Tip:
Highlight text to annotate it
X
- Evo... "Za hrabrost"! - Da, i koliko za sve?
Možeš li da spustiš cenu...
...za kupca na veliko?
- Slušaj, Spirit... - Šta je?
Sa tim Bormanom koliko već dugo kopaš?
- Druga godina. - I kako vam ide?
Zavisi koliko sreće imaš i koliko vredno radiš.
Ašota, naš konkurent, kopa sa metalotragačem i drugim pomagalima,
i zarađuje 500$ mesečno.
Zašto onda gubiš vreme sa Bormanom? Idi kod Ašote.
Sa Bormanom za 2 meseca uzmemo 4000$!
Ima njuh. Do sada nijedna prazna rupa, bez metalotragača.
Sreća?
Ne, obrazovanje. Studirao je istoriju dok nije izbačen.
Saznali su čim se bavi.
- Čuha, kako sve ti to znaš? - Bili smo zajedno u obdaništu.
Metaforično govoreći... odgajani smo na istoj noši.
"Za hrabrost"
i za "borbenu zaslugu"
Prijatno je raditi s tobom, ne naduvavaš cene.
Da se rukujemo.
Slušaj, isključi to govno!
Ti si govno!
Šta si rekao? Ne razumeš *** više?
Pusti me!
Marš iz kola!
Kaži mu da me ostavi na miru.
Lobanjo, tvoj posao je da kopaš, a ne da biješ kopače.
- On je počeo... - Sutra u 6:00, neću da čekam.
Čuha, to važi i za tebe. Ako zakasniš, krićeš se od mobilizacije.
- Hoćemo metroom? - Peške ćemo.
Molim te, sedi.
- Šta? - Sedi dole.
Hvala.
MI SMO IZ BUDUĆNOSTI
Ašote!
Ašote. Kučkin sine, na našem terenu kopaš!
- Jesi li video ovo? - Video.
- Znaš li šta je ovo? - Znam.
Sakupi svoje društvo i odlazi odavde.
Vi ste ljudi ovu zemlju kupili, ha?
Mislite ako ste postavili ovde znakove da je zemlja postala vaša, ha?
Šta je?!
Kuda?! Stani!
Sergej!!
Slušaj, Ašot.
Ako te ponovo budem video ovde, ubiću te. Razumeš?
- Razumem. - Dobro, onda smo završili.
- Jesi došao ovamo da spavaš? - Odjebi, na pauzi sam.
Na pauzi.
Bormane, rat je rat, ali ručak mora biti na vreme.
Idi i donesi neku hranu. Vidi šta imamo.
Evo. Hvala.
Lobanjo, zar nećeš da staviš svastiku na čelo?
Evo... ovde... A gde je?
Momci, ko je uzeo konzerve?
Kako misliš "uzeo"?
Juče smo imali tri, a danas samo jednu,
i pola hleba.
- Zašto mene gledaš? - Nego koga?
Šta to radiš, skote?
Nisam znao da su poslednje. Bilo je mračno.
Koji si ti smrad!
Ostavio si nas bez hrane.
Neću nikom dozvoliti da me bije.
Daj, Bormane. Nadoknadiću vam! Kopaću kao bager!
Nećeš dobiti platu za danas.
Idi u seosku prodavnicu. Kupi hranu.
- Ja? Sam? - Ti ćeš s njim.
Votku kupi u radnji da se ne bismo otrovali nekim domaćim sranjem.
I da vratiš kusur. Do poslednje pare.
- Debilu. - Daću ti ja "debila".
Lobanjo, zašto si uopšte pošao s nama?
Hoću "Gvozdeni krst", ili nemački nož.
Ali biću presrećan ako nađem valter.
Naravno, skinhed nije potpun bez valtera.
Zajedno čitate "Majn kampf"?
To je dobra knjiga, da znaš.
Da. Znači moliš se Hitleru?
Trebalo je da Staljin i Hitler zajedno unište Ameriku.
Mnogo si glup. Ono mozga što si imao se ispralo kroz stomak.
Tvoj mozak je toliki da je stisnut u to leglu zaraze.
Majmune.
- Odjebi! - Šta? Dolazi ovamo.
Odjebi!
Lobanjo, kažem ti da odjebeš!
Kuda?
- Lobanjo, ubiću te! - Kuda?
Pusti me!
- Jesi gluv? Ne diraj mi dredove! Gade! - Ne mrdaj, ispašće krivo.
Fašisto! Đubre! Kurvo!
Čitam dnevnik nekog Nemca koji se ovde borio u avgustu 1942.
Taj "Bonhof" opisuje operacije u avgustu.
Strava.
Spirit je stvarno prava momčina.
Hoćemo da jedemo? Kupili smo svega.
Hajde malo da se radi.
Hajdemo.
Šta je ovo?
Stanite. Neću da odletimo u vazduh.
I ništa ne krij. Sve delimo.
Ti noću kradeš hranu. Vidite šta sam našao.
- Polako. Idi po lampu. - Dobro.
Dođi. Stani ovde i ne mrdaj.
- Bolničarka? _ Da, bolničarka.
Žena se odmah prepozna.
Bormane, lampu!
Daj mi.
Odlično.
Pažljivo.
Oficirska torba.
"23 avgust, 1942...
"Draga majko..."
Do đavola.
"Dugo ti nisam pisao. Uskoro napadamo."
"Moral nam je dobar..."
To je sigurno pisao neki oficir.
Možda se borio protiv Bonhofa?
Bormane. Kapetan i sef.
3 "čvarka" - poručnik.
Ovo je verovatno njegov sat.
- Tačno 6:42. - Šta? - Poginuli su u 6:42.
Uzmi sef.
Hajde.
"Tetejac".
Najzad. Najzad.
Uzmi lampu.
