Tip:
Highlight text to annotate it
X
Naziv današnjeg predavanja je „Filip, Demosten i
propast polisa“. Pominjem vam ga,
jer je uvek korisno imati na umu da kada pravimo osvrt
na ove događaje, znajući njihov ishod i pripisujući im
poseban značaj, ne smemo nikad zaboraviti da ljudi tada
nisu znali da su na samom kraju doba nezavisnog
polisa. Zapravo, da se sad vratite u 362. p.n.e. nakon one bitke,
sigurno nikad ne biste pomislili da će celokupno uređenje
sveta, kakav je do tada postojao, možda, da kažemo,
još od 8. veka pre n.e, uskoro dramatično
izmeniti svoj izgled, i da, iako će i dalje, čak i posle
makedonskog osvajanja mnogi polisi postojati u,
reklo bi se, istom obliku kao pre,
oni, zapravo, nikad više neće biti samostalni
u smislu da imaju punu kontrolu *** svojom sudbinom
kad je u pitanju unutrašnje uređenje i, što je još važnije,
i što preti opstanku polisa, mogućnost
da slobodno učestvuju u međunarodnim odnosima i
da slobodno vode svoju spoljnu politiku. Prema tome,
kao što rekoh, biće to zaista velika promena, ali oni nisu bili svesni da
prisustvuju nečemu takvom. Dakle, 359. čovek po imenu Filip
postao je kralj Makedonije. Znamo da su Makedonci
u suštini bili Grci. Što će reći, govorili su grčki i
po narodnosti, ako se uopšte može tako reći, su bili Grci.
Međutim, oni su toliko bili izvan glavnog toka razvoja
grčkih polisa, koje smo proučavali ovog
semestra, da ih mnogi Grci, ili bar većina njih, nisu ni smatrali
za isti narod. Za Grke, da bi neko bio pripadnik
njihovog naroda,nije bilo dovoljno samo da govori grčki,
već da mora biti Grk u svojoj biti – ako čitate Aristotela,
videćete koliko je to zaista tako- to se odnosilo na kulturu,
na jedan način života, koji je počivao
na nezavisnom polisu.Međutim, Makedonci nisu bili
takvi. Grci su ih nazivali etnosom, što otprilike znači
plemenska grupacija. Mi koristimo izraz narod ili nacija
kako bismo preveli etnos, što je pravilno. Sama reč narod
u svojoj osnovi znači biti rođen, u smislu oni koji
po rođenju pripadaju istoj vrsti. Ali za Grke je imala drugo značenje.
Označavala je ljude koji su samo sudelovali u kulturi nazvanoj
helenska i smatrali su da Makedonci nisu bili
deo nje. U Makedonskom kraljevstvu nije bilo polisa, već nešto što je
podsećalo na feudalni period, što će reći, postojao je
monarh, ali postojalo je i moćno plemstvo, koje je praktično bilo nezavisno i
samo donekle u vazalnom odnosu sa kraljem, i koje je bilo
vladajući stalež u državi tokom većeg dela istorije, sve do
pojave Filipa. Sa druge strane,
kralj je bio važna i moćna figura.
Ovo je bio slučaj sa evropskim državama u određenim periodima
njihovog razvoja. Sa jedne strane, temelj društva su činili
vlastelini, visoko plemstvo, baroni, ali je postojao kralj, koji je takođe
bio važan. Ovakvo stanje je bilo na snazi
u Makedoniji. Na neki način, ako bi Grk analizirao
makedonsko društvo do Filipa,
mogao bi ga opisati kao „homersko“, a taj izraz vam je dobro poznat.
Naravno, postojali su tzv. vasilevsi, ali oni nisu imali
moć *** baronima, koji su bili visoki plemići u kraljevstvu.
Grci su to društvo smatrali za necivilizovano u tehničkom smislu.
Ako niste živeli u polisu, u gradu, po njihovom shvatanju,
onda niste bili civilizovani, vi ste tada bili deo etnosa, a tako su oni
nazivali sva plemenska društva, koja su ih okruživala
kao npr. Ilire, Skite... Oni su svi bili deo etnosa. Makedonci su,
s druge strane, vrlo ponosno i uporno tvrdili da su
Grci, tj. da su Heleni, a najverovatnije su izmislili
mit o svom poreklu, koje su vodili ne samo
od Grka, već od autentičnih Grka, tj.
Argivaca, koji su bili vodeći narod u vreme
Homerove poezije, a i tvrdili su da su direktni potomci Agamemnona
i drugih argivskih kraljeva. Znamo za razne
delimično značajne makednoske vladare pre Filipa,
još iz vremena Persijskog rata, od kojih je Aleksandar Prvi imao
zanimljivu i nedovoljno poznatu ulogu između Grka i
Persijanaca. Znamo da je tokom Peloponeskog rata kralj Perdika
bio čas na strani Spartanaca, čas na strani Atinjana.
Do tih promena strana nije dolazilo eto, tek tako,
zato što im je bilo do promene, već zato što je njihova pozicija bila takva
da su stalno bili ranjivi i nedovoljno snažni da se
odbrane, pa su morali da prave što bolje saveze sa onim ko je
u tom trenutku bio najmoćniji. Jedan drugi makedonski kralj, o kome već
znamo nešto više, bio je Arhelaj,
naslednik Perdike, koji je bio poznat po tome što je
od svog glavnog grada načinio neku vrstu kulturne Meke,
pa je tako npr. Euripid, iz razloga, koji nama nisu poznati,
u jednom momentu tokom Peloponeskog rata napustio Atinu
i otišao u Makedoniju, gde se pridružio grupi umetnika i učenih ljudi i
svih ostalih koje je Arhelaj okupljao u svom kraljevstvu. Zatim Filip
postaje kralj 359. Makedonski kraljevi su veoma bili nalik
kraljevima u doba Homera, kako smo ih i opisali, što će reći,
tačno je da je dinastija morala da bude na čelu i da ste morali da budete iz kraljevske porodice
da biste bili kralj, ali samo to nije bilo dovoljno. Takođe ste morali da
posedujete, kao što sam rekao za homerovske kraljeve koji
su vladali silom, sposobnost za komandovanje,
a nekad biste morali da to i pokažete, boreći se za vlast
sa raznim potencijalnim naslednicima prestola, kako biste
postali kralj. Nešto slično je i Filip učinio.
On nije bio direktan naslednik prethodnog kralja, već se
kao namesnik mladog i maloletnog kralja,
koji je zapravo bio Filipov nećak i štićenik,
brinuo o njemu kad su mnoge stvari u pitanju,
da bi ga naposletku ubio i smenio na prestolu.
To nije bio jedini takav slučaj u makedonskoj istoriji.
Dakle, Filip je sada zauzeo presto, i naravno, sa tako spornim poreklom
i pravom na presto, moglo se pretpostaviti da to u tom trenutku
i nije baš bila najbezbednija situacija po njega.
Stoga smatram da su neki njegovi potezi, svakako oni u ranijem stadijumu,
a možda čak i tokom cele njegove karijere, imali za cilj da pokažu svu njegovu
veličinu, njegovu sposobnost da bude kralj, a i da uguše
sav otpor na unutrašnjem planu, a u tu svrhu
najbolje što je mogao da uradi je da proširi granice i ojača moć kraljevine
stvarajući Makedoniju velikom kakva nikad do tada nije bila.
I to je on i uradio.Na osnovu dovoljnog broja svedočanstava
možemo da tvrdimo da je on, svakako, imao
u planu da vlada Makedonijom, i da uradi sve što je potrebno,
koliko god surovo bilo, da ostane na vlasti. Ali je poprilično jasno da je
planirao da osvoji Grčku i da sebe načini
vladarem Grčke. To je definitivno bio jedan od njegovih ciljeva.
