Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan: Pizistrat je umro,
koliko znamo spokojno, 527. godine p.n.e.,
a tiraniju *** Atinom nasledili su njegovi sinovi
iz prvog braka, stariji Hipija i Hiparh. Smatram da se može reći
da je Hipija bio glavni, ali je i Hiparh imao
značajne odgovornosti i moć. U početku je izgledalo da su nastavili da vladaju
na isti način kao i njihov otac, što bi značilo da su bili
umereni i da nisu imali jaku opoziciju u Atini,
mada, naravno uvek je bilo opozicije. To se ne sme
izgubiti iz vida. Aristokratske porodice su se oduvek nadmetale
za moć i njihove pozicije su često bile ugrožene
pod vlašću Pizistrata i sličnih, različite
porodice su upale u nevolje i bile su isterane, i naši stari prijatelji
Alkmeonidi, koji su opet upali u nevolju,
bili su prognani za vreme vladavine Pizistratovih sinova, što je dovelo do borbe između
njih, u kojoj su pobeđeni i proterani.
Veoma uskoro ovaj događaj će biti od velikog značaja za sudbinu Atine. Međutim, ja mislim
da se 514. odigrao događaj koji je značajno uticao
na dalji tok dešavanja. Došlo je do lične razmirice između tirana,
tj. između jednog od tirana, i jednog uvaženog mladića,
što je rezultiralo zaverom da se ubiju Hipija i Hiparh.
Tu zaveru su predvodila dva mladića poznata među Atinjanima kao
„ubice tirana“, zbog toga što su uspeli da ubiju mlađeg Hiparha,
i pored toga što nisu ubili HIpiju. Sami zaverenici su ubijeni i
zavera propada, ali njen značaj, se po mom mišljenju ogleda u tome
što je Hipija nakon tog događaja postao veoma nervozan, i veoma zabrinut za svoju bezbednost
i budućnost svoje vladavine, što je dovelo naravno do promene
veoma surovog načina vladavine. Ljudi
za koje se smatralo da su se učestvovali u zaverama protov tirana
ili su to planirali, su pogubljivani što je samo po sebi veoma značajno.
To je karakterističan događaj, kao što sam napomenuo ranije kada
sam govorio o tiraniji uopšteno; obično se u drugoj generaciji,
ili ako stignu do treće, stvarala opozicija.
Opozicija uznemirava vladara, nervozni vladar onda počinje da greši,
što dalje stvara još otpora, i to je upravo ono što se desilo i
u Atini. Jedina začkoljica u ovoj atinskoj priči,
Alkmeonidi, koji su bili proterani iz Atine,
uvek aktivni, i uvek su razmišljali unapred, postali su jako bliski
proročištu u Delfima u periodu nakon zemljotresa
koji je jako oštetio Apolonov hram u Delfima.
Alkmeonidi su dobili posao obnove hrama,
gde su takođe potrošili deo sopstvenog novca
kako bi hram bio još grandiozniji, mnogo više novca nego što je bilo potrebno
što ih je stavilo u veoma povoljan položaj kod sveštenika u Delfima, što su oni
odmah iskoristili. Takvav položaj koristili su da
steknu veću političku moć. Prema Herodotu, njihov cilj
je bio proterivanje Hipije iz Atine, a to moglo da se postigne
preko proročišta u Delfima – setite se samo da su već pokušali sve moguće trikove
i nijedan nije upalio. Njihova ideja je sada bila da iskoriste
vojno najmoćniju državu u Grčkoj u sopstvene svrhe.
Naravno, ta država je Sparta. Navodno, kad god su Spartanci
tražili savet od proročišta u Delfima, tražeći mogućnost da
konsultuju proročicu, odgovor sveštenika je bio sledeći:
„Prvo oslobodite Atinjane.“ Sad, da li je to bio pravi razlog
ili je imao neke svoje razloge, veoma ambiciozni kralj Sparte,
kralj Kleomen se spremao da veoma uskoro zbaci Hipiju
sa vlasti u Atini. Godine 511–510. Spartanci su
pod Kleomenovim vođstvom napali Atiku, osvojili je,
skinuli s vlasti Hipiju i povukli se. Međutim, vratiću se na tu priču
malo kasnije. Prvo bih želeo da završim priču o atinskoj tiraniji
osvrtom na sva njena dostignuća i
posledice tokom niza godina – bilo je puno pozitivnih elemenata
kao što često biva sa tiranijom. Sa ekonomske strane,
ovo je bio period velike ekspanzije atinske ekonomije i trgovine, na istok preko Helesponta
i Crnog mora, ali u ovom periodu kreće i ekspanzija
trgovine sa Zapadom, uglavnom sa Sicilijom i Italijom.
Do tada, tj. do tog perioda, grubo govoreći,
korintska grnčarija, fina korintska grnčarija, je dominirala zapadnim oblastima
i to nije nikakvo iznenađenje. To je uvek bio slučaj sa Korintom.
Međutim do kraja šestog veka, atinska grnčarija
je premašila korintsku na zapadnim tržištima, što samo pokazuje kako je ekspanzija
trgovine i industrije menjala ekonomske prilike u Atini
i doprinosila njenom uvećanju bogatstva i menjala i način života
Atinjana. Druga posledica
tiranije u Atini je bilo smanjenje
moći aristokratije, što je generalno čest slučaj
sa tiranijama u antičkom grčkom svetu.
Tiranija ne uništava aristokratiju u potpunosti; nikada ne nestaju
razlike između aristokrata i običnih građana, i tvrdnji aristokrata da imaju
božansko i herojsko poreklo. Te stvari uvek postoje.
Čak i u najdemokratičnijim državama Grčke, kao što je, na primer, Atina,
aristokratija ne nestaje. Ne ukidaju je; postoji paralelno
sa demokratijom. Ono što nestaje je
dominacija aristokratije, moć i monopol pri odlučivanju
koje su imali, kojih više nema,
što je veoma značajna posledica.
Zato, kada tiranija nestane i javi se potreba za
pisanje novog atinskog ustava, rešenje ne može biti prosto povratak
na staro, kao pre tiranije. Solon je značajno uticao,
kao i sami tirani, što je dovelo
do promena koje su se ispostavile kao konačne. Takođe je tačno i da je za vreme tiranije
moć lokalnog plemstva bila smanjena kao i moć
atinske vlade, kojom nisu dominirale aristokrate
već tirani – što je bila opšta tendencija i postojao je jedan problem
koji je morao da se reši, u stvari, trebalo je rešiti
kakvi će biti odnosi između naselja izvan i
u samoj Atini. Lokalizam je bio osakaćen,
ali nije nestao. Ukoliko bi se pojavili novi oblici vladavine,
jedna od posledica, možda je bolje reći da bi njima prethodilo
dalje ojačavanje centra i slabljenje periferije
i nastavak smanjenja moći i uticaja
aristokratije, što bi se najviše osetilo u seoskim oblastima,
i povećavala bi se moć neke druge vladavine,
čiji centar bi bio u Atini. Sa druge strane,
zbog Solonovih reformi, koje su se, podsećam vas,
održale zahvaljujući dozvoli Pizistrata i njegovih sinova,
makar formalno – tako da svake godine,
samo razmislite, bili su izbori za arhonta, kao i za
Veće, sudovi su radili, u svemu ovome nije
dominirala aristokratija, ali zaista, ali u slučaju magistrata
glavni kriterijum je bilo bogatsvo. Setite se samo da još od vremena Solona
ljudi koji nisu bili aristokratskog porekla a bili su bogati,
takođe su učestvovali u ovim poslovima, a Veće, kome su mogle da pristupe tri od četiri
klase u Atini u Solonovo vreme, obuhvatalo je ljude koji su
odlazili u prostoriju Veća, i učestvovali u donošenju odluka
o svakodnevnim stvarima. Da bi se osigurali od toga
da ne urade nešto što tirani ne bi želeli,
međutim u devedeset do devedeset pet procenata slučajeva, čak i više,
tirani jednostavno nisu marili tako da su dobijali – i to je stavka
koju želim da naglasim. Ljudi su imali osećaj
kako je to upravljati državnim stvarima.
