Tip:
Highlight text to annotate it
X
ZIMSKO SVETLO
Naš Gospod, Isus Hrist, noći kada je izdan -
- hleb uze, hvalu dade-
- podeli ga svojim sledbenicima i reče:
Uzmite, jedite: ovo je Telo moje, koje je vama dato.
Činite to u pomen na mene.
Isto tako, uze Pehar, zahvali se -
- i dade im ga rekavši. Pijte iz njega sve.
Jer to je krv moja novog zaveta -
- koja prolivena je za oprost greha mnogih.
Činite to, u pomen na mene.
Pomolimo se sada, kako nas je naš Gospod Isus učio.
Oče naš koji si na nebesima, Hvaljeno neka je ime Tvoje.
Kraljevstvo Tvoje kada dođe, biće po Tvome, kako na nebu ako i na zemlji.
Podari nam hleba nasušnoga i optosti nam naše grehe -
- kao što ih mi opraštamo grešnicima.
I ne vodi nas u izkušenje, već nas od zla spasi.
Jer, tvoje je kraljevstvo, i moć i slava, zauvek.
Amen.
Mir Božiji neka je sa vama.
O jagnje Božije
Koje odnese grehe svetske
Spasi nas, milosrdni Gospode
O jagnje Božije
Koje odnese grehe svetske
Spasi nas, milosrdni Gospode
O jagnje Božije
Koje odnese grehe svetske
Spasi nas, milosrdni Gospode
Podari nam mir
I blagoslovi
Telo Gospoda našeg, Isusa, koje ti je dato.
Telo Gospoda našeg, Isusa, koje ti je dato.
Krv Hristova, za tebe prolivena.
Krv Hristova, za tebe prolivena.
Krv Hristova, za tebe prolivena.
Krv Hristova, za tebe prolivena.
Krv Hristova, za tebe prolivena.
Neka je mir našega Gospoda sa vama uvek. Amen.
Idite, s mirom Božijim.
Hvala...
Da se pomolimo.
Hvala ti, Svemogući Oče, koji kroz sina svoga Isusa -
- postavi ovu svetu zajednicu u utehi i blaženstvu.
Molimo ti se: daj nam milosti da pamtimo Isusa na zemlji-
-da bi mesto zauzeli u zajednici Tvojoj nebeskoj.
Amen.
Daj nam snage, hvaljeni Bože.
Hvaljen neka je Gospod.
Aleluja!
Ponizno srcem primite blagoslov pred Gospodom.
Bog vas blagosilja i čuva.
Gospod vas svetlom obasjava -
- i milostiv je.
Gospod vas gleda i podaruje vam mir.
U ime Oca, sina -
- i Svetoga Duha.
Amen.
Ipak, dragi Gospode, klečim u molitvi.
Primi voju ruku čvrsto svojom
Pokaži mi put, spasitelju najdraži
Vodi me u Zemlju uzvišenu
Gde se ovozemaljske jade završavaju
Moj put je konačno gotov
Kada primiš moj duh uz Tebe
da deli večnost u kući Tvojoj.
- Nije ti dobro. - Treba mi odmor.
Ne može li prečasni Broms preuzeti službu za prvi sneg?
Ne, ide da provoza nova kola.
- Kladim se da je prehlada. - Grlo me boli.
Tomas... Kako je bilo?
- Našao si domaćicu? - Ne.
Nećeš moći sam na duže staze.
Uspevam već pet godina.
Zašto ne pitaš Martu Lundberg?
Ona će ti rado pomoći.
- Ja ću je pitati. - Ne, hvala ti.
- Zdravo, prečasni Ericsson. - Zdravo, g. Frovik.
- Zdravo, Aronsson. - Ćao, Algot.
kako ste vi? Hvala na službi.
- Možemo li nekako pomoći? - Ne zaista...
Pa, ima jedna stvar.
- Popričao bih s vama. - Za prvi sneg ću biti ovde u tri.
- Imaćete vremena da me primite? - Naravno, posle službe.
Doći ću u crkvu sat vremena pre da upalim grejanje.
Pevaćemo iste molitve?
- Izgleda da niste dobro. - Došao sam prehlađen.