- Ovo je prava stvar. - Otvori.
Dobro, šta imamo?
Možda nađemo neke medalje.
- Vidite, municija. - Strava.
- Pa? Zar nismo imali sreće? - Stvarno možemo kad hoćemo.
Daj to.
Možemo.
Za torbu!
Da ne bude poslednja.
Hoćeš da te ubijem zbog dredova?
Nabiću ti ovu kašiku u oko.
Samo brzo, da ne pati.
Ne boj se, šala.
- Hajde da gađao konzerve. - Hajdemo.
- Kako je? - Lepo. Okreni prema meni.
Sad ću ja da pucam.
Je li pun?
- Šta je to? - Jesi li lud? Sklanjaj se!
- Nije mi jasno šta hoćeš? - Ne pucaj ako nećeš. - Nemoj!
- Bormane! - Šta vičeš? Ćuti!
- Bormane! - Šta je, povratio si glas?
Ćuti. Čuješ li?
Šta je?
- Prvo razmisli! - Šta sam uradio?
Momci!
- Bormane, evo urođenika. - Pa šta?
Tu ste. Tražila sam vas u šumi.
- Bako, sigurno si tražila nas? - Vas, mili, koga drugog?
Evo, donela sam vam mleka kao što sam juče obećala.
- Pobrkala nas je s Ašotovom ekipom. - Šta li su joj rekli?
Verovatno ste umorni.
- Mleko vraća snagu. - Hvala.
- Hajde. - Treba da platimo.
Bako, koliko smo dužni?
Kako to dužni?
Mislite da ne znam šta vi ovde radite?
Bilo bi dobro sahraniti pale vojnike.
- Htela sam nešto da vas zamolim. - Samo reci šta hoćeš.
- Da donesemo drva ili da vam Čuha pomuze kozu? - Ne treba.
- Imam drva. - Mir.
Sin mi je nestao ovde u leto 1942.
Crvenoarmejac Dimitrij Sokolov.
- To nije lako. - Samo ako su ostale neke isprave.
Imao je tabakeru s natpisom "Za odanost revoluciji.
Deda mu ju je dao pre rata.
- Srebrna? - Sjajna, s crvenim kamenom na sredini.
Ne brini, bako, sad ćemo je sigurno naći.
- Sigurno. - Hvala, nek vas Bog čuva.
Ne zaboravite da nam date adresu da znamo gde da donesemo.
Odmorite se.
- Vrućina je. - Jeste.
Vrućina. Baš je vrućina.
- U blizini je jezero. - Da.
Dobro je, čisto.
- Okupajte se, odmorite. - Hoćemo, bako.
- Hoćemo, bako. - Hvala, bako.
- Hvala momci. - Hvala, bako.
Hvala.
Daj meni.
Evo!
Izvini.
Gledajte, "Filatov Sergej Ivanovič, rođen 1917. Redov, nije u partiji."
Zove se isto kao ti?
Stani! Ovo je... ovo je moja slika!
Nemoguće. Daj da vidim.
Da, to si ti.
"Andrej Aleks..." To si ti, Smirnove.
Tako je. To sam ja.
"Vasiljev Oleg Petrovič" Lobanjo, to si ti!
Ma da. Da vidim.
Nije mi jasno.
A jesam ja tu?
"Berojev Vitalij Semjonovič" Da proverim.
Lobanja je malopre sebi skoro prosvirao glavu?
Gde si kupio onu votku, idiote?
U kiosku u selu.
Jesam li ti rekao da je kupiš u prodavnici? Ko zna šta je u njoj?
Sad smo zbog debila svi otrovani metil alkoholom!
Daj, Bormane, nema metila ovde, votka je dobra, zar ne?
- Stvarno dobra. - Dobra votka.
Ovo su halucinacije.
Halucinacije? A jesu li i ovo halucinacije?
- Halucinacije? - Hajdemo na jezero.
- Možda prvo treba da se otreznimo. - Možda haluciniramo od hladne vode.
A... hoćemo li sve ovde da ostavimo ovako kako jeste?
Hej!
Prokletstvo!
Hajde da ne potapamo jedni druge. Ja plivam kao kamen.
Šta?
Šta je ovo?
Jesi li poludeo?
Hajdemo odavde!
Hej!
Možda je vatromet.
Neka proslava.
Ili vojna vežba?
Nije ni vežba, ni vatromet.
Odakle dolaze ove eksplozije?
Mama!
Sranje!
Bormane, šta je, bre, ovo?
Stoj! Pucaću!
Ruke gore!
Pusti me, gade!
Pusti, boli!
Naši su!
Jeste li potpuno poludeli?
Ustaj!
Mislim da jesu naši.
Druže, potpuno su goli.
Gde su vam pantalone, idioti?
Kupali smo se u jezeru.
- Kupali se? - Da, zar nisi odmah provalio?
Gde provalio?
Šta je, ne razumete ***? Možda razumete kineski?
Druže desetaru, dozvolite.
Ostav!
Govorićeš kad ti dozvolim.
- Jelin. - Da!
Idi do jezera i nađi njihovu odeću, oružje i dokumenta.
Budi brz, ali tih.
Razumem!
Znači bežali ste iz okruženja preko jezera?
Da, pobegli smo od Nemaca preko jezera.
Dobro.
Ustajte. Idemo.
Sakrij tetovažu. Ako neko vidi tu svastiku odmah će te streljati.
Skini sat.
- Streljati dezertere. - U vražju mater!
Kako to mislite "streljati"?
Vi ste razuman građanin.
Izvinite, možda zvuči sumanuto, ali mi smo vaši potomci.
Da, mi smo iz budućnosti.
Drugi svetski rat se davno završio.
- Davno. - I jesmo li pobedili?
- Da. - Da, pobedili, baš kao što smo želeli.
