Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Ana Karadzic Lektor: Ivana Krivokuća
Psi imaju interesovanja.
Interesuje ih da njuše jedni druge, da jure veverice.
Ako to ne postavimo kao nagradu u dresuri, onda će to postati distrakcija.
Uvek mi se nekako činilo strašnim
kada vidim psa u parku, i vlasnika kako ga doziva,
i vlasnik kaže: „Dođi, kuco“,
a onda pas pomisli: „Hm, zanimljivo.
Upravo njuškam zadnjicu ovog psa, a gazda me zove.“
To je težak izbor, zar ne?
Zadnjica, gazda. Zadnjica pobeđuje.
Hoću reći, gubite.
Ne možete se takmičiti sa okolinom,
ako je u igri mozak psa u adolescenciji.
Dakle, kada dresiramo, uvek pokušavamo da uzmemo u obzir
pseću tačku gledišta.
Ja sam ovde uglavnom
zbog toga što postoji jaz u dresuri pasa;
naime, na jednoj strani se nalaze
oni koji smatraju da se pas dresira tako što se,
kao prvo, uvode pravila, ljudska pravila.
Ne uzima se u obzir pseća tačka gledišta.
Dakle, čovek kaže: „Ponašaćeš se ovako, zaboga.
Nateraćemo te da se ponašaš protivno tvojoj volji,
da se povinuješ našoj.“
Kao drugo, ova pravila ćemo kriti od psa.
I treće, sad možemo da kaznimo psa
zbog kršenja pravila za koja nije znao ni da postoje.
Eto, dobijete jedno malo štene, ono dođe. Njegov jedini zločin je što je porastao.
Kad je bio štene i kad stavi svoje šapice na vaše noge –
zar to nije divno?
A onda vi kažete: „O, dobar dečko.“
Sagnete se, pomazite ga – nagradite ga za naskakanje.
Jedina njegova greška je što je on tibetanski mastif,
i posle par meseci težak je 35 kilograma.
Svaki put kad skoči, doživeće razne oblike zlostavljanja.
To je stvarno strašno, kako pse zlostavljaju.
Ceo problem sa dominacijom je, pod jedan,
ono na šta nailazimo u dresuri pasa je laička interpretacija
jednog veoma komplikovanog društvenog sistema.
A oni to ozbiljno shvataju.
Mužjaci baš ozbiljno shvataju hijerarhiju,
jer sprečava fizičke obračune.
Naravno, ženke pasa, kuje, s druge strane,
postavljaju nekoliko amandmana ovom muškom pravilu hijerarhije.
Prvi je: „Ja je imam, ti je nemaš.“
I tu dolazi do toga da će jedna veoma nisko rangirana ženka
sa takvom lakoćom čuvati kosku podalje od visoko rangiranog mužjaka.
Dakle, u dresuru pasa uvodimo ideju dominacije ili alfa psa.
Sigurno ste čuli za ovo.
Pse previše zlostavljaju.
Psi, konji i ljudi –
to su tri vrste koje su tokom svog života isuviše zlostavljane.
Razlog toga se krije u njihovom ponašanju –
uvek se vraćaju i izvinjavaju.
„Izvini što si morao da me istučeš. Žao mi je, da, ja sam kriv.“
Njih je tako lako istući, pa ih zato i tuku.
Jadno štene naskoči, vi otvorite uputstvo za pse, i šta tu piše?
„Uhvatite mu prednje šape, stisnite ih,
zgazite mu na zadnje noge, prsnite mu sok od limuna u lice,
udarite ga po glavi urolanim novinama,
udarite ga kolenom u grudi, oborite ga.“
Zato što je porastao?
I zato što se ponaša onako kako ste ga vi naučili?
To je ludost.
Ja pitam vlasnike: „Kako biste želeli da vas vaš pas dočeka?“
A oni kažu: „Pa, ne znam, možda da sedne.“
Kažem im: „Hajde da ga naučimo da sedne.“
A onda mu damo razlog da sedne.
Jer prva faza je naučiti psa engleski kao drugi jezik.
Mogao bih vama da se obratim i kažem: „Laytay-chai, paisey, paisey.“
Hajde, nešto bi trebalo već da se dogodi.
Zašto ne reagujete? A, da, vi ne govorite svahili.
