Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Jelena Kovačević Lektor: Mile Živković
Jedna od stvari koje želim da razjasnim odmah na početku
jeste to da ne nose svi neurohirurzi kaubojske čizme.
Samo sam želeo to da znate.
Ja sam zaista neurohirurg
dolazim iz duge tradicije neurohirurgije,
a ono o čemu ću vam danas govoriti
jeste podešavanje brojčanika u moždanim kolima,
mogućnost pristupanja bilo kom delu mozga
i podešavanja delova mozga
kako bismo pomogli pacijentima.
Kao što sam rekao, neurohirurgija ima dugu tradiciju.
Ona postoji već oko 7.000 godina.
U Mezoamerici je postojala neurohirurgija
i postojali su neurohirurzi koji su lečili pacijente.
Znali su da mozak igra ulogu
u neurološkim i psihijatrijskim oboljenjima.
Nisu tačno znali šta rade.
Nije se mnogo toga promenilo, uzgred. (Smeh)
Ali su mislili
da ako imate neurološki ili psihijatrijski poremećaj
uzrok tome mora da je to
što vas je opseo zloduh.
I zato ako vas je opseo zloduh
koji prouzrokuje neurološke i psihijatrijske probleme,
najbolji način da se to reši, je, naravno,
bušenje rupe u vašoj lobanji kako bi zloduh mogao da pobegne.
Ovako su razmišljali u to vreme
i ovi pojedinci su bušili ovakve rupe.
Ponekad pacijenti baš i nisu želeli
da prolaze kroz ovo, jer, kao što možete da pretpostavite,
rupe su bile delimične, mislim,
došlo je do neke trepanacije, i onda su brzo prestali
i to je bila samo delimična rupa
i znamo da su ljudi preživljavali ove zahvate.
Ali ovo je bilo uobičajeno.
Bilo je lokacija gde je jedan procenat
svih lobanja imao ove rupe i zato možemo da vidimo
da su neurološka i psihijatrijska oboljenja česta
i bila su poprilično česta pre 7.000 godina.
Vremenom smo
došli do zaključka
da različiti delovi mozga rade različite stvari.
Postoje delovi mozga koji su zaduženi
za kontrolu pokreta ili za vid
ili za pamćenje, apetit i tako dalje.
I kada stvari teku kako treba,
onda nervni sistem radi kako treba i sve funkcioniše.
Ali ponekad ne ispadne sve baš kako treba
i dolazi do problema u ovim kolima
i neki buntovni neuroni ne rade kako treba
i stvaraju se problemi, ili ponekad nisu dovoljno aktivni
i ne rade baš onako kako bi trebalo.
Kako će se ovo ispoljiti
zavisi od toga gde se u mozgu ovi neuroni nalaze.
Kada su ovi neuroni u motornom kolu,
dolazi do poremećaja pokreta
i stvari poput Parkinsonove bolesti.
Kada je zastoj u kolu koje upravlja raspoloženjem,
dolazi do stvari poput depresije,
a kada je to u kolu koje upravlja pamćenjem i kognitivnim fukcijama,
dolazi do stvari poput Alchajmerove bolesti.
Ono što smo mi uspeli da uradimo je da odredimo
gde se ovi poremećaji nalaze u mozgu
i uspeli smo da se umešamo u ova kola u mozgu
kako bismo ih ili uključili ili isključili.
Ovo je slično biranju radio stanice
na brojčaniku radija.
Kada odaberete stanicu, bila to džez ili operska stanica,
u našem slučaju, bili to pokreti ili raspoloženje,
ostavljamo brojčanik na toj poziciji
i onda drugim dugmetom podešavamo jačinu zvuka,
pojačavamo ili smanjujemo.
Ono o čemu ću vam govoriti
je upotreba moždanih kola za ugradnju elektroda
pomoću kojih pojačavamo ili smanjujemo rad delova mozga
da vidimo da li možemo da pomognemo pacijentima.
To postižemo ovakvim uređajima
i to se zove dubinska stimulacija mozga.
Ono što radimo jeste postavljanje ovih elektroda u mozak.
Ponovo pravimo rupe u mozgu, veličine novčića,
postavljamo elektrodu,
i onda je ona u potpunosti ispod kože,
do pejsmekera u grudnom košu,
i sa daljinskim upravljačem, veoma sličnom onom za televiziju
podešavamo količinu energije koju puštamo
u određene delove mozga.
Možemo ih pojačati ili smanjiti, uključiti ili isključiti.
