Tip:
Highlight text to annotate it
X
Poslednjih 13 godina, praktično celu svoju profesionalnu karijeru,
posvetio sam slušanju priča
osoba, grupa, radnika iz mnogih oblasti.
Lepe priče, tužne priče, priče o konfliktima, smešne priče.
Zbog situacija koje nam donosi poslovni svet
često ne znamo kako se sve ovo dešava.
Stvarnost višestruko prevazilazi maštu.
Sigurno ste svi na poslu proživeli situacije
za koje nikada niste mislili da će se desiti
dok se niste susreli sa njima.
Slušao sam priče mesara, učiteljica, radnika u administraciji,
državnih službenika, šefova, direktora.
Takođe sam dosta slušao sindikalce, inspektore rada
i poslodavce koji se svakodnevno pitaju
kako stvoriti poslovno okruženje koje bi uključilo
humanije faktore.
Jedna stvar koja je evidentna i koju Kristof Dežur,
francuski psihijatar koji je trenutno moj mentor za doktorski rad,
uvek kaže, da nema neutralnosti na poslu.
Posao nam čini dobro ili nam čini loše.
Ne može da nam ne čini ništa.
Posao nas može naučiti novim stvarima.
Možemo isprobati sami sebe za šta smo sve sposobni.
Možemo stvoriti nova pravila i nove mreže saradnje.
Društvu možemo dati doprinos koji nije postojao.
Možemo stvoriti bogatstvo koje nije postojalo pre.
Možemo takođe doći do emancipacije na poslu.
Ili, u suprotnom, posao može učiniti
da izgubimo poverenje u sebe.
Posao nas može staviti u odbrambeni položaj -
da ne radimo ništa drugo osim da se štitimo
od svojih kolega, od svojih šefova ili svojih izveštaja.
I da napadamo svoje kolege,
svoje izveštaje i svoje zaposlene.
Mogu da nas maltretiraju. Možemo umreti idući na posao.
Možemo pronaći mnoge oblike psihopatološke i fizičke patnje
kroz bolesti povezane sa profesijom
koje posao može da nam prouzrokuje.
U poslednjih 30 godina, pojavila se čitava grupa
novih psihopatoloških i patoloških stanja
kao posledica preopterećenosti poslom.
Danas se na poslu dešavaju stvari
koje bi našim dedama i babama
ili našim roditeljima bile nezamislive.
Danas imamo ubrzanje ritma posla
koje je prisutno već duže vreme.
Postoji individualna procena učinka,
iako nikada ne radimo potpuno sami
i međunarodno tržište rada je sve fleksibilnije.
Ako razmislimo o tome, u svojoj profesionalnoj karijeri
imali smo različite položaje
i malo je danas onih
koji mogu da se osete sigurnim
da će tu ostati neko duže vreme.
To dovodi do serije novih psihopatoloških oblika.
Najpoznatiji je sindrom „pregorelosti"
koji sigurno mnogi poznaju.
Drugi je „karoši", japanska reč
koja znači „smrt zbog preopterećenosti poslom".
Postoje mladi ljudi bez prethodnih medicinskih i porodičnih
kardiovaskularnih smetnji, koji pretrpe moždani udar i umru
i jedino što se pojavi je preopterećenost poslom
kao indikacija uzroka smrti.
Nešto prilično dramatično što se desilo u poslednjih 7-8 godina,
jesu samoubistva na poslu.
Ne kod kuće, zbog nečeg što se desilo na poslu,
već ljudi na poslu sazovu sastanak zaposlenih
i ubiju se, otvore prozor i bace se kroz njega
ili kroz otvor lifta i ostavljaju poruke koje kažu
da to rade zbog posla ili zbog stvari koje su doživljavali
na poslu i koje nisu više mogli da izdrže.
Imao sam priliku da pre dve nedelje u Parizu prisustvujem
konferenciji o samoubistvima na poslu
i pokazalo se da je broj takvih slučajeva alarmantno visok.
