Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Maja Budisin Lukin Lektor: Mile Živković
Veoma mi je drago što sam danas ovde
da bih govorio kako bismo mogli popraviti
oštećen mozak.
Tim područjem sam izuzetno oduševljen
jer kao neurolog,
verujem da nudi sjajan način
kojim bismo mogli ponuditi nadu
pacijentima koji danas žive sa razornim
i neizlečivim bolestima mozga.
Evo ovde je problem.
Tu možete da vidite sliku nečijeg mozga
s Alchajmerovom bolešću
pored zdravog mozga.
Kod Alchajmerove bolesti,
okruženo crvenim, postoji vidljivo oštećenje - atrofija, stvaranje ožiljaka.
Mogao bih vam pokazati jednake slike
drugih bolesti: multiple skleroze (MS),
bolesti motoričkih nerava, Parkinsonove bolesti,
čak i Hantingtonove bolesti
i sve one bi vam ispričale sličnu priču.
Svim ovim poremećajima mozga je zajedničko
da su jedna od najvećih pretnji javnom zdravstvu našeg doba.
Ovde su brojevi zaista prilično poražavajući.
U svakom momentu danas živi 35 miliona ljudi
s jednom od tih bolesti mozga,
a godišnji trošak na globalnoj ravni
je 700 milijardi dolara.
Razmislite o tome.
To je više od jednog procenta
globalnog BDP-a.
I još se pogoršava,
ti brojevi su u porastu,
jer su to većinom
bolesti starosti, a živimo duže.
Tako moramo da se zapitamo,
zašto, s obzirom na razorni uticaj tih bolesti
na pojedinca,
bez obzira na obim društvenog problema,
zašto nema efikasnih terapija?
Da biste to shvatili
moraću vam dati ubrzani kurs
o funkcionisanju mozga.
Drugim rečima, moram vam ispričati
sve što sam naučio na medicinskom fakultetu.
(Smeh)
Verujte mi, neće trajati dugo.
U redu? (Smeh)
Mozak je užasno jednostavan:
sastoji se iz četiri ćelije,
dve su ovde prikazane.
Tu je nervna ćelija,
a zatim mijelinski omotač,
ili izolaciona ćelija.
Zove se oligodendrocit.
Kada te četiri ćelije rade zajedno
u zdravoj harmoniji,
stvaraju izvanrednu električnu simfoniju,
i ta električna aktivnost
podupire našu sposobnost razmišljanja, ispoljavanja emocija
pamćenja, učenja, kretnji, osećaja itd.
No, isto tako, svaka od te četiri ćelije
sama ili zajedno, može da zastrani ili da odumre
i kad se to dogodi, dobijete oštećenje.
Imate oštećeno ožičenje.
Imate poremećene veze.
To se ogleda u sporijoj provodljivosti.
Na kraju će se to oštećenje jasno manifestovati,
kao bolest.
Ako je nervna ćelija koja počinje da odumire
motorički nerv, na primer,
dobićete bolest motoričkih nerava.
Želeo bih da vam dam realnu ilustraciju
toga šta se događa kod bolesti motoričkih nerava.
Ovo je moj pacijent po imenu Džon.
Džona sam video prošle nedelje na klinici.
Zamolio sam ga da nam kaže nešto o svojim problemima
koji su doveli do početne dijagnoze
bolesti motoričkih nerava.
Džon: Dobio sam dijagnozu u oktobru 2011.
i glavni problem je bio u disanju,
otežano disanje.
SČ: Ne znam da li ste sve shvatili, Džon nam je rekao
da je poteškoća s disanjem
na kraju dovela do dijagnoze
bolesti motoričkih nerava.
Dakle Džon je sada 18 meseci dalje na tom putu
i zamolio sam ga da nam kaže nešto
o svojoj trenutnoj situaciji.
Džon: Sada se disanje pogoršalo.
Osećam slabost u šakama, rukama i nogama.
Tako sam većinom u invalidskim kolicima.
SČ: Džon nam je upravo rekao da je u invalidskim kolicima
najvećim delom vremena.