Oko stotinu hiljada pacijenata na svetu
je imalo duboku stimulaciju mozga
i pokazaću vam samo neke primere
korišćenja duboke stimulacije mozga za lečenje poremećaja kretnje,
poremećaja raspoloženja i kognitivnih poremećaja.
To izgleda ovako nekako kada je u mozgu.
Vidimo elektrodu koja prolazi kroz lobanju do mozga
i možemo je postaviti bilo gde u mozgu.
Govorim svojim prijateljima da nijedan neuron nije siguran
od neurohirurga, jer možemo dospeti
do bilo koje tačke u mozgu, i to poprilično bezbedno.
Prvi primer koji ću vam pokazati je primer pacijenta
sa Parkinsonovom bolešću.
Ova gospođa ima Parkinsonovu bolest
i ima ove elektrode u mozgu,
Pokazaću vam kakva je ona
kada su elektrode isključene i pokazuje simptome Parkinsonove
i kakva je kada ih uključimo.
To izgleda otprilike ovako.
Elektrode su sada isključene i vidimo da ona ima tremor.
(Video) Čovek: U redu. Žena: Ne mogu. Čovek: Možete li da pokušate da dodirnete moj prst?
(Video) Čovek: To je malo bolje. Žena: Ta strana je bolja.
Sada ćemo ih uključiti.
Uključene su. Upravo sam ih uključio.
I to funkcioniše ovako, u trenutku.
A razlika između ovakvog podrhtavanja i nepodrhtavanja -
(Aplauz)
Razlika između podrhtavanja i nepodrhtavanja povezana je sa ponašanjem
25.000 neurona u njenom subtalamičkom jezgru.
Sada znamo kako da pronađemo ove probleme
i kažemo im: "Gospodo, sada je dosta.
Hoćemo da prestanete s tim."
To radimo uz pomoć struje.
Strujom određujemo kako će se aktivirati
i strujom zaustavljamo neželjena ponašanja.
Tako u ovom slučaju suzbijamo aktivnost abnormalnih neurona.
Počeli smo da primenjujemo ovu tehniku i u drugim slučajevima,
pa ću vam ispričati o fascinantnom problemu
sa kojim smo se suočili, o slučaju distonije.
Distonija je oboljenje koje pogađa decu.
To je genetsko oboljenje, i manifestuje se u pokretima grčenja,
a kod ove dece se to progresivno razvija
sve dok više ne mogu da dišu, dok ne dobiju ranice,
urinarne infekcije, i onda umiru.
I tako je 1997. trebalo da vidim ovog dečaka,
sasvim normalnog. Ima genetski oblik distonije.
U porodici ima osmoro dece.
Od njih petoro ima distoniju.
Dakle, evo ga.
Dečak ima devet godina, bio je sasvim normalan do šeste,
i onda su počeli grčevi u telu, prvo u desnom stopalu,
zatim u levom, onda u desnoj ruci, a potom i u levoj,
zatim u trupu, i sve dok nije stigao,
tokom perioda od jedne do dve godine od nastupa bolesti
više nije mogao da hoda, ni da stoji.
Bio je obogaljen i zapravo, pošto se ovo vremenom pogoršava
prirodan tok stvari je da im se telo postepeno izvrće
i postepeno postaju onesposobljeni, i mnoga od ove dece ne prežive.
Dakle on je jedno od petoro dece.
Jedini način na koji je mogao da se kreće je ovako, puzeći na stomaku.
Nije reagovao ni na kakve lekove.
Nismo znali šta da radimo s njim.
Nismo znali kakvu operaciju bismo mogli da uradimo,
na kom delu mozga,
ali na osnovu postignuća s Parkinsonovom bolešću
zaključili smo da možemo da probamo
da suzbijemo aktivnost iste oblasti u mozgu
kao u slučaju s Parkinsonovom, i da vidimo šta će se desiti.
Operisali smo ga,
nadajući se da će mu biti bolje. Nismo bili sigurni.
I evo ga sada, ponovo u Izraelu gde i živi,
tri meseca posle operacije.
(Aplauz)
Na osnovu ovog rezultata, ovo je sada operacija
koja se praktikuje svuda po svetu,
i hiljade dece je
na ovaj način dobilo pomoć.
Ovaj dečak je sada na fakultetu
i vodi prilično normalan život.
Ovo je bio jedan od onih slučajeva u mojoj karijeri
kojim sam bio najzadovoljniji,
kada sam vratio mogućnost pokreta i hoda ovakvom detetu.