I nije ograničen samo na Latinsku Ameriku i Evropu,
već ima slučajeva u Japanu,
na Tajvanu, u Kanadi, u Australiji.
Ali nisam došao ovde da budem fatalista.
Jer, kako sam rekao, posao može da prouzrokuje najgore,
ali takođe i najbolje.
Samo preko posla se stvaralo, stvara se i stvaraće se bogatstvo.
Samo preko posla možemo dati doprinos kulturi.
Samo preko posla možemo da isprobamo
šta svako od nas pojedinačno i u zajednici može da uradi.
Ono za šta je kolektiv sposoban,
može da uradi putem posla.
Ali, da bi posao mogao da generiše najbolje
i da ojačava identitet i izgradnju
subjektivnosti i individualnosti,
ne možemo da zanemarimo nešto veoma važno,
a to je zajedničko stvaranje pravila.
Važno je da možemo da govorimo kada počnemo da primećujemo
neslaganja na poslu koja nas sprečavaju da živimo
onako kako želimo u ovom prostoru.
Ali to nije uvek lako. Svi znamo da je
poslovno okruženje puno dominacije,
ima prostora gde se ne može razgovarati,
stvari o kojima se ne sme govoriti.
Pre svega, o patnji na poslu
često se ne sme govoriti jer možemo biti isključeni iz kolektiva.
Za to je potrebna neka zajednička akcija.
I na to sam hteo danas da vas pozovem.
Jer ne treba samo radnici i njihovi predstavnici
da govore o patnji na poslu
već treba da postoji i odgovornost države.
Npr. u Argentini na nivou države nemamo obavezne mešane
komitete zdravlja i bezbednosti na poslu.
Takođe, odgovornost treba da postoji i kod poslodavaca
koji su glavni akteri proizvodnje intenzifikacije posla i fleksibilnosti
i stalnog procenjivanja individualnog učinka.
Ali ova priča se ne ograničava samo na ovo okruženje jer,
kao što sam rekao, poslovno okruženje je puno
dominacije i o ovim temama treba da govore i drugi akteri
koji su uticajni u političkoj sferi,
ili da se stvori javna debata.
Posebno novinari, reditelji, dramaturzi,
umetnici svih vrsta koji mogu da doprinesu debati
o ovim pitanjima, imaju centralnu ulogu.
Ovo se već dešava putem mnogih dokumentaraca i filmova
koji govore o ovim situacijama koje se dešavaju danas
i koje su ranije bile nezamislive.
Pomoću mogućnosti da se izgradi nova saradnja,
otvara se mogućnost transformacije posla u motor
ojačanja našeg zdravlja.
Kao što sam rekao da posao nije neutralan
u smislu da nam čini dobro ili nam čini loše,
pomoću posla izgrađujemo svoj identitet.
Posao je druga prilika da probamo
šta smo sposobni da uradimo da bismo razvili svoju inteligenciju.
Kada govorim o inteligenciji, ne govorim samo o individualnoj,
već i o kolektivnoj i društvenoj inteligenciji,
o doprinosu koji ćemo kao generacija ostaviti svojoj deci,
svojim unucima, svojim nećacima,
onima koji dolaze posle nas.
Danas je situacija prilično kritična.
Ali ne gubimo nadu u mogućnost
izgradnje mreža koje učvršćuju ovu mogućnost.
O ovome sam hteo da vam govorim danas. Hvala mnogo na vašem vremenu.
I pozivam vas da se upitate:
u kojoj meri danas pomoću posla
ostavljam trag koji je u vezi sa mnom,
o kom sanjam, koji sanjam da izgradim sa drugima?
Pozivam vas da govorite o ovome.
Da govorite o poslu u kontekstu u kom možemo početi
da menjamo nešto od ovoga da bismo živeli u poslovnom okruženju,
u organizaciji, gradu, državi, čovečanstvu
koje ima veze sa tragom koji želimo da ostavimo,
a ne sa tragom koji mislimo da je ostavljen
zbog žrtvovanja nas samih.
Hvala mnogo.
(Aplauz)