Dozvolite, druže?
Bilo je mnogo bombardovanja, možda su kontuzovani.
Šta, svi odjednom?
Reklo bi se da je moguće.
Dozvolite.
- Našao sam njihova dokumenta. - Gde si dosad?
Dvanaesta divizija, sto trideset prva jedinica.
Tačno. Sto trideset prva je pokušavala da se izvuče iz obruča.
Izgleda da su jedino oni preživeli.
Cela jedinica je poginula pred njima to im je pomutilo razum.
Dešava se.
Dobro, šefe, da odlučimo šta ćemo s kontuzovanima.
Pa, Bormane, hoćeš i dalje da pričaš gluposti o halucinacijama?
Možda smo zaspali i sanjamo.
Da, svi odjednom.
Imamo problem. U prošlosti smo.
Kako to misliš u "prošlosti"?
U pravoj, herojskoj prošlosti.
Samo malo, svi ćemo umreti ovde?
Najzad si shvatio.
Hoću kući.
Kući... To je dobro. Ali prerano je.
Oblačite se.
Evo, brate.
Uzmi ovo.
Imali ste sreće što je komandir bio raspoložen. Inače...
Inače šta?
Inače bi bilo inače.
Druže, ima li mnogo dezertera?
Nađe se. Hvatamo ih i streljamo.
Šta ste vi mislili?
U ratu se može trčati samo napred.
Tako se možda i preživi.
Nije loše, momci, pravi "Armani".
- Strava odeća. - Šta kažete?
Kažem da je odeća stvarno odlična.
Odlična odeća.
Da nisi nosio nešto drugačije?
- Kao sombrero. - Pogledaj se u ogledalo.
Umuknite već jednom!
Misliš da si i dalje glavni? Sad imamo novog komandira.
- Zdravo, druže poručniče. - Dobar si, vojniče.
- Odakle ste? - Iz Petrograda.
- Svi. - Nemoguće! Iz kog kraja?
Ja iz "Petrogradske", a on iz "Vaske".
I ja sam iz "Petrogradske".
- A gde si tačno živeo? - Na "Velikom posadu".
I ja na "Velikom posadu"..
- Koji broj? - 9.
A ja u broju 12.
Zamisli!
- U koju školu si išao? - Dvadeset treću. - I ja!
- Jesi li trenirao boks? - Naravno. Od pete godine.
- Stvarno? - Da.
- Ko te je trenirao? - Petrovič.
Petrovič? Trči li još svakog jutra po novine?
Ne znam za novine, ali stalno gleda vesti na televiziji.
Na čemu?
Ma tako se zovu njihove školske novine.
Da.
Čudno ime.
- Šta ti misliš, Jemeljanove? - "Televizija"...
- "Televizija". - Nikad nisam čuo tu reč.
Zanima li vas koji je datum?
Pa?
19 avgust 1942.
Ovamo smo došli preko jezera, jedino tako možemo nazad.
Preko dana bi nas upucali.
Zato ne mrdajte nikud do mraka.
- Da. - Na jezero idemo kad se smrači.
- Evo ih. - Sranje.
Obična dezorijentacija. Ali, Nina, dobro proveri, možda simuliraju.
Ovo je naša bolničarka, narednica Nina Poljakova.
Tu sam ako nešto zatreba.
- Sjajno! - Pomoći ću vam.
Pa, šta se desilo? Kontuzija?
- Kontuzija. - Jasno. - Lezi!
Lezi!
Ne ustaj!
Idiote, u zaklon!
- Sestro! - Ovde sam.
Majku ti... počelo je!
- Šta je počelo? - Vazdušni napad.
Evo ih opet.
- Koga? Nemaca? - Koga drugog?
Uzmite puške od mrtvih i ranjenih!
Ispade.
Na položaje!
Spremi se za paljbu!
Spremi se za odbranu!
Evo tenkova! Uzmite bombe!
Prokletstvo! Pešadija iza tenkova!
Pucajte u ljude! Gađajte u trup, jedinačnom paljbom.
Gade!
- Manjakine! - Da.
Hajde, sine, pokušaj.
Evo ti, kurvo!
Pomoći ću.
- Je li živ? - Možeš li da vučeš brže?
Da vidim.
Preživećeš. Hajde, vuci.
A dezinfekcija, zavoji i to?
Da ne bi i da te podojim? Brže!
Izdrži.
- Šta se ti smešiš? - Od uzbuđenja. Izvini.
Sviđaš mi se, zato se smešim.
Baš si odabrao vreme za muvanje.
- Idemo, momci! - Hvataj.
Živ je.
Daj granatu.
Granatu.
Daj granatu, idiote!
Samo još malo, još malo.
Pa? Jesi li se usrao?
Mama.
Pokazali smo gadovima!
Mislio sam da je pravi trenutak.
Sad juriš bolničarke?
Nisam jedini.
Šta je? Hoćeš da te izmlatim?
Nemoj tako, Bormane, drugovi smo.
Da li si rekao Borman? Zašto me tako zoveš?
- Izvini, Sergeje Nikolajeviču. - Mir!
- Marš odavde. - Razumem.
Malo desno, samo tako.
Idem da sušim veš.
Šta hoćeš?
Mislim da imam pravo na previjanje.
Čak je i cveće doneo.
Izdrži, izdrži.
- Hvala. - Miran, miran.
Bože! Nedostaju nam zavoji, tvoju ranu je dosta dezinfikovati.
- Otkad ste u ratu? - Duže nego ti, sigurno.
- Šta mislite, otkad se ja borim? - Imam ja i drugih briga.
Idi odavde, jadniče.
Gubi se!
Nina, oprostite, molim vas.
Ali me zanima o čemu razmišljate.
O tome kad će se rat završiti i o budućem srećnom životu.
