iz tog košmara!
Kakve su sve ovo besmislice?
To nema smisla.
Ne dam nikom da ode.
Meni treba svaki čovek.
Da li je to jasno?
Ne mogu da pustim nikoga da ode.
Ja ovde treba da radim.
Bez osećanja. Treba mi svaki čovek.
Kad čovek
ima reč "smrt" na usnama,
niko mu je ne može izbrisati.
On će je uzeti
u svoja usta, i to će biti
hladni, kameni
kamen. I nema hrane
koja raste iz njega.
Na taj način,
mnogi su ljudi umrli. Za njih,
nije bilo spasa.
Oni nisu znali
da su morali zadati sebi još jedan jedini bol da bi se izvukli,
da je samo mali korak
bio potreban da krenu dalje.
Ali oni nisu bili sposobni da naprave taj korak. Nisu znali
da je to bila samo slabost.
To je bio grč, nekoliko minuta,
nekoliko sekundi, i oni su već otišli,
na mesto gde se više nisu zvali Karl...
Wilhelm, Minna, Franziska.
Crno,
crna smola,
užareni od besa
i nepokretni od očaja,
zaspali su zauvek.
Nisu znali da se moraju
još samo užariti,
onda bi omekšali,
i sve bi opet bilo novo.
Oh, Bože, takva mala devojčica!
Ali navići će se preko.
Neka samo bude dobra,
i sve će biti u redu.
Dobro...
Svuda su stanovi
u kojima se ljudi greju,
milo se gledaju,
sede hladno jedni pored drugih.
Prljave male rupe i kafane,
gde neko svira klavir.
Obično stare šlagere,
ali ponekad i nešto novo. Da li znaš ovaj novi?
Tamo.
Tu si.
Idi napred.
Ne obraćaj pažnju na mene.
Stvarno.
Dođi.
Hajde da se provozamo.
Šta je Smrt rekla?
Moram da znam šta je Smrt rekla
Ja te poznajem.
Dobar dan, Lüders.
Da,
ja sam ga čekao.
On je tako majušan čovečuljak...
i pertle za cipele...
Sieg Heil!
Sieg Heil!
Sieg Heil!
Sieg Heil!
Da, to je on uradio.
Opljačkao je nju, zaista je pokrao.
Ja sedim u kafani,
kad ulazi Lüders.
Ali kad me vidi, on se okreće odmah i odlazi.
Maxie mi daje pismo od nje.
U njemu sve piše.
A šta se onda dešava sa mnom?
Odjednom su mi noge kao odsečene,
doslovno odsečene.
"Zašto" pitam se ja.
Zašto?
Zašto ne mogu da ustanem?
Šta se dešava?
Šta je s tobom odjednom?
Kažem ti:
"Ne mogu više noge da pomerim."
Nemoguće.
One se više neće
pokrenuti.
Hoćete li konjak, Biberkopf?
Da li ste u žalosti?
Da.
Neko blizak?
Moje noge.
Odsekli su mi noge. Ne znam...
Evo!
Zar ti nisi nekad ovde prodavao kobasice?
Jesam. Odatle se poznajemo.
To je bilo davno.
Ali...
Mislim na...
Oh, Mislite na kukasti krst?
Da, ja ga sad nosim,
s ponosom, gospodine Biberkopf.
I vi ste ga nosili, onda.
Da,
I ja sam ga nosio, onda.
Ali zar mi niste rekli
da ste Jevrej?
Naravno.
Ali to ne znači da treba da idete pogrešnim putem.
Ja sam sad ispravan.
Dobar dan, gospodine Biberkopf.
Dobro jutro, Lüders. Kako si?
Ustvari, nisam uopšte dobro.
Živeli.
Nemoj da bežiš.
Vrati se.
Sedi ovde na stolicu.
Ne odlazi.
Šta sam ti ja ikad učinio?
Ne odlazi.
Neka nadođe noć,
neka bude još crnja kao ništavilo.
Neka nadođe crna noć,
polja na kojima leži mraz,
smrznuti putevi.
Neka dođu usamljene kuće od cigala,
iz kojih dolazi crvenkasto svetlo.
Neka dođu smrznuti putnici,
kočijaši na kolima s povrćem, koja se kotrljaju u grad,
s upregnutim konjima.
Široke, ravne, neme ravnice,
preko kojih prolaze prigradski i brzi vozovi,
i u tami bacaju svetla na obe strane.
Neka dođu ljudi.
Neka dođe zov kao munje grom
Ko mača zvek i vala jek
Budi spokojna, domovino moja!
