Tip:
Highlight text to annotate it
X
Malo ćemo o Zeitgeist Pokretu, za one koji nisu upućeni:
Zeitgeist Pokret, kojeg ćemo u buduće zvati TZM,
organizacija je koja propagira samoodrživost
koja sprovodi aktivizam baziran na zajedništvu
preko globalne mreže ogranaka.
Imamo 1100 ogranaka širom sveta.
Predlažemo da kao vrsta preduzmemo direktan tehnički pristup
upravljanju resursima i društvom, suprotan
monetarnom ili političkom.
Pravac razmišljanja predstavljen od strane TZM-a
centralizovan je oko koncepta da mi, kao vrsta,
možemo i moramo da usavršimo funkcionisanje društva
do najefikasnijih, održivih i dokazanih metoda
koje nauka i tehnologija imaju da ponude.
Ukratko, mi smo pokret koji propagira primenu
naučnog metoda sa brigom o društvu i životnoj sredini.
Evo nekih informacija, mada, siguran sam da Dr. Matea nije potrebno predstavljati:
Dr. Mate vodi popularne porodične vežbe u istočnom Vankuveru već dve decenije.
U poslednjih 7 godina, radi kao zdravstveni koordinator jedinice za palijativnu negu
u Vankuverskoj bolnici, brinući o neizlečivo bolesnim.
Nešto skorije, u poslednjih 12 godina je radio u vankuverskom ozloglašenom Dauntaun Istsajd-u
sa pacijentima koji pate od zavisnosti od droge, mentalnih bolesti i ***-a.
Autor je 4 knjige; poslednje dve su postale nacionalni
i internacionalni bestseleri, prevedeni na 9 jezika.
(Dr.Mate) 20. - 20 različitih jezika.
[smeh]
Jedna od tema na koju se stalno vraća kroz njegov rad, je razvoj psihe,
mentalno i fizičko zdravlje i proučavanje
neuroloških i psiholoških mehanizama
koje povezuje sa potrebom za društvenim promenama.
Dr. Mate je bio tako ljubazan da nam pozajmi svoju ekspertizu
i učestvovao je u poslednjem filmu Zeitgeist serijala:
Zeitgeist: Korak dalje.
Istakao je napredne ideje o faktorima koji utiču
na razvoj ljudske psihe
pod uticajem društvenog i fizičkog okruženja.
Čast nam je da sarađujemo sa Dr. Gaborom Mateom
u ovoj zajedničkoj prezentaciji zasnovanoj na vrlo jednostavnom pitanju:
šta promoviše pozitivno mentalno zdravlje i kako bi trebalo
da izgleda društvo, koje podstiče i podržava zdrave i stabilne jedinke?
Bez dalje priče, poželimo dobrodošlicu Dr. Mateu.
[aplauz]
Kao prvo, hvala vam što ste istupili da budete deo ovog razgovora;
i hvala Zeitgeist Pokretu na pozivu.
Prvo moram da naglasim da ja nisam član pokreta
(možete me zvati prijatelj)
niti sam bio dovoljno ljubazan da učestvujem u filmu.
Nisam ni znao da učestvujem kada sam intervjuisan.
Nisam ni znao da postoji takav film,
Jednostavno sam intervjuisan od strane nekoga kome su moje ideje bile dovoljno interesantne
i sledeće što znam, ja sam u Zeitgeist filmu,
tako da ljubaznost nema nikakve veze sa tim.
Film mi se mnogo dopao, posebno deo
sa intervjuima samnom i sa nekoliko drugih ljudi.
Svi mi ističemo perspektivu koju ću danas predstaviti,
a to je da ljudska bića ne mogu biti odvojena od svog okruženja,
i da bi smo razumeli ljudsko biće, moramo da razumemo njegovo okruženje.
Implikacija je i da ako ćemo da budemo drugačija ljudska bića
ili da podižemo drugačija ljudska bića, moramo da obratimo pažnju na okruženje.
Medicinska praksa koju sam ja pohađao, na univerzitetu Britanske Kolumbije,
bila je vrlo zapadnjačkom ideologijom obojena medicina.
Danas medicinu smatramo naukom,
praktičnom upotrebom nauke, ali je u stvari ona mnogo više ideološka kao i bilo šta drugo.
Ono što prolazi kao nauka u našoj kulturi
kombinacija je naučnih podataka
ali interpretiranih kroz sočivo ideologije,
zato je nikad ne smemo smatrati čistom naukom.
Na žalost, to nije svesno ideološko sočivo,
tako da oni koji praktikuju medicinu, nisu svesni da imaju ideologiju.
Oni je nisu izabrali, već su jednostavno odrasli u njoj,
obučavani su u njoj, i smatraju da
imaju objektivan pogled na svet.
Ali kao što je Buda istakao pre 2500 godina:
Svet stvaramo svojim umovima,
tako da će perspektiva koju imamo, da oblikuje ono što vidimo
i to apsolutno isto važi i za nauku.
Ono što mene zanima i šta proučavam je: pre nego što stvorimo svet svojim umovima,
kako svet kreira naš um?