E, pa, imam novosti za vas.
Vaš pas ne zna engleski, ni američki, ni španski niti francuski.
Dakle, prva faza dresure je naučiti psa ESL,
engleski kao drugi jezik.
Za to koristimo hranu u ruci kao mamac,
hranu koristimo zbog vlasnika.
Mojoj ženi ne treba hrana, sjajan je dreser, mnogo bolji od mene.
Ni meni ne treba hrana, ali prosečan vlasnik će reći:
„Kuco, sedi.“
Ili: „Sedi, sedi, sedi.“
Iz nekog razloga signaliziraju rukom ispred rektuma psa,
kao da pas ima treće oko na tom mestu – to je ludost.
Znate: „Sedi, sedi.“
Ne, reći ćemo: „ Kuco, sedi.“ – i, eto, shvatiće kroz 6 do 10 pokušaja.
Zatim izbacimo hranu kao mamac,
i sad pas zna da „sedi“ znači sesti i zapravo možete da komunicirate sa psom
koristeći gramatički tačne rečenice na engleskom.
„Feniks, dođi, uzmi ovo i idi do Džejmija, molim te.“
A naučio sam je „Feniks“, „dođi“, „uzmi ovo“, „idi“
i ime mog sina „Džejmi.“
Sad pas može da uzme poruku, i tako ja imam svog malog psa tragača.
Naći će Džejmija, gde god da se on nalazi, znate,
gde su deca, možda se igraju kod potoka,
i predaće mu kratku poruku u kojoj piše:
“Hej, večera je spremna. Dođi kući na večeru.”
Dakle, u tom trenutku, pas zna šta želimo da uradi.
Da li će to i uraditi? Ne nužno.
Kao što sam rekao, ako je u parku i njuši zadnjicu nekog psa,
zašto bi prišao vlasniku?
Pas živi sa vama, može da bude sa vama bilo kad.
Pas može da njuši vašu zadnjicu kad god, ako mu to dozvolite.
Tog trenutka je u parku, a vi se takmičite
sa mirisima, drugim psima i vevericama.
Druga faza u dresuri pasa je da naučimo psa da želi da uradi
ono što mi želimo da uradi, i to je jako lako.
Koristimo Premakov princip.
Prosto, ponašanje niske frekventnosti -
ono što pas ne želi da uradi –
prati ponašanje visoke frekventnosti, poznatije kao problem u ponašanju,
ili hobi psa – nešto što pas zaista voli da radi.
Tako će ono postati nagrada za ponašanje niske frekventnosti.
I, idemo ovako:, „sedi“, na kauč; „sedi“, pomazimo ga po stomaku;
„sedi“, vidi, bacio sam tenisku lopticu; „sedi“, pozdravi se sa tim drugim psom.
Dodamo i “njušenje zadnjice” na listu.
„Sedi“, onjuši zadnjicu.
Tako sad sve one distrakcije koje su ometale dresuru,
postaju nagrade u dresuri.
U suštini, ono što mi zapravo radimo je da učimo psa
kao da ga puštamo da misli da on trenira nas.
Mogu da zamislim nekog psa
kako pokraj ograde priča sa drugom, recimo Akitom,
i kaže: „Zamisli, ovi moji vlasnici, tako ih je lako dresirati.
Oni su kao zlatni retriveri.
Samo treba da sednem, i oni će sve uraditi.
Otvaraju mi vrata, voze me, masiraju me,
bacaju mi tenisku lopticu,
kuvaju mi i serviraju hranu.
Kao da je, ako sednem, to moja komanda.
Imam i svog ličnog portira,
šofera, masera, kuvara i konobara.“
Tako je pas sada zaista srećan.
To je ono šta dresura podrazumeva za mene.
Treba istinski da motivišemo psa da želi to da uradi,
tako da se retko javlja potreba za kažnjavanjem.
Sada prelazimo na treću fazu, gde -
postoje trenuci kada tata zna najbolje.
Imam jedan znak na frižideru na kom piše:
„Zato što sam ja tata, eto, zato.“
Žao mi je, nema dalje rasprave. „Ja sam tata, ti nisi. Sedi.”
Ima trenutaka kada, na primer,
ako drugar mog sina ostavi otvorena vrata,
tad pas mora da zna da ne sme da pređe tu liniju.