- Kladim se da je vreme, mene uivek... - Tako je.
On ima invalidsku penziju od železnice -
- i nadoknadu za službu u Crkvenom Veću, valjda...
Imaš posetu.
Gđa. Persson želi da razgovara.
- Moram razgovarati s vama svešteniče. - Da, naravno.
Pozvaću te večeras, u slučaju da ti zatreba pomoć.
Molim vas sedite.
Do viđenja, g. and gđo. Persson.
- Hteli ste da pšopričate sa mnom' - Da...
Ali, to nije cela istina.
Zapravo, Jonas je taj...
Ali, on ne želi da priča otome, pa...
Jutros sam odlučila da treba da odemo u crkvu da se posavetujemo.
Vidite, osećamo se izgubljeno...
Pa, ja ne toliko, ali Jonas je na izmaku misli.
- Možete li popričati s njim? - Naravno...
Koliko dugo osećate problem?
Počelo je jesenas. Jonas je čitao u novinama o Kini.
O tome kako Kineze odgajaju da mrze.
I da je samo pitanje vremena kada će Kina imati atomsku bombu.
Nemaju šta da izgube. Tako su pisali.
To me ne brine toliko...
Možda jer sam slabe mašte.
Ali Jonas ne može da prekine da misli o tome, i stalno diskutujemo.
Iako mu ne mogu mnogo pomoći.
Ne sa troje dece i jednim na putu...
Tačno.
Svi osećaju tu opasnost...
...donekle.
Moramo se uzdati u Gospoda.
Živimo svoje jednostavne živote. A užaši prete našem sigurnom svetu.
To je sveobuzimajuće, a Bog deluje tako udaljeno.
To je tačno...
Osećam se bespomoćno, ne znam šta da kažem.
Shvatam vašu muku... ali, život teče dalje.
Zašto moramo nastaviti da živimo?
Nisam trebao da vam smetam s ovim.
- A nemamo moć da učinimo išta. - Da porazgovaramo o tome...
Odvedi me kući, pa se vrati ovamo.
Ti i vikar trebate nasamo da popričate.
- Živimo na deset minuta odavde. - Videćemo se za dvadeset.
Obećaj vikaru da ćeš biti ovde.
U redu, obećavam...
- Vaša kola su na parkingu? - Da, dole na uglu.
Očekujem vas za pola sata.
Potrudiću se da dođe.
Čekaću vas.
Čekaću ovde.
Kakva smešna slika...
O, ti si.
- Evo nečeg lepog i toplog. - O, ja sam poneo kafu.
- Očekujem posetu. - Neću se dugo zadržati.
Prilično je hladno napolju.
Jadni Tomas...
- Šta je, Tomase? - ne bi vam bilo bitno.
Božja tišina.
Božja tišina?
Božja tišina.
Jonas Persson i njegova žena su bili ovde, a ja sam samo uspeo da balavim..
Ipak, osetio sam da je svaka reč odlučna, ekako.
- Šta mi je činiti? - Jadni mali Tomas.
Treba da si u krevetu, pijuckajući brendi. Imaš pozamašnu temperaturu.
- Zašto si se pričestila? - To je gozba ljubavi, zar ne?
- Pročitao si moje pismo' - Ne.
- Nisam imao vremena. - Beznadežan si.
- Kada je stiglo? - Juče. Na stolu je...
Pročitaj kasnije, kad se bolje osećaš...
- Nedelja u Dolini Suza. - Ne osećam se dobro.
Hoćeš da te sažaljevam? Onda ćeš morati da se oženiš sa mnom.
- O? - trebalo bi sa de oženiš sa mnom?
Onda ne bih morala da idem odavde.
Zašto bi morala da ideš?
Dokle god sam zamenik, mogu me premestiti. Daleko od tebe.
- Videćemo šta će biti. - Da, znam...
Ne možeš se oženiti sa mnom, jer me ne voliš.
Moram da pođem.
Ujna Emma je ovde, planira da peče kolač.
Marta...
- Šta ako se g. Persson ne vrati? - Onda se malo odmori.
- I pročitaj moje pismo. - Ne shvataš...
- ta ne valja? - Jadni Tomas.
Nisam dobar prema tebi.