Kada uradite to jednom, mislim da se to vidi i kroz istoriju,
kada ljudi jednom dođu u položaj da upravljaju državom,
gde imaju samoupravna prava, veoma je teško
naterati ih da se vrate u prethodno stanje gde to pravo nemaju.
To je veoma teško izvesti, pogotovo na duži vremenski period.
Atina je krenula putem samoupravljanja,
što je bilo, ma koliko to čudno zvučalo, upravo posledica tiranije. Samo da napomenem,
da to ipak nije jedinstveni slučaj. Veoma je interesantno
osvrnuti se na rano postkolonijalno doba
dvadesetog veka i videti da su postojale prave razlike između
kolonija gde je na vlasti bila,
da ne kažem tiranija, ali apsolutistička vlast, kao, na primer, u Kongu
ili sličnim mestima, za razliku od nekih država
koje su dostigle određen nivo samoupravljanja
još dok su bile pod vlašću Evropljana, i videti veliku razliku. To isto iskustvo,
o kome sada govorim, koje dovodi do stvaranja uslova
i volje za samoupravljanjem se mnogo češće sreće tamo
gde je već postojalo nešto slično. Na primer, Indija
je najbolji primer. Indijci su uspeli
da ostvare deo prava da učestvuju u upravljanju sopstvenom državom
pod britanskom vlašću, koji su uprkos svim svojim problemima,
ostvarili relativno uspešnu demokratsku vladu u toj velikoj potkontinentalnoj državi.
To je otprilike ono o čemu sam govorio.
Znajući ono što sada znamo i gledajući unazad, možemo reći da izgleda da je
tiranija odigrala veoma važnu ulogu u tranziciji od
aristokratske vladavine u demokratsku. Tirani to
nisu nameravali. Oni su planirali da vladaju
koliko god mogu, ali je to bila jedna od posledica, kao što ćemo i videti.
A sada se još jednom vratimo tim Alkmeonidima, koji su imali
promenljivu prošlost u Atini, čak i za vreme tiranije,
jer su bili proterani. Setite se da je Megaklo imao dogovor sa Pizistratom,
i da je Pizistrat prekršio taj dogovor, te je ovaj prešao u
opoziciju. On i Alkmeonidi su proterani ali su uspeli da se vrate,
jer se Klistenovo ime nalazi na listi arhonta, međutim
kasnije su opet proterani. Godine 511–10.,
Klisten, vođa Alkmeonida
i njihove političke grupacije je u egzilu i pokušava da pridobije
Spartance da urade to što su uradili. Kleomen je 510. godine sa spartanskom vojskom
proterao tirane i vratio se u Spartu. Sada se
Atinjanima postavlja pitanje koji oblik vladavine
bi trebalo da ustoliče. Postoji veliki izbor oblika
vladavina. Ne baš toliko veliki, ali postoji par mogućnosti. Jedna je
reakcionarska/nazadnjačka. Vratimo se u vreme pre Solona
kada je aristokratija bila najmoćnija. Naravno,
kao što ćemo videti, jedna grupa ljudi je želela da uvede nešto jako slično.
Sa druge strane, šta uraditi sa moćnim, značajnim
ljudima koji su bogati i koji su se
probili do vrha, ali nisu aristokratskog porekla? Drugo,
šta sa seljacima i poljoprivrednicima kojih je sada
još i više zbog činjenice da je
Pizistrat oduzeo zemlju od nekih proteranih aristokrata
i podelio je siromašnim poljoprivrednicima od kojih su neki poslovali uspešno
i postali hoplitski vojnici i nezavisni zemljoradnici.
Oni sigurno neće uživati da se vrate u lošije pozicije
od onih pod tiranijom, jer su za vreme tiranije
oni bili u Većima i mogli su da učestvuju
u tim stvarima, bili su deo sudova,
i sada su trebali da se odreknu svega, u slučaju uvođenja reakcionarske vlasti.
To je u suštini glavni uzrok sukoba, po mom mišljnju. Da li se treba nastaviti
sa Solonovim ustavom, samo bez tirana,
ili da se vrati na aristokratski sistem? Izbori na kojima se
donosila odluka nisu su se odvijali na uobičajeni staromodni način.
Naravno, mislim na izbore za arhonte. Kandidati jedne strane
su se takmičili sa kandidatima sa suprotnim stavom
i tako se odlučivalo. Međutim, to se odigravalo na staromodni način,
što je značilo da su se odluke donosile u političkim klubovima koji su
pripadali aristokratiji. Drugim rečima,
izbori su se održavali među aristokratama
a ne među masom. U tim izborima Klisten je zastupao
umerenu, to jest solonsku struju,
što je njegova porodica uvek radila i izgubio je.
Pobednik je bio Isagora, aristokrata. Svi su naravno bili aristokrate
i zastupali tu stranu. Ovi izbori su održani
nakon preliminarnih prevlačenja napred-nazad tokom 508–7. godine,
a njegova pobeda značila je da su reakcionari pobedili.
Jedna od njegovih prvih uredbi bilo je uspostavljanje novog Veća,
ne Veća četiri stotine koje je uveo Solon,
već novo Veće tri stotine, koje su činile
isključivo aristokrate. Drugi, jako interesantan podatak
i ispostaviće se vrlo važan, Isagora je uveo
detaljno češljanje liste građana i uklanjanje sa te liste
velikog broja ljudi koji su, pretpostavljam,
ilegalno tu upisani i dobili građanska prava.
Uveo je retroaktivno, tradicionalne kriterijume
za dobijanje atinskog državljanstva. Da li je vaš otac bio
atinski državljanin? Znamo da je Solon već prekršio to pravilo i dozvolio
ljudima da dođu u Atinu i dobiju državljanstvo,
ukoliko su imali određene veštine, a takvih je zasigurno bilo
u velikom broju, a rečeno nam je, da je i Pizistrat uradio isto
u suštini iz istog razloga. Tako da tokom nekoliko narednih generacija
stranci su dolazili u Atinu i dobijali
atinsko državljanstvo, i bez sumnje ga koristili,
i sada su ga izgubili brisanjem
sa liste građana. To je naravno izazvalo nezadovoljstvo kod
određenog broja ljudi u Atini. Ako se pogleda trenutak kada je Isagora
postigao ove dve stvari, tj. stvorio Veće tri stotine
koje bi očigledno postalo glavno
vladajuće telo u Atini, aristokratsko Veće,
i obrisao “X” ljudi sa liste atinskih građana,
time je izazvao nezadovoljstvo kod mnogih ljudi,
i veoma moguće i kod njihovih prijatelja.
Tako da, trenutno je situacija smirena i staložena,
i ljudi su je prihvatili, kao što se i obično događa
kada je nešto neizbežno, to jest kad nema druge opcije.
Niko se ne buni protiv toga; jednostavno su se navikli na stanje kakvo jeste,
pretpostavljam. Ali je Klisten odlučio da uradi nešto drugačije. Nije želeo da
prihvati poraz kao što bi uradio ranije,
u slučaju poraza na aristokratskim izborima. Umesto toga, po Herodotu,
taj “prohetaerizetai” demon, je uveo masu, obične ljude,
u svoju političku grupaciju. Koren te prve reči, “prohetaerizetai”,
je hetera, što znači klub,
politički klub ili skup istomišljenika. To je ime za aristokratska društva,
a Klisten je prekršio pravila. On je izašao
iz aristokratskog kruga i regrutovao obične ljude.
Postanite deo moje političke partije. Pitanje je zašto bi to uradili. Zbog toga
što je imao program suprotan Isagorinom.
Taj program će rezultirati, čim postane uspešan,
stvaranjem, sa čime se svi slažu,
atinske demokratije. To se odnosi na reforme koje su tada predložene jer moramo zamisliti
da je on stvarno išao unaokolo i agitovao. To nije rađeno ranije,
ali on je ubeđivao ljude, da ga podržavaju,
da podrže njegov program, i onda je progurao taj program.