Kakvim umovima mi posmatramo svet?
To je pitanje koje zapadnjačka medicina ne postavlja baš često.
Posledica toga su dve podvojenosti:
to odvaja um od tela
tako da fizičke bolesti, ili bolesti koje se smatraju striktno fizičkim
kao što su reumatoidni artritis, rak, multipla skleroza,
i bilo koje hronično zdravstveno stanje kojeg se setite,
se razumeju samo u okviru organa koje su napali,
a ne kao veza sa celim telom,
i fiziološkim, duhovnim i društvenim životom osobe.
Što znači da ako odete kod doktora zbog reumatoidnog artritisa,
upalom zglobova,
bolest kod koje imuni sistem zapravo napada samo telo
nazvane autoimune bolesti,
(kao kada bi kanadska vojska napala Kanadu,
što je pod trenutnom vladom potpuna mogućnost, po mom mišljenju)
to znači auto-imuna bolest:
kada se imuni sistem okrene protiv vas.
Ne postavljamo pitanje: zašto se imuni sistem pobunio protiv tela?
Već jednostavno propisujemo medikamente da potisnemo simptome.
Bavimo se manifestacijama na površini, a ne tražimo uzroke
jer uzroci bi ukazivali na viši, mnogo sveobuhvatniji pogled
i na kraju, kao lekari, odmahujemo rukama i kažemo
da ne znamo šta izaziva te bolesti.
Ako posmatramo nešto kao što je multipla skleroza
što je degenerativna bolest nervnog sistema,
'40. godina, odnos prisutnosti ove bolesti među polovima
bio je 1 prema 1, na svakog muškarca kojem je postavljena dijagnoza, bila je 1 žena.
Trenutni odnos prema polovima je 3 do 4 žene na svakog muškarca
a to ne možete razumeti na striktno fizičkoj osnovi.
Ako pomislite da je u pitanju genetika, neće biti,
jer se geni ne menjaju u populaciji preko 70 godina.
Ako pomislite da je u pitanju ishrana ili klima, nije,
jer se ona nije promenila više jednom polu a manje drugom.
Dakle, nešto se dešava u vezi pola u našem društvu
što zasigurno utiče na pojavu i tok bolesti.
Da biste to razumeli, morate da posmatrate dalje
ne samo svoje telo. Jer se odvajanjem uma od tela
ne mogu objasniti ni fizičke ni mentalne bolesti.
I usput, moja priča nije samo o mentalnim bolestima,
već o bolestima uopšte.
Drugu podvojenost koju pravimo, ta je da razdvajamo
ljudsko biće, jedinku, od njenog okruženja.
Mislimo da ako se rak pojavi nekom,
ili se mentalna bolest pojavi nekom,
da je to usled individualnih faktora
kao što su, na primer, genetika, pa da to ima veze sa genima, DNK
da ste vi ili ja nasledili od svojih roditelja,
ili možda je to rezultat životnog stila i odluka koje donosimo:
Ako pušite, što naravno povećava rizik da dobijete rak pluća,
onda dobijete rak pluća, da je to zbog izbora koji individualno pravite.
To su individualni pogledi na bolest,
zbog kojih naravno propuštamo mnogo toga.
Daću vam 3 primera drugačijeg pristupa,
koji se naziva "bio-psiho-socijalni pristup"
što znači da je biologija jedne osobe
nerazdvojiva od psihološkog i društvenog okruženja.
To je jedino naučno shvatanje koje uopšte ima nekakvog smisla
i to je jedini način na koji možemo da rastumačimo
ko se razboljeva i zašto.
Naravno ako posmatrate to na široj skali,
društveni faktori kao što su pol, rasa,
i ekonomski položaj, daleko više utiču
na zdravlje populacije nego individualni faktori,
a to je zato što smo mi bio-psihosocijalna stvorenja.
Zato, biologija ne sme biti razdvojena od psihološkog i društvenog okruženja.
Na primer, to čak nije ni kontraverzno,
brojne studije su pokazale,
da deca čiji su roditelji pod stresom
imaju mnogo više šansi da obole od astme nego deca roditelja koji nisu pod stresom.
U zagađenim oblastima, gde sam kvalitet vazduha
i iritanti u vazduhu
izazivaju aktiviranje više astmatičnih upala kod ljudi,
i dalje će deca roditelja koji su pod stresom, pre dobiti astmu.
Ako odete kod prosečnog, zapadnjački obučavanog lekara
u vezi astme koju imate ili vi ili vaše dete,
dobićete odgovarajući tretman
koji će preokrenuti sužavanje disajnih puteva koje se dešava kod astme;
i potisnuće upalu koja se dešava kod astme.
Ali, inhalatori, medikamenti koje dobijete u kojem god obliku
pomoću kojih postižete te efekte, zanimljivo je saznati šta su oni u stvari.
Jer inhalator koji otvara sužene disajne puteve astmatičara
zapravo je kopija adrenalina.
U stvari, ako ste odjurili u bolnicu sa jakim napadom astme
dobićete injekciju adrenalina.