To je pitanje života i smrti.
Ako napustiš utočište svog doma,
mogla bi da te udare kola na ulici.
Psa moramo da naučimo pojedinim stvarima:
„Ovo ne smeš da radiš.”
I to moramo da primenimo bez sile.
Ljudi su često zbunjeni oko toga šta je zapravo kazna.
Smatraju da je kazna nešto ružno. Kladim se da i mnogo vas to misli, zar ne?
Vi smatrate da je to nešto bolno ili zastrašujuće ili ružno.
Ne mora da bude tako.
Postoji više različitih definicija kazne,
a najpopularnija je
ona da je kazna stimulus koji ograničava prethodno ponašanje,
tako da je malo verovatno da se ponovi u budućnosti.
Ne mora da bude ružna, zastrašujuća ili bolna.
ja bih rekao da, ako ne mora, možda ni ne treba da bude takva.
Radio sam pre godinu dana sa jednim veoma opasnim psom.
To je pas zbog kog su oba vlasnika završila u bolnici,
kao i zet i jedno dete.
Pristao sam da radim sa njim ako obećaju da će ostati u kući
i da ga nikad neće izvoditi napolje.
Taj pas je kasnije uspavan,
ali sam duže vreme radio sa njim.
Većina agresivnog ponašanja se dogodila u kuhinji,
pa dok sam bio tamo - to je već bila moja četvrta poseta -
četiri i po sata smo vežbali komandu „dole“, dok je bio na prostirci.
Ostao je tu zahvaljujući vlasničinoj staloženoj upornosti.
Kad god bi pas pokušao da ode sa prostirke,
ona bi rekla: “Rovere, na prostirku, na prostirku, na prostirku.”
Pas je za četiri i po sata 22 puta odbio naredbu, dok je ona spremala večeru,
jer je većina te agresije bila vezana za hranu.
Neposlušnost je postala sve ređa i ređa.
Vidite, kazna je urodila plodom.
Problem u ponašanju je nestajao.
Nijednom nije podigla glas.
Da jeste, ujeo bi je.
Pas na koga vičete nije dobar pas.
Mnogi moji prijatelji dresiraju strašne životinje,
grizlije – ako ste ikada videli grizlija,
na televiziji ili filmu, dresirao ga je moj prijatelj –
kitovi ubice.
To mi se dopada jer je uzbudljivo.
Kako biste prekorili grizlija?
„Nevaljali medvede, nevaljali!” Bum!
Vaša glava sad leti kroz vazduh nekih stotinak metara.
To je ludost.
I, šta sad da radimo?
Treba nam bolji način.
Psi zaslužuju bolje.
Za mene je razlog za ovakvu dresuru vezan za pse.
Vezan je za to kad vidim kako ljudi dresiraju štence,
i shvatim kako poseduju očajne interakcijske veštine,
očajne veštine u odnosima.
Ne samo sa svojim psima, već i sa ostalim članovima svoje porodice.
Moj klasičan primer za to je opet iz kategorije „dođi ovamo.”
Vidite nekoga u parku – pokriću mikrofon dok ovo govorim,
jer ne želim da vas probudim – i tu je vlasnik psa,
pas tamo negde, pa kaže: „Rovere, dođi ovamo.
Rovere, dođi ovamo. Rovere, dođi ovamo, kučkin sine.”
A pas kaže: “E, baš neću.”
(Smeh)
Mislim, ko bi pri zdravoj svesti i čistoj pameti
pomislio da će pas hteti da im priđe
kada se tako deru?
Umesto toga, pas pomisli: "Znam taj ton. Znam taj ton.
Pre, kada sam prišao, bio sam kažnjen.”
Ukrcao sam se u avion –
za mene je ovo bio ključni momenat u karijeri
koji je zabetonirao šta želim da postignem
u celoj ovoj priči o dresuri pasa,
ideju kako dresirate pse na način koji je naklonjen psima,
da žele da urade to što mi želimo, da ne moramo da ih teramo na to.
Ja ovako dresiram i svoje dete.
Ključni trenutak je bio kada sam se ukrcavao u avion za Dalas,
i u drugom redu su sedeli, pretpostavljam, otac i njegov sin od pet godina
koji je šutirao naslon sedišta.
