Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Tereza Ivanovic Lektor: Mile Živković
Tokom odrastanja nisam uvek shvatao
zašto su me roditelji terali da poštujem njihova pravila.
Recimo, zašto sam baš morao da kosim travnjak?
Zašto je domaći zadatak bio toliko važan?
Zašto nisam mogao da stavim gumene bombone u svoju ovsenu kašu?
Detinjstvo mi je obilovalo takvim pitanjima.
To je normalno kada ste dete i shvatio sam da je ponekad najbolje
da slušam roditelje, čak i kad ne razumem baš zašto.
Ali nije da nisu želeli da razmišljam kritički.
Njihovo roditeljstvo je uvek težilo smanjenju tenzije
u shvatanju realnosti sveta između mene i moje braće,
trudeći se da nikada ne prihvatimo status kvo kao neizbežan.
Shvatio sam da je ovo, samo po sebi,
bio veoma svrishodan oblik obrazovanja.
Jedan od mojih omiljenih edukatora, brazilski autor i akademik, Paulo Freire,
govori prilično direktno o potrebi za obrazovanjem
kao alatom za kritičko osvešćenje i humanost.
U svojoj najpoznatijoj knjizi "Pedagogija potlačenih"
ističe: "Niko ne može da bude autentično biće
dok sprečava druge da to budu."
U poslednje vreme sam dosta razmišljao o ideji humanosti,
naročito o tome, kome se na ovom svetu pruža privilegija
da se smatra potpuno humanim.
Tokom poslednjih nekoliko meseci,
svet je posmatrao kako životi nenaoružanih crnih muškaraca i žena,
bivaju stavljani u ruke policije i odbora za građansku samozaštitu.
Ovi događaji i sve što se posle toga odvijalo,
vratili su me u moje detinjstvo
i odluke mojih roditelja vezane za odgajanje crnog dečaka u Americi
nisam uvek razumeo onako kako sada razumem.
Razmišljam koliko im je bio težak i duboko nepravičan osećaj
što su su morali da skrate delove mog detinjstva,
samo da bih se mogao vratiti uveče kući.
Na primer, sećam se kad sam jedne noći
kada sam imao oko 12 godina, na jednoj jednodnevnoj ekskurziji
moji drugari i ja smo poneli pištolje na vodu
i pretvorili parking hotela u naše lično vodeno bojno polje.
Krili smo se iza automobila,
trčeći kroz mrak koji se pruža između uličnih svetala,
uz bezgranični, sveprisutni smeh širom trotoara.
Ali za 10 minuta
moj otac je izašao, uhvatio me za podlakticu
i odveo me u sobu sa neprepoznatljivim stiskom.
Pre nego što sam išta uspeo da kažem,
i da kažem koliko me je obrukao pred drugarima,
prekoreo me je što sam bio toliko naivan.
Pogledao me je u oči, sa licem punim straha,
i rekao: "Sine, izvini,
ali ne možeš da se ponašaš isto kao tvoji beli drugari.
Ne možeš da se praviš da pucaš.
Ne možeš trčkaraš okolo po mraku.
Ne možeš da se kriješ iza bilo čega sem sopstvenih zuba."
Znam koliko je bio uplašen,
kako lako sam mogao da padnem u prazninu noći,
neko bi mogao pogrešno da shvati ovu vodu
kao dobar razlog da ovako nešto spreči.
Ovo su bile neke poruke kojima sam bio preplavljen čitavog života.
Uvek drži ruke tako da ih vide, ne pomeraj se previše brzo,
skini kapuljaču kada sunce zađe.
Roditelji su odgajali mene i moju braću naoružavši nas savetima,
morem znakova za uzbunu da ne bi neko isterao vazduh iz naših pluća,
pa da nam koža ostane samo za uspomenu.
Mogli smo da budemo deca, ali ne i kovčeg ili beton.
Time nisu mislili da ćemo postati bolji od drugih,
to su činili da bi nam sačuvali živote.
Svi moji crni prijatelji su bili odgajani uz istu poruku,
uz govor koji nam je održan kada smo bili dovoljno odrasli
da nas smatraju ekserom spremnim sahranjivanje sa zemljom,
kada su ljudi učinili naš melanin sinonimnim za nešto čega se plašimo.
Ali šta to znači detetu
da odrasta znajući da ne možete jednostavno biti dete?
Da su ćudi vaše adolescencije previše opasne za vaš dah,
da ne možete biti samo radoznali,
da nemate luksuz pravljenja greške,
da nečija izričita greška
može biti razlog zbog kojeg se ne budite ujutru.
Ali nas ovo ne definiše.
Jer imamo roditelje koji su nas odgajali da shvatamo
da naša tela nisu za metak, već za puštanje zmajeva,
preskakanje konopca i smejanje dok nas ne zaboli stomak.
Imali smo učitelje koji su nas naučili kako da dižemo ruke na času,
a ne samo da objavljujemo predaju,
i da jedina svar koje treba da se odreknemo
je ideja da nismo vredni ovog sveta.
Kada kažemo da životi crnaca vrede, to ne znači da drugi ne vrede.
Već zato što moramo da istaknemo da smo vredni postojanja bez straha
kada nam mnoge stvari govore da to nismo.
Želim da živim u svetu gde moj sin
neće biti smatran krivim od trenutka kada je rođen,
kada se igračka u njegovoj ruci ne smatra bilo čim osim igračke.
I odbijam da prihvatim da ne možemo da izgradimo ovaj svet u nešto novo
neko mesto gde dečje ime
ne mora da bude napisano na majici ili nadgrobnoj ploči,
gde vrednost nečijeg života
nije određena ničim drugim sem činjenice da su imali pluća,
mesto gde svako od nas može da diše.
Hvala vam.
(Aplauz)