Ova dva snimka nam pokazuju
ne samo poražavajuće posledice bolesti,
već takođe
šokantan tempo bolesti,
jer je za samo 18 meseci,
odrasla osoba u dobroj kondiciji postala zavisna
od invalidskih kolica i respiratora.
Realno gledano, Džon bi mogao biti bilo čiji otac,
brat ili prijatelj.
Eto to se desi kada motorički nerv odumre.
No, šta se desi kada odumre mijelinski omotač?
Dobijete multiplu sklerozu.
Snimak na vašoj levoj strani
je ilustracija mozga,
to je mapa veza u mozgu,
preko kojih su data
područja oštećenja.
Nazivamo ih lezije demijelinizacije,
ali to su oštećenja i bela su.
Znam o čemu sada razmišljate.
Razmišljate: "O bože, ovaj je
rekao da će govoriti o nadi,
a sve što nam je do sada ispričao je prilično turobna
i depresivna priča."
Rekao sam vam da su ove bolesti užasne.
One razaraju, brojevi rastu,
troškovi su apsurdni, a najgore je od svega,
što su neizlečive. Gde je tu nada?
No, znate šta? Mislim da nade ima.
Nade ima u ovom sledećem delu,
ovog dela mozga kod drugog primera sa MS,
jer to ilustruje
da mozak može sam da se popravi.
Jedino što to radi dovoljno dobro.
Tu postoje dve stvari koje želim da vam pokažem.
Pre svega radi se o oštećenju kod ovog pacijenta sa MS.
Opet, to je još jedna od tih belih masa.
Najbitnije je svetlo plavo područje
okruženo crvenim.
To svetlo plavo područje je nekad bilo belo.
Bilo je oštećeno. Sada je sanirano.
Da budem jasan: to nije zbog lekara.
To je uprkos lekarima, a ne zbog njih.
To je spontani popravak.
Neverovatno je i desilo se
zato što postoje matične ćelije u mozgu
koje mogu da stvore novi mijelin, novu izolaciju,
preko oštećenih nerava.
Ovo je važno iz dva razloga.
Prvo zato što je suprotno dogmi,
kojoj smo se učili na medicini,
bar ja, doduše u prošlom veku,
koja glasi da se mozak ne regeneriše,
za razliku od, recimo, kosti ili jetre.
U stvari se regeneriše, jedino što to ne radi dovoljno dobro.
A drugo je zato
što nam to daje vrlo jasan pravac u potrazi za novim terapijama -
hoću reći, ne morate biti genije
da biste znali šta ovde da uradite.
Jednostavno morate pronaći načine da podstaknete
endogenu, spontanu sanaciju koja se i tako odvija.
Ako to već izvesno vreme znamo,
što je tačno, pitanje je
zašto nemamo tih terapija?
I to delimično odražava složenost
u razvoju lekova.
Razvoj lekova možete zamisliti
kao prilično skup i riskantan ulog,
a izgledi za taj ulog su u grubom ovakvi:
10.000 : 1,
jer je potrebno proveriti oko 10.000 jedinjenja
da bi se pronašao potencijalni pobednik.
Zatim morate da potrošite 15 godina
i više od milijardu dolara,
pa čak i tada, možda nećete imati pobednika.
Dakle, pitamo se,
možete li promeniti pravila igre
i skratiti izglede?
Da biste to učinili, morate promisliti
gde je usko grlo u ovom otkrivanju leka?
Jedno od uskih grla je u početku otkrivanja leka.
Sva ta provera se odvija na životinjskim modelima.
Znamo da je za pravo proučavanje čovečanstva potreban čovek,
prema rečima Aleksandra Poupa.
Dakle pitanje je, možemo li proučavati ove bolesti
koristeći ljudski materijal?
Naravno da to apsolutno možemo.
Možemo da koristimo matične ćelije
i posebno ljudske matične ćelije.
Ljudske matične ćelije su te izvanredne
i jednostavne ćelije koje mogu da urade dve stvari:
mogu da se same obnavljaju ili da se nadgrađuju,
ali mogu takođe da se specijalizuju
da stvaraju kost, jetru ili, što je najvažnije, nervne ćelije,
možda čak i motoričke nervne ćelije
ili mijelinski omotač.
