Tip:
Highlight text to annotate it
X
Ja se zovem Hari Bejker. Hari Bejker se zovem ja.
Kad bi i ti zvao se Hari Bejker, onda zvao bi se isto kao ja.
(Smeh)
Ovo je kratak uvod.
Da, ja sam Hari.
Studiram matematiku. Pišem poeziju.
Pa sam mislio da počnem ljubavnom pesmom o prostim brojevima.
(Smeh)
Ova pesma se zove "59".
Mislio sam da je nazovem "Ljubav u udarnom terminu".
Zbog te reakcije, nisam je tako nazvao.
(Smeh)
Dakle, "59".
59 se budi na pogrešnoj strani kreveta.
Shvata da mu je sva kosa iza jednog uveta.
Za manje od minuta shvata da je to zbog načina na koji je spavao.
Pronalazi odeću i oblači se.
Ne može da odoli da ne baci pogled u ogledalo i oduševi se.
Kako izgleda skockano po bokovima, a ipak nemar oseti se.
I dok baca pogled kroz prozor vidi prizor božanstven,
šezdesetku preko puta.
Šezdesetka beše bajna.
Savršeno podrezanih zanoktica, prikladno odevena.
Nikad bez takta, nit gruba akta.
Nenadmašna, uvek tačna, kao kec na deset dobitačna,
al' na izgled nehajno odlična.
59 je želeo da joj kaže da zna njen omiljeni cvet.
Mislio je na nju svakog trena, svakog minuta, svakog časa.
Ali znao je da neće ići, nikada mu neće biti devojka.
Jer premda živi preko puta,
oni nisu ista sorta.
Dok se 59 divio zaokruženoj šezdesetkinoj figuri,
šezdesetka ga nije smatrala parom. (Smeh)
Jedan od njegovih omiljenih filmova beše "101 dalmatinac".
Njoj se više sviđao nastavak.
Maštao je o tome da su poput ukletih ljubavnika.
Da mogu da prevaziđu sve što ih sparuje i rasparuje, jer su par.
Ona se je pak držala strogih načela što majka je na nju prenela:
ono što deli, ne izjednačava.
Iako se ponekad osećao glupo i kao budala
jer pokušavao je da voli devojku koju kontroliše glupa mama.
Trebalo je da ga teši prosta suma.
Oduzmi 59 od 60 i ostaće ti jedan samo.
Konačno nakon dva meseca pokunjeno što je išao,
61 dan kasnije, 61 je našao.
Izgubio je ključeve, a roditelji mu kući ne behu.
Pa je jednom posle škole, ušao u njenu kuću.
Primetivši da su se brojevi na vratima malčice klimali,
pitao se zašto se nikad pre nisu upoznali.
Ulazeći, vilice mu se u čudu razdvojiše.
61 je kao 60, samo malo više. (Smeh)
Imala je lepše oči i osmeh koji je hrabrio,
i stil kao njegov, skockan al' nehajan.
I kod nje je sve bilo u neurednim hrpama,
Ni njena majka nije marila ako joj prijatelji duže ostanu.
Jer bila je njemu nalik, voleo je njen lik.
Cenio je da bi joj bio drag, kad bi znala da mu je draga.
I ovaj put bilo je drugačije. Mislim, devojka je bila čarna.
Pa se osmelio da je pita za cifre.
Rekla je: "Ja sam 61." Nasmešio se, rekavši: "Ja sam 59."
Danas mi je zaista bilo bajno,
Pa sutra, ako želiš, možeš kod mene da svratiš.
Reče: "Naravno."
Volela je da razgovara s nekim jednako neobičnim.
Pristala je na prvi neslužbeni sastanak.
Na kraju on se spremio svega minut ranije,
ali to nije bilo važno jer ona je došla minut kasnije.
I od tog trena, nisu prestajali da ćaskaju,
da voleli su "Iks faktor", da imaju dva faktora,
da to nije važno, izgledali su bolje kao osobenjaci.
Do kraja noći znali su da im je suđeno da budu zajedno.
A jednoga dana dok je govorila o oholoj šezdesetci,
Primetila je da 59 izgleda pometeno.
Pocrveneo je, zaljubljenost priznao:
"To je nešto najbolje što se nije desilo jer je do nas dovelo."