Inhalator koji umanjuje upalu
(što je drugi aspekat astme,
otok, itd. koji treba suzbiti
koji dodatno smanjuje disajne puteve) taj inhalator, ili ta infuzija
koju dobijete na urgentnom odeljenju bolnice, je zapravo kortizol.
Ako proučite šta su kortizol i adrenalin, ima li neko da zna šta su?
Oni su hormoni stresa. Oni tretiraju asmatičare hormonima stresa.
U stvari, kortizol je najzastupljeniji lek koji se koristi u celokupnoj medicini.
Koristi se u oboljenjima kože, pluća, zglobova,
creva i nervnog sistema.
To je hormon stresa. Ako biste sad bili ugroženi,
vaša adrenalna žlezda bi ispustila adrenalin i kortizol
koji bi vam omogućili da uzvratite ili pobegnete,
ali na duže staze, ti isti hormoni oštećuju vaše zdravlje.
Tako da akutni stres je samo kako preživljavamo ugroženost;
hronični stres oslabljuje vaš imuni sistem:
srce oboljeva, kosti slabe,
čirevi se javljaju na crevima i depresija kao sporedni efekat.
A mi prepisujemo ove hormone stresa detetu sa astmom,
i nikad se ne zapitamo:
lečimo nešto hormonima stresa,
zar nije moguće da je to stanje nekako povezano sa stresom?
To pitanje nikad nije postavljeno. Funkcija pluća
deteta čiji su roditelji pod stresom,
zašto na funkciju pluća utiče emotivno stanje roditelja?
Zato što je biologija deteta zapravo
oblikovana ili pod uticajem emotivnog i psihološkog stanja roditelja,
jer je bio-psiho-socijalno biće.
Ne možemo razdvojiti osećanja od tela
i ne možemo posmatrati osobu odvojeno od njenog okruženja.
U drugoj studiji u Australiji, posmatrali su
500 žena koje su imale biopsiju grudi,
grudvice u njihovim grudima, zbog kojih je rađena biopsija
raka da se vidi da li je malgni.
Pošto su biopsije
odrađene, a pre nego što su rezultati bili gotovi,
žene su prošle psihoanalizu, kao intervju.
Ispostavilo se da ako je žena bila emotivno izolovana
pre nastanka tih čvorića, to bi samo po sebi
imalo nula efekata na te čvoriće u smislu kanceroznosti.
Slično tome, ako je žena iskusila jaku stresnu traumu u svom životu,
to takođe ne bi imalo ikakvog efekta.
Za sad je dobro. Ali ako je žena bila emotivno izolovana
i izložena stresu, rizik da ta izraslina bude kancerozna
bio je 9 puta veći od prosečnog.
A, pošto istraživači koriste levu hemisferu,
medicinski-obučeni, naučno-ograničeni,
nisu mogli da razumeju ovo. Bili su potpuno zbunjeni ovim.
Izjavili su "Kako mogu nula i nula da daju 9?"
što je logično
kao i pitanje, jer ignorišu stvarnu prirodu ljuskih bića.
Jer ako si pod stresom,
ovi hormoni divljaju tvojim organizmom.
Ali ako neko naiđe i kaže ti: "Hej prijatelju,
vidim da si uznemiren, kako se osećaš?" i spusti ruku na tvoje rame,
šta se desi sa tvojom fiziologijom u deliću sekunde?
Smiruješ se, udišeš duboko.
Tvoj mozak dobija više kiseonika, počinješ jasnije da razmišljaš.
Nivo adrenalina i krvni pritisak se spuštaju, srce prestaje da juri,
nivo kortizola se spušta, tako da imuni sistem više nije pod opsadom.
Ali ako ste emotivno izolovani, i nemate sa kim da se povežete,
onda ćete biti utopljeni u sokovima sopstvenog stresa mesecima,
oslabljujući svoj imuni sistem,
što naravno znači, da mogućnost nastanka maligne transformacije
nije pod kontrolom.
Nije ni čudo što žene koje su emotivno izolovane
i pod stresom, imaju mnogo veću mogućnost da dobiju rak dojke.
Ovo nam dokazuje da rak nije bolest koja zavisi od individue.
To je bolest individue koja menifestuje
niz životnih iskustava i odnosa
sa psihološkim i društvenim okruženjem.
Stotinama milijardi dolara koje se prikupe za
istraživanja raka, nikada neće postići ništa.
Samo se ostvaruje određeni napredak
i promovišu novi načini
u tretiranju određenih tipova kancera,
ali sveukupno, naša sposobnost da razumemo rak i izlečimo ga
se nije pomerila više od jednog milimetra u poslednjih 40-50 godina.
Neko je jednom pronicljivo rekao "Pokušaj da se pronađe odgovor za kancer
proučavajući pojedinačne ćelije, je kao pokušati razumeti zastoj u saobraćaju
proučavajući jedan točak automobila."
Drugim rečima, da bi razumeli kancer pojedinca,
moramo posmatrati mnogo širu sliku.
