Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Milenka Okuka Lektor: Mile Živković
Imam dodatni razlog za optimizam:
klimatske promene.
Možda ne verujete u to, ali ovo je činjenica.
Tog 12. decembra 2015,
u Parizu, pod okriljem Ujedinjenih nacija,
sastalo se 195 vlada
i jednoglasno -
ako ste radili s vladama, znate koliko je to teško -
jednoglasno je odlučeno
da se namerno izmeni smer globalne ekonomije
kako bi se zaštitili najranjiviji
i unapredili životi svih nas.
E sad, to je izvanredno dostignuće.
(Aplauz)
Ali je još neverovatnije,
ako uzmete u obzir to gde smo bili pre samo nekoliko godina.
Godine 2009. u Kopenhagenu.
Ko se seća Kopenhagena?
Pa, nakon godina rada ka postizanju dogovora o klimi,
iste vlade su se sastale u Kopenhagenu
i debelo su omanule.
Zašto su debelo omanule?
Iz raznih razloga,
ali pre svega zbog duboko ukorenjenih podela
između globalnog Severa i globalnog Juga.
Pa sad, šest meseci nakon ovog neuspeha,
pozvali su me da preuzmem odgovornost
za pregovore o globalnim klimatskim promenama.
Kao što pretpostavljate, bio je to savršen trenutak da se započne novi posao.
Globalno raspoloženje o klimatskim promenama je bilo poražavajuće.
Niko nije verovao
da bi globalni dogovor ikad mogao da bude moguć.
Zapravo nisam ni ja.
Ako obećate da nećete reći bilo kome van ove divne TED publike,
odaću vam tajnu
koju je srećom istorija pokopala.
Na svojoj prvoj konferenciji za štampu,
novinar me je pitao: "Hm, gđo Figeres,
smatrate li da će globalni sporazum uopšte biti moguć?"
I bez upotrebe mozga, čula sam sebe kako izjavljujem:
"Ne, dok sam živa."
Pa, možete da zamislite izraze lica moje PR ekipe
koji su bili užasnuti zbog ove nenormalne Kostarikinje,
njihove nove šefice.
I ja sam bila užasnuta.
Sad, nisam bila užasnuta zbog sebe jer sam nekako navikla na sebe.
Bila sam užasnuta
zbog posledica onoga što sam izgovorila,
zbog posledica po svet
u kome će sva naša deca morati da žive.
Iskreno, bio je to užasan trenutak za mene,
a ja sam pomislila, pa, ne, stani malo,
stani malo.
Nemogućnost nije činjenica,
to je stav.
To je samo stav.
I ja sam odlučila baš tamo i tad da ću da promenim svoj stav
i da ću da pomognem svetu da promeni stav o klimatskim promenama.
Dakle, ne znam -
Ne, samo ovo? Hvala.
Ne znam -
šta biste vi uradili,
kad bi vam rekli da vam je posao da spasite planetu.
Stavite to u opis posla.
Za to imate punu odgovornost,
ali nemate apsolutno nikakav autoritet
jer vlade imaju suverenitet u svim odlukama koje donose.
Pa, zaista bih volela da znam
šta biste uradili prvog ponedeljka ujutru,
ali evo šta sam ja uradila: paničila sam.
(Smeh)
A potom sam još malo paničila
jer sam shvatila da nemam pojma kako ćemo da rešimo ovaj problem.
A onda sam shvatila da nemam pojma kako ćemo da rešimo ovaj problem,
ali da znam jedno:
moramo da promenimo ton razgovora o njemu.
Jer nema šanse da možete da donesete pobedu
bez optimizma.
A ovde
koristim optimizam kao veoma jednostavnu reč,
ali hajde da je shvatimo u širem smislu.
Hajde da je shvatimo kao hrabrost,
nadu, poverenje, solidarnost,
kao temeljno ubeđenje da mi ljudi možemo da se sastanemo
i da pomognemo jedni drugima zarad bolje sudbine čovečanstva.
Pa, pretpostavljate da sam smatrala da bez ovoga,
nije bilo šanse da ćemo uspeti da se izvučemo iz kopenhagenske paralize.