Zapravo, jedan zanimljiv detalj iz njegovog života govori da je
kao mladić, ili tačnije kao dečak, najverovatnije kad je imao
oko 15-16 godina, bio poslat u Tebu
kao talac, nakon rata između Tebanaca i Makedonaca,
ali su se prema njemu ophodili kao prema članu kraljevske porodice,
pristojno i sa poštovanjem, i boravio je u kući
Epaminonde. Postoji li bolje mesto na kom će
jedan kraljević, sa svojim vojničkim ambicijama, biti odgojen, nego što je
kuća, sasvim sigurno, najistaknutijeg
vojkovođe svog vremena, a možda čak ikada, u Grčkoj.
I sa pravom treba pomisliti da je on tamo sigurno naučio
mnogo toga o vojnim poslovima. Ostaje pitanje da li je Filip već tada
imao u glavi plan da osvoji Persijsko carstvo,
što je, naravno, poduhvat, koji je ostvario
njegov sin, jer, šta god da je Filip nameravao da uradi,
umro je pre nego što je uspeo to da ostvari. Ne možemo da znamo sa sigurnošću,
ali takva ideja je lako mogla da mu padne napamet.
Već sam vam pomenuo koliko je govornika, među kojima je najpoznatiji bio Isokrat,
pozivalo razne grčke države i pojedince na osvajanje
Persijskog carstva, kako bi se rešili problemi Grčke, a Isokrat je napisao
jedno takvo pismo Filipu kad je ovaj već postao najmoćnija
ličnost svog vremena.Tako da je on sigurno mogao imati
takvu zamisao, tj. on je sigurno i imao takvu zamisao, a da li je
planirao i njeno ostvarenje, to ne znamo. Njegovo prvo, da tako kažemo,
sredstvo koje je omogućilo njemu i Makedoniji da postanu tako veliki
je vojska koju je stvorio. Upravo je on bio taj revolucionarni,
vojnički genije,koji je stvorio to oružje kojim će
pokoriti Grčku, a ta ista vojna sila će iznedriti Aleksandra Velikog,
koji je na nju nadogradio svoj briljantni vojnički talenat, mada je
on već imao formiranu vojsku, koja je još tada bila
daleko najbolja vojska u celom grčkom svetu,
a možda čak i najbolja vojska u celom
antičkom svetu ikada. To je Filipov najveći uspeh,
ili barem temelj njegovog uspeha. On nije bio samo tradicionalni hoplitski
vojkovođa. Ono što je kod Filipa veoma važno
bio je njegov temperament, njegov um, njegov pristup ratovanju.
On prosto nije prhvatao ideju poraza. Nije prihvatao ideju pravljenja
nekakvog sporazuma, osim ako je pod njegovim uslovima i samo ako je
to bilo neophodno. Poznat je po jednoj rečenici koju je rekao nakon
trenutnog neuspeha protiv jednog protivnika:
"Ja nisam pobegao, već sam se povukao, kao ovan kad se povuče
kako bi sledeći put mogao mnogo jače na napadne.“
To je zaista bio njegov princip. Niko ga nikad nije konačno
pobedio. Ako je morao da prihvati trenutni neuspeh, smesta bi se povukao
dok nije ispravio sve greške vojnim, diplomatskim, i svim drugim
mogućim sredstvima. Ali kao što rekoh,
on je stvorio ovu novu, veličanstvenu vojsku, snabdeo, vodio i organizovao je
na potpuno drugačiji način od onog što je do tada bila
uobičajena praksa za grčku vojsku, koja je, u principu, bila
hoplitska falanga, a kao što vam je poznato, tokom Peloponeskog rata
vojnici su koristili nova oruđa i
razne naprave su im pomagale u ratu, ali joj je generalno i dalje
bila ista formacija. Tako da je Filip sve to što je postojalo pre njega
spojio u jedno, ali je takođe načinio radikalne promene u
funkcionisanju svoje falange sastavljene od
surovih profesionalaca. I sad, ono što ću reći je izuzetno važno -
na grčku scenu stupa nešto potpuno novo, a to je
vojska koja ima nacionalna obeležja. Što znači da je
sastavljena od Makedonaca koji služe Makedoniji, predvođenih makedonskim
kraljem. Ali to nije vojska sačinjena od građana, kao u vreme polisa
i njihovih falangi, već ove falange čine hopliti.
To su bili profesionalni vojnici, što znači da je njihov jedini posao
bila vojska, i oni nisu van vojske obrađivali njive.
To znaši da je Filip morao da ih plaća
da ratuju. Ali, u isto vreme,
oni nisu bili najamnička vojska u tradicionalnom smislu reči,
to nisu bili ljudi okupljeni sa svih strana i koji bi se borili za onog
ko ih unajmi. To su bili isključivo makedonski vojnici. Nešto što nam je poznato
iz primera današnje američke vojske, što nije bio slučaj
u našoj istoriji do pre samo nekoliko decenija.
Mi otprilike imamo takvu vojsku, koja je profesionalna i nacionalna,
i mislim da je objektivno ako kažemo da je to najjača vojska na svetu.
Za to postoji više razloga, ali po mom mišljenju jedan
od važnijih je društvena struktura, koja omogućava
jednu takvu vojsku, sa čime ste u veoma dobroj poziciji.
A to je Filip i stvorio, takvu vrstu lojalnosti,
vezanosti, poistovećenosti sa zajedničkim ciljem,
koju jedino građanin ili kraljev podanik mogu imati,
naravno uz veštinu, vežbu i obučavanje, koji čine
profesionalnog vojnika. Dakle, falangu je sastavio
od ovakvih profesionalaca, ali je njima pridodao još
pešadijske pridružnike, na grčkom se kaže pezetairoi,
koji su bili najkrupniji i najsnažniji ljudi u Makedoniji, a njima je, opet,
pridodao konjičke pridružnike, hetaire, kraljeve pomoćnike
a oni su, naravno, bili iz redova plemstva i
bili su posebno privrženi Filipu,
i bili su najsposobniji i najpouzdaniji ratnici koje je imao,
prave elitne jedinice. Ali i tu postoje razlike u odnosu na tradiciju. Konjica sad ima
mnogo važniju ulogu u borbi, nego što je ikad imala u
prošlosti kod Grka. Jedna od najgenijalnijih stvari koje je
Filip napravio je ta kombinacija
konjice i pešadije i nekih podtrupa, koje su sve
zajedno sposobne da izvrše najkompleksnije vojničke zadatke.
To su ti hetairi, aristokratski konjanici, sa teškim naoružanjem,
na snažnim konjima, što je takođe važno napomenuti,
jer su oni u više navrata pod Filipom učestvovali u jurišima
te je stoga sve moralo besprekorno da funkcioniše.
Zatim, postojao je još jedan kontigent pešadije sa nešto
manjim oklopom u odnosu na ostatak falange, pod imenom
štitonoše, hipaspisti, i oni su se nalazili u sredini makedonskih redova,
odmah uz falangu. Njihov napad je sledio odmah
posle konjičkog juriša, ako to prihvatimo za način Filipovog
vođenja bitke, dakle, konjicom koja prva napada
protivnika, i kako se bitka razvija, one štitonoše, lako naoružana
pešadija, se probijaju u neprijateljske redove i nalaze slabe tačke protivnika,
čime omogućavaju falangi da zada glavni udarac.
Ovo je samo jedan od načina na koji se bitka mogla voditi.
Ono što je značajno kod ovako raznolikih vojnih formacija je to
što su se za različite bitke mogle primenjivati različite taktike,
a Filip je upravo tako i postupao. Taj odred
lake pešadije, hipaspista, je činio bitnu vezu između prvog napada konjanika
i onog koji bi potom usledio od strane falange. A najvažnije,
jezgro vojske su činili profesionalci, od kojih
su, kao što smo rekli, svi bili Makedonci, lako naoružani pešadinci.
Njih su činili praćkaši, strelci, i kopljanici isti onakvi kakvi su
bili u nekadašnjim grčkim vojskama, koje, međutim, nisu koristile sve njihove potencijale.
Svi oni su u celini činili ovu složenu vojsku sastavljenu
od svih ovih različitih jedinica. A ti „gađači“, da ih tako nazovemo,
su svojim hicima delovali još pre prvog napada,
sa ciljem da ometaju neprijateljsku falangu,
ali su takođe pružali i veoma bitnu dodatnu podršku tokom bitke.