Ponekad si nemoguć: "Božija tišina. Nema vesti od Boga"
Bog ne postoji! Jednostavno je.
Sad će te uhvatiti grip.
To je fino, jer je poklon od tebe.
- Hoćeš da ostanem? - Ne, nije potrebno.
- Imaš još mnogo da učiš. - Kaže mi učiteljica.
- Moraš naučiti da voliš. - A ti ćeš me naučitit?
Ne ja...
Nemam ja magične moći.
Mora da se pojavi!
Najdraži...
"Sve nam je teže da razgovaramo."
"Oboje smo pomalo stidljivi."
"A ja nekad naginjem ka sarkazmu."
Zbog toga pišem...
Imam nešto važno da kažem.
Sećaš se, letos, kada mi je izbio gadan osip po rukama?
Jedne večeri smo aranžirali cveće na oltaru.
Spremali se za pričešće.
Sećaš se da sam bila u lošem stanju?
Ruke u zavojima, svrab da poludiš?
Koža se ljuštila, dlanovi su mi ličili na otvorene rane.
Trudili smo se oko onog raznog cveća -
-a mene je sve iritiralo.
Izazvala sam te u besu.
Pitala sam da li zaista veruješ u moć molitve.
Odgovorio si da veruješ.
Bezobrazno, pitala sam da li imaš molitvu za moje šake.
Ali, tebi to nije palo napamet.
Melodramatično sam zahtevala da to učiniš tada i tamo.
Još čudnije, pristao si.
Tvoje povinovanje me je razbesnelo pa sam pokidala zavoje...
Ostalo se sećaš...
Prizor otvorenih rana je uticao na tebe.
Nisi mogao da se pomoliš, cela situacija ti se zgadila.
Shvatam tvoju reakciju, ali ti nemaš razumevanja za mene.
Tada smo več duže živeli zajedno.
Skoro dve godine.
To je moglo biti kapital u lice našoj emocionalnoj bedi.
Našim zagrljajima i smotanim pokušajima da izbegnemo nedostatak ljubavi.
Kada se osip proširio na moje čelo i glavu...
..primetila sam da me izbegavaš.
Smatrao si me neukusnom.
Iako si pokušavao da poštediš moja osećanja.
Onda se osip proširio na ruke i noge.
I naša veza se završila.
To je za mene bio šok.
Morala sam se suočiti sa činjenicom -
- da se ne volimo.
Nije bilo načina sakriti se od toga, niti okretati pogled.
Tomas...
Nikada nisam verovala u tvoju veru.
Najviše zato jer nisam mučena hrišćanskim nevoljama.
Moju nehrišćansku familiju je obeležavala toplina -
- zajedništvo i sreća.
Bog i Isus su postojali samo nao nejasne naznake.
Meni, tvoja vera deluje opskurno i neurotično.
Nekada okrutno prepisana emocijama, primitivna.
Jednu stvar, posebno, nikada nisam mogla shvatiti:
tvoju čudnu indiferentnost ka Isusu Hristu.
A sada ću ti reći o uslišenim molitvama.
Smej se, ako ti je do toga.
Lično, ne mislim da su ta dva povezana.
Život je ionako smušen da bi uzimali i natprirodno u obzir.
Kako se sećaš, hteo si da se moliš za moje uplakane dlanove.
Ali te je osip ostavio potrešenog i udaljenog, što si poricao.
Ja sam poludela i htela da te isprovociram.
Tiše!
Pošto ne možeš da se moliš za mene, sama ću.
Bože, zašto me napravi večno nezadovoljnom?
Uplašenom, ogorčenom? Zašto moram da shvatim koliko sam ukleta?
Zašto pakleno moram da plaćam za svoju beznčajnost?
Ako ima svrhe mojim patnjama, reci mi.
Da migu da nosim svoj bol uslužno.
Veoma sam jaka, duhovno i telesno -
- ali mi nikada ne daješ zadatak dostojan moje snage.
Daj značenje mom životu, biću ti poslušni sluga.
Ove jeseni sam shvatila da su mi molitve uslišene.
Molila sam se za bistar um, i dobila sam ga.
Shvatila sam da te volim.