A to je nešto čemu se odlučno protivimo u zapadnjačkoj medicini.
Za to postoje ideološki razlozi.
Konačno, pri kraju života, među starijim parovima
kada jedno od njih bude hospitalizovano, nije iznenađujuće
da će se i drugo verovatnije razboleti, prema studijama.
Zašto? Zato što imunitet jedne osobe je zapravo modulisan
psihološkim odnosom sa drugom osobom,
tako da naše veze
imaju ogroman formativan uticaj na naše fizičko i mentalno zdravlje.
Ovo znači, da ako želimo da razumemo zdravlje,
to ne možemo postići posmatranjem izolovane individue.
Imajući ove očigledne naučne činjenice,
a one su zaista toliko očigledne da bi ih i 5-godišnje dete shvatilo,
zašto li smo toliko slepi u vezi toga u današnjem društvu?
To ima veze sa ideologijom,
jer ideologija bilo koje kulture
se ne razvija slučajno.
Ona zapravo odražava dominantne interese
onih grupa koje kontrolišu
ili imaju najvise dobiti od tog društva.
Dominantna ideologija ovog društva,
s obzirom da živimo u društvu koje obožava nadmetanje,
koje obožava individualni profit, koje čak obožava
i smatra svojim herojima ljude poput Donalda Trampa
koji uspeva da eksploatiše
mnoge u cilju povećanja svog bogatstva i moći.
U ovakvim društvima,
prinuđeni smo da posmatramo ljude kao individue
a ne kao društvena bića. Jer kad bismo priznali,
prihvatili i potpuno se suočili sa impikacijama realnosti
u kojoj su ljudi društvena bića sa društvenim i psihološkim potrebama,
ne bismo se ophodili prema ljudima kao što to danas činimo.
Da bismo se prema ljudima ophodili na trenutni nacin,
morali smo da pretvorimo individuu u robu siroke potrošnje.
Tako je individua postala roba, što znači da je naša vrednost
svedena na vrednost onoga što proizvedemo
ili onoga što posedujemo, a ne onoga što u stvari jesmo.
Ne zasniva se na našem samom postojanju kao ljudskih bića.
Postoji jedna vrlo popularna knjiga "Utorci sa Morijem".
Da li je neko čuo za to? Puno vas.
Radi se o čoveku kod kojeg se razvila degenerativna neurološka bolest
zvana ALS (Amiotrofična lateralna skleroza)
pri kojoj se nervni sistem bukvalno suši i stvrdnjava.
Na kraju postajete kruti, nepokretni, paralisani; ne možete ni disati.
Potpuno ste mentalno usahnuli, kao da se davite u vazduhu,
jer na kraju ne možete više ni da dišete.
Taj momak Mori je nastavnik koji se razboljeva od ALS-a, istinita priča
o njemu i učeniku Miču koji piše knjigu i
počinje da ga posećuje. Počinju da razgovaraju a Mori je
bistar lik, svestan,
a posebno je to što istražuje sopstvenu smrt.
Oni bi prolazili kroz tu priču svake nedelje
dok konačno taj razgovor ne postane tema knjige
zvane "Utorci sa Morijem".
I tako taj tip, Mori,
odlučuje da prenese svoju mudrost svetu.
Rekao je Miču: "Razlog zbog kojeg želim
da učim ljude o procesu umiranja i prenesem svoju mudrost
taj je što želim da dokažem da ljudi koji umiru nisu beskorisni."
Želim da razmotrite pretpostavku koja stoji iza ovoga.
Pretpostavka je da ljudi koji umiru mogu biti beskorisni
jer ne doprinose ničemu.
Način na koji možeš da održiš vrednost je da doprinosiš,
tako da je ono što jesi kao ljudsko biće u sopstvenom postojanju,
nedovoljno da ti da vrednost. Moraš da proizvodiš nešto.
Takvo razmišljanje je na vrlo specifičan način
(neću sada zalaziti u detalje toga) ono što izaziva ALS.
Ljudi očajnički pokušavaju da učine sebe korisnim
potpuno ignorišući ko su.
To je temelj većine hroničnih bolesti u našem društvu
zbog um/telo entiteta.
Ali, ta ista ideologija, da su ljudi koji umiru, beskorisni,
ili da je bilo ko beskoristan,
je odraz ideje kapitalista
da su ljudi korisni samo ako proizvode.
1840-ih, mladi Karl Marks
je govorio o otuđivanju.
Rekao je da su ljudska bića otuđena od samih sebe,
od svoje prave prirode, od svoje suštine, od svog posla
jer njihov posao više ne odražava njihovu ličnost;
već njihovu upotrebnu vrednost.
Oni su otuđeni od drugih ljudi
jer, naravno da u društvu koje promoviše individualnu konkurenciju
a to je "pas protiv psa", koju nazivamo društveni darvinizam,
ne možete ništa protiv toga što ćete se otuđiti od drugih ljudi
i konačno, otuđiti se od prirode.
Do kojeg smo stepena otuđeni od prirode
je tragično i u 21. veku bolno očigledno.