Ukoliko je u određenom trenutku bitke na nekom mestu bojnog
polja iznenada bila potrebna podrška, oni bi zbog svoje lake pokretljivosti
bili poslati na to mesto kao pomoć.
Vidite koliko je ovaj način ratovanja daleko složeniji od onog koji je
do tada bio poznat. Ove makedonske
trupe,koje pominjemo, nisu značile raslojavanje vojske,
kako bi se odmah pomislilo,već su sa sobom donele raznovrsnije i složenije
naoružanje, kako je jedan istoričar rekao: „ne kakofonija, već simfonija“
profesionalnih ratnika. Zato se Filipov doprinos
istoriji ratovanja u zapadnom svetu ne ogleda
toliko u taktici, koliko u organizaciji,
koju je učinio vrlo složenom i koja je omogućavala
razne taktičke varijante. U početku, sama oprema i taktika makedonske
falange se nisu bitno razlikovale od
tradicionalnih hoplitskih kolona u Grčkoj, ali je zatim on načinio veoma značajnu
promenu. Istina, zadržao je koplje, što je
bilo osnovno oružje stare falange,
ali ono je sada produženo sa nekih 2 i po metra
na skoro 4 i po metara. Međutim, toliko dugačko koplje se ne može držati
jednom rukom, već mora sa obe ruke.
Prosto, tako mora ako hoćete da imate kontrolu *** njim i da ga efikasno
koristite. Mada, ako ćete sa dve ruke da ga držite, onda ne možete
da držite onaj š***, koji je bio zaštitni znak stare hoplitske
falange. Time je š*** izgubio na značaju.
Jasno vam je da ako to promenite,
falanga će biti uspešna samo ako vodi agresivnu borbu. Hoću reću,
ne sme vas protivnik napadati, već vi morate sve vreme napadati njega.
Steznici, oklopi i šlemovi su od sada pravljeni ili
od kože, jer je lakša, ili od raznih kompozitnih materijala,
ili su izbačeni iz upotrebe. Dakle, primećujete da ovi hopliti
nisu ni nalik onima kakve poznajemo,
ali njihova glavna, borbena uloga je i dalje
ostala ista. Zapravo, uz podršku
tako raznovrsnih jedinica, falanga, sastavljena od kopljanika koji su
svojim kopljima sada čak od petog reda mogli da dosegnu do prvog i tako
dočekaju napad protivnika, je bila daleko opasnija i raznovrsnija
od tradicionalnih hoplitskih kolona. Istoričar Polibije, koji je
živeo u 2. veku p.n.e. je, što je jako bitno, bio
savremenik makedonskih vojnika, koji su u osnovi i dalje ratovali
na isti način koji je Filip osmislio, tako da je dobro poznavao tu
materiju. On npr. opisuje poznate bitke
između Rimljana i Makedonaca
krajem 3. i početkom 2. veka. Tako da je on čak mogao videti i sigurno poznavati
tu novu falangu, makedonsku falangu, kako se
bori i praktično zaustavlja čuvenu rimsku legiju.
Polibije kaže da pešadija koja naleće na hiljade koplja može biti
u situaciji da je na jednog jedinog vojnika usmereno čak deset tih
gvozdenih šiljaka. On zaključuje da ništa ne može
stati na put falangi. Rimljanin, sam sa svojim
mačem, ne može ni da poseče, niti da probije deset koplja
koji su upereni u njega. Međutim, Polibije je svestan da je
rimska legija uspela da pobedi jednu ovakvu falangu tokom
trećeg veka, ali ako bolje analizirate, videćete
da se poraz mogao izbeći.
Okolnosti tokom bitke su omogućile pobedu Rimljana
jer je do izražaja došla prednost legije ***
falangom. Naime, legija je bila podeljena u
manje borbene jedinice koje su se znatno lakše prilagođavale i kretale
po bojnom polju, nego vojnici u makedonskoj falangi.
To je svakako bila prednost legije, ali nikada
nijedna legija u borbi protiv jake makedonske falange
nije mogla da sa sigurnošću da tvrdi da će pobediti, a još manje da će
pobediti sa lakoćom. Naravno,
dok se Filip borio sa svojim protivnicima, mnogo je veća bila verovatnoća
za makedonsku pobedu, jer tada
nije bilo rimskih legija. Pored toga, da bi se formirala
narodna najamnička vojska, sastavljena
od profesionalaca, bio je potreban novac,
nasuprot starom sistemu, koji nije
zahtevao velike troškove. Što znači da je Filip već na početku
svoje karijere morao da kontroliše tokove novca, što je i uspeo.
Isto tako je na samom početku morao da se liši svojih protivnika
na unutrašnjem planu, ali je i morao, kao svaki
makedonski kralj po dolasku na vlast,
da se suoči sa varvarskim narodima, kojima su bili okruženi i koji su
neprestano ratovali sa
Makedoncima u pokušajima da osvoje njihovu teritoriju.
Prema tome, Filip se suprotstavio tim Varvarima,
među kojima su bili Iliri i drugi narodi, i napravio sjajan uspeh
porazivši ih i zaustavivši ih, i utvrdivši granice onako kako je želeo.
On je ovime postigao dve vrlo
važne stvari. Prvo, učvrstio je svoju poziciju vojskovođe sa kredibilitetom
sa državničkim sposobnostima, kao i vojničkim,u smislu da je
pridobio poverenje svojih vojnika, ali su time
rasli i njegova veličina i reputacija,
i među prijateljima, kao i među neprijateljima.
I drugo, takvo ratovanje mu je omogućilo da obuči
i formira vojsku, načinivši je vrhunskom
pre nego što se susreo sa mnogo opasnijim
protivnicima od Varvara. Tako je on pridobio vernost
svog plemstva kakvu nikad to tad ni jedan njegov prethodnik nije imao.
Sa nezavisnim baronima u svojim redovima, koji mu vrlo rado služe i
dive mu se, sa celom vojskom koja mu je posvećena kao
nijednom makedonskom kralju do tada i
sa oružjem znatno unapređenim, on sad može da
započne ozbiljna osvajanja grčkih teritorija. Ključni potez u ranoj fazi njegove vladavine
je bio napad na Amfipolj, a o Amfipolju znamo da je bio
atinska kolonija od izuzetno velikog značaja,
do te mere značajna da su bili spremni da učine sve da ga
ponovo osvoje, ali nikad to nisu mogli u potpunosti
do ovog perioda. Tako da je Filiip sada zauzeo
Amfipolj. Ono zbog čega je ovaj grad bio toliko važan je
to da ko njega osvoji, obično pod njegovu vlast potpada i
planina Pangeon, koja se nalazi odmah uz grad, a na njoj su bili
rudnici zlata i srebra, čime je svo bogatstvo, koje se tu crpelo
vekovima, sada išlo
direktno Filipu, koji ga je koristio za ono što je njemu
najbitnije, a to je njegova čuvena vojska.
Koliko znamo, Filip je tu zarađivao oko 1000 talenata
godišnje, što je otprilike bilo jednako
sumi koju je cela Atinska imperija proizvodila.
Dakle, u pitanju su ogromne količine novca,
i to objašnjava ekonomske mogućnosti za
održavanje onakve vojske. Ali on je bio izvanredno vešt i u igri diplomatije.
Kažem igri, jer je on sam diplomatiju tako posmatrao.
Ona je, rekao bih, za njega bila nastavak
ratovanja,samo mirnim sredstvima. To je, na neki način, izvrtanje Klauzevicove
definicije ratovanja. Mislim da je to bio
Ser Džon Forteskju, koji je u 15. veku dao definiciju diplomate kao
osobe poslate u inostranstvo da laže o svojoj zemlji. Smatram da smisao
te šaljive definicije možemo da primenimo na Filipa, jer je
za njega diplomatija bila način da se nastavi borba za interese svoje zemlje
svim raspoloživim sredstvima. On je u tome bio
odličan. Jedna od njegovih najboljih veština je bila da bukvalno
laže, i to vrlo ubedljivo, a naravno,
ljudi će mnogo lakše poverovati vašim rečima ako
iza sebe imate najjaču vojsku na svetu,tako da
ne možete, a da ne poverujete u njegove reči.