Postavlja se pitanje gde je progurao taj program. Sigurno nije mogao to da uradi
u Veću tri stotine; Nikada ne bi prošao tamo,
a siguran sam da nije ni pokušao. Radije mislim da se ponašao
kao da Veće tri stotine ne postoji. Uradio je ono
što bismo svi uradili, ukoliko bismo želeli da zakon prođe.
Predložili bi zakon na skupštini
koju je uveo Solon, i koja je imala pravo da donosi zakone.
Bez sumnje, ta skupština je ranije donosila samo zakone po volji Pizistrata,
ali nije bio novotarija. Bilo je nešto na šta
su ljudi navikli, tako da je on izašao pred skupštinu i predložio svoje zakone
koji su usvojeni. Ipak, Isagora je još uvek
držao palicu i nije želeo da sedi skrštenih ruku, dok se sve to dešava, tako da je iskoristio
snagu koju je posedovao, a ta snaga su bili
Kleomen i Spartanci, koji su se vratili nakon što ih je Isagora pozvao.
Bez sumnje, Kleomen je planirao kada je uradio ono što je uradio prvi put,
to jest kada je zbacio Pizistrata, da uvede aristokratiju
u Atini sa svojim prijateljima na vlasti.
To je nešto što bi Spartanci svakako uradili ukoliko bi mogli.
Tako da je sigurno bio uzrujan i iznerviran, kada je čuo da su njegovi prijatelji
nekako izgurani sa vlasti i neki novi oblik vladavine,
koji dozvoljava običnim ljudima da učestvuju, uveden.
Tako da se Kleomen vratio sa svojom vojskom i proterao Klistena,
i kako je rečeno, a to je jako interesantno
i ne mogu obećati da je tačno, ali je Herodot to zapisao.
Klisten i sedam stotina porodica koje su verovatno bile u njegovoj grupaciji,
proterani su sa Atike. Međutim, ljudi sada
nisu bili spremni da ćutke to prihvate; pobunili su se i kako su brojčano bili nadmoćni,
uspeli su da odbiju Kleomena i njegovu vojsku
koja nije bila brojna. Verovatno je bilo par stotina vojnika,
ne više od toga, a sa druge strane verovatno je bilo
nekoliko hiljada nezadovoljnih Atinjana,
koji su uspeli da nateraju Kleomena da se zatvori na Akropolju
zajedno sa Isagorom, gde je nakon nekog vremena pristao da ode iz Atine.
Klisten i njegove pristalice, za koje smatram da ih možemo
nazivati sada demokratama, preuzeli su vlast ***
ovim narodom i sada su spremni da nastave. To sada zahteva stvaranje novog ustava
jer su se spremali da uvedu režim
koji niko nikada ranije nije video.
Međutim, pokušaji da razumemo ovaj ustav nisu jednostavni
jer, iako nam antički izvori dosta govore o tome,
nije baš najjasnije na šta misle
dok o tome pišu. Motivi i svrha nisu najjasniji
kao što ćete uskoro i videti. U svakom slučaju, ono na šta želim da se
koncentrišete je sledeće. Ne želim da zamišljate da je ono što se dešavalo ličilo na
američku ustavnu konvenciju u Filadelfiji,
gde se gomila delegata iz raznih mesta
okupila i raspravljala sedeći za stolom i celo leto i
napokon izašla sa različitim predlozima.
Mnogo je bolje da iskoristimo neku drugu analogiju, ako već koristimo istorijske analogije
kao pomoć, a naravno nema ničeg
boljeg od analogija. Setite se Francuske revolucije,
konvencije gde je masa ljudi otprilike
počela da kontroliše situaciju nakon što su oterali
kralja sa prestola, i gde, nakon što su
raspustili aristokratsko Veće koje je prethodno postojalo,
sastali su se sa radikalnim (neki bolji sinonim možda) ljudima koji su išli naokolo, spremni da ubijaju ljude.
U tom okruženju će se stvoriti klima koja će dovesti do ubistva
kralja i kraljice i svih aristokrata do kojih su uspeli da dođu.
Drugim rečima, nalazimo se u revoluciji
i upotreba sile i teror vise u vazduhu,
i svi su u potpunosti svesni te opasnosti,
i verovatno i još nekih koje ni ne postoje.
Situacija je takva da podseća na građanski rat,
ili bolje rečeno na samoj ivici da preraste u građanski rat,
i Atinjani koji će sedeti, u Veću, odnosno skupštini
koja donosi zakone i koja će stvoriti ustav
po želji Klistena, su prvi na listi onih
koji su uplašeni zbog moguće nasilne odmazde aristokrata.
Na sve to, tu su i dve spartanske invazije na Atiku
prethodnih godina i ne postoji ništa što bi sprečilo kralja Kleomena
da se ponovo vrati, naročito jer nije bio oduševljen
načinom na koji je tretiran. Štaviše spreman sam da odem korak dalje i kažem da postoji opravdan strah
da će se upravo to i dogoditi. Ovde opet koristim analogiju
sa Francuskom revolucijom, jer ništa što se dešavalo
u tom najradikalnijem delu Francuske revolucije
nije objašnjivo i razumno. Ukoliko niste upućeni, Francuzi su živeli u stalnom strahu
da će se carevi i kraljevi Evrope okrenuti protiv njih
i napasti ih sa svojim profesionalnim vojskama i taj njihov strah je bio u potpunosti opravdan
kao što je bio i strah Atinjana da će se Spartanci vratiti.
I u toj uzavreloj atmosferi gde svi žive u nekom strahu,
potrebno je doneti novi demokratski ustav.
Mislim da se ne dovodi u pitanje gde će se to dogoditi
i da je to u skupštini. Skupština je zasedala,
kao što znate, na uzvišenju u srcu Atine
na brdu koje se zvalo Pniks gde su svi punopravni
građani Atine imali pravo da
učestvuju. Samo jedna mala sugestija.
Šta je sa onima koji su bili izbačeni sa jedinstvene liste građana?
Da li su oni prisutni? Za ovo nemamo nikakve
konkretne dokaze, ali ja misim da su prisutni.
Ko bi im rekao da ne smeju da prisustvuju? Ako se pojavite na brdu, ko će vas
izbaciti odatle? Da li bi Klisten uopšte želeo da ih izbaci?
Naravno da ne, jer kao što ćemo videti jedan od njegovih glavnih planova
je ponovo vraćanje ovih ljudi na spisak građana. Tako da sam spreman da se opkladim
da u svom tom agitovanju oko svih ovih dešavanja i izbora,
da su ti ljudi bila jedna od glavnih ciljnih grupa
jer su ih aristokrate nepravedno oštetile.
Tako da je moto bio „ako ja dođem na vlast, omogućiću vam da se vratite opet
na spiskove građana i opet postanete punopravni građani.“ I to je upravo ono što se dešava
i svi su veoma uzbuđeni. To je pozadina
ovih pretežno suvoparnih i zbunjujućih detalja koje
ću uskoro da vam predočim i gde ću pokušati da potkrepim
tvrdnju da su ovi novi zakoni začetak demokratije. U središtu,
se očigledno nalaze zakoni o reformi plemena koji su u nekim stvarima
veoma radikalni. Kao što znate, ova plemena praktično postoje od kad je sveta i veka.
Ako pomislite na bilo koje primitivno društvo, velika je verovatnoća da je podeljeno na plemena.
Plemena su uglavnom stvarana u davna vremena i verovalo se
da potiču od bogova ili heroja koji su ih osnovali.
To je definitivno tačno u slučaju starogrčkih plemena, gde je svako pleme nazvano po
nekom heroju ili polubožanstvu iz prošlosti.