(Aplauz)
Shvatili smo da bismo možda mogli da koristimo ovu tehnologiju,
ne samo u kolima koja kontrolišu pokrete
već i u kolima koja kontrolišu druge stvari
i sledeća stvar koje smo se prihvatili
su bila kola koja kontrolišu raspoloženje.
Rešili smo da se prihvatimo depresije,
i razlog zbog kojeg smo odabrali baš depresiju je to što je tako česta
i kao što znate, postoji mnogo načina da se ona leči
lekovima i psihoterapijom,
čak i elektroterapijom,
ali postoje milioni ljudi
i još uvek ima 10 ili 20 procenata pacijenata sa depresijom
koji ne reaguju, i oni su ti kojima želimo da pomognemo.
Hajde da vidimo možemo li da koristimo ovu tehniku
da pomognemo pacijentima koji pate od depresije.
Prvo što smo uradili bilo je upoređivanje
mozga osobe koja je depresivna
i osobe koja je normalna.
Uradili smo PET skeniranje da bismo videli protok krvi u mozgu
i primetili smo da su kod pacijenata sa depresijom,
u poređenju sa normalnima,
neki delovi mozga isključeni,
i to su ove oblasti plave boje.
Ovde ima dosta plavog,
i ti plavi delovi su oni zaduženi
za motivaciju, želju i odlučivanje,
i zaista, ako ste ozbiljno depresivni kao što su ovi pacijenti bili
ove oblasti mozga su vam oštećene. Fali vam motivacija i želja.
Sledeća stvar koju smo otkrili
je oblast koja je bila preaktivna, oblast 25,
koja je obojena u crveno,
i oblast 25 je centar za tugu.
Ako bih vas sad rastužio, kada bih vas recimo naterao
da se setite kada ste poslednji put videli svoje roditelje
ili prijatelja pre nego što su umrli,
ova oblast u mozgu bi se aktivirala.
To je centar za tugu u mozgu.
Kod pacijenata sa depresijom je hiperaktivan.
Oblast za tugu u mozgu je užarena.
Termostat je podešen na 100 stepeni
a ostale oblasti mozga, koje uključuju želju i motivaciju su isključene.
Pitali smo se možemo li postaviti elektrode u ovim oblastima tuge,
i ako smanjimo termostat
možemo li smanjiti i aktivnost,
i koje će biti posledice toga.
Tako smo nastavili i ugradili elektrode kod pacijenata sa depresijom.
Ovaj posao je uradila moja koleginica Helen Mejberg iz Emorija.
Postavili smo elektrode u oblasti 25
i na slici u vrhu možete videti da je pre operacije
oblast 25, centar za tugu u mozgu crven
a da su frontalni režnjevi ugašeni, u plavoj boji,
i onda posle tri meseca kontinuirane stimulacije
24 sata na dan ili 6 meseci kontinuirane stimulacije
vidimo potpuni preokret.
Uspeli smo da smanjimo aktivnost oblasti 25
na normalan nivo
i uspeli smo da vratimo aktivnost
frontalnih režnjeva u mozgu.
Zaista, vidimo veoma impresivne rezultate
kod ovih pacijenata sa teškom depresijom.
Sada smo na kliničkim ispitivanjima, i to u trećoj fazi ispitivanja,
pa ovo može postati nova procedura
ako je bezbedna i ako otkrijemo da je efikasna,
za lečenje pacijenata sa teškom depresijom.
Pokazao sam vam da možemo koristiti dubinsku stimulaciju mozga
da utičemo na pokrete
u slučajevima Parkinsonove bolesti i distonije.
Pokazao sam vam da je možemo koristiti da utičemo na raspoloženje
u slučajevima depresije.
Možemo li koristiti dubinsku stimulaciju mozga da učinimo ljude pametnijim?
(Smeh)
Je li neko zainteresovan za to?
(Aplauz)
Naravno da možemo, zar ne?
Ono što smo odlučili da uradimo je
pokušaj turbo punjenja
memorijskih kola u mozgu.
Postavićemo elektrode kroz kola
koja regulišu pamćenje i kognitivne funkcije
da vidimo možemo li da povećamo njihovu aktivnost.
Naravno, nećemo to raditi kod normalnih ljudi.
Radićemo to kod onih koji imaju kognitivne deficite
i za to smo odabrali pacijente sa Alchajmerovom bolešću
koji ih imaju.
Kao što znate, to je glavni simptom
kod rane pojave Alchajmerove bolesti.
Tako smo postavili elektrode kroz ova kola
u oblasti mozga koja se zove forniks,
koja je put unutar i izvan tog memorijskog kola,
sa ciljem da vidimo možemo li uključiti to memorijsko kolo
i možemo li pomoći ovim pacijentima
sa Alchajmerovom bolešću.