To mu je sigurno dosta pomagalo. On bi se sa nekim
polisom ili više njih sporio oko neke
teritorije, ljudi bi ga pitali šta namerava
da učini, da li će osvojiti tu teritoriju,
a on bi rekao kako apsolutno nije zainteresovan
za to i kako ima posla
oko mnogo bitnijih stvari i kako su mu oni Pajonci
na severu zemlje mnogo bitniji. A kad bi se svi ostali
primirili, on bi lagano preuzeo ono na šta su svi zaboravili.
Koliko znam, nakon Drugog svetskog rata,
zapravo, čak i pre, neki istoričari su pravili analogiju
između Hitlera i Filipa, kao i Demostena i Čerčila.
Nije baš najbolja analogija, ali nije to ni najgora koju su mogli da naprave.
Hitler je govorio, pre nego što je Nemačka bila dovoljno
jaka da započne rat, da ako dobije
određenu teritoriju, to će mu biti apsolutno poslednje
teritorijalne pretenzije u Evropi, a onda bi nakon nekoliko meseci
samo okupirao Austriju.
A Filip me na njega podseća, jer bi i on to radio
s vremena na vreme. Prosto, ima toliko mnogo toga da se kaže
o njegovom životu, ali ja ću vam reći samo nekoliko najbitnijih stvari
da znate kako je sve teklo. Prvo što je
trebalo da uradi nakon osvajanja Amfipolja i
svih onih rudnih bogatstava, je da zauzme severnu obalu
Egejskog mora, a to je, naravno, obuhvatalo njegovu
Makedoniju, koju je već držao, ali i Trakiju na istoku.
I to je upravo i počeo, da osvaja tu oblast.
Amfilpolj je zauzeo 357. godine, a to je podrazumevalo
sukob sa Atinom, jer se, kao što rekoh,
Atina nikad nije odrekla svojine *** tim gradom,
neprestano pokušavajući da ga povrati, zbog značaja koji je za
njih imao. Od tada sledi rat sa prekidima između Filipa i Atine sve do konačne
pobede Makedonije, a to sve
je trajalo dosta godina.
Sa druge strane, Filip nikad nije vodio rat u klasičnom smislu,
osvajajući Atinu. A kako je i mogao, kad je i dalje bio gore, izvan
teritorije cele stare Grčke.
Ali ono što je mogao da uradi je da opustoši oblast na severu Egejskog mora,
što se Atinjanima ne bi dopalo. Oni bi poslali vojsku
gore da se zaustave njegova
osvajanja i tu bi se borba nastavila.
Međutim, Atina nije bila spremna da mu se suprotstavi i
zaustavi ga u njegovoj nameri. Jedino što su mogli je da odgovore na
neke njegove poteze koji bi im baš smetali i koji bi ih zabrinuli.
Nekad bi otišli tamo i ratovali s njim, mada uglavnom ne bi,
a nekad bi to radili nedovoljno ubedljivo ili prekasno.
Tako je izgledao odnos njihovih
snaga tokom ovog velikog perioda. Filip je svojim osvajanjima na
sve strane povećavao svoje prihode šta god da je
osvojio. Spustio se u Tesaliju, što je već
teritorija unutar Grčke,
i sve više i više je uspostavljao kontrolu *** tom
oblašću. Prihodi su mu toliko rasli da je čak izgradio flotu
i počeo da i na moru preti Atinjanima i drugima.
Tokom ovog sukoba sa Atinom ugrozio im je privredu.
Njihova pozicija je znatno oslabljena
između 357. i 355, tj. tokom perioda koji tradicionalni istoričari nazivaju
Saveznički rat (enlg. Social War), što ne znači da su ratovali oko društvenih
pitanja, jer reč "social" potiče od latinske reči
socii, što znači „saveznici“. Taj ustanak su protiv Atine
i njenog saveza podigli njihovi saveznici, što je poprilično uzdrmalo Atinjane
i oduzelo im nekoliko godina dok ga nisu ugušili.
Istoričari se danas spore oko toga koliko je
Atina ugnjetavala druge unutar svoje imperije.
Najnovija saznanja ukazuju na to da i
nije mnogo, što onda ostavlja
pitanje zašto je uopšte podignut ovaj ustanak
između 357. i 355. Mi prosto ne znamo dovoljno da bismo
detaljno raspravljali o tome, mada ja smatram da tu
nema spora i da je Atina zloupotrebila svoju poziciju vodeće sile u tom savezu.
Ona sada nije imala potpunu nadmoć kao tokom
velike Atinske imperije u 5. veku, ali
najviše zbog toga što sada nisu bili u stanju. Nisu bili toliko moćni,
niti su bili finansijski jaki da nametnu
svoju volju kao ta ranija imperija, ali su činili što su činili i to je bilo
dovoljno da nezadovoljni saveznici podignu ustanak.
Oporavljena, Atina je ugušila ustanak i pobedila, ali je ostala oslabljena.
Godine 356. na tlu Grčke
izbija tzv. Sveti rat.
To je stari sukob oko vlasti *** proročištem u Delfima. Okolna plemena,
Fokiđani i Lokriđani, su često koristili
priliku da zauzmu proročište i da
preuzmu kontrolu *** ovom oblašću od sveštenika, koji bi potom pozivali ostale Grke,
obično predvođene Spartom, da poraze plemena
okupatore, proteraju ih i
vrate svetilište njima. Ovo što ću sada opisati je samo jedno
u nizu tih dešavanja. Teba i Fokida su u ratu oko
Delfa. Fokidski vojskovođa Onomarh, kojeg sada jedini put pominjemo,
i koji je posedovao izvanredne vojničke sposobnosti,
porazio je Tebance i čak nastavio da prodire
u Tesaliju, a tada je Filip stupio na scenu, pošto je on
do tada,šireći makedonske granice, već prodirao u Tesaliju sa
severa. On je, tako, predvodeći svoju vojsku
Dakle Filip pokreće svoje snage i potiskuje Fokiđane, pobeđuje Onomarkusa I proteruje ih. E sad, postavlja se pitanje.
Da li je ovo dobro ili loše za Grke? Sa jedne strane pomislili bismo pa dobro,
sredio je ovog tipa koji je arogantno zauzeo
Delfisjko prorčište, ali sada ko je tamo, ko se nalazi u Tesaliji, ova velika
armija. Da li če ona biti pretnja za Grke
uopšte? Pa, mi koji sada imamo priliku da vidimo kako
se cela stvar završila znamo da je bilo tako. Ali u to vreme ljudi su bili podeljenih mišljenja,
neki su govorili, oh, bože ovo je zaista jedan temeljno agresivan čovek
na čelu armije koja deluje neverovatno snažno i on
ima strašne ambicije, šta da radimo,
a bilo je i onih koji su govorili, ma to je sve ok, on je sada ok, srećan je ne želi
ništa više od ovoga. Pogledajmo sada
šta se dešava u Atini koja će neizbežno biti vodeći faktor
u opoziciji Filipu onakva kakva je. Teba, poslednji put kada smo proučavali Tebu,Teba je
postigla poziciju moći koja je možda bila veća
i od Atine, ali setimo se smrti Pelopida i
Epeminanda koje jednostavno nisu dozvolile da Teba nastavi da ima
vitalnost i moć koju je do tada imala. Ona je i dalje vrlo jaka
država. Njena hoplitska falanga je još uvek izvanredna;
oni i dalje imaju velike ambicije i tako dalje, ali isposatvilo se da oni
u stvarnosti nemaju kapacitet da preuzmu vođstvo u
jendom ovakvom poduhvatu. Atinjani imaju i oni su veoma zabrinuti događajima.