Toliko smo otuđeni, da je zapravo uništavamo.
Neophodno je da u ovom kontekstu pokušamo da razumemo zdravlje.
Ako se osvrnemo na faktore kao što su društveni status,
čak i ako dobiješ srčani udar, a živiš
u oblasti višeg ekonomskog statusa,
tvoje šanse da preživiš srčani napad su zapravo veće.
I to nije zbog toga što su zdravstvene usluge bolje,
već jednostavno zato što kao osoba višeg ekonomskog statusa,
u prilog ti ide više stvari, štiteći te od smrti.
U Britanskom javnom zdravstvu poznata je Vajthol studija
u kojoj su posmatrali
rizik od srčanog napada, ili rizik od srčanih bolesti,
u javnom zdravstvu.
Što ste na višoj lestvici u društvu, manje su šanse da dobijete srčani napad.
Ovo se ne svodi samo na ekonomski faktor
jer čak i u dva najviša ekonomska sloja
gde se primanja ne razlikuju značajno,
razlike učestalosti srčanih napada su vrlo značajne
prosto zbog toga što ljudi sa vrha ređe dobiju srčane napade.
Ekonomski položaj u društvu je bio više merilo
rizika od srčanog napada nego holesterola i visokog krvnog pritiska
što su sve stvari na koje se obraća pažnja
kada se odlazi kod doktora.
Znači, društveni status značajno predodređuje zdravlje;
a i pol očigledno.
Ako pogledate statistiku, koju sam vam priložio o multiploj sklerozi,
šta je drugačije? Zašto se odnos promenio?
Ako razumete da je multipla skleroza zapravo reakcija na stres,
kao što jeste,
iako većina lekara to ne vidi tako
( Govorio sam u o tome u svojoj kljizi "Kada telo kaže ne").
Ako sagledate položaj žene, šta zaključujete?
Žena u našem društvu su oduvek nosile teret
toga što su bile emotivna podrška svojim muškarcima,
i svojoj porodici, a to se nije promenilo;
još uvek to rade.
One su upijači emocija iz svojih okruženja
što bi moglo da pomogne objašnjenju, zašto
oženjeni muškarci žive duže od neoženjenih,
a udate žene ne žive duže od neudatih.
Ono što se promenilo, je to da su posle II svetskog rata,
žene preuzele ekonomsku ulogu,
i one to rade i kontekstu svoje podrške.
Zato što smo nekada živeli u klanovima, plemenima, zajednicama
i proširenim porodicama i komšilucima
imali smo mnogo veći osećaj kohezije i kontakta,
tako da, iako je kriza 1930-te,
bila mnogo više ekonomski poražavajuća,
bar za sada, od trenutne recesije,
tada je bilo više društvene kohezije.
Ljudi su se međusobno mnogo više pomagali unutar zajednice.
Danas imamo više stresa a manje podrške,
i naravno, ako su bolesti povezane sa stresom, u šta sam ubeđen,
naravno da imamo mnogo više bolesti. Ne postoji drugo objašnjenje za to.
To uopšte nije individualni problem,
on se dosta tiče i pitanja polova u našem društvu.
Nije da su žene jedinstvene po toj vrsti stresa,
nego su one glavni primaoci tog stresa.
I na kraju, naravno, rasa:
Američki crni muškarci imaju značajano veću stopu
oboljevanja od raka prostate od belaca,
njihovi biološki rođaci u Africi nemaju,
tako da to nije pitanje genetike.
Smatram da to ima veze sa rasizmom, stresom
i jednostavno biti Afrički Amerikanac u SAD-u.
Nepotrebno je naglašaviti da u Kanadi,
imamo populaciju starosedelaca,
koji pre 100 godina nisu imali dijabetes,
pre 150 godina, ni reumatoidni artritis,
a sada u nekim oblastima imaju najvišu stopu ovih bolesti na svetu.
To ne može biti pitanje genetike.
To nije individualni problem.
Ovde se radi o sagledavanju društvenih, ekonomskih,
i kulturoloških dešavanja,
i zlostavljanju kojem su oni i dalje podvrgnuti u ovom društvu.
Zato se bolesti ne mogu objasniti,
još jednom, izolovane od psihosocijalnog okruženja.
Povrh toga,
sada postoje dokazi, to čak više nije kontroverzno,
ali mnogi lekari i profesori nikada nisu čuli za to
što je zaprepašćujuća izjava.
Zapravo, to je zaprepašćujući odraz
toga, koliko je medicinska praksa ideološka
i koliko je sve vođeno ideologijom.
Sada imamo svu tu nauku, koja je daleko od bilo kakve sumnje,
koja dokazuje da se ljudski mozak
zapravo razvija u interakciji sa svojim okruženjem.
Mozgovi koje imamo su odraz onoga što se dešava u okruženju.
A tek ako se osvrnemo na današnju situaciju kod dece,
dobili smo povećan broj dijagnoza
ADHD-a (nedostatak pažnje usled hiperaktivnosti), autizma,
poremećaj prkošenja i odbojnosti, poremećaji u ponašanju, Turetov i Aspergerov sindrom,
poremećaj reaktivne vezanosti, za sve ove dijagnoze,
i za mnoge druge, deci se daju lekovi.