„Džoni, nemoj to da radiš.”
Šut, šut, šut.
„Džoni, nemoj to da radiš.” Šut, šut, šut.
Ja sam stajao baš tu sa torbom.
Otac se nagnuo, zgrabio ga ovako i napravio ružnu facu.
A ružna faca je ovo –
kada se postavite lice u lice sa štenetom ili detetom
i kažete: „Šta to radiš? Prekini odmah, dosta!”
Onda sam pomislio: „Bože, treba li nešto da uradim?”
To dete je izgubilo sve –
jedno od jedino dvoje ljudi kojima veruje na svetu
mu je u potpunosti srušilo tlo pod nogama.
Pomislih: „Reći ću ovoj budali da prestane!”
Pa onda pomislih: “Ijane, ne mešaj se, ne mešaj se, nastavi dalje.”
Otišao sam dalje, seo na svoje sedište,
i tad mi je nešto palo na pamet.
Da je pas bio u pitanju, nokautirao bih ga.
(Smeh)
Da je udario psa, onesvestio bih ga.
Udario je dete, ovako ga zgrabio, a ja sam produžio.
I to je suština svega.
Veštine u odnosima su veoma jednostavne.
Mi, ljudi, smo jako površni po pitanju odabira partnera
koji se bazira na boji dlake, prilagođavanja i dopadljivosti.
Znate, kao mali roboti.
Ovako mi stupamo u veze, i cvetaju nam ruže nekih godinu dana.
A onda iskrsne neki problem u ponašanju.
Ništa drugačije od lajanja psa.
Muž neće da složi svoju odeću,
ili žena stalno kasni na sastanke, šta god da je u pitanju, u redu?
I onda počinje, upadamo u taj problem,
a naše povratne informacije, tu postoje dve stvari.
Kada posmatramo ljude u interakciji sa životinjama ili ljudima,
javlja se veoma malo povratnih informacija, zaista su retke.
A kad se pojave, jako su loše i ružne.
Najčešće se to može videti kod porodica, među supružnicima,
decom, roditeljima.
Može se četo primetiti na radnom mestu,
naročito u odnosu šefa prema zaposlenima.
Kao da postoji nekakva zluradost
u tome da uživamo kad drugi ljudi nešto pogreše,
kako bismo mogli da se žalimo na njih i da ih grdimo.
Po meni je ovo najveća mana ljudi.
Zaista jeste.
Ono dobro uzimamo zdravo za gotovo, na loše se žalimo i ljutimo.
Ja smatram da ljude treba podučavati svim ovim veštinama.
Znate, matematika je divna.
Kad sam bio dete, bio sam matematički genije.
Sada ne razumem ništa u vezi sa tim, ali sam znao kao mali.
Geometrija, fantastično. Znate, kvantna mehanika –
to su baš zanimljive stvari.
Ali one neće spasiti brak ili odgajiti decu.
Moja ideja za budućnost,
ono što želim da postignem ovim je da naučim ljude da,
znate, vaše muževe je isto tako lako dresirati.
Možda čak i lakše – ako imate rotvajlera – mnogo lakše.
Vašu decu je lako dresirati.
Treba samo da ih posmatrate,
pratite obrasce ponašanja u nekom periodu,
i na svakih 5 minuta se zapitate: „Da li je ovo dobro ili loše?“
Ako je dobro, recite: „To je bilo baš lepo, hvala ti.”
Ovo je jako moćna tehnika u dresuri.
Ovo treba da se uči u školi.
Odnosi – kako da pregovarate?
Kako da pregovarate sa drugarom koji hoće vašu igračku?
Znate, kako da se pripremite za svoju prvu vezu?
Ili, zaboga, kako gajiti decu?
Mislimo, jedno veče u krevetu, trudni smo,
i onda odgajamo nešto najvažnije u našem životu, dete.
Ne, ovome treba da nas uče – dobar život, dobre navike,
koje je isto toliko teško izbaciti kao i one loše.
Dakle, to je moja želja za budućnost.
Ah, hteo sam da završim tačno na vreme,
ali mi je ostalo sedam, šest, pet, četiri, tri, dva –
hvala vam. To je bila moja priča, hvala.
(Aplauz)