Ali to nije ista ona Atina koju smo upoznali na vrhuncu njene
moći u petom veku. U relativnim poređenjima to je u stvari veoma siromašno mesto. Međutim ona je
i dalje pomorska sila broj jedan u grčkom svetu i
zbog toga vrlo značajna. Pozabavimo se sada
malo više unutrašnjim životom u Atini i uočimo neke od promena koje
biti značajne u vezi sa odlukama
će Atinjani donositi. Postoji nešto što je uvedeno – ne znamo tačno kada – moglo
je biti u kasnim fazama Peloponeskog rata, moglo je biti
i kasnije. To se zove fond teorika, i dobija
izgleda svoje ime pošto je to bilo plaćanje
Atinjanima da bi se obezbedio novac neophodan za karte
da bi se gledale predstave na velikom pozorišnom festivalu koji se održavao
dva puta godišnje u Atini, a koji se očigledno pretvorio u priličnoj meri
u državnu pomoć za siromašne, u fond iz koga su isplaćivani veoma siromašni građani.
To nije bio veoma veliki iznos
ali imajući u vidu siromaštvo Atine uopšte
bilo koja količina novca mogla je biti veoma značajna u kritičnim trenucima,
posebno kada je tema bila nacionalna odbrana. Ali bilo je dosta zalaganja od strane neke vrste
demokratske stranke, stranke neprivilegovanih ili
slično, koja je uvek insistirala da svi treba
da drže ruke dalje od fonda teorika, koji treba da
se koristi samo kao socijalno davanje. Sramota me
i da koristim ovakav termin pošto naravno ništa slično
nije postojalo u antičkom svetu. Ovo se odnosi samo na onaj deo
nacionalnog prihoda koji se koristi da bi se pomoglo najvećoj sirotinji
i oni su želeli da se ovo ne dira, ali kada se država našla pod
napadom, kada je bila ugoržena, ona je išla – morala je da ide u rat,
pa je nekim političarima izgledalo, bio im je potreban novac
u te svrhe i oni su rekli hajde da uzmemo fond teorika za sada
dok postoji ova potreba i onda bi došlo do borbe oko
ovoga. Sećate se Atinske Imperije iz petog
veka? Nikada nije novac – ne, nikada ali, mogli su
generalno da se nose sa novčanim problemima pošto je postojao taj veliki prihod
od imperije, recimo ugrubo oko 1.000 talenata godišnje
je pristizalo. To nije više tako. Tako da, ako bi Atina želela da pošalje ekspediciju
bilo gde, oni su morali da izglasaju direktni ratni porez;
koji je nazivan esfora. Oni su to učinili dva ili tri puta tokom
Peloponeskog rata. Koliko danas znamo oni to nisu
radili nikada pre toga. Već smo naglasili koliko je neprirodno
bilo direktno oporezivanje u grčkom svetu, ali evo ovde su
on i to stvarno imali. Oni su morali da plate ovaj porez esforu, ako su želeli da sprovode
vojne i pomorske kampanje koje su doživljavali kao neophodne.
U stvari, istina je bila da bi pojedinačno Grci nekada
u petom veku mogli da plate svoj deo, ono što je njima određeno kao esfora,
individualno, ali sada je bilo tako malo onih koji su mogli to da urade da su organizovali grupe
poreskih obveznika koje su zvali simorije i koje su delile ovo opterećenje.
ovo me tera da mislim da je stvar svakako tonula sve niže
po lestvici klasa određenih bogatstvom u Atini. Pretpostavljam da je više ljudi sada plaćalo porez
nego ranije. U petom veku jedini ljudi koji su plaćali
poreze bili su oni veoma bogati, a sada je mislim
to bilo prilagođeno tako da su i ljudi koji nisu bili tako bogati morali takođe da plate nešto.
Druga stvar koju takođe ovde nalazimo je da Atinjani
kao uobičajenu stvar u vojnim kampanjama
koje moraju da sprovedu koriste plaćenike. I tu ne mislim na plaćene vojnike
one vrste koju srećemo kod Makedonaca, kakve koristi Filip.
Mislim na unajmljivnje grupe plaćenika koja može
biti poreklom iz bilo kog mesta u Grčkoj. Ovo je stoga što su Atinjani
bili nedolučni da se sami prijave za vojne ekspedicije. Mislim da ništa ne može biti više različito od
ponašanja Atinjana u petom veku kada
su bili posvuda, kao što se sećate,
natpisa iz 457. godine koji govori o onima koji su poginuli u raznim bitkama a bili su iz
jednog plemena. Bili su ponosni na to
i nikada im nije nedostajalo vojnika voljnih da rade ovakve stvari.
Skupština bi glasala i ljudi bi išli. Sada više ne.
Atinjani su nevoljni da se upuste u ovakve aktivnosti.
Naš glavni izvor kritike ovakvog ponašanja je Demosten,
koji veliki deo vremena preklinje Atinjane da
shvate opasnost koju predstavlja Filip i da
preduzmu potrebne korake da bi zaustavili Filipa pre nego što bude kasno.
On što on stalno iznova traži od njih je da pre svega
izglasaju novac neophodan da bi se podržala
vojna ekspedicija i zatim ne da unajmljuju plaćenike već da sami služe
u borbi, ali on nije često izlazio kao pobednik iz ovih rasprava.
Tokom ovog perioda u Atini
bilo je ljudi koje bi mi našim žargonom nazvali jastrebovi i
golubovi; ljudi koji su bili spremni na borbu u ove svrhe i ljudi koji su bili vrlo
nevoljni da to urade. Ljudi koji su izgleda bili
najmanje voljni su oni iz najviših klasa, naravno, pošto rat znači oporezivanje i
oni bi plaćali najveći deo ovih poreza.
Takođe moguće je i da – ne želim ovo mnogo da potenciram,
Filip, gde god bi mogao na vlast je dovodio oligarhijske vladare
u mestima u kojima je on vladao. On nije bio zainteresovan
za demokratiju, on nije bio prijatelj demokratije. Bilo je Atinjana koji
nikada nisu prestali da gaje nadu da je moguće uspostaviti oligarhiju
u Atini, umesto demokratije. Oni bi bili golubovi i još više od toga.
Mislim, postoje vrlo jasne indikacije da je Filip
radio u Atini ono što je radio i u ostalim državama. On je podmitio važne Atinjane da bi podržali
njegovu stvar i ljudi kod kojih bi ovo najlakše prolazilo
su oni ljudi koji se slažu sa vašim pristupom, koji su
na vašoj strani polemike. Tako da bilo je i toga.
Mislim, bilo je i prave razlike u mišljenjima kao
što je uvek i ima. Moramo biti svesni toga i to je nešto čemu smo i sami svedoci
poslednjih godina. Postoje neki ljudi koji uviđaju da postoji velika opsanost
za koju je potrebno pripremiti se i kojoj se mora suprotstaviti, i drugi
koji misle da je to preterano, suviše pesimistično
da tako velika opsanost ne postoji ili da se najbolje sa njom izlazi na kraj
pregovorima i razgovorima, bilo čime
osim borbom, i to je bila situacija i u Atini.
Ako ste bili neprijateljski raposloženi, ako ste bili član
frakcije jastrebova, rekli biste da se vaši protivnici zavaravaju u vezi stepena
opasnosti i da je Filip vrlo posebna vrsta pretnje.
Ako ste golub optužili biste vaše protivnike
da su alarmisti, preterano uplašeni i za koš gore stvari. Naravno obe strane su optuživale jedna drugu
za mnogo gore stvari vezane za karakterne osobine
i tako dalje, kao što ljudi uvek čine. Prva izajava
Demostena kojom raspolažemo, a koji će se profilisatii kako vodeći jastreb
tokom većeg dela vremena svog bavljenja po Atini
je iz 351., kada on drži govor koji zovemo Prva Filipika.
On je održao niz govora u kojima napada Filipa i
upozorava Atinjane na opasnost koju predstavlja Filip.
Do današenjeg dana reč filipika u Engleskom jeziku označava govor kojim se snažno napada
neki pojedinac ili neka nacija. On je optužio
Atinjane da su sami stvorili veliku opasnost
sa kojom se sada suočavaju jer su od Filipa napravili važnog čoveka
odbivši da ga zaustave na vreme kada je to bilo relativno lako uraditi.