61 beše pametna, vidite, nesklona ljubomori,
Pogleda ga u oči i reče mu, nadasve nežno:
"Ti si 59, ja sam 61, naš zbir je duplo veći nego što će 60 ikada biti."
(Smeh)
Tada suze ispuniše oči 59,
Beše srećan što ima tako jedinstvenu devojku pored sebe.
Rekao joj je samu definiciju prostog stanja:
samo s jednom i samim sobom njegovo se srce deli,
a ona je bila ta kojoj želeo je da podari srce svoje,
rekla je da oseća isto to i da sada zna da su filmovi polu tačni.
Jer to nije prava ljubav, to je samo primerak,
kada se radi o pravoj ljubavi, oni su savršeno prost uzorak.
Živeli!
(Aplauz)
To je bila prva pesma koju sam napisao
i napisao sam je za poetsko veče o prostim brojevima - (Smeh) -
za koje se ispostavilo da je takmičenje u poeziji o prostim brojevima.
A ja sam postao pobednik poetskog takmičenja o prostim brojevima,
ili kako ja volim da kažem: prostak. (Smeh)
Evo kako sam otkrio nešto što se zove pesnički slemovi,
a ako ne znate šta je pesnički slem,
to je format koji je nastao u Americi pre 30 godina
kao način da se obmanu ljudi da dođu na poetske događaje,
tako što bi dodali uzbudljivu reč kao što je slem na kraju.
(Smeh)
Svaki izvođač dobije tri minuta za nastup,
a nasumično izabrani ljudi iz publike podižu table s ocenama,
tako da svako završi sa nekim rezultatom,
a to je bilo značajno
jer je, na neki način, srušilo zid između izvođača i publike
i učvršćivalo je vezu sa slušaocem.
Takođe je značilo i da možete da pobedite.
Ako osvojite pesnički slem, postajete slem šampion
i možete da se pretvarate da ste rvač,
a ako izgubite, možete da kažete: "Molim? Poezija je subjektivna umetnička forma,
ne idu cifre uz to."
(Smeh)
No meni se svidelo i počeo sam da idem na slemove,
i postao sam slem šampion u Britaniji
i pozvan sam na Svetsko pesničko prvenstvo u Parizu.
To je bilo neverovatno.
Došli su ljudi iz celog sveta, govorili su na svojim maternjim jezicima
da bi ih ocenilo pet stranaca iz Francuske.
(Smeh)
Ja sam nekako pobedio, što je bilo sjajno,
i to mi je omogućilo da putujem svetom,
ali to takođe znači da je ova sledeća stvar,
tehnički najbolja pesma na svetu.
(Smeh)
Dakle...
(Aplauz)
Prema mišljenju pet stranaca iz Francuske.
Ovo su "Papirni ljudi".
Ja volim ljude.
Voleo bih kad bi bili papirni ljudi.
Bili bi purpurni papirni ljudi. Možda hopa-cupa purpurni papirni ljudi.
Pravi hopa-cupa purpurni papirni ljudi.
"Kako da poduprete hopa-cupa purpurne ljude?"
Čujem vaše vapaje. Pa ja...
Ja bih prosto podupro prave hopa-cupa purpurne papirne ljude
pravim spajalicama za hopa-cupa purpurne ljude,
ali pre bih pripremio prikladne lepke za svaki slučaj,
drski lepak u stiku za slučaj da papir sklizne.
Jer bih mogao da napravim hopa-cupa metropolu.
Ali ne bih se bavio politikom purpurnih papirnih ljudi.
Papirni političari s providnom politikom,
izneverenim obećanjima bez prikladnih izvinjenja.
Imali bi malenog papirnog mene. I malenog papirnog tebe.
I gledali bi papirni TV, a sve bi bilo kao nacrtano.
(Smeh)
Gledali bi hopa-cupa papirne repere što repuju o svojim papirnim pucama
ili bi gledali papirne kurire zaglavljene u gužvi na A4 putu.
(Smeh) Papir.
Bila pi papirna princeza Kejt, ali svi bi buljili u papirnu Pipu,
i sve bi nas bilo strah ubice Džeka Papirnog Trboseka,
jer papirna propaganda propagira ljudske predrasude,
na papiru štampaju slike fotogeničnih terorista.