Tada su postojala četiri tradicionalna plemena Jonjana i zbog toga je novi zakon
radikalniji od bilo čega drugog. Klsitenov novi zakon je promenio
plemenski sistem u Atini sa četiri na deset plemena,
koja su bila potpuno nova bez ikakve tradicije iza sebe i bez
ikakve istorije ili nečeg drugog. Onda je morao da ova nova pleme imenuje,
a u skladu sa tradicijom, plemena su morala
da budu nazvana po nekom slavnom heroju. Mislim da sam u pravu ako kažem,
da je on jednostavno izabrao stotinak imena heroja i raspodelio ih među deset plemena
i jednostavnom lutrijom izabrao imena. Pokušajte sada
ukoliko možete da zamislite,kako je bilo ljudima odgajanim u plemenskom društvu
i koliku promenu je ovo predstavljalo.
Celog života ste bili članovi plemena nazvanog po Jonu,
kao i vaši preci i njihovi preci.
Više ne. Tog plemena više nema; sada je tu novo pleme
koje je izmišljeno i vi ste njegov član. To je bilo nešto veoma iznenađujuće.
Ali, to nije kraj priče; svako pleme je podeljeno na tri dela.
Izraz za trećinu je tritis, a množina je
tritije, a evo i poente. Svako pleme ima jednu tritiju
u i oko samog grada Atine. Ima još jednu
u središtu Atine i – izvinjavam se,
u središtu Atike i treću u priobalnoj regiji
Peralije. Tako da je svako pleme geografski raspoređeno preke cele Atike,
što je nešto potpuno novo. U prošlosti,
plemena su geografski odvajana svojim regionima.
Gradski, priobalni i središnji region, svaki region posebno
je imao 10 tritija, po jednu za svako pleme.
Ako napravimo korak dalje, tritije su sačinjene od jedinica
zvane deme. Grčka reč za ovo je demos.
Demos je u stvari dema, to jest ta politička jedinica.
Demos takođe znači selo, koristi se i kao izraz za celokupno
stanovništvo Atine, a i kao izraz za siromašne
građane Atine. To vam je to. Međutim, u ovom kontekstu,
o kome razgovaramo, izraz se koristi za jedinice koje
imaju geografsku i ustavnu funkciju. Doduše,
i tu nije sve baš najjasnije, jer su neke od dema napravljene
od prvobitnih sela. Sa time se nisu šalili.
Dema je isto što i...hm – drugim rečima, dema je dema. Dva glavna značenja
ovog izraza su ta, a ostale deme
za potrebe ustava su napravljene od skupine nekoliko sela.
Tako da postoji veliki broj ovih starih dema koje su postale deo
nove ustavne deme. Ideja je bila da sve tritije
moraju biti iste u pogledu broja stanovnika, jer je glavna zamisao bila da sva plemena
budu brojčano jednaka, a glavni razlog za to,
je bio to što je svako pleme činilo jedan puk atinske vojske.
Postrojavate se i borite se kada vas –
kada vas vojska pozove da se borite sa vašom demom,
koja se nalazi u određenoj tritiji, što kasnije postaje puk. Vaše pleme
je jedan puk vojske. Ali, na ovo vam skrećem pažnju,
dakle deme nisu jednake po broju stanovnika, dok tritije
moraju biti jednake, tako da možete imati veći broj
dema u jednoj tritiji a samo jednu ili par njih u drugoj.
Takođe je tačno da su tritije raspodeljene određenim
plemenima lutrijom, i ono što želim da zapamtite,
a i da izbegnem komplikacije koliko god mogu, je da za ljude
koji su napisali ustav nije bilo previše bitno,
kako se deme raspoređuju po tritijama, ali je jedan naučnik predložio
nešto što se čini veoma prihvatljivim.
Istraživao je raspored dema i način na koji su raspoređene
u tritije i uporedio to sa religioznim mestima
za koja danas znamo da su bila značajna. U grčkoj religiji ima puno bogova i božanstava
i imaju lokalna obeležja jer postoje legende i mitovi o njima
kako su živeli na zemlji,
na određenom mestu, ili kako su učinili neko delo na nekom drugom.
Tako da postoji Panova pećina na istočnoj Atici, ili postoji mesto gde je Atina
uradila ovo ili ono delo, a to je bitno jer su tu
nastajala svetilišta, koja su postala mesta gde se upražnjavala
religija u antičkoj Atici, aristokratskoj Atici. Aristokrate su
posedovale zemlju na kojoj je bilo svetilište, što je
značilo da vam je trebala njihova dozvola da dođete i da se pomolite,
što je dalje značilo da su imali prevlast, moć i uticaj u ovim oblastima.
Ovaj naučnik, ime mu je Dejvid Luis,
je zaključio da je bilo dosta primera kada su stvari postavljene
tako da je razdvojeno religiozno svetilište koje se nalazilo
na zemlji nekog aristokrate od njegovog glavnog sedišta,
kako bi se odvojio od mesta gde je imao
religioznu prevlast, što je bio način da se tom aristokrati smanji politička
moć i uticaj. Luis je to protumačio kao jedan od načina
kojima je Klisten pokušao da umanji moć
aristokratije među lokalnim stanovništvom. Tako da su nove deme veoma značajne.
To su osnovne jedinice u osnovi celog sistema. Zamišljene su tako
da zamene fratrije; sećate se bratstva koje je
činilo jezgro starog plemenskog sistema. Zamišljeno je
da deme budu osnovna jedinica. Na primer, jedna od najznačajnijih
stvari je bilo to da se državljanstvo, prema Klistenovim zakonima,
nije više dobijalo dozvolom fratrije, već je svaka dema
vodila zvanični spisak državljana u toj demi.
Kada se rodi beba u Atini i napuni određen broj godina
roditelj je mora odvesti u demu i prijaviti,
i ona tada postaje atinski građanin. Ovo je jedna od mnogih situacija
koje možemo videti u Klistenovom ustavu gde namera
nije mogla biti sprovedena. Zapravo, fratrija,
i pojam fratrije kao jezgra dešavanja
nikada nije ukinut; nije bilo govora
da se ukine. Imala je previše religijskih asocijacija,
i nikada nije zapravo izgubila značaj za Atinjane.
Da, zvanični upis u evidenciju građanja obavljao se u demama,
ali je još uvek postojala ogromna odanost fratriji
koju su i dalje kontrolisale aristokrate. Tako da ovo
nije imalo mnogo uticaja. Glavni upravitelj deme
se birao i zvao se demarh. Možemo ih nazivati gradonačelnicima
ili kako god se nazivaju lokalni zvaničnici, kao na primer izabrani ljudi
u Konektikatu, gde se još pridržavaju kolonijalne tradicije.
Deme takođe imaju i religioznu ulogu i religiozna prava
jer su svi bili svesni da je uticaj religije
i dalje jak, čak i tokom
revolucije u Atini u petom veku p.n.e..
Evo još jedne stvari koje su pokušali. Klisten je pokušao da zakonom
promeni način zvaničnog imenovanja Atinjana.
Pre Klistena, kada biste pitali nekoga da se predstavi, on bi
odgovorio: „Ja sam Klisten, Megaklov sin.“ Koristio se samo patronim,
kao da samo nosite ime svog oca, osim ako ne izaberete da
koristite majčino ime, što je bio dokaz da niste
pravi Atinjanin. Tako se radilo ranije, a po
novom zakonu od Klistena nadalje, građani
su morali da se predstavljaju ne kao Klisten, sin Megakla,
već kao Klisten iz Alpeke, što je bila oznaka
njegove deme. Koristilo se građansko ime i ime deme.
Dosta se raspravljalo o svrsi svega ovoga,
ali moje mišljenje je da je donekle, pre nego što pogledamo širu sliku,
ovo jedan od načina da se smanji uticaj
položaja u društvu dobijenog na osnovu porekla. To je bio način da se unište
aristokratski principi i da se na njihovo mesto postavi – u stvari, ono
što se ovde stvarno događa jeste da nešto što je
polis nema nikakve veze sa poreklom
koje je deo zakonske strukture koja u stvari čini polis.