Oni su trebali da pošalju, po njegovom mišljenju, flotu, i to flotu dobre veličine, da deluje u severnom
Egejskom moru i da zaustave Filipovu ekspanziju i da zaustave Filipa
trajno. Preklinjao ih je, i to će raditi ponovo i ponovo. 598 00:48:38,200 --> 00:48:44,630 Ne unajmljujte plaćenike, prijavite se za vojnu službu, glasajte za ratne poreze
i oni od vas koji treba da plate
treba to i da urde. Izgubio je debatu. Atinjani nisu
preduzeli akciju koju je predlagao. Filip, uskoro
posle toga, napada Olintijanje; sećate se da je Olint
važna država na Kalhidnoskom poluostrvu;
to je vrlo važna država ranije u ovom veku
i sećate se kada su Spartanci otišli tamo gore da bi porazili
Olintinjane koji su stvorili sopstveni savez.
E pa oni su još bili u igri. Tako da je Filip krenuo na njih i ponovo Demosten
preklinje Atinjane da se umešaju da bi sprečili Filipa
da zauzme Olint i države Kalhide i uspostavi
kontrolu *** severnim delom Egejskog mora i ukazuje na svu opasnost
koja ovo predstavlja za interese Atine. On ponovo gubi u raspravi.
On drži tri olintijska govora koji imaju isti
smisao kao i oni koje sam već opsiao, ali Atinjani
ne čine ono što on želi. Godine 348. Olint pada. Taj grad i ostali gradovi
ovog regiona su uništeni. Sećate se da ovo nije
tipičan način na koji Grci tretiraju poražene države
iako samo nebo zna da je tokom Peloponeskog rata bilo
takvih primera, ali Filip je sprovodio vrlo, vrlo surov način ratovanja.
On je fizički unišavao gradove, gonio u roblje
preživele stanovnike i to je bila poruka.
Mislim da nije bilo u pitanju samo to što je imao surov temperament
iako pretpostavljam da je morao imati i to, već je namera bila da se da primer.
Namera je bila da se pokaže da kada Filip kaže ''Uradi to'', da se to i uradi, jer ako ne uradiš to on će te slomiti
i to je ono što če se u tom slučaju dogoditi i tvom gradu i tebi.
To je starovremenska tehnika. Mi znamo da su je Asirci koristili
još u biblijska vremena kada bi
namerno bili brutalni i surovi koliko više su mogli
i čineći to slali su poruku koliko brutalni i surovi
su bili da bi ohrabrili druge države da se ponašaju kako treba u budućnosti.
Hitler je koristio ovu istu taktiku u ranim fazama Drugog svetskog rata
kada je iz vazduha uništio grad Roterdam
koji uopšte nije bio vojni cilj. To je bilo očigledno urađeno sa namerom da prestravi sve
koji su možda želeli da mu se opiru. I to je Filip učinio
tamo gore. Konačno posle daljih borbi
jedne ili druge vrste, Atinjani i jedan broj
drugih Grka sklapa mirovni ugovor sa Filipom; koji je nazvan Filokratov mir;
on je bio jedan od pregovarača u Atinskom timu.
Izgleda da nije bilo puno neslagnja među
Atinjanima oko poželjnosti ovog mira, čak je i Demosten koji se uobičajeno opirao
bilo čemu sličnom, osećao je da veorvatno to mora da se učini,
i mislim da to samo oslikava realnost
raspodele moći i takođe spremnosti
Atinjana da učine išta više od toga, tako da sada imamo ovaj period
Filokratovog mira u kome Atinjani prave odbrambeni savez
sa Filipom. I tako stoje stvari sve dok jedan drugi događaj
ne aktivira alarm, mislim, za Demostena i
još neke druge. Sveti rat, još jedan Sveti rat je u toku.
Ovoga puta ljudi koje žele da vrate moć sveštenicima
pozivaju Filipa da vodi grčke snage u Svetom ratu.
Ovo je vrlo bitna stvar. Pre svega, ovim se priznaju Makednoci kao Grci
u najistinitijem smislu reči. To je trebalo da bude,
i verovno i jeste bio glavni razlog zadovoljstva za Filipa i neverovatne slave
koju je dostigao u očima njegovih Makedonaca da su Grci ovo uradili.
Ne samo da su ih prihvatili kao Helene, već su ih pozvali
da spasu Apolonovo proročište, centar grčke
religioznosti. I tako on vodi svoju armiju,
uleće među Fokiđane, rastura fokiđansku armiju i
čini ono što je od njega zatraženo. U tom procesu, kada je sve okončano, on odlučuje da od sada
Makedonija i kralj Filip uzimaju ne samo
jedan glas u savetu koji upravlja Delfijskim Proročištem
možda sam pomenuo prethodno tokom semestra,
Amfiktiotski Savet, savet onih koji se brinu o
Delfima. On je uzeo dva glasa u tom savetu i sebe je proglasio predasednikom
Pitijskih igara – sećate se panhelenskih proslava.
Bile su četiri velike panhelenske proslave, Olimpija, Nemija, Korintska prevlaka
i jedna u Delfima koja se zvala Pitijske igre i
evo sada ovog varvarina iz Makedonije koji ne samo da
da je u savetu već je i predsednik, zauzima počasnu poziciju jer se svi Grci
okupljaju povodom Pitijskih igara. E pa ovo je sigurno imalo
izuzetan efekat koji je zastrašio mnoge u grčkom svetu,
i sve je više Atina bila ta koja je morala da preuzme vođstvo
kako bi bilo ikakvog otpora. Atinjani su bili zabrinuti; bar oni
koji nisu bili opredeljeni da prihvate ovakav razvoj događaja.
Filip je bio veoma obazriv prema Atinjanima, a za ovo je postojao
vrlo dobar razlog. Oni su imali specifičan skup strateških prednosti koji niko drugi u
grčkom svetu nije imao, i za koje Filip nije imao lako rešenje.
Atina je bila grad opasan zidinama koji je dokazao da
je sposoban da se odbrani. Treba da shvatite
da do ovog trenutka u grčkoj istoriji niko nije pokazao
bilo kakvu sposobnost da zauzme grad zaštićen zidinama
napadom, jedini način na koji se mogao u to vreme zauzeti takav grad
bila je opsada i izgladnjivanje branilaca, ali sada ćete se setiti
da Atinjani imaju mornaricu i zidine, njih nije
moguće igladnjivati na takav način. Dakle, napad na Atinu
ako zaista želite da osvojite grad, je posao koji je
zaista vrlo komplikovan. Naravno, Atinjani imaju
svoju mornaricu zbog koje je ovo istina, ali takođe omogućava
Atinjanima da vam naudi na način na koji druge države to ne mogu.
Tako da sve ovo znači da Filip neće
napasti Atinu direktno, već da će pokušati da
ostvari svoj cilja zaobilazeći Atinu na neki način. On je pokušao da pridobije
podršku Atinjana primenom svojih uobičajenih tehnika slatkorečivosti,
objašnjavajući kako nema agresivne namere u oblastima
za koje su Atinjani zainteresovani, iako je već pokazao da
to nije tako. Takođe mešajući se u atinsku
politiku, podmićujući atinske političare da budu na njegovoj strani
i koristeći svaki trik koji može da koristi kako bi otežao
ratobornim ljudima da bude po njihovom. Demosten je od ovog trenutka odlučan,
i ubeđen je protiv Filipa, koristi svu svoju energiju i vreme
pokušavajući da pridobije podršku Atinjana i da tada
zaista i formira koaliciju država koja bi se uz
Atinjane oduprla, borila i pobedila Filipa. I zaista, on je mnogo uspešniji nego što je
bio ranije, pošto je opasnost koja preti od Filipa očigledno
veća, pa je mnogo više Atinjana u prilici da je sagleda na taj način.