Maleni papirni ja. I maleni papirni ti.
A u hopa-cupa populaciji i ljudski problemi iskaču.
Imali bi pompezni papirni parlament što držao bi se po strani,
i koji bi ignorisao proteste zbog silnih podrezivanja papira,
a onda bi mirne papirne proteste razneli na papirne komadiće
topovi za konfete kojima upravlja preventivna policija.
I da, i dalje bi postojale papirne pare, pa bi bilo i pohlepe za papirom,
a papirne kasice prasice trpale bi preko svojih potreba,
kupovali bi potpuri da zapapre svoje papirne posede,
dok drugi žive u bedi i niko ih pravilno ne ceni.
Prava ekonomija bede, gde su mnogi zapravo u bedi,
no dok njihove potrebe ignorišu, novac troše na velike ratove.
Origami armije prave za papirne avione planove
a mi ostajemo u ropstvu sopstvenih papirnih okova,
ali još veći sram je da izgleda kako sve uvek isto ostaje,
menjaju se samo oni na vlasti koji biraju krivce,
prozivaju po imenima, zaboravljajući da su to ljudska imena,
jer na kraju krajeva sve se svodi na ljude.
Ja volim ljude.
Jer čak i kad izgledi na kob mirišu
jedino su ljudi u stanju da nas inspirišu,
a na papiru, teško je reći kako svi mi to podnosimo.
Ali na dnu Pandorine kutije još ima nade,
a ja se i dalje nadam jer verujem u ljude.
Ljude poput mojih bake i deke.
Koji su svakoga dana otkad sam se rodio
odvojili, svakog jutra, vreme da se mole za mene.
To je tačno 7892 dana da neko pazi da budem u redu
i to je divno.
Ljude, kao moja tetka koja pravi predstave sa zatvorenicima.
Ljude koji su sposobni za istinski oprost.
Ljude, poput proganjanih Palestinaca.
Ljude koji zanemare svoje potrebe da bi tebi ulepšali život
i ne očekuju ništa za uzvrat.
Vidite, ljudi su potencijalno moćni.
Samo zato što oni na vlasti izigravaju žrtve,
ne moramo da se povinujemo tom sistemu.
A papirna populacija nije drugačija.
Imamo malog papirnog mene. I malog papirnog tebe.
A u hopa-cupa populaciji i ljudski problemi bi iskočili,
no i kad bi se ceo svet raspao mi bismo i dalje opstali.
Jer smo ljudi.
Hvala vam.
(Aplauz)
Mnogo vam hvala. Imam vremena za još jednu.
Poezija je za mene vrhunski oblik iskazivanja ideja bez ograničenja.
Kada sam počinjao,
inspirisali su me ljudi predivnim pričama
i razmišljao sam, kao bezbrižni osamnaestogodišnjak, da je to prirodno
da mogu da stvaram te svetove kojima sam mogao da prenesem svoja iskustva
i snove i verovanja.
Divno je danas biti ovde, pred svima vama.
Hvala vam što ste došli.
Da niste došli,
ovo bi izgledalo kao jučerašnja tonska proba.
(Smeh)
Ovako je zabavnije.
Poslednja pesma se zove "Sunčano dete".
Mnogo vam hvala na pažnji.
Ostareli sunčev sjaj beše ponosan na svoje sunce,
I dan mu je bio obasjan što gledao je dečaka kako jurca
Ne zbog svega što je bilo, niti problema kojih više nema,
Već da je uprkos svemu njegova narav ostala vedra.
Nije uvek bilo ovako.
Nekada je pokušavao da skrije svoj sjaj.
Vidite, svaka zvezda ima tegobne periode,
potrebna je jasnija svetlost da ih vodi kroz tamu.