Rat ćemo dobiti, to garantujem.
Ali srećan život ne mogu da vam obećam.
Nažalost.
Zanimljivo.
Šta još garantuješ?
Gradovi će biti obnovljeni, u Moskvi će biti nebodera.
- Nebodera? - Poletećemo u kosmos.
Let u kosmos?
Izdrži još malo, uskoro će te operisati. Sve će biti u redu.
Pažljivo. Trudite se da ga ne tresete usput.
Tako.
Ko je ovo?
Specijalna jedinica. Mislim da je ovde zbog nas.
Vojnici pričaju o nastupanju. Treba što pre da bežimo.
A otadžbina? Ko će braniti otadžbinu?
Jaki smo ti mi branioci, kao bomba od govana.
Moramo na jezero. Ako budemo imali sreće, vratićemo se u budućnost.
Ako budemo imali mnogo sreće.
Mada bi bilo dobro da ti pogineš.
Pogini ti, ja ću da živim. Jasno?
I ne u ovoj ružnoj prošlosti, već u mojoj budućnosti.
Zanimljivije je.
Da vičeš "Hajl Hitler!" i ubijaš imigrante?
- Odjebi! - Otići ćeš u zatvor i jesti govna.
Ti ćeš tamo završiti pre mene.
A zašto?
Jednostavno. Jer si narkoman koji sluša crnački rep.
Debilu.
- Ko je debil? - Ti si debil.
Ti.
Prestani! Odmah!
Ustaj! Mirno!
Stani mirno!
Ako se toliko mrzite, kako ste uopšte preživeli borbe?
To je narušavanje borbene spremnosti
jedinice u ratnim uslovima.
Drugim rečima - izdaja.
- Izdaja čega? - Otadžbine.
Ponovite to i idete na vojni sud.
Smešno, tamo smo iskopavali, ovde zakopavamo.
Imaš li ti srca?
Treba biti human.
Najvažnije je da ne završimo ovde umesto njih.
Moram da uradim nešto, ili ću poludeti.
Smiri se, molim te. Kad se smrači idemo na jezero.
Bože, molim te seti se naših žrtava.
I upokoji njihove duše u svetlosti svoga lica.
U ime oca i sina i svetoga duha, sad i uvek i u vekove vekova, amin.
Pešadijo, hoćete li prvo da čujete dobre ili loše vesti?
Loše.
Nigde nema cuge.
A koja je loša?
Tvoja Nina drži izuzetan koncert kod kuhinje.
Mesta. Mrdaj.
Zašto si tako tužan? Tvoji vokali ne vrede danas?
Sviđa mi se ovo.
Bilo bi dobro da ima gitaru.
Hajde, pokaži im!
- Tišina. Ne čujem. - Izvini, druže.
Izvini, mogu li da pozajmim gitaru?
Sad će i pokazati.
Sad ću vam pokazati. Tišina.
Druže, zašto si tako nervozan?
Mogu li da vas ispratim?
Možete.
Mogu li da vam se pridružim?
- Zašto ne spavaš? - Ne mogu.
Tako je tiho. A to je veoma retka pojava.
Nina... zadivljen sam vama i vašim glasom.
Šta?
- Ma hajde. - Pevali ste...
...kao da ste prava pevačica.
Ma daj.
Ne budite skromni.
Bolji ste od svih pevača.
Imate dušu...
srce.
Hvala.
Vaša ruka miriše tako...
Kako?
Ovde na sapun, ovde na lekove.
Dosta.
Misli da sam dama, pa ljubi ruke. Gubi se da ne bi dobio.
- Nina... - Idi odavde.
- ...onda kad smo trčali poljem... - Jesi li me čuo šta sam rekla?
...eksplozije na sve strane, meci lete oko nas...
Nina, šta se dešava?
Nina, šta je to?
- Spavaj! - Ništa. Pakujem zavoje.
Šta je s njim? Dogovorili smo se.
Treba da idemo na jezero.
Misliš da je lako osvojiti damu?
To je težak i nezahvalan posao.
Mislim da je teško tupanima.
Je li s onom bolničarkom?
Da, krešu se u šumarku.
Gade.
- Ne spavate? - Čekamo te.
Pa jesi li? Jesi li?
Jesi li?
Jesi!
Dosta. O tome ćemo kasnije. Sad moramo na jezero.
Idemo.
- Šta će ti puška? - Da ne misle da dezertiramo.
Čuho, razgovaraćemo.
Sranje, kako je hladno. Onda je bilo mnogo toplije.
Moli se Bogu da ga ugreje.
Roni!
Hladno. Noge su mi se zaledile.
Možda smo već kod kuće? U našem vremenu.
Ne, onda bi voda bila topla. Sad je hladna.
Pa? Da plivamo dok se ne utopimo?
- Otkud ja znam? - Momci!
Dokad ćete plivati? Smrzavamo se čekajući vas.
- Šta? Do đavola! - Gledao nas je.
Zašto vas ovo jezero tako privlači kao magnet?
- Ma ne. - Samo smo hteli da plivamo.
Da. Odavde čujem kako vam cvokoću zubi.
Ne, odlično je.
Napolje! Čujem kako cvokoćete.
Voda je odlična. Divna je.
Hoću čipsa.
Kako da se izvučemo odavde?
Prirodno, godinu po godinu.
Hej, debilu. Hoćeš li da zavežeš?
Dosta. Moramo se držati zajedno.
Zašto?
- Zajedno smo došli preko jezera, je li? - Pa?
Jedino se zajedno možemo vratiti.
Sinoć smo zajedno zaronili, ali siguran sam da nismo kod kuće.
Ne mogu više da izdržim ovde!
Momci!
- Umorni ste? Odmorite se. - Mislim da sam shvatio.