Savez koji on okuplja uključuje Eubeju, Megeru, Ahaju, Akarneniju, Luku,
Fokiju i konačno Tebu. E sad, ovo je prilično dobar
trik. Fokiđani i Tebanci su tradicionalni protivnici, ali i jedni i drugi su u
savezu i to vam govori da ove države
a posebno one države koje se nalaze u centralnoj Grčkoj,
najbliže onom mestu na kome se Filip nalazi sa svojim snagama
u Tesaliji i tako one sada uviđaju da preti velika opasnost
od njega i oni pristupaju savezu protiv Filipa. On ne kreće odmah direktno na njih;
on polazi u rat ali čini to na severu na obalama
Egejskog mora. On se kreće na istok – ovo je
izuzetno pametna stvar koju čini, prema onome što Grci zovu
Kersonis, poluostrvo koji mi zovemo
Galipolje, odnosno Helespont. Filip želi da zagospodari ovim, pošto
ako može da kontroliše Helespont, to je stara priča,
onda može da preseče trgovinu, može da izgladni Atinu, a može
da naudi i drugima, ali Atina bi ovde bila glavna meta napada.
I tako, on pokreće svoje snage ka obali Trakije, tamo zauzima različite gradove i stiče
u tom cilju sve više teritorija, a zatim ide
sve do preko Bosfora do Bizantijuma, današnjeg
Istanbula i zauzima i taj grad i naravno
možete preseći trgovinu ako kontrolišete
Bosfor. Ovo je vrlo, vrlo ozbiljno za Atinu i ovim povodom
Demosten drži svoju treću Filipiku
iznoseći istu argumentaciju koju će iznosti sve vreme.
Čini samo to, ali mislim sa mnogo više intenziteta i ovoga puta
sa više ubedljivosti, jer sve više Atinjana
razume koliko je ova pretnja postala ozbiljna. Sitnica, ali ne tako trivijalna je da su Atinjani
uspeli da pridobiju podršku, bar na rečima
od strane Persije. Ako će Grci da se bore sa ovim tipom
bilo bi im jako zgodno da dobiju podršku Persije.
Na kraju se ispostavilo da neće učiniti ništa značajno
za pružanje otpora Filipu, ali ovo vam pokazuje koliko su
Demosten i oni Grci koji su se slagali sa njim pokušavali
da naprave najjači mogući savez i pokušaju
da ga zaustave. Oprostite mi. Nemojte obraćati suviše pažnju na ono što govorim
ali ovo me stalno podseća na ponašanje
evropskih država uoči Drugog svetskog rata,
a na mesto Persije mogli bismo smestiti
Sjedinjene Američke Države koje nisu bile u toj igri
i stalno su pokušavale da ostanu izvan te igre,
osećanje izolaciije bilo je jako u ovoj zemlji, a ljudi u Evropi, neki su se zalagali da
se učini sve što se može da se Sjedinjene Države uvuku u igru
dok su drugi oklevali da to urade. Ne bi bilo neke razlike,
ništa nije moglo da privoli Amerikance da preuzmu
aktivnu ulogu protiv Hitlera u to vreme, i sumnjam da je bilo ikakve šanse da je bilo ko
mogao da ubedi i Persijance da učine bilo šta u
u ovom trenutku. Ali Atinjani šalju svoje snage i
i to dosta velike i te snage rade prilično dobar posao, one potiskuju
Filipa iz nekih od mesta koja je osvojio,
što je, nalazim, interesantno za promišljanje. Nije očigledno da su Atinjani
ranije formirali svoj savez i da su
radili najbolje što su mogli, nije očigledno da nisu mogli
da poraze Filipa. Postoji ta strašna opasnost
da ćemo svi mi postati žrtve fait accompli (svršenog čina)
ono što se dogodilo očigledno je moralo da se dogodi, i nije moglo da se dogodi
na drugi način. Ne, ja ne mislim da je tako. Mi svakako ne živimo naše živote kao da je
to istina., i ne bismo trebali da dozvolimo sebi da zamišljamo
da je to istina gledajući unazad. Činjenica da su Atinjani
mogli da imaju uspeha protiv Filipa onako kao što su
imali u ovom trenutku je dokaz da njihova borba svakako nije bila uzaludna.
Još jednom izbija Sveti rat oko Delfa. Ponovo Amfiotički savez, ovoga puta
imajući Filipa za predsednika poziva Filipa da vodi
snage Svetog rata. Sveti rat je
proglašen protiv grada u blizini Delfa koji se zvao Amfisa i to su
snage koje će on koristiti. Filip se spušta iz Tesalije, stiže
u mesto ne tako daleko od Delfa zvano Eliteja na jednoj strani
a na drugoj strani do Termopila.
Ovo su ključna mesta da se stigne u centralnu Grćku.
Kada jednom prođete ova mesta odmah ste pored
Beotije, nekoliko dana od Atine ste, na centralnom ste mestu na kome
možete pričiniti ogromnu štetu. Kada su Atinjani primili
ove vesti, nastaje panika Demosten izlaže priču.
E sad, Demosten je svedok koji je odličan pošto
je učesnik, savrmenik, to je sjajno, ali moramo ga posmatrati sa određenom
dozom skepticizma pošto je on učesnik događaja.
On je momak koji zastupa određene stavove ovde, bio je vrlo aktivan u politici, ima vrlo
izgrađene stavove o svemu, njegova reputacija zavisi od
toga kako posmatrate stvari koje je uradio. Tako da morate razumeti da
kada nam priča ove stvari on ih izlaže
iz svoje perspektive. To je vrlo slično istorijama dva svetska rata Vinstona Čerčila
u kojima je on igrao veoma značajan deo, čak i u prvom, a svakako u
drugom, i nije da on laže, nije da nas vara, ali kada čitate
te priče vi ih čitate na način kako ih Vinston Čerčil vidi
i toga morate biti svesni. Postoji divna
priča o Čerčilu, izgleda tačna,
da kada se pojavila Čerčilova knjiga o Prvom svetskom ratu
zaboravio sam njen naslov; recimo da se zvala
"Veliki rat," kao što nije. Bivši premijer
Artur Balfor, koji uopšte nije voleo Čerčila
navodno je rekao, "Čujem da je Vinston
još jednu knjigu o sebi i nazvao je Veliki rat."
neprijatelji Demostena mogli su reći isto to o onome što je on govorio
u nekim od svojih govora. Ali kasnije tokom njegove karijere
kada je došlo do velikog sukoba između njega i njegovog glavnog protivnika,
prijatelji Demostena su od skupšitine tražili da za njega izglasa
krunu. Mislilo se na krunu od lišća, ne od zlata, počast za sve što je uradio za
Atinu, a njegovi protivnici su mislili
da ono što treba uraditi Demostenu za sve što je on uradio za Atinu
je baciti ga sa Akropolja. I tako dolazi do velike rasprave
i mi imamo oba dela te rasprave. U ovoj raspravi on evocira
sve ono što je uradio za Atinu, zašto bi trebali da mu budu zahvalni
i tu on ukazuje na ovaj trenutak.
on priča o tome kako je vest stigla u Atinu da je Filip
u Eliteji, i kaže, svi smo se okupili
odamh ujutru i mesto je bilo krcato. Ako se setite odlomka koji sam vam pročitao
u kome Aristofan opisuje kako se stvari obično
odvijaju u atinskoj skupštini, gde svi dolaze lagano, sa zakašnjenjem
nema problema, nikome se ne žuri, ne, kaže, sada su svi bili tu.
Kada je pritanij za taj dan, predsedavajući sastanka,
rekao ''Ko želi da govori?, niko, ali niko nije podigao ruku.
''I tada sam ja ustao i dao vam dobar predlog
šta da se radi i sve ostalo.'' Ali mislim da ne možemo da sumnjamo
u osnovnu istinitost vezanu za ovu situaciju, da je jednostavno
postojao ogroman strah i da nije bilo ideje kako da se sa problemom izađe na kraj. Demosten je tada predložio
korake koje treba peduzeti kako bi se oduprli. Jedan od tih koraka, a bio je u mogućnosti da to sada izvede,
je upotreba Teorik fonda da bi se opremile snage
koje su bile potrebne. Drugo, da se postigne nešto
što je bio priličan uspeh sa stanovišta diplomatije,
da se napravi savez sa Tebom. Sve od 370-tih Atina
nije u savezu sa Tebom, čak je bila toliko uzenmirena rastom
tebanske moći da se udružila sa Spartom protiv Tebanaca,
ali dok ulazimo u kasne 340-te i rane 330-te
on pravi savez sa Tebom i obezbeđuje da ono što je sigurno
najjača sila na kopnu u Grčkoj bude
tu protiv Filipa, konkreetno Tebanci, i Beoćani uopšte.