Izazov postoji već dugo -
da li možemo zauzdati moć,
nespornu moć tih matičnih ćelija
da bismo ostvarili to što one obećavaju
u regenerativnoj neurologiji?
Mislim da to sada možemo,
zbog nekoliko velikih otkrića
u poslednjih 10, 20 godina.
Jedno od njih je bilo ovde u Edinburgu
i to je verovatno jedina slavna ovca, Doli.
Dakle, Doli je stvorena u Edinburgu,
i bila je primer
prvog kloniranja sisara
iz ćelije odrasle jedinke.
Mislim da je još važnije otkriće
za našu današnju raspravu
napravio 2006. japanski naučnik
po imenu Jamanaka.
Jamanaka je,
u fantastičnoj naučnoj kuhinji,
pokazao da četiri sastojka,
samo četiri sastojka,
mogu efikasno da pretvore bilo koju adultnu ćeliju
u pluripotentnu matičnu ćeliju.
Značaj toga je teško preuveličati,
jer to znači da je sada od bilo koga u ovoj sobi,
a posebno od pacijenata,
moguće stvoriti
po meri personalizovan komplet tkiva za popravku.
Uzmete ćeliju kože, pretvorite je u pluripotentnu ćeliju
da biste mogli da napravite one ćelije
koje su relevantne za bolest,
za proučavanje i za potencijalno lečenje.
Ta bi ideja na medicinskom fakultetu -
ova se tema ponavlja, zar ne, ja i medicinsko školovanje? -
bila smešna,
iako je to apsolutna stvarnost danas.
To vidim kao temelj
regeneracije, popravke i nade.
I dok smo kod nade,
za vas koji možda niste uspeli u školi
ima nade i za vas,
jer je ovo školski izveštaj Džona Gurdona.
Nisu ga baš previše cenili tada.
Možda ne znate da je dobio Nobelovu nagradu za medicinu
pre samo tri meseca.
I da se vratimo na prvobitni problem,
kakva je mogućnost tih matičnih ćelija
ili te disruptivne tehnologije,
za popravljanje oštećenog mozga,
koju nazivamo regenerativnom neurologijom?
Mislim da postoje dva načina razmišljanja o tome:
kao o fantastičnom sredstvu 21. veka za otkrivanje lekova,
i / ili kao o obliku lečenja.
U nastavku ću vam govoriti
nešto malo o obe stvari.
Otkrivanje lekova u posudi - tako često
o tome ljudi govore.
Vrlo je jednostavno: recimo od pacijenta
koji ima bolest motoričkih nerava
uzmete uzorak kože,
uradite pluripotentno reprogramiranje,
kao što sam već rekao
i stvorite žive ćelije motoričkih nerava.
To je jasno, jer to
pluripotentne ćelije mogu da urade.
Presudno je da onda možete uporediti njihovo ponašanje
u odnosu na njihov ekvivalent, zdravi pandan,
idealno bi bilo od zdravih rođaka.
Na taj način upoređujete genetske varijacije.
Upravo to smo napravili ovde
u saradnji sa kolegama:
u Londonu, Kris Šou, u SAD-u, Stiv Finkbejner i Tom Maniatis.
Zanimljivo je da gledate
žive, rastuće, motoričke nervne ćelije
kod pacijenta s bolešću motoričkog neurona.
Ovo je nasleđen oblik.
Zamislite samo.
Pre 10 godina bi to bilo nezamislivo.
Pored toga što ih vidimo kako rastu izvan procesa,
možemo ih napraviti fluorescentnim,
no najvažnije je što onda možemo da pratimo njihovo pojedinačno zdravlje
i upoređujemo bolesne ćelije motoričkog nerva
sa zdravim.
A kada sve to uradite i sastavite,
shvatite da bolesne ćelije,
pokazane u crvenoj liniji,
imaju dva i po puta veću verovatnoću smrtnosti
od zdravih.