Budi spokojna, domovino moja!
Ponosna i čvrsta straža stoji tvoja
Straža
na Rajni
Ponosna i čvrsta straža stoji tvoja
na Rajni
Reinholde!
Reinholde.
Mrcino!
Mrcino!
Da, tu si.
Šta tražiš ovde?
Praviš se važan preda mnom?
Nema kiše koja bi tebe oprala. Ti propalice.
Ti ubico.
Ti bitango.
Dobro je što si se pojavio.
Samo si ti još falio.
Da, dođi, gade.
Nisu te još uhvatili?
Pazi se da te ne uhvate.
A šta je s tobom, Franze?
Šta si ti?
Ja nisam ubica.
A ko me je upoznao s devojkom?
Kome nije bilo stalo do nje, a?
A ja neka legnem ispod pokrivača,
ti lajavče! Ko je to bio, onda?
Nisi morao da je ubiješ.
Pa šta onda?
Ti si je skoro gotovo dotukao.
A tu je još i ona druga, kažu,
koja se zvala Ida.
koja leži na Landsberger Allee.
Nije ni ona sama od sebe došla na groblje.
Da , šta sada?
Sada ne kažeš ništa.
Šta sada kaže gospodin Franz Biberkopf,
po zanimanju lajavac?
Ti si me bacio pod kola.
To si bio ti.
Pa šta?
Kad si bio takva volina da se kačiš sa mnom.
Volina?
Ti i sada ne vidiš kakva si ti volina?
Sad si u Buchu, u ludnici,
a meni je dobro.
Ko je onda volina?
Bori se sa mnom.
Pokaži mi ko si ti, Franze Biberkopfe.
Mali Biberkopf, a?
Zašto sam se kačio sa tobom?
Dođi!
Pokaži mi ko si.
Imaš li ti snage.
Nije trebalo da se borim s tobom.
Dečko, ti mi dosađuješ.
Ti me još izazivaš. Ti si proklet.
Nije trebalo to da radim.
Zašto sam se upuštao s tobom.
Nije trebalo to da uradim.
Tebi je potrebna snaga, Franz,
snaga.
Odlazi od mene.
Odlazi.
Idi dalje.
Skloni se.
Hoću da vidim nekog drugog.
Zar niko više neće doći?
Čekaj
Neko drugi će odmah doći.
Pa, šta kažeš sad ko je vozač?
Ko je pobednik, Franz?
Ja nisam pobedio.
Ja to znam.
Ja
nisam
pobedio.
On je najveći gad na svetu.
Da li me čuješ?
On mi se rugao sve dok nisam znao da li dolazim ili odlazim.
Toliko me je izazivao i rugao mi se.
Ida.
Dobro je što si došla.
Loše sam se proveo, znaš.
Evo me ovde u Buchu u ludnici.
Da li znaš gde je to?
Na posmatranju,
ili sam možda već lud.
Ida.
Dođi ovamo.
Ne okreći mi leđa.
Šta ona radi ovde?
Verovatno radi
- u kuhinji. - Da,
Cura radi u kuhinji.
Pere tanjire, nered je svud naokolo.
Ali zašto se saginje tako?
Stalno se izvija na jednu stranu, kao da ima lumbago.
Šta je s njom?
Ona nastavlja da se savija kao da je neko tuče,
kao da je neko pretukao. Odlazi odavde.
Hej, prestani da je tučeš!
Bože moj, to nije ljudski. Ostavi devojku na miru.
Odlazi odavde! Ostavi devojku na miru.
Bože moj, Bože moj, Bože moj!
Ko te tako tuče?
Uspravi se. Ona se i dalje savija.
Ona više ne može da se uspravi. Uspravi se, moja curo.
Ida, za ime Boga!
Okreni se i pogledaj me. Hej!
Ko te tako strašno tuče?
Ti, Franz.
Ti si me dotukao.
Ne.
Ne, ja to nisam učinio.
To je sudski dokazano.
To je bila samo telesna ozleda.
Ja nisam kriv za to.
Nemoj to da govoriš, Ida.
Da, ti si me tukao do smrti.
- Ti si me tukao do smrti, Franz. - Ne!
Bolje da odmah umrem.
Bolje da odmah umrem. Ovo je nepodnošljivo.
Neka neko dođe i dotuče me!
Pusti me! To nije moja krivica
Ja nisam... Ja nisam...
Ja nisam znao ništa o tom.
I ne savijaj se više, Ida.
Odležao sam ja u Tegelu za to.
Odslužio sam moju kaznu.