- To je ona. - Ovde smo zbog nje.
Majko, oprosti nam! Oprosti, molimo te!
- Momci... - Šta to radiš, majko?
- Oprosti nam! - Preklinjemo te!
- Oprosti nam! Za ime Boga. - Oprosti nam, majko!
- Molim vas! - Oprosti nam!
- Molim vas! - Šta vam je, momci?
Da vas nije udarila sunčanica? Jeste li poludeli?
- Momci, molim vas. - Zdravo, Avdotja.
- Jesi li donela mleka? - Da...
Dobro. Ne obraćaj pažnju, kontuzovani su. Hajdemo.
Nisu čisti u glavi, šta ćemo.
Majko...
Majko...
Majko!
Stani. Nije mi jasno. Je li to ona ili ne?
Ona je sigurno.
Sećate li se šta nam je rekla ona baka s mlekom?
Da joj je sin poginuo ovde.
- Pominjala je njegovu tabakeru. - Da.
S natpisom "Za revoluciju".
- Šta si joj obećao? - Da ću je naći.
- Odmah mi je bila sumnjiva... - Ćuti!
Znači nema nam izlaza odavde dok ne nađemo njenog sina.
Da...
Sećate li se kako se zvao?
Sokolov. Dimitrij Sokolov.
Da. Pešadinac.
Da.
Vas traži.
Na šta to ličite? Dovedite se u red.
- Gde su ostali? - Odrađuju kaznu.
Za pet minuta da ste u štabu.
- Čeka vas kapetan Zorin. - Specijalna.
Zanimaju ga vaša noćna kupanja.
Mogu li nešto da pitam? Znate li vojnika Dimitrija Sokolova?
Zakasnili ste. Njegova jedinica je nestala pre sedam dana.
Postoje dve verzije.
Ima li nekog drugog Sokolova?
U ovoj diviziji ne. Dobro, sredite se.
- Zdravo. - Zdravo.
Zdravo.
Preći ću na stvar...
- Jeste li sinoć bili na jezeru? - Da.
Da malo plivamo i operemo se.
Ne izgledate glupo. Bar većina vas.
Jeste li znali da su Nemci veoma blizu?
Ne.
Čudno neznanje. To znaju svi osim vas.
Kaži vojniče, jeste li naišli na nešto sumnjivo na putu do jezera?
Nismo.
Možda na nemačke položaje?
- Bilo je previše mračno. - Sećate li se puta?
- Bilo je mračno. - Odlično se sećamo, Kap...
Šta?... Zdravo.
Jeste proćaskali? Imate li cigarete? Ponudite, molim vas.
Istina je da budale imaju sreće.
Bili su na jezeru i ništa.
A imamo minska polja, bodljikavu žicu, tajne...
A ovi su prošli bez problema. Kao da su stvarno gosti iz budućnosti.
Pametni momci.
- Jesi li ih pitao o budućnosti? - Još nisam.
Vojnici, evo vašeg naređenja:
Noćas ćete otići do nemačkog logora i uhvatiti nam jednog oficira.
- Grupu će voditi desetar Jemeljanov. - Razumem.
Dobro, kad se vratite sa zarobljenikom,
razgovaraćemo o vašoj prošlosti, sadašnjosti i svetloj budućnosti.
Dokumenta...
Drugovi borci.
- Momci sećate li se našeg iskopavanja? - Tišina.
Ćuti idiote!
Jeste li videli gde je stavio naše isprave?
U isti onaj sef.
I tip u kožnom kaputu.
Izgleda da smo iskopali sebe.
Koliko smo ljudi iskopali?
4 vojnika, oficira u kožnom kaputu, i bolničarku.
Znači isprave su u sefu, imamo zadatak, a onda počinje napad.
Koliko je sati?
6:42.
Toliko je bilo i na onom satu.
Dobro, čak i ako prihvatimo da smo iskopali sebe.
niko nas neće dirati do napada.
Moramo pobeći pre napada.
Kako da znamo kad je napad?
Napad je u ovoj oblasti počeo u šest ujutru 23. avgusta 1942.
Znači imamo... još samo...
62 sata.
Divota!
Ne, moramo odavde.
I šta predlažeš?
Da ispunimo obećanje.
Moramo naći tu prokletu tabakeru.
Moramo naći Sokolova.
Ako je bio izviđač, moramo poći njegovim tragom.
I to je nešto.
Hajde.
Idemo.
Dobro.
Lezi.
Kakav gad.
Slušam, poručniče.
Dođite.
Nina... razgovarao sam sa štabom.
Prebacuju te u glavnu bolnicu.
Tako da možeš odmah da se spakuješ.
Već sam to odbila, druže poručniče.
Što me ne zoveš imenom?
- Imam ja i ime. - Ne treba mi vaše ime.
Uskoro će napad. Treba misliti o tome.
Ne treba.
A što se napada tiče...
Nema o čemu da se razmišlja. Sve ćemo ih...
Kako ono bi?
"Sve ćemo ih srediti"
Šta?
Jednom rečju - pobedićemo.
Sad je i pobednik.
Nina, hoćeš li da pređeš ili ne?
Već sam čvrsto obećao.
Ne.
Idite, komandir vas čeka.
Lješa, molim te, oprosti mi.
Oprosti.
Evo prokletnika.
A eno i drugog.
Brže!
- Veži mu ruke. - Da.
- Mislim da momci nisu uspeli. - Kuda?
- Zašto ne spavaš? - Zar ne čuješ?
Još se nisu vratili.
Vratiće se.
Dajte mi sve bombe!
- Vucite ga brže! - A vi?
Zadržaću ih što duže mogu.
- Ubiće vas. - To se ne zna. Zašto me sahranjuješ pre vremena?
Hoćeš posebnu molbu?
Postupi po naređenju!