Molila sam zadatak kojim bih pokazala snagu, dobila sam ga.
Taj zadatak si ti.
Evo dokle mogu da idu misli učiteljice -
- kada tečefon ne zvoni u tamnim i usamljenim noćima.
Ono što mi još nedostaje je sposobnost da ti pokažem svoju ljubav.
Nemam pojma kako bih to.
Bila sma toliko mizerna da sam pomišljala na nove molitve.
Ali, još imam trunku samopoštovanja, uprkos svemu.
Najdraži Tomase...
Ovo je izašlo u dugačko pismo.
Ali, sada sam napisala ono što nikada nisam mogla kazati -
- kada si bio u mom uagrljaju.
Volim te.
I živim za tebe.
Uzmi me i iskoristi.
Ispod svih mojih lažnih ponosa i težnji ka nezavisnosti -
- imam samo jednu želju:
Da mi bude dozvoljeno da živim za nekog drugog.
I da patim.
Kad razmislim o tome, ne znam kako ću moći to da izvedem.
Možda je sve to samo greška.
Molim te, reci mi da nije, najdraži.
Drago mi jeda si došao. čekanje se odužilo.
- Žao mi je što kasnim. - Nisam nameravao da te prekoim.
Molim te, skini kaput. Imam tople kafe.
Ne, hvala, dobro mi je.
Ne verujem da provodite dosta vremena na moru u ovo doba?
Samo kratke ture pecanja, to je sve.
- Dosta posla na obali' - Pravim novi čamac.
- U Tornstromovoj radnji. - Sjajno.
I ja sam tamo napravio svoj.
Imaš li problema s parama?
Izvini što pitam, ali takve stvari mogu baciti u očaj.
Istina...
Koliko dugo razmišljaš da oduzmeš sebi život?
Nisam suguran... dugo.
Razgovarao si s doktorom?
- Mislim, dobrog si zdravlja? - Koliko znam.
Nije neobično da...
Slažeš li se sa svojom ženom?
Karin je u redu. U redu je.
Dakle sve se kuva oko tog posla s Kinom...
Čuj, Jonas. Biću iskren s tobom.
Moja žena je umrla pre četiri godine.
Voleo sam je. Život mi se završio.
Ne plašim se smrti i nema razloga da se dalje zadržavam.
Ali jesam.
Ne za svoje dobro, već drugom da budem od koristi.
Imao sam velike snove. Hteo sam da ostavim nekog traga na svetu.
Ideje kakve imaš kad si mlad.
Nsam poznavao nikakvo zlo.
Kada sam se zapopio, bio sam nevin kao beba.
Onda se sve odjednom desilo.
Bio sam mornarički pastor tokom Španskog građanskog rata.
Odbijao sam da prihvatim realnost.
Moj Bog i ja smo bitisali u organizovanom svetu, de je sve imalo smisla.
I ja...
Vidiš, nisam dobar za sveštenstvo.
Veru temeljim na nemogućoj i privatnoj slici očinskog boga.
Onog koji voli čovečanstvo, naravno, ali mene najviše.
Vidiš li, Jonas, kakvu sam grešku napravio?
Neukost, razmaženost, anksioznost ne čine dobrog sveštenika.
Zamisli moje molitve bogu -
- koji čuje i daje bićima razumne odgovore.
Svaki put kada sam suočio Boga sa realnošću oko sebe -
- on se pretvorio u nešto odbojno i ružno.
Pauk-bog, čudovište.
Tako sam pobegao od svetla, čučeći uz svoj lik u mraku.
Jedina osoba kojoj sam pokazao svog boga je bila moja žena.
Podržavala me, ohrabrivala, pomagala...
Krpila rupe.
Naših snova.
- Bolje da pođem... - Ne, neidi.
Hoću da razumeš zašto ti ovo pričam.
Da shvatiš koliko sam proklet, ubogi prosjak...
Moram poći, Karin će brinuti.
Molim te, ostani još malo.
Hajde da prijatno razgovaramo.
Oprosti što ovako konfuzno govorim -
- iznenada me je spopalo.
Da nema Boga, bi li to činilo razliku?
Život bi postao jasniji. Kakvo olakšanje!