Taj koncept koji se ovde polako pomalja je potpuno nov,
i tako zamenjuje stari tradicionalni način na koji je društvo organizovano
novim gde se građani sami okupljaju i odlučuju o tome
kako će upravljati sami sobom. Neka za sada to bude priča
o plemenima. Sada ćemo preći na priču o novom Veću,
jer ste već čuli priču o Veću četiri stotine, i o Veću tri stotine.
Može se bolje od toga; i tako je uvedeno
Veće pet stotina. To Veće će ostati upamćeno
kao demokratsko Veće u istoriji
atinske demokratije, sa kratkim prekidima
tokom oligarhijskih pobuna kada je bilo ukidano,
ali se opet vraćalo sa povratkom demokratije. Dozvolite mi da prvo jako kratko
objasnim priču u vezi sa tim Većem. Otvoreno je za sve odrasle muške građane Atine.
Članstvo u Veću se dobija kombinacijom
raspodela i izbora. Poenta je da skup od
nekoliko hiljada ljudi nije podesan da obavlja sve državne poslove
koje država mora da obavi,
a ne mogu da obavljaju ni poslove vezane za sopstvene potrebe. Potrebna je manja grupa ljudi
koja bi pripremila dnevni red za skupštinu, i to je bila glavna uloga Veća pet stotina.
To je, a ovo je veoma važno, jedan od tih glavnih
demokratskih elemenata, jer je sam skup naravno bio demokratski,
jer su svi odrasli muški građani mogli da učestvuju ako žele. Ali, to se
može relativno lako zaobići u određenoj meri ukoliko postoji neko Veće
ili mala grupa ljudi koja u suštini odlučuje šta će se tamo dešavati.
Ovde to nije bio slučaj već od samog početka. Članovi Veća su morali biti – oprostite –
samo Veće je moralo biti demokratsko u istoj meri kao i skupština. Vratićemo se
kasnije opet na to Veće, a ono što je bitno je da ono postavljeno.
Još jedna bitna stvar, koja se dogodila, par godina nakon 508–507.p.n.e, ali ipak
u tom periodu o kome govorimo, je to da je atinska vojska,
koju je prvobitno predvodio polemarh,
arhont koji je izabran da predvodi vojsku, sada ustupio mesto generalima
koji su komandovali različitim plemenima. Ranije
je svako pleme biralo svog generala, ali u novom sistemu
celokupno društvo je biralo generale
za sva plemena. Drugim rečima, i dalje je svako
od deset plemena imalo svog generala, ali ga je biralo celokupno stanovništvo.
Obično je pripadao plemenu kojim je upravljao,
ali to nije uvek važilo. Lako možete shvatiti poentu svega ovoga; ima iste karakteristike
kao i većina prethodno opisanih mera. Cilj je smanjenje partikularizma,
i lokalizma, i davanje moći narodu, celokupnom demosu
i institucijama kojima su oni upravljali, kako bi postali
odlučujući element u državi. I to je sledeće o čemu ćemo razgovarati
i zapitati se šta se zapravo događa ovde
i zašto. Sada ću vam reći šta
kažu naši izvori, a na kraju dana ćemo zaključiti šta proističe
iz svega toga. Naravno, uglavnom, a ja mislim i da je opravdano,
naučnici smatraju da je najpogodniji izvor Herodot,
koji je vremenski najbliži, a moram i napomenuti
da je Herodot napisao svoju Istoriju u jednom trenutku,
a to je najranije oko 420. godine p.n.e,
ali on sam je bio svedok dešavanja još sa
početka petog veka. Zbog toga je on bio u mogućnosti da sluša priče ljudi
koji su živeli i u šestom veku iz prve ruke što ga teoretski čini
tačnijim izvorom od, na primer, Aristotela, koga ću inače citirati, a koji je živeo
u četvrtom veku, što znači skoro ceo vek nakon Herodota.
Međutim, ni sam Herodot nije lično prisustvovao nijednoj
situaciji o kojoj raspravlja. Između ostalog, i sam se zapitao zašto je Klisten
uradio to što je uradio. I njegov odgovor je prilično banalan.
Odgovor je da je pokušao da imitira svog pretka Klistena iz Sikiona,
koji je kao što se možda sećate reformisao plemena u Sikionu,
od starih dorskih plemena napravio je nova koja su označavala
loše ljude – mislim na pogrdne nazive za Dorane,
i tako dalje. Zato je i Klisten uradio isto
jer je smatrao da je to dobro zbog toga što je i njegov predak,
njegov imenjak, uradio nešto slično. Lično
mislim da to ne pije vodu. Mislim da je mnogo prihvatljivija
Aristotelova teorija, koji je o tome pisao
u svojoj Politici: „Radije se postavlja pitanje“, a on ovde govori
o pitanju državljanstva, „o onima kojima je dato
državljanstvo nakon revolucije.
Na primer, davanje državljanstva koje je sproveo Klisten u
Atini, nakon proterivanja tirana
kada je uvrstio u svoja plemena veliki broj stranaca koji su tu boravili,
metika, koji su bili stranci i robovi.“ Sada imamo novi delić slagalice
koji moramo dodati, koji sam pominjao u prolazu,
ali koji je veoma važan. Ono što Klisten radi
a mora to da uradi preko mera koje predloži na skupštini, je da vrati ljude
koji su izbrisani sa spiska građana.
To je jedna od stvari koje je želeo, ali to nije mogao da uradi
zbog prirode starog ustava. Nije mogao bez da prethodno razbije
stari sistem plemena, fratrija i tako dalje,
da stvori potpuno novi u kome neće biti
starih predrasuda. To je jedan deo priče.
Ponovo, Aristotel ili neko od njegovih učenika – naime postoje neke nedoumice
vezane za dokument ustav Atine,
oko toga da li je pisac tog dela sam Aristotel ili neko od njegovih učenika.
U svakom slučaju, tamo se pominje sledeći tekst, „sa ciljem mešanja stanovništva
kako bi veliki broj ljudi dobio državljanstvo,
izmislili su frazu, me phylokrinein, što znači
ne sudi prema plemenu.“ Pravo značenje, međutim, ide dalje od toga
i zapravo znači da se ljudi ne ocenjuju prema poreklu. Aristotel tvrdi da je to usmereno
prema onima koji su želeli da proveravaju porodičnu prošlost.
Nastavlja da govori o tome, što sam vam i ja ranije pomenuo,
o tome kako ime, više nije zasnovano na tome ko vam je otac i tako dalje,
već radije zavisi iz koje deme potičete. On navodi: „i tako da
se građani ne bi jedni drugima obraćali po imenima očeva
i razotkrili novoupisane građane,
zvali su se prema nazivima dema.“ Ovaj pasus
je izazvao zabunu i konfuziju među naučnicima
koji nisu razumeli u čemu je problem,
a ja mislim da je to zbog toga što su se ovom temom
najviše bavili Britanci. A Amerikanci mogu razumeti ovo
na pravi način. Najbolji način da se njima ovo kaže je – naravno da ne možete razumeti ovo.
Vi živite u zemlji koja je potpuno čista i bez predrasuda
vezanih za rasu ili boju kože, etničko poreklo
ili religiju; tako da ne razumete o čemu je ovde reč. Dozvolite mi da se vratim
i na ranije generacije, i na mračnija vremena
u kojima su oni rasli. Pretpostavimo da ste došli iz Abruca u Italiji
i da se zovete Đovani di Stefano. To je sasvim u redu u Abruciju,
ali u Americi su postojali ljudi koji nisu imali visoko mišljenje
o ljudima sa takvim imenom i bilo je malo verovatno
da će otvoriti vrata svojih domova ljudima sa sličnim imenima.
Zbog toga vaš sin umesto da koristi ime Đovani di Stefano
menja ime u Džon Stivens, i odjednom je sve u redu. To je otprilike
tako trebalo da izgleda u Atini. Bolje rečeno,
ideja je bila da ako vi imate ime sa stranim naglaskom,
i vaš otac je imao ime sa stranim naglaskom,
jer je došao negde sa strane i naselio se na Atici.