Pri tom je ključno da tada imate
fantastičan rezultat analize za otkrivanje lekova,
jer to što biste tražili od leka
možete putem visoke propusne moći
automatizovanog sistema proveravanja
da tražite - daj mi jednu stvar:
pronađi mi lek koji će crvenu liniju
približiti plavoj,
jer će taj lek biti kandidat visoke vrednosti
koji biste verovatno mogli dati direktno na ispitivanje na ljudima
i skoro zaobići usko grlo
o kom sam vam govorio u otkrivanju lekova
sa životinjskim modelima,
ako bi to bilo smisleno. To je fantastično.
Ali vratiću se na temu
kako biste mogli koristiti matične ćelije direktno
za popravljanje oštećenja.
I tu postoje dva načina za razmišljanje,
koji se međusobno ne isključuju.
Prvi, koji mislim da će nam na duge staze
dati najveću korist,
iako se na taj način još ne razmišlja,
je razmisliti o onim matičnim ćelijama koje su već
u mozgu, što sam vam već rekao.
Svi mi imamo matične ćelije u mozgu,
čak i oboleli mozak,
i sigurno je pametan put napred
pronalaženje načina da se podstaknu i aktiviraju
te ćelije u vašem mozgu
da bi reagovale i odazvale se adekvatno na oštećenja
u cilju popravljanja.
To će biti u budućnosti.
Postojaće lekovi koji će to učiniti.
Drugi način je da se efikasno spustite u ćelije,
da ih presadite,
da biste zamenili umiruće ili izgubljene ćelije, čak i u mozgu.
Sada ću vam reći o eksperimentu,
kliničkom ispitivanju koje smo napravili,
nedavno je završeno,
sa kolegama na UCL-u,
posebno sa Dejvidom Milerom.
To je vrlo jednostavna studija.
Uzeli smo pacijente s multiplom sklerozom
i postavili jednostavno pitanje:
Da li bi se matične ćelije iz koštane srži
ponašale zaštitnički prema sopstvenim nervima?
Tako smo uzeli koštanu srž,
uzgojili matične ćelije u laboratoriji,
a zatim ih ubrizgali natrag u venu.
Čini se kao da je ovo veoma jednostavno.
Trajalo je pet godina i puno ljudi, ok?
I zbog toga sam osedeo,
a izazvalo je svakakve debate.
No konceptualno, to je u biti jednostavno.
Ubrizgali smo ih u venu.
Da bismo izmerili da li je bilo uspešno,
merili smo očni nerv
kao naš merni rezultat.
To je dobra stvar za merenje u MS,
jer bolesnici s MS nažalost imaju
problema s vidom -
gubitak vida, nejasan vid.
I tako smo izmerili očni nerv,
pomoću snimaka sa Dejvidom Milerom,
tri puta - 12 meseci, 6 meseci
i pre infuzije -
i vidite blago opadanje crvene linije.
To govori da se očni nerv skupio,
što ima smisla, jer njihovi nervi odumiru.
Tada smo dali infuziju matičnih ćelija
i ponovili merenje dva puta -
za tri i za šest meseci -
i na naše iznenađenje,
linija je narasla.
To sugeriše da je intervencija
bila zaštitna.
Ne mislim da
su te ćelije napravile novi mijelin
ili nove nerve.
Mislim da su podstakle
endogene matične ćelije, odnosno prekursorske ćelije,
da rade svoj posao, probude se, polože novi mijelin.
Dakle, to je dokaz koncepta.
Vrlo sam uzbuđen zbog toga.
Želim još samo da završim temu sa početka svog govora
koja je bila regeneracija i nada.
Pitao sam Džona
čemu se nada u budućnosti.
Džon: Nadam se da
će se jednom u budućnosti
putem istraživanja koje radite,
doći do leka,
da bi ljudi kao ja mogli normalno živeti.
SČ: Mislim da to mnogo govori.
Završio bih zahvalnicom Džonu -
što mi je dozvolio da podelim
njegove uvide i ove snimke sa vama.
Takođe bih želeo dodati Džonu i drugima
da lično gajim nadu za budućnost.
Verujem da disruptivne tehnologije
poput matičnih ćelija koje sam vam pokušao objasniti
nude vrlo realnu nadu.
I zaista mislim da će dan kada ćemo moći da popravljamo oštećen mozak
doći pre nego što mislimo.
Hvala.
(Aplauz)