I smrt bi bila izraz života.
Rastakanje tela i duše.
Okrutnost, samoća i strah...
...sve to bi bilo jasno i tarnsparentno.
Patnja je neshvatljiva, stoga joj ne treba objašnjenje.
Nema stvaraoca.
Nikakvog davaoca života.
Nema plana.
Bože...
Zašto si me napusti?
Slobodan sam, konačno.
Imam tu odlazeću nadu...
Da neće sve ispasti u -
- iluzije, snove i laži.
Moram se spremiti.
Služba počinje u tri.
- Idem s tobom. - Ne.
Video sam vaša kola, vikare, pa sam svratio.
Fredrikssonovi momci su ga našli.
Dole niz brdo.
To je Jonas Persson.
Pucao je sebi u glavu svojom puškom.
Policija je na mestu događaja.
Momci su odmah prijavili.
Sreo sam ih na putu ovamo, bili su preplašeni.
Možete li pričuvati telo dok ne stigne kombi?
Do viđenja. Nazovite me.
- Imaš li aspirin? - Svakako, i kombinovani prašak.
- Ne dolazi li tvoja tetka u posetu? - Sačekaj u učionici.
- Zdravo. Čiji si ti? - Strandov.
-Koliko ti je godina? - Deset.
- Otkuda ti ovde? - Zaboravio sam nešto.
- Kako se zove pas? - Jim.
- Tvoj je? -Ne.
Tvog starujeg brata je, onog što je primljen ove godine?
Hoćeš li ti doći na časove?
- Zašto ne? - Ne znam...
- Tvom bratu su dosadni? - Ne znam...
- Pa, zdravo, onda. - Do viđenja, gospodine.
- Zdravo, johane, otkud ti? - Zaboravio sam nešto u stolu.
- Kako je tvoj brat, Pelle? - Mnogo bolje.
- Vraća se u školu sledeće nedelje. - Pozdravi tvoje.
Pažljivo, vruće je. To je za ispiranje.
Rastvoriš tablete u vrućoj vodi.
Tetka mi ih je dala. Kune se u njih.
Stalno je muči grlo, ovo joj pomaže.
Kako hoćeš, evo sapirina.
- Hoćeš li hladne vode? - Nije potrebno.
Zvučiš neprijateljski.
Ponekad...
Ponekad zvučiš.. kao da me mrziš.
Uzmi celu kutiju ako hoćeš, tetka je došla dobro opremljena.
Mogu li na Prvi sneg s tobom?
- Idem do Perssonovih. - Sačekaću u kolima.
Mislio sam da je tetka pekla kolač.
Treba mi malo vremena nasamo.
- Pokušavaš da me se rešiš? - Nemoj to raditi sad.
- Nemam snage. - Zašto hoćeš da me se otarasiš?
Dragi moj mali Tomase, stariš.
Nezadovoljan si životom, a ponajviše sobom.
A evo mene kako ti se u naručje bacam, skrivajući pravi problem...
- Ili ga potenciram? - Prosudi sama.
Imaš svoje snove, a ja ne obraćam pažnju na njih.
Ponekad ih prezirem.
Trebala sam biti ljubaznija.
- To su samo trivijalnosti. - Ne, ti si bio nesrećan.
Ja sam stalno šefovski nastrojena. Ne trudi se da mi protivurečiš.
- Hoćeš li me bar saslušati? - Izvini, raspričala sam se.
Osećam se uniženo ogovaranjem.
Niko ne haje mnogo za sveštenika.
Bio je samo pojava...
Mada niko nije znao za šta je dobar.
Onda su počele glasine, o meni i tebi. Govorkanja.
Dakle, to je tvoj razlog?
Ne moraš mi se podsmevati.
Pa, oženi se sa mnom, onda.
Ne.
- Teško je predstaviti svoj slučaj. - Da, zaista jeste.
Ne možeš... Ne smeš me odgurnuti od sebe.
- Kako si tako slep? - Ne histeriši.
Uvek to kažeš kad me vidiš kako plačem.
- Predpostavljam da jesam. - Nemoj da uznemiriš tetku.
Ne mogu da zadržim suze.
Nastavi da pročaš, čujem svaku tvoju reč.