Kao takvi bili biste obeleženi, a ljudi koji su želeli,
da budemo precizniji, da vas obrišu sa spiska građana
znali bi za vaše poreklo, ali ako biste uzeli neko tradicionalno
anglo-atinsko ime, tada bi sve bilo u savršenom redu. Tako da mislim da je ovo objašnjenje i
da je sve deo iste šire slike. Oduzeli su tradicionalne uticaje
koji su bili anti-demokratski i zamenili ih
onima koji bi to uništili, i oduzeli su lokalne moći,
bilo šta što bi uništilo uticaj prošlosti, u pokušaju da izbrišu prošlost najbolje kako su umeli.
Postupak se sprovodi, svi ćete se složitii, onime što su Grci nazivali psephisma.
To je inicijativa skupštine, i postao je
standardni oblik zakonske regulative u atinskoj demokratiji,
a množina od psefizme je psefizmata?. Naučnik koga sam izbegavao da
pomenem do skoro, Luis, je uspeo da sklopi celu sliku.
On tvrdi da moramo razumeti da je sve ovo prošlo na skupštini
praćeno i velikim oduševljenjem, strahom,
i besom, u revolucionarnoj situaciji koju on objašnjava
aludirajući na revoluciju u Sankt Petersburgu iz 1917. god., gde su ljudi
jednostavno ustajali i klicali, „sva moć za deset plemena“.
Za sve vas koji ne znate o revoluciji u Sankt Petersburgu, tamo su ljudi klicali,
„sva moć za Sovjete“, međutim ja mislim da je to pogrešno. Nije bilo u pitanju
deset plemena. Deset plemena nisu bila glavni problem.
Ja mislim da ako su klicali nečemu, a verovatno jesu, klicali su,
da svu moć dobije eklesija, skupština. Tu će se donositi
odluke u budućnosti. Ono što želim da zapamtite
je da donošenje takve odluke i to
u takvim uzavrelim okolnostima, revolucionarno, jer bez toga nije zamislivo
da bi se to što se desilo, uopšte i desilo. Dozvolite mi
da se sada vratim na bule; članovi su se birali lutrijom
proporcionalno iz svih dema, to jest, među svim Atinjanima. Grčka reč za pripremu
zakona za skupštinu je probouleusis, a takva grupa se
naziva probouleutic, to jest, ona koja priprema zakon. Postoji mogućnost
da je ovo Veće bilo uticajnije i nezavisinje kada je
nastalo nego li kasnije. To je samo pretpostavka,
ali znate kako je kada nešto tek počinje. Još uvek
pričamo o društvu gde su klasne razlike
veoma jasne i veoma oštre i gde je ideja da
obični građani uzmu stvari u svoje ruke nova i strašna.
Mislim da se sa mnogo poštovanja odnosilo
prema onima koji su dolazili iz viših klasa i pretpostavljam da
su njih birali sa preliminarne liste
pre raspodele između sebe, i kada bi predložili nešto
na skupštini, tome je pridavana veća pažnja
nego inače. Kada dođemo
do atinske demokratije u svom cvetu u doba
Perikla možemo zaboraviti na to. Bule je sluga
skupštine, bez sumnje. Ako Veće pošalje određeni zakon
skupštini napisan na određeni način skupština ga može odbiti ili ga može
poslati nazad buli i reći da im se ne dopada
kako je napisan i tražiti da se to ispravi,
i onda ga opet pošalje na glasanje. Tako se to radilo
u potpunoj demokratiji. Moja pretpostavka je da se nije tako radilo
505. godine p.n.e. Mislim da je Klisten zamislio da bude malo konzervativnije,
ali da naravno ne bude reakcionarsko, u bilo kom obliku.
A šta je dublji smisao svega ovoga?
Luis predlaže da ovde ima i nečeg ličnog i političkog
sa čime se i ja slažem. Jedna od stvari na koje on skreće pažnju
je da deme nisu slučajno dodeljivane tritijama,
kao što sam vam i ja rekao, već su ih pažljivo birali ne
samo da bi lišili plemiće njihovog uticaja, već on misli
i da su verovatno služile Klistenu i njegovom klanu Alkmeonida
da imaju što veći uticaj u što većem delu Atike.
Zašto bi iko na svetu uopšte sumnjao u to? To mi se čini
kao prosto, jednostavno, ljudi koji imaju moć da sebi pomognu politički
to i urade. Pretpostavljam, drugim rečima, Klisten je delom
mislio i na svoj politički položaj. Opet ponavljam,
nikakvi čvrsti dokazi ne potrepljuju ovu tvrdnju, već samo mudre
pretpostavke. Druga stvar koju moramo uzeti u obzir, je da su sve ove
reforme podržavali oni koje pominjem sve vreme,
klasa hoplita, nezavisni farmeri. Oni su ti
koji su najbrojniji. Oni su među politički
aktivnim ljudima. Takođe, oni su i trenutni odbrambeni
zid Atine i moramo ih shvatiti veoma ozbiljno
jer neće dozvoliti da budu isključeni
i da njihov uticaj bude smanjen zbog nečega
što datira iz vremena aristokratije. Tako da smatram da moramo razmisliti
o ovome, a to je u suštini što i svi ostali rade. Oni žele da označe
Klistenovu demokratiju, prvu demokratiju kao hoplitsku demokratiju, i tvrde da
su hopliti, u nekoj razumnoj meri,
siromašni i da je to njihova demokratija. Šanse za tako nešto su velike; Ja sa velikom sigurnošću mogu da kažem
da većina građana, većina Atinjana,
nisu bili hopliti. Bili su teti. Verovatno
nikada ranije hopliti nisu bili većina
čak ni u Atini. Tako da bi njihovo isključivanje bilo ograničenje
ovoga što zovemo demokratijom i to je tema
velikog broja rasprava ovih dana. Mnogi naučnici,
naročito sada kada je akademija u suštini deo Politbiroa
će probati da ocrne demokratiju antičke Grčke i da kažu
kako u suštini to nije bila prava demokratija. Postoji dvadeset miliona načina
da se to uradi. Argument može biti to što
nije uključivala žene, ili je isključivala – koga još
isključuje? Robove, isključivala je robove,
isključivala je strane državljane, i nakon toga možete zaključiti
da je verovatno većina odraslih
muških državljana isključena iz nekih bitnih elemenata
demokratije, mada kako vreme prolazi ovo poslednje polako nestaje,
siromašni skoro u potpunosti učestvuju,
što u Klistenovom slučaju nije važilo. Međutim, ja mislim da se
da se namerno ne primećuje ono što se stvarno desilo. A to je čudo. Nigde u tadašnjem
svetu za koji znamo, nigde i nikada tako nešto
nije bilo viđeno do tada. Reakcija ostalih Grka je bila
najblaže rečeno zaprepašćenost. To je divlje i ludo,
to što Atinjani rade je radikalno i opasno.
Moramo se držati po strani i zauzdati to prekidom svih veza sa njima,
ili trebamo pokušati da uništimo sve te momke. To je sigurno tipični stav
Spartanaca prema tome, i bez sumnje
je i tipična grčka vlast, oligarhija imala
slično viđenje. Smatram da ovo možete posmatrati iz
dva ugla, a verovatno i trebate tako posmatrati
ali nemojte izgubiti iz vida da je ono što se ovde dešava
zaista nešto posebno. Kako su nazvali ovaj ustav?