Dođi malo bliže.
Dođi malo bliže k meni.
Daj mi tvoju...
Ali prvo skini rukavice, Maco.
Sedi malo sa mnom.
Ne budi toliko uzdržana, Maco.
Daj mi jedan poljubac.
Ostani sa mnom, Maco.
Ostani sa mnom.
Potrebna si mi.
Moraš mi pomoći.
Ali ja ne mogu, Franz,
Ja sam mrtva. Ti to znaš.
Ne odlazi, Maco.
Ostani sa mnom.
Volela bih jako,
ali ne mogu.
Znaš.. Freienwalde.
Ti se ne ljutiš na mene,
zar ne?
Ne ljuti se na mene, Franz.
Dopustite da vam opišemo šta bol radi s Franzom Biberkopfom.
Dajte da vam kažemo šta rade bol i patnja:
Prekida, odseca,
baca, razrešuje.
To ona radi.
Sve ima svoje vreme:
daviti i lečiti,
lomiti i graditi, plakati i smejati se,
zaliti i plesati, tražiti i izgubiti, razdvajati i spajati.
Sad je vreme davljenja,
žaljenja, traženja i razdvajanja.
Franz se bori i čeka Smrt,
milostivu smrt.
On misli smrt, milostiva,
konačna, sada se približava.
Umro je toga večernjeg sata Franz Biberkopf,
nekad transportni radnik,
provalnik, podvodač, ubica.
Neki drugi leži u krevetu.
Taj drugi ima iste papire kao Franz.
Izgleda kao Franc,
ali u drugom svetu
ima drugo ime.
To je dakle, bio slom Franza Biberkopfa,
koji sam hteo da opišem od izlaska iz zatvora Tegel
do njegove smrti i ludnici Buch u zimu 1928-29.
Sad ću još pridodati izveštaj o prvim satima i danima
novog čoveka koji ima iste papire kao i on.
Svaki novi početak je težak. Spokojna budi, domovino moja.
Moje oči su otvorene. Neću da dozvolim da me prevare.
Kurva Vavilon je izgubila.
Ona psuje, galami,
blebeće i dere se, "Šta je s njim?
Šta imaš od tog dripca, Franza Biberkopfa?"
"Skuvaj ga u kazanu!"
Smrt udara u bubanj za uzbunu.
"Ne vidim šta imaš u vrču,
hijeno," kaže ona.
"Ja imam ovde Franza Biberkopfa.
Ja sam ga potpuno dotukla.
Ali zato što je snažan i dobar,
neka nosi novi život."
Onda se Smrt pokrene,
a njen veliki sivi ogrtač se uzlepša.
I uzvici, pucnjava, galama
radost i klicanje oko Smrti.
Reka, Beresina, legije stupaju:
Legije stupaju uz Beresinu, ledena hladnoća, ledeni vetar.
Prešle su iz Francuske, vodi ih veliki Napoleon.
Vetar duva, sneg veje, kugle zuje.
Životinja ispod belog snega prikriva se i napada.
Žrtva je Smrt
Kotrljaju se vozovi, topovi pucaju, prskaju ručne granate,
paljba, 'Spokojna budi domovino. Spokojna budi, domovino draga.'
Rovovi zasuti, vojnici zatrpani.
Smrt zamahne ogrtačem i peva, 'Oh, da.
Stupaju, stupaju!"'
"U rat čvrstim korakom idemo mi, s nama ide svirača sto.
Blistave zore i žar sumraka svetle u ranu na smrt.
Svirača bubnja sto:
Ako ne pođemo napred odmah, vratićemo se nazad.
A smrt zamahne svojim ogrtačem i peva, 'Oh, da, oh, da.'
U rat čvrstim korakom idemo mi,
sa nama maršira svirača sto.
Stotinu svirača bubnja:
Ili znaš put ili ćeš zalutati.
Jedan legne, drugi pobegne."
"Jedan krene, drugi stane.
Stupaju u šestoredu, i dvoredu i troredu.
Stupa francuska revolucija, stupa ruska revolucija, seljački ratovi,
jeretici. svi stupaju iza Smrti.
Iza njih klicanje.
Vodi u slobodu! U slobodu!
Braćo, napred prema suncu,
u slobodu, braćo, u svetlo!"
"Smrt zamahne svojim ogrtačem , peva i smeje se, 'Oh, da, oh, da."'
"Oh, da, oh, da."
"A polje huči, 'Oh, da, oh, da!"'
Kukavičluk se sastoji od spoljašnjosti i unutrašnjosti.