Ako se vratimo do trenutka kad rođen je u maglini,
znamo da ga nikada nisu običnim smatrali,
Imao je nekakvu auru,
Recimo, ne baš kao Midin dodir,
Ali čemu god bi se primakao kao da je bronzano postajalo,
Da, ovo sunce su jedni voleli više od drugih,
Beše to slučaj Josifa, njegovog plašta od snova i braće
Jer štrčanje u gomili ima svoje prednosti i mane,
A zavist stvara neprijatelje među zasenjenima,
Poput Ljudi s enka,
E sad, Ljudi senke nisu voleli Sunčano dete,
Jer je osvetljavalo mračna dela koja počinili su Ljudi senke,
A kada je sijao, pokazivao je mesta gde su se Ljudi senke skrivali,
Pa su Ljudi senke smislili opaki plan da ga se otarase,
Prvo su ismevali njegove sunčane pege,
Obarajući njegove snove s neba, njihove reči bile su meci,
tu da ga podsete da nije naročito kul
I da se ne uklapa s popularnom decom u školi.
Govorili su da mu je glava u oblacima i da će ga vratiti na Zemlju.
U suštini, iz ništavila je nastao i toliko je i vredeo,
Nikada neće poći na fakultet da uči.
Jedini stepen koji će mu ostati su opekotine trećeg stepena
Svi koji su mu se suviše primakli,
rekli su da je isuviše bistar,
Zato ga niko u oči nije pogledao nikad,
Njegov sud je postao zamagljen
Kao i nebo, od suznih isparenja
kada je sunce zaplakalo.
Jer Sunčano dete je bilo bistra, topla osoba,
A iznutra je divlje gorelo
Ranjeno uvredama i psovkama senovitog sveta,
oni su rečima bušili njegovu dušu ostavljajući pukotine,
I kako je njegovo srce okoštavalo, iskra mu je tamnila,
Svako dobacivanje hladilo je njegov plamen,
Mislio je da će ga voleti ako mu svetlost zatamni
No bili su zaokupljeni govoreći munji da je očajan strelac,
Nije u potpunosti shvatao o čemu su govorili,
Pa je pustio da mu njihove reči pomrače sjaj,
Pao je u stanje zvezde usamljenika, kao Teksas
I osećao se kao da su ga udarili u solarni pleksus.
No tada se pojavila Malena gospođica Sunčica
Pevajući svoju omiljenu pesmu o tome da smo rođeni jaki,
I ne moraš se pretvarati da bi se uklopio, samo budi ono što jesi,
jer svi smo mi zvezde u duši.
Malena gospođica Sunčica beše prava vatra,
Onaj tip devojke, koju kad gledaš
zaboravljaš svašta nešto,
Ali njemu se nije dalo da zaboravi nju,
Čim je ugledao, njen lik mu se urezao u mrežnjaču,
Nije bila s ovog sveta i prihvatila je njega,
Bilo je nešto u njoj zbog čega je uvek znao da je blizu,
Ništa nije bilo mračno kako se činilo i da sanja bi se odvažio,
Od senki nije bilo ni traga; kada bila je blizu on je zračio,
Oči bi mu se ozarile, kako ne može da se odglumi
Kad bi se nasmešila, njeni zraci su brisali kao žilet oštre reči mržnje
Dali su jedno drugom nadimke, "Strava zvezda" i "Sunce žarko",
I vremenom je nestala šteta koju uzrokovale su senke,
Bila je jedna u septilion, i bila je briljantna,
Mogla je od najhladnokrvnijih reptila da stvori vatrene rumenke,
volele su je milijarde, od Čileanaca do Brazilaca,
I naučila je Sunčano dete šta je smisao otpornosti.
Rekla je: "Sva tama ovog sveta
ne može da ugasi plamen jedne sveće
Pa kako, dovraga, da se izbore s tvojim sjajem?
Samo ti ga možeš zatamniti, i ni nebo te tu ne može ograničiti,
zato ućutkaj zanovetala plamom."
Ako su oči prozori duše, ona je razmakla zavese
I pustila svetlost kroz rane.
U univerzumu nepočinstva, ove zvezde su se držale zajedno,
Iako dani postaše noći, sećanja opstaše zauvek,
Šta god rekao meteorolog, biće sve u redu,
Jer čak i iza oblaka, ovo dete je i dalje sjalo.
Da, Sunčano dete beše bistra, topla osoba,
A iznutra je divlje gorelo,
Obuhvaćeno plamenom, nadahnutim širom galaksija
Zbog devojke koja mu je pokazala veru.
Mnogo vam hvala.
(Aplauz)