Pa, mi to ne znamo. Međutim, velika je verovatnoća da
ga nisu nazvali demokratkskim. Reč demokratija, naša reč demokratija potiče od grčke reči demokratia,
što bi se moglo prevesti kao moć za mase,
za većinu ili za ljude kao celinu. Ali, to ime
su atinskom ustavu dali
ljudi kojima se nije svideo. A kakvo su mišljenje donosioci
ustava imali o sebi? Herodot govori o ovom režimu kao eisonomiji???,
jedinstvu zakona, i ja smatram da je to ono što je ovde najbitnije,
jedinstvo pred zakonom. U stvari, to je nešto što briše razliku
između klasa ljudi kada se pojavljuju
pred zakonom. Svi ljudi su
jednaki pred zakonom. To je predstavljalo veliku promenu
koja nije postojala nigde drugde u svetu i nije loše da se tako
posmatra. Jedan od principa koji
je postojao i u tadašnjoj, a i u sadašnjoj demokratiji, i kao takav predstavljao
jednu od glavnih karakteristika, tada se nazivao izegorija,
to jest jednakost ili sloboda govora. To je značilo mogućnost
obraćanja političkom telu, u ovom slučaju skupštini. Svaki atinski muškarac
koji je bio punoletan bez obzira na
svoju imovinu, ili klasu, bez obzira da li je pripadao tetima
ili nekoj klasi iznad, svako je imao pravo da govori pred skupštinom.
To je uglavnom važilo samo
za aristokrate u većini gradova, ili za bogate u nekim drugim gradovima.
Ono što znamo iz nekih epova iz šestog veka, jeste da je to pravo
služilo kao dokaz da je pojedinac bio slobodan
za razliku od robova. Osoba je mogla da stane u centar grada,
što je bio izraz koji su koristili, i u prevodu značio
centar skupštine, i onda iznese svoju ideju i pokuša da ubedi svoje sugrađane
da postupe onako kako smatra da je najbolje. Ovo se ne sme uzeti
zdravo za gotovo. U našem svetu, gde prosto ne možemo ni zamisliti
sebe u takvoj situaciji, teško je uopšte pojmiti tako nešto.
Da, ukoliko želim, mogu ustati i govoriti tokom rasprave
gde se odlučuje šta će se događati dalje. Mogu da kažem šta god mislim.
Tako da je sloboda govora jedan od centralnih stubova
atinske ideje o samoupravljanju. Uloga bule umesto aristokratskih
Veća je ojačala demokratiju. Sa druge strane,
stvari se nisu odvijale onako kako biste zamislili.
Ništa nije urađno na polju ekonomije. Nije bilo promena Solonovih klasa
niti bilo kakvih privilegija. Još uvek je važilo da morate da imate određenu
sumu novca kako bi vas izabrali za visoku poziciju u državnoj upravi. Aeropag
je netaknut, kao skup bivših magistrata,
koji su svi bili aristokrate. Fratrije, domovi aristokratije
takođe su netaknuti. Postojala je ta hoplitska demokratija, zaista prava demokratija, ali moramo pretpostaviti,
a smatram da svi dokazi potkrepljuju ovu pretpostavku,
da je ovo bila neka vrsta demokratije gde su niže klase
još uvek očekivale od viših klasa da ih predvode i usmeravaju
i gde oni sami nisu držali vodeće pozicije u državi.
MIslim da je to slika koju imamo. A sada mi dozvolite da se konačno okrenem
jednoj od najinteresantnijih karakteristika ustava koji je doneo
Klisten; stičemo uvid u to kako su se stvari odvijale,
a koji ne bismo dobili nikako drugačije. Govorim o zakonu
koji se tiče ostrakizma ili odstranjenosti. Naša reč ostrakizam
je izvedena iz grčke, ali znači nešto drugo.
Ako danas kažemo da ćemo nekog odstraniti,
to znači da ga nećemo pozivati na piće;
ili da nećemo ići na njegove proslave i slično.
Ali, grčko značenje je sasvim drugačije i imalo je glavnuulogu
u tom političkom sistemu. Počeću sa prostim objašnjenjem načina na koji to funkcionisalo.
Svake godine, recimo januara, što bi bilo više-manje
tipično za atinski kalendar,
automatski se postavljalo pitanje na skupštini. Niko ga nije morao potezati,
to se dešavalo po automatizmu. Pitanje je glasilo: „Da li ćemo odstraniti nekoga
ove godine?“ Moglo je da se raspravlja na tu temu, ali ne i oko toga
koga konkretno treba odstraniti. To je nije bila tema rasprave.
Jedino pitanje je bilo, da li uopšte treba nekoga odstraniti ove godine?
Ako bi se većina složila, onda bi nastavili.
Ako bi većina odbacila predlog, to je bilo to, bez odstranjivanja te godine. Ali, pretpostavimo
da je većina glasala za, e, onda prelazimo približno
na mesec mart i selimo se u centar grada,
u agoru, to jest tržnicu,
tj. u politički centar grada gde se ljudi okupljaju da bi razgovarali
i tome i slično. Tu se sve dešava,
i tog dana, i samo tog dana, agora je ograđena,
i u toj ogradi postoji deset kapija, po jedna za svako pleme, i svaki građanin
koji zeli da glasa, dolazi sa komadom polomljene grnčarije.
Neko je to opisao kao ostatak iz prošlosti,
i sa bilo čime do čega ste došli, komadićem stakla, bojom ili čime god,
jednostavno biste napisali ime osobe za koju biste želeli
da bude odstranjena te godine. Prišli biste kapiji.
Tamo bi stajalo par ljudi, koji bi vas identifikovali
i potvrdili da ste stvarno građanin, odakle dolazite
i sve to. Vi tada predajete vašu ostraku i ulazite u agoru,
gde ostajete dok se glasanje ne završi da se ne biste vratili
i glasali ponovo. Može se reći da su bili pametniji
od današnjih ljudi sa Floride. Kada je sve gotovo,
treba raspodeliti svu ostraku
koja je donešena. Izvinjavam se, ne raspoređuju je.
Stave sve na jednu veliku gomilu i prebroje ih. Ukoliko ima manje od 6000 pločica,
nikoga ne odstranjuju. Ukoliko ima 6000 ili više,
podele ih u manje gomile i onaj koji ima najviše glasova,
ne većinu, već samo najviše glasova,
gubi. On biva odstranjen. Šta to znači? To znači da mora napustiti
Atiku, i da na određenoj udaljenosti od Atike, provede deset godina.
To je sve. Nije optužen za zločin; prema tome nije ni osuđen.
Ništa se ne dešava sa njegovom imovinom; ništa se ne dešava sa njegovom porodicom.
Nakon isteka deset godina, može se vratiti kao
da se ništa nije desilo. Sledećeg dana, ukoliko želi, može se kandidovati za državnu službu.
To je sve. To je ostrakizam ili odstranjivanje. Čemu sve ovo? Šta je poenta
svega ovoga? Najbolji način da shvatite
je da vam prvo ispričam par priča i izložim neke činjenice.
Priča potiče iz Plutarhovog dela „Život Aristridov“,
koji je jedna od vodećih ličnosti u Atini na početku
petog veka, i koji je bio
odstranjen. Ta priča ide ovako.
U Atini je dan za ostrakizam, i neka seoska budala,
neki grubijan šeta, i spazi Aristrida kako razgovara
sa nekim ljudima, priđe mu i upita ga:
„Oprostite gospodine, ja ne znam da pišem, da li biste bili ljubazni da mi napišete
jedno ime na ovoj pločici?“ Naravno, Aristrid,
kao džentlmen odgovara: „Naravno gospodine, koje ime biste želeli?“ A ovaj odgovara: „Aristrid
moliću.“ „O“, odgovara Aristrid, i napiše Aristrid,
i usput ga upita: „Šta ti imaš
protiv Aristrida?“ Moram vam reći i da je Aristrid
ranije dobio nadimak, pravedni Aristrid, Aristid Pravedni.
I tako čovek odgovara: „Šta imam protiv Aristrida? Nemama ništa protiv
Aristida, nikada ga nisam video, čak ga uopšte ni ne znam.