I tokom šest godina
sam tvrdoglavo, nemilosrdno ubrizgavala optimizam u sistem,
bez obzira na pitanja iz štampe -
i tu sam se popravila -
i bez obzira na suprotstavljene dokaze.
I verujte mi, bilo je mnogo suprotstavljenih dokaza.
Ali i nemilosrdnog optimizma u sistemu.
I veoma brzo
smo počeli da vidimo promene kako se dešavaju u mnogim oblastima,
njih su ubrzavale hiljade ljudi,
uključujući i mnoge od vas koji ste ovde danas
i hvala vam za to.
A TED zajednica neće biti iznenađena,
ako vam kažem da je prva oblast
u kojoj smo videli izvanredne promene
bila...
tehnologija.
Počeli smo da uviđamo da je čistoj tehnologiji,
naročito tehnologiji obnovljive energije,
počela da pada cena, a da raste kapacitet
do tačke u kojoj danas već gradimo
koncentrisane fabrike solarne energije
koje imaju kapacitet da opskrbljavaju čitave gradove,
a da ne pričamo o činjenici šta sve postižemo u mobilnosti
i pametnim građevinama.
A ovim zaokretom u tehnologiji,
mogli smo početi da razumevamo
da se desio zaokret u ekonomskoj jednačini
jer smo bili u stanju da prepoznamo
da, da, klimatske promene donose ogroman trošak
i, da, u to je uključen i rizik.
No takođe imamo i ekonomske prednosti
i suštinske dobiti
jer će širenje čiste tehnologije
da nam donese čistiji vazduh,
bolje zdravlje,
bolji prevoz, gradove podesnije za život,
više energetske sigurnosti,
više pristupa energiji u svetu u razvoju.
Da sumiram, bolji svet od onog koji imamo danas.
A s tim razumevanjem,
trebalo bi da ste bili svedoci, zapravo, deo vas i jeste,
širenju originalnosti i uzbuđenja
koji su se širili, prvo preko nenacionalnih vlada,
privatnog sektora, industrijskih magnata, osiguravajućih firmi,
investitora, vođa gradova, religijskih zajednica
jer su svi oni počeli da uviđaju da bi ovo zapravo moglo da bude u njihovom interesu.
Ovo bi moglo zapravo da unapredi njihovu osnovnu dobit.
A to nisu bili dežurni krivci.
Moram da kažem da mi je izvršni direktor velike, velike naftne i gasne firme
prišao početkom prošle godine
i rekao -
u tajnosti, naravno -
kako ne zna na koji način će da izmeni svoju firmu,
ali će da je izmeni
jer ga interesuje dugoročna održivost.
Dakle, sad imamo preokret u ekonomskoj jednačini
i s tim, s većom podrškom svih,
nije trebalo dugo da vidimo da nacionalne vlade
postaju svesne da je ovo njihov nacionalni interes.
A kad smo zatražili od zemalja da počnu sa izjašnjavanjem
kako bi mogle da doprinesu globalnim naporima,
ali na osnovu svog nacionalnog interesa,
189 zemalja od 195,
189 zemalja je poslalo obimne planove o klimatskim promenama,
zasnovane na svojim nacionalnim interesima,
saglasne s njihovim prioritetima,
u skladu s njihovim nacionalnim planovima za održivi razvoj.
Pa,
čim zaštitite ključne nacionalne interese,
onda možete da razumete da su nacije spremne
da počnu da teže zajedničkoj stazi,
zajedničkom smeru putovanja
koje će da traje verovatno nekoliko decenija,
ali tokom tih nekoliko decenija će da nas dovede
do nove ekonomije,
do ekonomije bez ugljenika i krajnje otporne ekonomije.
A nacionalni doprinosi koji su trenutno u igri
od strane nacionalnih vlada
nisu dovoljni da nas dovedu do stabilne klime,
ali to su tek prvi koraci
i vremenom će da se poprave.
A merenje, izveštavanje i potvrda ovih napora
su zakonski obavezujući.