Ponekad se deca leče lekovima koji im štete na razne načine,
toliko da je dečija bolnica Britiš Kolumbija
nedavno uspostavila odeljenje samo za lečenje dece
od sporednih efekata anti-psihotičkih lekova kojim se leče.
Ona dobijaju ove anti-psihotičke lekove
ne da bi se kontrolisale psihoze koje ona nemaju,
već da bi se kontrolisalo njihovo ponašanje.
Zato što ne shvatamo da je ponašanje dece
odraz njihovog odnosa sa okruženjem,
pokušavamo da lečimo njihove simptome.
Okruženje postaje vrlo stresno,
dečiji mozak se ne razvija kako bi trebalo,
imaju lošu kontrolu impulsa
i razne vrste emocionalnog bola i konfuzije
koje ispoljavaju kroz svoje ponašanje. I umesto da menjamo okruženje,
ili bar obratimo pažnju na okruženje, mi kljukamo decu lekovima.
Drugim rečima, pokušavamo da potisnemo simptome, površinske manifestacije
nečega što je potpuno psiho-socijalno.
Kao rezultat deca oboljevaju od metabolički sindrom, dijabetes
i rizik od srčanih bolesti, i sl. kao rezultat upotrebe lekova
koji nikad nisu testirani na deci.
Niko nikada nije proučavao dugoročne efekte ovih lekova, ali ih ipak izdajemo.
Desetine hiljada dece u ovoj zemlji a stotine hiljada u SAD,
je podvrgnuto ovom tretmanu a sve zbog toga što ne razumemo odnos između deteta
i njegovog okruženja.
Eto šta mi vidimo.
Ako se okrenemo pitanju:
šta promoviše pozitivno zdravlje?
Ako prelistamo literaturu o stresu
( a ja vam kažem da je stres čest faktor
kada se radi bilo o psihičkoj ili fizičkoj bolesti)
ako pogledate literaturu o nepovoljnim okolnostima dece,
što su okolnosti prisutne u životu deteta,
nepovoljnije u ranim fazama života,
eksponencijalno je veći rizik od pojave zavisnosti
veći je rizik od mentalnih bolesti, psihoza,
reumatoidnog artritisa, raka, gojaznosti
i raznih vrsta problema sa ponašanjem.
Zašto? Zato što rane promene okruženja menjaju mozak,
kao što je Antonio Demasio, vodeći neurolog, napisao:
"Da bi se u zadovoljavajućem smislu razumeo
mozak koji proizvodi ljudski um i ljudsko ponašanje,
neophodno je uzeti u obzir njegov društveni i kulturološki kontekst."
Razvoj samih moždanih kola zavisi
od emocionalnog i društvenog okruženja.
Kada se to poremeti, mozak deteta se ne razvije kako bi trebalo,
i zato sada vidimo da je kod sve više dece nešto dijagnozirano.
To nije individualni problem,
nego, još jednom, mi kao društvo to ne razumemo.
Umesto da posmatramo širu sliku
o uslovima koji su deci zapravo neophodni za zdrav razvoj,
mi samo pokušavamo da se nosimo sa simptomoma.
To uglavnom radimo po propisima koje
diktira medicinska ekonomija, što će reći
potrebe i profit farmaceutskih kompanija.
Jer mnogo se novca može zaraditi na razvoju novih lekova,
a ništa se ne može zaraditi proučavanjem stresa koji utiče na porodicu
i kako ga ublažiti. To nikome neće doneti profit.
Nije čak ni da postoji neka zavera,
nije da se ne dogovaraju, dogovaraju se.
Kada se pokrene istraživanje koje zapostavlja njihov profit
oni će ga ugušiti.
Oni će veličati ili prenaglašavati istraživanja
koja će im doneti profit.
Nije da su oni iznad toga da kuju zavere,
ali u suštini nisu potrebne zavere,
dovoljan je sistem profita.
Onda tu imamo savršeno stapanje
individualističke ideologije i motiv profita,
otuda imamo i milione dece podvrgnute lekovima.
Broj recepata za stimultivne lekove za ADHD (poremećaj nedostatka pažnje usled hiperaktivnosti)
u ovoj zemlji, koji inače imam i ja,
je skočio za 43% u poslednjih 5 godina
i niko se ne bavi time kako rešiti
dečije okruženje koje zapravo oblikuje taj mozak
koji se kasnije ispoljava
kroz lošu sposobnost pažnje, lošu kontrolu impulsa i hiperaktivnost.
Ako pogledate literaturu o stresu,
dominantni faktori stresa koji utiču na ljude su:
neizvesnost i nedostatak informacija
(razmislite o poziciji jednog prosečnog građanina
u ovom društvu) neizvesnost i nedostatak informacija
kod mnogih ljudi koji nemaju nikakve informacije
jer su izvori informacija kao što svi znamo, pod kontrolom šačice ljudi.