Mislio sasm da imam dobar razlog.
Mislim na sve to o vikarovoj reputaciji, ali nisi to zagrizla.
I shvatam to, pošto je gomila laži.
Razlog koji je bitan je da te ne želim.
Jesi li čula to?
Da... Naravno da jesam.
Muka mi je od tvoje brige.
Tvoje galame.
Tvojih dobroh saveta.
Tvojih držača za sveće i podmetača za čaše.
Muka mi je od tvoje kratkovidosti.
Smotanih ruku.
Anksioznosti.
Tvoje stidljivosti u krevetu.
Teraš me da sebe okupiram tvojim fizičkim stanjem.
Lošom probavom, osipom...
Menstruacijama, pormrzlim obrazima...
Jednom za uvek, moram pobeći sa ovog otpada okolnosti.
Muka mi je od svega, svega što ima veze s tobom.
Zašto mi to ranije nisi rekao?
Zbogmog vaspitanja.
Učen sam da se prema ženama nosim kao prema bićima višeg reda.
Stvorenjima poštovanim, nekažnjenim mučenicama.
- A tvoja žena? - Nju sam voleo.
Jesi li čula? Voleo sam je.
A tebe ne volim, jer volim svoju ženu.
Kad je ona umrla, i ja sam.
Nije me briga šta će biti sa mnom.
Jesam li bio jasan'
Voleo sam je, ona je bila sve što ti nikada nećeš moći -
- a stalno insistiraš da budeš.
Način na koji imitiraš njeno ponašanje je ružno podsmevanje.
Nisam je čak ni poznavala.
Bolje da pođem.
Pre nego što još više zabalim bespotrebno.
Može li biti gore od ovog?
Prestani da se trljaš tako.
Izvini...
Ostani koliko hoćeš. Mogu podneti.
Jedva da te mogu videti bez naočara.
Sav si mutan.
Lice ti je samo bela fleka.
Nisi zaista stvaran.
Da, shvatam da sam sve pogrešila.
Od početka.
Moram da pođem, treba da popričam sa gđom. Persson.
Svaki put kada sam te mrzela -
- trudila sam da to pretvorim u saosećanje.
Ne možeš sam.
Nećeš preživeti, dragi Tomase.
Ništa te ne može spasiti.
Mrzećeš sebe do smrti.
Možeš li me pustiti na miru?
Ne možeš da umukneš?!
- Hoćeš da pođeš sa mnom? - Zaista to želiš?
- Ili je to samo strah koji govori? - Kako želiš.
Ali, pitao sam da pođeš.
Naravno da hoću. I nemam mnogo izbora, zar ne?
Tetka, vraćam se do šest.
Ona mora da spava, proveriću peć.
Muž vam je mrtav, gđo. Persson.
Odneli su ga u bolnicu, ali nema nade.
Upucao se.
Dakle, sasvim sam sama...
Da čitamo zajedno iz Biblije?
Ne, hvala vam.
Moram da kažem deci.
Biću kod kuće celo veče, ako vam nešto zatreba.
Svratiću tokom nedelje da se dogovorimo oko sahrane.
Razgovarao sam s njim, ali nije moglo mnogo da se učini.
Sigurna sam da ste sve učinili.
Bio je san mojih roditelja da postanem sveštenik.
Pa, zdravo da ste. Ona zvona su zvonila 20 sekundi duže.
Neugodno je, ali sam morao da zamenim sveće.
Obično pustim zvona, upalim sveće -
- i vratim se na vreme. Ali, danas sam zakasnio.
Nezgoda.
Te sveće je bilo nezgodno upaliti.
Bće da moje izlomljeno telo sve sporije radi.
Razlog je retko kad bitan.
Ostavljam hram u polumraku sve do zvonjave.
Električno svetlo smeta našoj duhovnoj naklonosti.
Slažete li se, gđo Lundberg?
- Hteli ste da popričate sa mnom. - Da, u vezi nečeg vrlo bitnog.
Jednom, kada sam se požalila na bolove koji me noću bude -
- vi ste predložili da čitam...
...da skrenem misli.
Počeo sam s gospelima.
Prave porcije snova su bile, da tako kažem.