Konačno, 338. dolazi do bitke kod Heroneje u zapadnoj Beotiji
i njen ishod je pobeda za Filipa.
Ishod same bitke ni na jedan način nije lagano ostvaren; naprotiv, vrlo je tesan. Naši izvori
navode da su postojali svi izgledi za drugačiji ishod
čak i tada, čak iako Spartanci nisu bili tamo,
čak iako su Filipove snage na vrhuncu svoje moći.
Grci su mogli da pobede u ovoj bici, to je stvar koju je veoma važno
zapamtiti, ali nisu. Filip je pobedio i to je bio kraj grčke slobode.
Posle ovoga, sve države morale su da se povinuju Filipu
u pogledu spoljne politike. U mnogo slučajeva on se mešao i u njihovu unutrašnju autonomiju.
On je postavio garnizone u ključnim mestima u grčkom svetu
uključujući Kalhedon i Eubeju, Korint i planinu Ambrasiju
na zapadu i oni su nazvani lanci Grčke.
Bilo je to kao da je postavio ogroman lanac preko Grčke da pokaže
i demonstrira i učini svoju kontrolu realnom. Atina je bila primorana da napusti konfederaciju,
svoju sopstvenu konfederaciju; oni su bili naterani da sklope
savez sa Filipom. 336. on obrazuje
Korintski savez i sebe postavlja za predsednika. To je bio ofanzivni i defanzivni savez.
Filip je bio izvršni komandant i mogao je svakome da naredi
šta da radi, i oni bi morali to da urade. Ovo je uistinu bio kraj slobode za Grke.
Ispostavilo se da je Filip ubijen
iste te godine pa nije bio u prilici da pokaže kako bi nastavio
kada je jednom došao do ovakve moći. Posao
pokoravanja Persije, ako je on uopšte Filipu bio na pameti
morao je da bude ostavljen njegovom veoma mladom sinu Aleksandru,
koji mislim da ima osamnaest godina u ovom trenutku. I tako nas ovo dovodi do zanimjivog pitanja
kako istorija ocenjuje ove događaje.
A mislim da je posebno zanimljiva osoba ovde
Demosten, i kao što ćete pročitati u svom domaćem zadatku,
nemački istoričar iz devetnaestog veka Drojzen i nemački
istoričari tog perioda uopšte nisu imali sumnje
o tome kakvu ocenu treba da donesu. Ona je bila veoma negativna po Demostena. Napokon, šta je
uopšte bila ta Atina? Prema Drojzenu ona je bila ein advokaten republic, to je najniži udarac koji
neko može da zada, republika advokata.
Ono što je Demosten pokušavao da sačuva bio je
kliene Städte, svet malih nezavisnih država, termin vredan pezira u očima
Drojzena i njegovih drugara nacionalista. Nemačka se, sećate se upravo – zaboravio sam
datum kada on ovo piše, ili je već ujedinjena
pod Bizmarkom ili nacionalisti zahtevaju da se male
države sve okupe u jedno veliko nemačko carstvo
i to je stanovište koje zastupa Drojzen. Budućnost,
kaže Drojzen, je sa Filipom, Demosten je reakcionar koji pokušava da održi
stvari koje su bile – čije je vreme bilo i prošlo.
Ono što je bilo potrebno je ujedinjenje antičkog
sredozemlja i ovo je bio korak u tom pravcu.
Zašto je potrebno da dođe do ujedinjenja antičkog
Sredozemlja? Na način koji će konačno biti ostvaren ne od strane Filipa i Makedonije,
već od strane Rimljana, pošto je to sve bio deo
velikog plana bez koga ne bi bilo hrišćanstva.
Hrišćanstvo je moglo doći na svet i dominirati Evropom, pošto je
došlo u svet koji je bio jedinstvena celina zahvaljujući osvajanjima Makedonaca i
Rimljana, a Demosten je na svoj mali smešni način
stajao na putu toga. Da, bilo je stvari kod Demostena kojima
se moglo diviti, ali jnegovo ponašanje i njegova politika
je bila ekstremno idealistička i nepraktična, jer je bila bez nade na ostvarenje. Mislim da je ovo moje tumačenje
onoga što Drojzen zaista želi da saopšti; on je izgubio tako da mora da nije bio u pravu.
Pobednici su uvek u pravu inače ne bi pobedili.
E sad, ja mislim da ovo možemo da ocenimo i na drugi način,
Ako mislimo o drugoj situaciji, a mislim o njoj sve vreme
i govorim vama, a to je hajde da pogledamo šta je bilo sa Vinstonom Čerčilom
koga su istoričari zvali Demostenom tog
vremena. Čovekom koji je ukazivao na
opasnost od Hitlera i pokušavao da dobije podršku i
prema kome su se odnosili kao prema idiotu sve dok konačno nož,
bodež nije bio Britancima pod grlom i tek su onda
i uz veliko premišljanje Britanci njega doveli na čelo.
E sad, ako pogledamo to njegovo iskustvo i ono što je on radio
mislim da je to dosta ilustrativno. Razlika između herojske
pobede i katastrofe može biti jezivo mala. Preuzimajući vlast u najtežem trenutku
za njegovu zemlju i njene saveznike, Čerčil je održao čuveni govor
koji je uneo duh otpora kada nije bilo fizičkog
opravdanja za takav stav. On je rekao, ''Potpuno sam ubeđen
da ako svi budu vršili svoju dužnost, ako ništa ne bude prenebregnuto, i ako se obave najbolje pripreme, kao što se već prave,
dokazaćemo još jednom da smo sposobni
da odbranimo naš ostrvski dom. Da možemo da pregrmimo oluju rata
i da ***živimo pretnju tiranije, ako je potrebno godinama,
ako je potrebno sami, ići čemo do kraja, borićemo se u Francuskoj, borićemo
se na morima i okeanima, borićemo se uz rastuće
samopouzdanje i rastuće vazdušne snage, i odbranićemo
naše ostrvo, kolika god cena toga mogla da bude. Borićemo se na plažama, borićemo se
u zonama iskrcavanja, borićemo se u poljima,
i na ulicama, borićemo se u brdima,
nikada se nećemo predati." I pored svega Engleska je došla na korak
da izgubi rat i pretrpi strahote invazije i
okupacije od strane nacističke Nemačke. U stvari, da su Hitler i Gering
nastavili da bombarduju uzletišta RAF-a (britanskog vazduhoplovstva) i njegova zemaljska postrojenja
kao što su činili na početku bitke za Britanju
umesto što su odustali od toga i koristili svoje avione
da bombarduju gradove i prestrašuju civile, meni se čini vrlo jasnim da bi Nemci
pobedili u bici za Britaniju i zagospodarili nebom
što bi njihov uspeh učinilo neizbežnim. Sada zamislimo da su stvari otišle u tom pravcu;
u tom slučaju Čerčilova tvrdokorna odlučnost, njegovo odbijanje da prihvati ono
što je bila relativno velikodušna ponuda za mir posle
pada Francuske, izlgedalo bi posmatrano unazad kao promašena
tvrdoglavost čoveka koji je svoj narod doveo do najnižih grana svojom nepopustljivošću.
On bi, mislim, bio ocenjen u istoriji kao jedna herojska luda, neka vrsta hraborg imbecila.
Ali ljudi poput Čerčila i Demostena znaju
da oni koji vole slobodu moraju da se bore za nju, čak i mimo svih nada za uspeh,
čak i kada imaju malo pomoći od drugih, čak i kada
pobeda izgleda nemogućom. Uprkos ishodu,
meni se čini da je otpor koji su pružili Atinjani i njihovi grčki saveznici
kod Heroneje, možda, izraženo rečima koje je Čerčil upotrebio
u drugom kontekstu, bio ''njihov najbolji momenat''. Hvala vam puno.