Odrastao sam u komunistiškoj Mađarskoj
pod vrlo strogom i brutalnom diktaturom
gde je protok informacija bio kontrolisan,
ali je razlika bila: što su svi to znali.
Ima jedna priča koja bi mogla da bude lažna ili je možda i istinita
voleo bih da se setim gde sam je pročitao.
To je priča o nekim ruskim novinarima
koji su došli u Englesku 50-ih ili ranih 60-ih
i rekli su "Imate sav taj konfor
i narod koji veruje u zvaničnu ideologiju! U našoj zemlji,
moramo da imamo zatvore i da ljudima čupamo nokte
da bi smo postigli takvu jednoglasnost. Kako to ovde radite?"
Oni to rade kontrolom medija
i ponavljanjem neistine kao istinu,
i ljudi na kraju to prihvate.
Sistem propagande i kontrole uma
daleko je efektivniji ovde nego u tim brutalnim diktaturama
gde svako ko ima mozak može da ga prozre.
Ali ovde ima dosta inteligentnih ljudi
koji su se potpuno ulovili u sistem i zapravo misle da su slobodni.
Ali kako možeš da budeš slobodan kad nemaš ključne informacije,
ili kad su informacije sa kojima radiš potpuno suprotne od realnosti?
Tu nema slobode.
I pored svog interneta, i realnosti
kojoj bi ljudi mogli da pristupe i informišu se o čemu god požele,
to i dalje nije značajno povećalo koeficijent slobode u našem društvu
jer su ljudi ideološki zalepljeni
Iako im je potpuno dostupno, ne postoji opasnost da većina ljudi
ikad otkrije istinu o klimatskim promenama.
Ili bar ne dovoljno značajno da ih alarmira do mere
kada će nešto uraditi po tom pitanju politički.
Vode nas ljudi koji su
u potpunom poricanju i mi ih i dalje biramo.
To je kao da je neko namerno slep,
a vi im oduzmete beli štap
i postavite ih na raskrsnicu da usmeravaju saobraćaj.
To mi radimo sa našim političarima, biramo slepe ljude
i kažemo "vodi te nas!"
Kako onda možemo da pričamo o slobodi?
Kako osoba koja je stvarno slobodna može da napravi takav izbor?
Neizvesnost i nedostatak informacija karakterišu prosečnog građanina
i društvene odnose i društvenu raspravu.
Drugo: gubitak kontrole.
Zamislite da grupu pacova podelite u parove
i zavežete ih zajedno.
Onda im povežete elektrode za repove (ovakav eksperiment izvrsen)
i kroz tu elektrodu, mogu da dobiju elektro šok.
Oba pacova u svakom paru
primaju isti stepen elektro šoka u istom trajanju,
ali jedan od njih ima slobodnu šapu.
Ta šapa im omogućuje da povuku ručicu
koja će isključiti struju.
Oba pacova su izlozena istom šoku u istom trajanju,
ali jedan od njih ima slobodnu šapu, kojom može da isključi struju.
Kada im posle toga proverite nivo hormona stresa,
iako su bili izloženi istom šoku u istom trajanju
pacov kojem je jedna šapa bila slobodna pa je imamo nekakvu kontrolu,
imao je niži nivo hormona stresa.
Znači da nije u pitanju ni trajanje ni jačina šoka to što stvara stres,
već gubitak kontrole.
Slični eksperimenti su vršeni i sa ljudima.
U stresu postoji gubitak kontrole
i ako se osvrnemo na naše društvo, ko ovde ima kontrolu?
Koliko ljudi uopšte ima kontrolu na svojim životom,
uzimajući u obzir manipulaciju koja se dešava,
i da mnoge važne odluke donose ljudi koji su vrlo daleko
i koji ni na koji način nisu podvrgnuti nikakvoj demokratskoj kontroli,
jer to rade kroz svoje posedovanje
sredstava proizvodnje ili kapitala.
Mi ne biramo svoje kapitaliste.
Za to ne postoje izbori.
"Hej, ja bih da vas eksploatišem, glasajte za mene!"
To se ne deševa.
U najboljem slučaju, biramo svoje predstavnike, koji su političari.
Ali u ovakvom društvu ne postoji istinska kontrola,
zato se mnogi ljudi osećaju bespomoćno.
To kod ljudi izaziva stres.
To je ono što izaziva stres.
Neizvesnost, nedostatak informacija,
gubitak kontrole i konačno gubitak ljudskog kontakta
jer, kao što sam spomenuo na početku,
za zdravlje je neophodna društvena i ljudska povezanost.
Ona ublažava stres, koji ublažava sve drugo.
I ako ljude još više izolujemo,
kako ih mašine budu sve više menjale, kako budemo sve manje razgovarali sa ljudima...
Prisetite se samo vašeg iskustva kada telefonirate
a "sekretarica" kaže "Hvala što ste zvali".
Zbog neočekivanog broja poziva, [ostanite na vezi...]"
i onda čekate pola sata,
i frustracije koju osećate što ne možete da razgovarate sa ljudskim bićem.