U međuvremenu, to jest.
Sad sam stigao do priče o stradanju Isusovom
I stao sam tu.
Pa rekoh, da porazgovaram s vama, vel. Ericsson.
Osećam se dužnim a to učinim.
Stradanje Isusovo, njegove muke...
Ne bi ste rekli da je fokusiranje na njegovo mučenje pogrešno?
- Kako to mislite? - To podcrtavanje fizičkog bola.
Nije moglo biti toliko loše.
Možda zvuči kao pretpostavka -
- ali na moj ponizan način, patio sam fizički isto koliko i Isus.
A njegove muke su bile nekako trenutne.
Trajale su nekoliko sati, rekao bih?
Rekao bih da je on mučem mnogo više na nekom drugom nivou.
Možda sam pogrešno shvatio.
Pomislite samo na Gethsemane.
Hristovi sledbenici su zaspali..
Nisu shvatili značaj poslednje večere, ničega.
A kada su sluge zakona stigli, oni su pobegli.
A Petar ga se odrekao.
Hrist je poznavao svoje sledbenike tri godine.
Živeli du zajedno tokom celog dana -
- ali nikada nisu shvatili šta je mislio.
Napustili su ga, do poslednjeg.
Ostavljen je sam.
To mora da je bilo bolno.
Shvatiti da niko ne shvata.
Biti napušten kada zaista nekoga trebate -
- to mora da je neverovatno bolno.
Ali, najgore je tek dolazilo.
Kada je prikovan za krst -
- i okačen na mučilištu -
- povikao je: "Bože, moj Bože!"
"Zašto si me se odrekao!"
Vikao je iz sveg glasa.
Mislio je da ga je nebeski otac napustio.
Verovao je da je svo njegovo učenje laž.
U trenucima umiranja, Hrist je bio prožet sumnjom.
Sigurno je to bilo najteže za njega?
Božija tišina.
Da...
Nema službe danas! Niko se nije pojavio.
Ti se ne računaš: ti pripadaš, takoreći u obor.
Pa, kako si?
Onaj vikar koga juriš, nije toga vredan.
Nemoj da poričeš. Ne veruješ da usedelica može mnogo da bira.
Marta, za tvoje dobro...
Možeš otići odavde, zato idi što brže možeš.
U ovo doba je sve u raljama smrti i raspadanja.
Uzmi mene, na primer.
Sećaš se kada sam aranžirao muzičke pasaže?
Na onom đubretu gore? Koncetre sam držao.
I stvari koje je Tomas postigao.
Ljudi su zaista bili prisutni u crkvi.
Ali, njegova žena je bila njegova propast.
To ti je privuklo pažnju, zar ne?
Mala žena...
A Tomas nije umeo da proceni ljudsku prirodu -
- samo je nju imao na vidiku.
Pa, Marta, toliko o njihovoj ljubavnoj priči.
"Bog je ljubav, i ljubav je Bog."
"Ljubav dokazuje postojanje Boga."
"Ljubav je pravi pokretač čovečanstva."
Vidiš, znam ja zanat.
Pažljivo sam slušao vikarovo blebetanje.
Zbogom, stara grlice.
Beži dok možeš.
Zdravo, matori tuberane, nemoj da mi preneseš prehladu.
- Hoće li biti službe? - Ne osećam se dobro.
Florence Nightingale je ispred, čeka da se povinuje tvojim potrebama..
Lično, rado bih odspavao.
Igram večeras u Masonskoj loži, vidiš.
- Koje je tvoje mišljenje, Algot? - Nemam ga.
Idem gore za orgulje.
Algot mi može dati znak kad prekine zvonjava.
Dakle?
Nema nikoga sem mis Lundberg.
Ako me izvinete na izrazu...
Vreme je za počne zvonjava. To ih obično navuče unutra.
Kad bi samo mogli da se osećamo sigurno.
I usudili se da jedni drugima pokažemo osećajnost.
Kad bi imali iostinu u koju bi verovali.
Kad bi mogli da verujemo...
Hoćemo li imati službu, dakle?
Sveti, sveti, sveti, je Bog domaćin.
Ceo svet je pun njegove slave.
Kraj