Filatove, kad se rat završava?
Devetog maja 1945.
Valjda ćemo izdržati.
Odlazi.
Idi!
- Je li mrtav? - Zašto uopšte pitaš?
Hajde! Brže!
- Sećate li se puta? - Da.
Prokletstvo, kako me stopala bole.
- Misija je bila uspešna. - Osim što nismo našli Sokolova.
Ne. Oleg, pretraži ga.
Ovo je linija fronta. Pokaži gde je tvoj puk?
Pokaži.
Ne znam. Ne umem da čitam kartu. Nikad to nisam radio.
Bićete streljani ujutru u ime slavne Nemačke.
- Nemačka neće pobediti. - Ostavi ga.
*** vojnik rodoljub. Lepo, ali dosadno.
- Ko će pobediti? - Sovjetski Savez u maju 1945.
Zarobiće vas 1943. Vratićete se u Nemačku 1948. i postati veliki istoričar.
Lud si.
Napisaćete knjigu o ovom ratu i dobiti veliku književnu nagradu.
Buncaš!
U knjizi ćete napisati kako ste posle ispitivanja zarobljenih Rusa
pozvani u Berlin da primite odlikovanje, gdine Kurte Bonhofe,
i nećete se vratiti ovamo.
Otkud on to zna?
Poručniče odvedite ih.
A s njim hoću nasamo.
Vas trojica, za mnom!
Čist Arijevac.
Lobanjo, mogao bi da ubediš ove svoje da nas puste?
Baš smešno.
Zašto, oni su ti kao rod.
Ko će potpisati kapitulaciju?
Sa strane SSSR-a general Žukov, a sa strane S.A.D. general Paton.
- Za Francusku... - Šta?
Francuska?! I ti plašljivi polujevreji su nas pobedili?
Naravno. Oni su deo antihitlerovske koalicije.
Pazite.
Prokletstvo, noge me ubijaju. Rekao sam vam da pazite.
Pij.
Ti si hrabar vojnik.
Jedi.
Ne jedem posle prve.
A Firer?
Ubio se u bunkeru.
Kako je to moguće?
Kako vi možete nas da pobedite?
Ti! Svinjo!
Znaš li ti šta je nemačka vojna mašina?
Majnštajn, Guderijan, Paulus, Fon Klajst!
Ovde, u Staljingradu, vodiće se velike borbe od jeseni '42 do januara '43.
u kojima će vaš veliki Paulus biti okružen i zarobljen.
A mi ćemo s Volge početi da napredujemo i polako, polako,
korak po korak...
na Berlin.
Poručniče.
Vodi ga.
Brže.
Ulazi.
- Momci... - Kako je bilo?
Poslali su ovo.
Evo.
Uzmi.
- Nek crknu. Gadovi. - Drago nam je. - Sergej Filatov.
Sokolov Dima.
Kako reče da se zoveš?
Sokolov Dima.
Dimo, imaš li tabakeru?
- Da, ali prazna je. - Mogu li da pogledam?
Evo.
- Daj da pogledam. - Evo.
- Šta piše? - "Za odanost revoluciji. Od komandanta Buđonog".
Deda mi ju je dao kad sam krenuo u rat.
- Daj. - Prestani. - Daj mi.
- Vrati tabakeru. - Ne vraćaj.
Kako ste znali za tabakeru?
Desetar Jemeljanov nam je rekao. Znaš ga?
Da, sjajan čovek.
- Spasao mi je život. - I nama.
Poginuo je.
- Kako? Kad? - Štiteći nam odstupnicu.
- Tako mi je žao. - Žali sebe.
- Rat je. Sebe žale samo kukavice. - Tačno.
Nisu svi junaci kao ti.
- Ti to znaš najbolje. - Ne razumem vas momci.
Usrao bi se da razumeš.
Posebno da znaš da u 21. veku Moskvom šetaju skinhedi
s nacističkim simbolima i uzvikuju "Hajl Hitler".
Jesi li ti lud?
Šta si to rekao?
- Pusti me! - Zadaviću te, gade!
Kurvo!
Sutra će nas streljati i neće biti pravih ni krivih.
Hoće! Uvek će ih biti. Naš put je pravi!
I niko u Moskvi neće klicati "Hajl Hitler"!
Neće, neće, ne brini.
Dosta je, nemamo vremena. Moramo odavde.
Ja kopam... ovde.
Odlično. To je dobra rupa.
- A gde izlazimo? - Momci, zemlja je meka!
- Tamo je stražar! - Samo jedan.
On je pored vrata. Ako budemo tihi, neće nas čuti.
Šta onda?
Video sam rov na sto metara odavde.
- Ali tamo su Nemci. - Zar ne možeš da preskočiš rov?
Otkud će znati ko si u mraku? Pucaće, ali morate se snaći.
Kako, a šta ćeš ti?
Ne mogu. Zbog noge.
Gad mi je slomio nogu dok me je šutirao.
- Pa šta je tamo? - Misli da je to to.
Ne kašlji.
Slomljen mi je zub.
Dobro, prvo ti. Ako on prođe i ostali će.
Hajde.
Stani.
Evo.
Daj mojoj mami.
Hajde.
Gospode.
Ako se vratimo, ni reči o tome da smo bili zarobljeni.
Stoj! Ne mrdaj!
Ko je to?
Izviđači, vraćamo se.
- Pokazaću ti. - Ruke gore!
Odakle dolazite?
Hajde, brzo za mnom.
Upravo smo se vratili sa zadatka.
Uzbunili ste Nemce, vratili se bez ičega, i izgubili hrabrog desetara.
Bio je ljudina, nedostajaće nam.
A ovi debili su se vratili čitavi.
Bez ogrebotine.
Prava čarolija.
Gde je pravda?
To me zanima!