Ispostavlja se da kod Alchajmerove bolesti
postoji veliki poremećaj potrošnje glukoze u mozgu.
Mozak je jako halapljiv kad je glukoza u pitanju.
Koristi oko 20 procenata sve vaše -
iako je to težak samo 2 procenta -
koristi 10 puta više glukoze nego *** trebalo u odnosu na svoju težinu.
Dvadeset posto glukoze iz tela koristi mozak
i kako se od normalnog stanja krećete ka
blagom kognitivnom pogoršanju,
što prethodi Alchajmerovoj, sve do Alchajmerove bolesti,
neki delovi mozga prestaju da koriste glukozu.
Gase se. Isključuju se.
Zaista, vidimo da ove oblasti crvene boje
oko spoljašnje strane mozga
postepeno postaju sve više i više plave
dok se u potpunosti ne isključe.
Ovo je slično nestanku struje
u oblasti mozga, i to regionalnom nestanku struje.
Tako nema svetla u nekim delovima mozga
kod pacijenata sa Alchajmerovom bolešću,
i pitanje je da li su svetla ugašena zauvek
ili ih ipak možemo ponovo uključiti.
Možemo li naterati te delove mozga da ponovo koriste glukozu?
Evo šta smo uradili. Ugradili smo elektrode u forniks
pacijenata sa Alchajmerovom bolešću, uključili smo ih
i posmatrali šta se dešava sa upotrebom glukoze u mozgu.
Zaista, kao što vidite u vrhu, pre operacije plavi delovi
su delovi koji koriste manje glukoze nego što je normalno,
pogotovo parijetalni i temporalni režanj.
Ovo su oblasti mozga koje su isključene.
Svetla su ugašena u ovim delovima mozga.
Ugradili smo DBS elekrode i čekali mesec dana
ili godinu, i oblasti crvene boje
pokazuju gde se povećala potrošnja glukoze.
I zaista smo uspeli da nateramo ove oblasti mozga
koje nisu koristile glukozu da počnu ponovo to da rade.
Dakle zaključak je ovde da su u slučaju Alchajmerove bolesti
svetla ugašena, ali kući još uvek nekog ima
i možemo struju da vratimo
u ove delove mozga, i kako to radimo
očekujemo da će se vratiti i funkcija tih delova.
Ovo je sada na kliničkom ispitivanju.
Operisaćemo 50 pacijenata
sa ranom Alchajmerovom bolešću
da proverimo da li je bezbedno i efikasno,
da li možemo da poboljšamo neurološku funkciju.
(Aplauz)
Poruka sa kojom vas danas ostavljam je
da postoje neke oblasti mozga
koje ne funkcionišu dobro kroz razna stanja bolesti,
bilo da se radi o Parkinsonovoj bolesti,
depresiji, šizofreniji, Alchajmerovoj.
Sada učimo kako da razumemo šta su kola,
koji su delovi mozga odgovorni
za kliničke znake i simptome ovih bolesti.
Sada možemo dopreti do tih kola.
Možemo ugraditi elektrode u ta kola.
Možemo beležiti aktivnost tih kola.
Možemo im smanjiti aktivnost ako su preaktivna,
ako uzrokuju probleme koji se osećaju svuda po mozgu.
ili im povećati aktivnost ako nisu dovoljno aktivna,
i tako možemo pomoći
celokupnom radu mozga.
Posledica ovoga je, naravno, da smo u mogućnosti
da modifikujemo simptome bolesti,
ali nisam vam još rekao da postoje i naznake
mogućnosti popravke oštećenih delova mozga korišćenjem elektriciteta
i to je nešto što ostaje da se u budućnosti vidi,
da li možemo ne samo menjati aktivnost
već i uvesti neke
regenerativne funkcije mozga.
Predviđam da ćemo videti veliki pomak
u indikaciji ove tehnike.
Videćemo kako će elektrode biti postavljane za mnoge poremećaje mozga.
Jedna od najzanimljivijih stvari u vezi sa ovim
je to što uključuje multidisciplinarni rad.
Uključuje rad inženjera, naučnika optike,
naučnika, neurologa,
psihijatara, neurohirurga, i naravno interakciju
ovih nekoliko disciplina zbog čega je uzbudljivo.
Mislim da ćemo videti
da ćemo moći da teramo više ovih zloduha
iz mozga tokom vremena
i da će posledica toga, naravno
biti to da ćemo moći da pomognemo većem broju pacijenata.
Puno vam hvala.