Samo mi je dosadilo da ga svi zovu Pravedni.“
Cilj ove priče je da vam pokaže Plutarhovu poentu
da je sistem ostrakizma samo jedna budalaština, besmislica
koja se sada povezuje sa demokratijom,
i koja je samo omogućavala da nevažni zavidni ljudi određuju
šta će se dešavati sa velikim ljudima. To je poruka koju šalje Plutarh
ovom pričom. Evo još jednog podatka;
i ovo nije priča. Negde oko 1937–1938. god. američki arheolog je vršio iskopavanja
na severnoj padini Akropolja i našao je bunar,
u kome je nakon što ga je prokopao našao 191 parče grnčarije, ostrake sa samo jednim imenom
napisanim na svakoj od njih, a to ime je Temistokle,
za koga znamo da je bio učesnik ostrakizma oko 480. godine p.n.e.,
a pažljiva analiza rukopisa pokazala je da je 191 ostraku
ispisalo 14 ruku.
Pretpostavljam da sad počinje da vam zvuči poznato. Najbolja pretpostavka ljudi
koji proučavaju ovo je da to nisu ostaci grupe
glasača, koji su glasali i čiji glasovi su prebrojani
a posle bačeni, već da ove ostrake
uopšte nisu ni uvrštene u rezultat glasanja. Šta se onda dešava? Sada ću preći
sa stvarnih, istorijskih činjenica na
fikciju. Ovo što sledi je samo moja mašta.
Nalazimo se u sred Atine, dan pre ostrakizma. Nalazimo
se u kući nekog grnčara Kostasa koji je član Aristidovog
političkog kluba, i razgovaramo
dok zapisujemo ili iscrtavamo ime na ostraki,
a to ime je Temistokle. Sledećeg dana, ispred agore
razni nepismeni seljaci i njima slični
šetaju gradom. Samo priđete nekom od njih i kažete:
„Možda biste želeli da glasate na ostrakizmu danas gospodine? Mogu
vas poštedeti ispisivanja ostrake, evo jedna gotova za vas.“
Smatarm da postoje čvrsti dokazi da je ovde reč o
organizovanim političkim aktivnostima, što se u potpunosti poklapa
sa onim što znamo o cilju ostrakizma. Reći ću vam
i još nešto, da je i Tukidid rekao nešto
veoma važno na ovu temu. On smatra da je ostrakizam uveden
zbog straha i nesigurnosti koje su
Atinjani osećali u vezi sa demokratijom, kojoj je stalno pretila opasnost,
i trebalo im je nešto da im pomogne oko toga. U takav kontekst
je on smestio ostrakizam. Plutarh, kao što sam već rekao,
ima mnogo običniji stav, tj. da ljubomora i zavist
prirodno prate demokratiju. Morate shvatiti da skoro nijedan od antičkih pisaca
nije imao ništa lepo da kaže o demokratiji. Ona je bila veoma loša
iz ugla antičkih istoričara i pisaca. Ali, Tukidid je živeo u vremenu
gde je ostrakizam bio realnost, za razliku od Plutarha, i uveren sam
da je bio u pravu. Za početak, posmatrajmo
trenutak kada je ostrakizam uveden u vreme Klistena
pre nego što nastavimo dalje. Kakva je situacija? Klisten i kompanija
su upravo izveli jedinstveni, novi
i za ostatak sveta opasan državni udar,
i izmislili potpuno novi i ludi oblik vladavine. Znaju da su Spartanci besni
i očekuju da ih napadnu svakog trenutka. Takođe znaju
da u samoj Atini, postoje ljudi koji nisu na strani nove vladavine.
Neki od njih su naslednici stare aristokratije. Neki su aristokrate.
Drugi su bili veoma srećni za vreme tiranije.
Štaviše, još uvek postoje i istaknuti rođaci tirana,
koji su i dalje tu u Atini. Drugim rečima, moraju da se plaše izdaje,
moraju da se plaše unutrašnjih nemira, i moraju da se plaše ljudi
koji mogu da započnu građanski rat. U isto vreme se moraju plašiti
i dolaska Spartanaca, a mi znamo zašto,
jer će se to i desiti za nekoliko godina, a imaju i neprijatelje među drugim susednim državama.
Korinćani, Eretrijani, Beoćani, stanovnici Tebe, i drugi u sledećih
pet godina će takođe pokretati invazije
na njih. Dakle, u takvoj situaciji se nalaze
i pitanje je zbog čega su uplašeni? Plaše se izdaje
unutar grada, koja će pomoći napadačima ili
im prosto predati grad u ruke. Zašto onda jednostavno
ne zatvore te ljude? Pa, za početak, ti ljudi verovatno još uvek nisu ništa skrivili,
i nemoguće je dobiti ih pred sudom. Na sve to, ne želite,
naročito ako ste Klisten, ne želite da pretite svim tim ljudima
i da se ponašate kao da su svi protivnici novog režima.
Oni su u suštini prirodni protivnici, prijatelji tirana i stare aristokrate;
jednostavno su na drugoj strani rasprave. Zašto biste želeli da ih ujedinite
napadom na njihove vođe? Pametnije bi bilo pokušati
da privolite jednu grupaciju da pređe na vašu stranu na uštrb druge.
To je još jedno moje objašnjenje onoga što
se ovde dešava. Evo još jednog fiktivnog dela.
Pretpostavimo da Klisten
zastane pred kućom Hiparha, sina Karmasa,
rođaka Pizistrata, i kao takav neko za koga
bi rekli da je vođa te grupacije, i Klisten zastane i vidi
Hiparha koji mu kaže: „Zdravo Klistene, šta se ovo događa, kakav je to
novi zakon koji ste upravo doneli ti i tvoji pajtosi,
taj zakon o ostrakizmu? Priča se da je usmeren protiv mene
kao lidera stare tiranske grupacije,
o čemu se tu radi?“ Pretpostavljam da bi Klisten odgovorio: „Odakle ti ta glupa
ideja? Ti si odličan momak, to je samo
protiv onih užasnih aristokrata i njihovih spartanskih lakeja,
koji žele da oduzmu ljudima sva prava, a ja
znam da ti ne bi želeo da se to desi, to ne liči na tebe. Naravno da
te razumem, shvatam zašto si uzbuđen
i šta ljudi mogu reći, da ovi Pizistratovi ljudi
mogu pokušati da zbace novu demokratiju, i vrate se na vlast. Znam da je Hipija
tamo u Persiji i da ga podržava njihov kralj
i da će ljudi pomisliti da pokušavaš da ga vratiš na vlast.
Znam da ti to nikada ne bi palo na pamet, a i da ti kažem šta bi trebao da uradiš,
zašto jednostavno ne pređeš na moju stranu,
i ja ću se pobrinuti za to. A ti znaš da imam prijatelje, da imam mnogo prijatelja. Mogao bih da ti učinim uslugu.
Ti učiniš meni, ja učinim tebi. Mogu se pobrinuti da te
glasine prestanu, i svi ćemo biti veoma srećni.“
Sledećeg dana je sve u redu. Mislim da ima dosta dokaza za ovo.
Nemam sada vremena, nema čvrstih dokaza, ali postoje dokazi koji ukazuju
da se Hiparh priklonio i postao deo
koalicije koja je vladala Atinom decenijama nakon toga.
I tako, te godine nije bilo ostrakizma, jer nije bilo potrebe
za ostrakizmom. Smatram da je to veoma važno.
Uglavnom nije bilo ostrakizma, tek ponekad,
i sve osobe koje su odstranjivali su uglavnom bili
uticajni političari. Ukratko, ostrakizam, je zamišljen kao ustavni mehanizam
i deo političkog realma kao način za sprečavanje
državnog udara, izdaje ili neke druge vrste nemira.
Jedino ste ga mogli koristiti ukoliko ste kao političar bilo dovoljno popularni.
Ako ste bili dovoljno uvereni da će ostrakizam ići onako kako ste zamislili,
a održite ostrakizam koji se ne odigra tako, možete se naći u situaciji
daleko od kuće za tili čas i to je u suštini osnova
ostrakizma i vratićemo se na to opet, jer se opet javlja
i opet se koristi, ali tek dvadeset godina nakon što je uveden.
U redu.