Desetar je vredeo za celu jedinicu.
Dobro, treba starešinama saopš*** dobre vesti.
Gubite se odavde.
Pozvaću vas. Još ćemo razgovarati.
Ninočka.
Morao sam da vidim kako živite ovde bez mene.
Vratio si se...
Dečače moj.
Živ si.
Serjoženjka, znala sam da će sve biti u redu.
Nina, tako mi je...
Ja...
Hajdemo.
Ovde.
- Sad je izvesno. - Drugovi, sutra napadamo.
Borman je bio u pravu. Sutra napadamo.
Ako je tako, loše nam se piše.
Ako noćas ne pobegnemo.
Zanimljivo, Borman saleće Ninu, a mi ovde čekamo da poginemo.
Ne kukaj.
Borman je rekao da noćas idemo na jezero.
Nek se oprosti sa svojom lepoticom.
Sigurno uživa, a, Berojeve?
Seks, seks, najbolji je seks! Seks, seks, idemo na eks!
Nosite se. Kreteni!
Kuda ćeš, moronu?
Baš si gad, Bormane.
Nespretan si?
Nespretan?
Volim te.
Volim te.
Ništa.
- Dođi ovamo. - Dođi ovamo.
- Ludice. - Ludice.
Stani.
Moja leđa!
Mamice!
- Kurvo! - Šta to ti radiš?
Znači svi ste bokseri.
Zdravo, druže kapetane.
Vidim.
Šta to radiš? Poslaće nas na preki sud!
Izvinite, svakom se dešava. Ne obraćajte pažnju, dešava se.
Dešava se čak i starim prijateljima.
Rešićemo to.
- Kuda te vode? - Nina. Zdravo.
- U pritvor, a ujutru na pogubljenje. - Zašto?
Zbog tuče.
Razumem.
Ko je to naredio?
Poručnik Demin i onaj oficir iz specijalne jedinice.
Šta gledaš? Mrdaj!
Druže komandante!
Zanima me zašto su Filatov i onaj drugi vojnik uhapšeni.
Zar se tako obraća oficiru?
I šta ti daje pravo da oficiru postavljaš takva pitanja?
Hoćeš da i tebe zatvorimo?
Ovde te svi previše maze, a ti to koristiš.
Uhapšeni su zbog tuče. Remetili su red.
U ratnim uslovima.
Je li to sve?
Slobodna si, Poljakova.
Biće pušteni ujutru. Zašto toliko brineš za njih?
Zaljubila sam se, druže poručniče.
- Šta? - U koga?
To je moja stvar.
Nisi mogao da sačuvaš jedinu zgodnu sestru.
Oni gosti iz budućnosti su se pojavili... i ukrali nam ženu.
Ko? Berojev ili Filatov?
Mislim da je... Filatov.
Žene vole takve.
Sigurno je on.
Izgleda da se Berojevu svidela Poljakova, a Filatov ga je pretekao.
Tako vi ovde zavodite red, druže poručniče.
Dobro, gde je onaj jaki momak, kako se ono zove...
Serduk!
Idem!
- Jesi li ti zatvorio onu dvojicu? - Jesam.
- Sad ih pusti. - Obojicu? - Samo jednog.
Onog... Berojeva.
Zašto njega?
- Pa... on je... istučen. - Da.
- ...lice mu je razbijeno... - Da.
- ...znači povređen je. - Da.
- Evo ga. - Gde je Romeo? - U zatvoru.
Žorin je naredio.
Zašto?
Zbog remećenja reda.
Je li te izmlatio?
Pao sam s drveta.
Ma da.
- I dokad će biti tamo? - Otkud znam? Nisam ga ja zatvorio!
Prokletstvo.
Izgleda da će Berlin proći bez naših potpisa.
- O čemu pričaš? - Vidi ti njega!
Skinhed je postao patriota.
- Razmišlja o učestvovanju u napadu. - Strava.
Stvarno strava. Mislim da ja ne bih mogao.
Neće te pitati.
Dobićeš 100 grama vodke i napred, za otadžbinu, napred u pravu borbu.
A ti nećeš?
Ne savetujem ni tebi. Zar ne kapiraš? Treba hitno da bežimo odavde.
A Borman?
Šta s njim? Nek se nosi!
- Ne idem bez njega. - Ni ja.
Nosite se i vi! Onda idem sam!
Ostanite i umrite.
Ne vredi ti. Tabakera je kod Bormana...
...Filatova!
A da pokušamo da spasimo Filatova?
Jesi li poludeo? Samo traže povod da nas zveknu bez suđenja!
Možemo samo da sedimo i čekamo.
Jasno? Sedimo i čekamo.
Serjoža.
Serjožice. Budi se, mili.
Dobro.
Tako, hajde.
Dobro je.
Žorin je naredio da te puste ujutru... Već je zora.
Serdjuk mi je dao ključ da ti donesem hranu.
Grub je, ali zlatan.
Tako, dobro.
Ne, ne, ovuda.
Jedi.
Uskoro napadamo, trebaće ti snage.
Ludice.
Ne boj se, preživećeš.
To mogu da ti obećam.
Nina...
vreme mi je da krenem.
Ne...
Oprosti...
Oprosti mi.
Ninočka...
Ne.
Oprosti mi, molim te, oprosti.
Šta?
Šta?
Ludice.
Ljubavi moja...
Šta si ono onda pevala?
Šta?
Zaboravio sam reči.
Ne sećam se.
- Ni ja ne mogu da se setim. - Kako bi?
Evo.
- Jer mi je tvoja ljubav... - Da.
- ...ponekad trebala... - Da.
- ...više od hleba. - Da.
Jer mislim... na tebe...
Gledajte, živ je.
Mislili smo da te neće pustiti.
Nismo otišli na jezero.