Kad ukonite spoljašnjost, ostaje unutrašnjost.
Kad uklonimo unutrašnjost, ostaje duša.
Gospodine Biberkopf,
posle smrti vaše ljubavnice, Emilie Karsunke, bili ste duševno bolesni.
Međutim, prema izveštajima,
vi ste sada potpuno izlečeni i sposobni za istragu.
Pokojnica, koji ste vi, očigledno, zvali Maca:
Da li je po vašem mišljenju imala vezu sa optuženim?
Pa, poznato je,
da smo bili dobri prijatelji,
optuženi
i
ja.
Ali on je imao
užasnu, neprirodnu potrebu
za ženama.
I tako se to dogodilo.
Mislite li da je on ***? Da li ste to pokušali da kažete?
Da li je on po prirodi bio ***,
ja to ne znam , naravno.
Ja mislim da je Maca...
pružila otpor Reinholdu u Freienwalde
a onda...
onda...
onda je on to učinio u besu.
Znate za njegovu mladost?
Ne, vaša visosti.
Ja ga tad nisam poznavao.
A on vam ništa nije govorio?
Da li je pio?
Pa, to je bilo ovako,
Ranije nije pio,
a na kraju je počeo.
Ne znam koliko.
Ranije nije mogao
podneti ni gutljaj piva:
samo limunadu i kafu.
Herbert je uhapšen. Dobio je dve godine zatvora.
Proglasili su me ludim.
Da, pročitala sam to u novinama.
Paragraf 51.
Ali ja sam slab, Eva.
Naposletku
zatvorska hrana je zatvorska hrana.
Ono malo u tvom stomaku,
nema ga više?
Optuženi, Gottfried Meck,
je oslobođen optužbe za saučesništvo
u ubistvu Emilie Karsunke.
Optuženi, Reinhold Hoffmann,
kažnjen je na 10 godina zatvora za ubistvo bez predumišljaja.
prostitutke Emilie Karsunke.
Ne! Ubico!
Sud smatra je da ubistvo učinjeno bez predumišljajam, iz strasti.
Sada ću predočiti dokaze za presudu.
On je pomoćnik vratara u fabrici.
Kakva je to sudbina?
Neposredno posle suđenja,
Biberkopf je ponuđen posao pomoćnika vratara u nekoj fabrici.
On je prihvatio. Ne postoje nikakvi izveštaji o njegovom kasnijem životu.
Sudbina je jača od mene. Kad nas je dvojica,
već joj je teže da bude jača od mene.
Ako nas je deset, onda joj je još teže.
Ako nas je hiljadu ili milion,
onda je to sasvim teško.
Ali lepše je i bolje biti s drugima.
Tada osećam i znam sve dvostruko bolje.
Lađa ne leži sigurno bez velikog sidra,
čovek ne može biti bez mnogih drugih ljudi.
Sad ću bolje znati šta je loše
a šta je dobro.
Domovino draga mir ti se piše.
Progledao sam
i ne nasedam više.
Zato proveram sve.
Zato prvo sve proračunam,
a ako je tako i sviđa mi se,
po tome se ravnam.
Čoveku je dat razum i govor,
a volovi se guraju u stadu.
Biberkopf radi svoj posao kao pomoćnik vratara,
skuplja brojeve, proverava kola, gleda ko ulazi i izlazi.
Budi budan.
Nešto se dešava u svetu.
Svet nije od šećera.
Ako bace plinske bombe, ugušiću se.
Ne znaš zašto su ih bacili,
ali ne treba ni da znaš.
Imao si vremena da misliš o tome.
Ako je rat, i pozovu me,
i ne znam zašto, a rat je tu i bez mene,
onda sam kriv; i to sam zaslužio.
Budi budan.
Budi budan. Nisi sam.
Grad i kiša mogu da padaju s neba.
Protiv toga se ne možeš braniti, ali protiv mnogo toga drugog možeš.
Neću više vikati kao pre:
"To je sudbina, sudbina!"
Ne treba to poštovati kao sudbinu.
Treba to pogledati,
dotaknuti
i uniš***.
Budan budi.
Otvori oči.
Pripazi.
Hiljade ljudi su zajedno.
Ko se ne pazi,
ismejaće ga
i uniš***.
Bubanj bubnja iza njega.
Stupamo. Stupamo!
U rat čvrstim korakom idemo mi, sa nama ide svirača sto.
Zora rudi, dan se budi
svetli u ranu nam smrt.
Biberkopf je mali radnik.
Što znamo, znamo. Skupo smo to platili.
Preveo Mita