A kontrole koje ćemo da izvodimo svakih pet godina,
kako bi se bavili kolektivnim napretkom u postizanju cilja,
su zakonski obavezujuće;
sami put ka postizanju otporne ekonomije bez ugljenika
je zakonski obavezujući.
A ovo je važniji deo:
šta smo imali pre ovoga?
Šačicu zemalja
koje su preduzele veoma svedene,
kratkoročne obaveze za umanjenje efekta staklene bašte
koje su bile potpuno nedovoljne,
štaviše, uglavnom su doživljavane kao teret.
Šta imamo sad?
Sad sve zemlje na svetu doprinose različitim intenzitetom,
različitim pristupima u različitim sektorima,
ali sve one doprinose zajedničkom cilju
idući stazom
na kojoj je okolina integritet.
Pa, čim sve dođe na svoje mesto,
i kad izmenite razumevanje ovoga,
onda vidite da su vlade bile u stanju da odu u Pariz
i da usvoje Pariski dogovor.
(Aplauz)
Pa,
kad se osvrnem
na prethodnih šest godina,
prvo se setim
dana kad je Pariski dogovor usvojen.
Ne mogu da vam opišem euforiju u prostoriji.
Pet hiljada ljudi kako skače iz stolica,
plače, aplaudira, dovikuje, viče,
rastrgnuti između euforije i neverice zbog onoga što su upravo posvedočili
jer toliko ljudi
je godinama radilo zbog ovoga i ovo se konačno realizovalo.
A nije se samo radilo o onima koji su direktno učestvovali.
Pre nekoliko nedelja, sastala sam se s kolegom
koji je pokušavao da izabere
tahićanski biser koji je želeo da pokloni svojoj divnoj supruzi Nataši.
I kad je konačno odlučio šta želi da kupi,
juvelir mu je rekao:
"Znate koliko imate sreće što ovo trenutno kupujete
jer bi ovi biseri mogli da nestanu veoma brzo zbog klimatskih promena."
"Međutim", rekao je juvelir, "jeste li čuli
da su vlade upravo postigle dogovor
i možda ima nade za Tahiti."
Kakva fantastična potvrda
da možda, možda ima nade
da je tu moguća šansa.
Ja prva prepoznajem da nam je preostalo još mnogo rada.
Tek smo započeli rad na klimatskim promenama.
I zapravo, moramo da se postaramo da udvostručimo napore
u narednih pet godina, koje su gorućih pet godina.
Međutim, verujem
da smo u proteklih šest godina prešli put
od nemogućeg
do trenutno nezaustavljivog.
A kako smo to postigli? Ubrizgavanjem preobražavajućeg optimizma
koji nam je omogućio da pređemo put od sukoba do saradnje,
koji nam je omogućio da razumemo da nacionalni i lokalni interesi
nisu nužno nespojivi s globalnim potrebama
i da ako razumemo to, možemo da ih spojimo
i možemo da ih harmonično stopimo.
I kako se radujem drugim globalnim pitanjima
koja će zahtevati našu pažnju u ovom veku -
obezbeđenje hrane, obezbeđenje vode, obezbeđivanje domova, prinudne migracije -
vidim da zasigurno još uvek ne znamo
kako ćemo da rešimo te probleme.
Ali možemo da iskoristimo znanje o dostignućima kod klimatskih promena
i možemo da razumemo
da moramo da preobrazimo gubitnički mentalitet.
Jer smo obučeni da verujemo da uvek postoje pobednici i gubitnici,
i da je vaš gubitak, moja dobit.
Dakle, sad kad smo u svetu
u kom smo dosegli planetarna ograničenja
i u kom nismo prosto međusobno povezani,
već sve više zavisimo jedni od drugih,
vaš gubitak nije više moja dobit.
Svi smo gubitnici
ili svi možemo da budemo pobednici.
Ali moraćemo da odlučimo
između ništa i svega.
Moraćemo da odlučimo između nikakve dobiti za bilo koga
ili da živimo život koji nosi dobrobit za svakog od nas.
Jednom smo to uradili. Možemo ponovo.
Hvala.
(Aplauz)