Treba da smislimo šta dalje.
Na jezero ne možemo, naši bi nas ubili.
Preostaje nam samo da se pridružimo napadu.
Pa šta bude.
Držimo se zajedno.
Drugovi, ko ume da svira gitaru?
Hajde, naš gitarista je povredio ruku.
Momci, našao sam gitaristu!
- Hajde! - Udri!
Pesma!
Za mnom.
Dosta pesme.
Slušajte naređenje vojnici.
Spremi se!
Na položaje!
Pali!
Pali!
Hajde, rođeni.
Pali!
Dolaze tenkovi! Lezi!
Lezi!
Za otadžbinu! Za Staljina!
- URAAAAAA!!!! - Napred!
Ura! Momci! Hajde, ura!
Ura, momci!
Hajdemo, momci, ura!
Svi zajedno! Ura!
Ura! Momci!
Hajde momci, Ura! Hajde momci.
Hajde momci. Uraa! Mamu ti...
Mama. Mama.
Skači!
Kuda? Kuda, glupane?
Evo.
Napred!
Hajde!
Kurvo!
Napred!
U rov!
Jesi li to ti, zemljače?
- Jesi li čitav? - Mislim da jesam.
Dobili smo što smo tražili.
Umrećemo.
Nemam pojma šta radi artiljerija. Bunkeri su netaknuti.
Znam kako da dođemo do bunkera.
Postoji mala uvala koja vodi do nemačkih rovova.
Ako dođemo dotle možemo baciti bombe na bunkere.
- Otkud znaš? - Tuda smo prošli na našem zadatku.
Vitalije! Berojeve! Dole!
- Imaš li bombe? - Dve. - Uzmi moje.
- Zašto? - Zato!
Ne, ja ne idem tamo.
Molim? Jesi li ti lud?
Ja... neću tamo.
Hoćeš li na vojni sud?
Hajde, momci. Ne možemo napred dok je bunker aktivan.
Vode.
Vode, brate.
Vojniče, jesi li živ?
Serjoža!
Evo.
- Nina... - Tiše, sve će biti u redu.
- U redu je... - Tiho.
Emocije, izvini.
Ne brini, zašiće te.
Glavno da je kost čitava.
Kost je najvažnija u ljudskom telu.
Humor, dobro je.
- Koliko je prošlo? - Otkad?
- Od početka napada. - Pola sata.
Šta? Prošla su najmanje tri sata!
U prvoj bici uvek tako izgleda.
- Eto. Je li bolje? - Jeste.
Ostani tu. Ja idem da pogledam dalje.
Mnogo je ranjenih.
Zašto se stišalo? Jesmo li se probili?
- Ne. - Ne valja.
- Šta sad? - Sad?
Ja idem napred, a za tebe će se neko pobrinuti.
Eto.
Volim te.
Moraš nazad, jasno?
Dobro je.
Samo malo.
Evo me.
Alekandre Vasiljeviču, mili...
- Druže poručniče! - Otkud ti ovde? - Upadaj.
Komandir preti da će sve pobiti ako ne uspostavimo kontakt s tobom.
Zato sam dovukao žicu od naših rovova.
Svaka čast.
"Sedmice", "dvadesetica" ovde.
Ne mogu da prođem zbog bunkera!
- Brate, jesi li ranjen? - Ne.
Zašto onda ideš nazad?
Menjam položaj.
Tako. Dođi ovamo, naš je savršen.
Razumem, gotovo.
Drugovi, za deset minuta sledi novi vazdušni napad.
Ako ne sredimo one bunkere, umrećemo ovde.
Šta je?
Aleksandre Vasiljeviču... Ne brinite. Kako vas je tako...
Izdržite.
Ninočka!
Ne idi tamo!
Izlazi odatle!
- Ne! Vrati se! - Ostani tamo, dušo.
Brzo ću se vratiti po tebe.
Samo da odem do štaba.
Nina! Ne idi tamo! Vrati se!
Još malo.
Hej!
Hajde.
- Hajde. - Svi zajedno. - Stani, stani.
Ne idi tamo!
Izdrži, brate.
Tako, tako, unesi ga.
Vrati se!
Pažljivo.
Izdrži.
Nemoj! Nemoj!
Nemoj...
Ne! Nije se desilo!
Nije se...
- Berojeve, spreman? - Ja? Plašim se.
Svi se plaše, ali moramo se boriti.
Hajde, sad sve zavisi od vas.
Napred.
Hajde.
Pali!
Žestoko tuče.
Naši. Valjda nas neće zakačiti.
- Ako nas zakače? - Ako...
Jao, šta ako sam trudna?
Puži, da ne bi dobio!
Vitalij! Oleg!
Evo Sergeja!
Kuda?
- Kuda ćemo? - Demin je naredio da uništimo onaj bunker.
Onaj iz kog smo oteli Nemca.
- Ranjen si. - Znam.
- Moramo da ustanemo. - Ne možemo.
Prokleti bunkeri, ne možeš glavu da digneš!
Nemci!
Lezi!
Odlično.
Napad! Idemo, braćo!
Napred!
Idemo, ljudi!
Šta je? Tebi treba molba?
Pa?
Napred!
Hajde, idemo!
Vitalije!
Kurvo!
Vitalije! Vićo!
Nije ništa.
Čuho... kako...
Vitalije... samo nemoj...
čuješ li me?
Mama.
Da, druže "sedmi".
Da, Nemci beže!
Živ si! Živ!
Živ si, ludo!
Kuća! Kuća!
OBRADA MARCONI
Filatove, kad se rat završava?
Devetog maja 1945.
Izvinite, ali mi smo vaši potomci.
Mi smo iz budućnosti.
Moja duša se vratila.
Oprosti mi, oprosti.
Zašto ludice? Mili moj!