Sve manje i manje pričamo sa ljudskim bićima,
a sve više sa i preko mašina.
Sve je manje i manje zajednica,
ljudi više ne žive tamo gde rade i više ne kupuju tamo gde žive.
Ne družimo se sa ljudima koje poznajemo iz svakodnevice;
u glavnom komuniciramo sa nepoznatim osobama
u velikim trgovačkim lancima, i sl, tako da imamo manje ljudskog kontakta.
Ljudi su sve više sumnjičavi.
Sve to dovodi do stresa, koji vodi do bolesti.
U smislu stvaranja pozitivnog zdravlja, i usput,
zanimljivo u vezi mentalnog u odnosu na fizičko zdravlje, Buda
koji je bio veliki psiholog, je pre 2500 godina rekao:
"Možda upoznate osobu koja može da održi savršeno fizičko zdravlje
na nekoliko godina ili čak 100 godina,
ali retko možete naići na nekoga ko može da zadrži mentalno zdravlje
na bilo koji period."
Jer za mentalno zdravlje, neophodno je mnogo raznih uslova
koje većina ljudi nema.
Zbog toga, skorašnji kanadski izveštaj o mentalnom zdravlju, o tome kako
između 6 i 7 miliona Kanađana ima problem sa mentalnim zdravljem,
koji je verovatno podcenjen,
ali to je jedna četvrtina, ili svaka peta osoba,
a 50% odraslih u Severnoj Americi imaju hronične fizičke bolesti.
Mi smo najbogatije društvo u istoriji a isto tako i najbolesnije,
sa prevelikom upotrebom lekova naravno.
U smislu stvaranja pozitivnog zdravlja
ono što je nam je potrebno je zajednica, povezanost,
lokalna kontrola, učestvovanje, angažovanje,
informacije (ispravne informacije).
Drugim rečima, potrebna nam je svest,
sloboda i zajednica.
To je zdravo i zato,
oni koji učestvuju u bilo kojem vidu društvenog angažovanja,
više nikad ne mogu biti pasivni.
Dokle god to rade iz čiste svesti a ne iz nekih modnih poriva
(jer ako to radite nesvesno, ne pomažete baš mnogo)
društveno angažovanje je zdravo,
jer vas povezuje sa drugima i daje vam svrhu,
dokle god ste svesni.
Potpuno je moguće biti nesvesni društveni aktivista;
to je potpuno druga priča.
Dokle god ste svesni društveni aktivisti,
to je zdravo raditi, i naravno, vi kreirate zajednicu.
U našim životima moramo da tragamo za kontaktima i komunikacijom sa drugim ljudima
i moramo da budemo što je više moguće informisani.
Ponekad mi ljudi kažu,
"Kad dobijem previše informacija, ja se razočaram."
Moj odogovor je: "Da li bi radije da budeš razočaran ili obmanut?"
Ovo su faktori koje moramo da tražimo,
i ne samo da ih tražimo, moramo da ih stvaramo u toku života.
Naravno, iza svega toga, stoji mnogo veća društvena dilema:
Da li ovo društvo pogoduje ljudskom zdravlju? Odgovor je: NE.
Iako ne možemo promeniti društvo držanjem palčeva
ili mahanjem čarobnim štapićem,
zasigurno možemo, uključivanjem u pitanje
u kakvom bismo društvu voleli da živimo
i kako je najboje raditi u pravcu ostvarenja naših vizija.
Vrlo je važno za ljudska bića da se angažuju oko tog pitanja.
Inače postajemo pasivne žrtve okolnosti.
Vezano za društvenu viziju i kako je sprovesti,
to će biti...
Određeni pogled na to će biti Metova tema
i ja ću mu sad predati mikrofon.
[Aplauz]
Dok on dođe, dozvolite da vam pročitam jedan citat
katoličkog monaha Tomasa Mertona
koji je u autobiografiji, "Planina sedam priča"
načinio vrlo elokventnu izjavu.
Pisao je 1940-ih, fantastičan je pisac.
Rekao je: "Istina je da je materijalističko društvo,
takozvana kultura koja se razvila pod milošću i nemilošću kapitalizma,
proizvelo nešto što predstavllja krajnju granicu svetske bolesti.
I nigde, osim možda u analognom društvu paganskog Rima,
nije bilo tolikog procvata jeftinih,
sitnih i odvratnih žudnji i sujeta
kao u svetu kapitalizma, gde nema zla koje nije negovano
i ohrabreno u cilju gomilanja novca.
Živimo u društvu čijem je sva politika
uzbuđivanje svakog nerva u ljudskom telu
i održavanje u najvišem stepenu veštačke tenzije,
da bi se iscedila svaka ljudska žudnja do granice
i stvorilo što više novih žudnji i veštačkih strasti koliko je moguće"
(veštačke strasti, ne prave ljudske)
"U cilju snabdevanja ljudi proizvodima naših fabrika,
štamparskih presa, filmskih studia i svega ostalog."
Karl Marks ovo nije mogao bolje da sroči.
[Aplauz]