Tip:
Highlight text to annotate it
X
Homerova „Odiseja“,
jedno od najstarijih dela u zapadnoj književnosti,
pripoveda o avanturama grčkog heroja Odiseja
tokom njegovog desetogodišnjeg putovanja ka kući iz Trojanskog rata.
Mada je moguće da su neki delovi zasnovani na stvarnim događajima,
susreti sa neobičnim čudovištima,
zastrašujućim divovima i moćnim čarobnjacima
smatraju se potpunom fikcijom.
Ipak, da li u ovim mitovima možda postoji više od onog što se čini na prvi pogled?
Pogledajmo jednu čuvenu epizodu iz speva.
Usred svoje duge plovidbe,
Odisej i njegova posada se nađu na misterioznom ostrvu Eja.
Izgladneli i iscrpljeni, neki od ljudi naiđu na dvor,
gde ih zadivljujuća žena prima na raskošnu gozbu.
Naravno, ispostavlja se da je sve to previše dobro da bi bilo istinito.
Žena je zapravo opaka čarobnica Kirka,
i čim su vojnici pojeli svoje sledovanje na stolu,
ona ih sve pretvori u životinje potezom svog štapića.
Srećom, jedan od ljudi pobegne,
pronađe Odiseja i ispriča mu o nevoljama posade.
Međutim, dok Odisej juri da spasi svoje ljude,
sreće glasnika bogova, Hermesa,
koji ga savetuje da najpre pojede čarobnu biljku.
Odisej posluša njegov savet,
a kada se konačno susretne sa Kirkom, njene čini ne deluju na njega,
što mu omogućava da je porazi i spasi svoju posadu.
Naravno, ova priča o veštičarenju i pretvaranju u životinje
vekovima je pobijana kao ništa drugo nego plod mašte.
Ipak, poslednjih godina, česta pominjanja bilja i lekova u odeljku
podstakla su interesovanje naučnika,
navodeći neke od njih na razmatranje
da mit možda predstavlja fiktivni izraz stvarnih iskustava.
Najstarije verzije Homerovog teksta
kažu da je Kirka pomešala pogubnu drogu sa hranom
tako da bi posada sasvim zaboravila svoju rodnu zemlju.
Kako se ispostavilo, jedna od biljaka koja raste u mediteranskoj oblasti
je biljka poznata pod bezazlenim imenom tatula,
čija dejstva obuhvataju izraženu amneziju.
Biljka je takođe prepuna jedinjenja koja remete značajan neurotransmiter
pod nazivom acetilholin.
Takvo ometanje može izazvati snažne halucinacije,
bizarno ponašanje
i opšte poteškoće u razlikovanju fantazije i stvarnosti,
nešto što bi zapravo moglo učiniti
da ljudi poveruju da su se pretvorili u životinje,
a što takođe ukazuje da Kirka nije bila čarobnica,
već, u stvari, hemičarka koja je znala kako da delotvorno upotrebi domaće biljke.
Tatula, pak, čini samo polovinu priče.
Za razliku od mnogih materijala u Odiseji,
tekst o biljci koju Hermes daje Odiseju je neobično specifičan.
Bogovi su je zvali moli,
a opisuje se da se nalazi u šumskoj dolini,
crnog korena i sa cvetom belim poput mleka.
Kao i ostatak epizode sa Kirkom,
moli je vekovima otpisivana kao proizvod mašte.
Međutim, 1951. godine, *** farmakolog Mihail Maškovski
otkrio je da su seljani na planini Ural
koristili biljku sa mlečno belim cvetom i crnim korenom
da bi sprečili oduzetost kod dece koja boluju od dečije paralize.
Ta biljka, zvana visibaba,
ispostavilo se da sadrži jedinjenje pod nazivom galantamin,
koje sprečava ometanje rada neurotransmitera acetilholina,
što ga čini delotvornim ne samo u lečenju dečje paralize,
već i drugih bolesti, kao što je Alchajmerova.
Na 12. Svetskom kongresu neurologije,
doktori Andrea Platakis i Rodžer Duvosin prvi su izneli na razmatranje
da je visibaba, u stvari, biljka koju je Hermes dao Odiseju.
Iako ne postoji mnogo direktnih dokaza da su ljudi u Homerovo vreme
znali za njena antihalucinogena dejstva,
imamo jedan pasus grčkog pisca Teofrasta iz 4. veka
u kome se navodi da se moli koristi kao protivotrov.
Dakle, da li sve ovo znači
da su Odisej, Kirka i ostali likovi u Odiseji bili stvarni?
Ne nužno.
Ipak, to ukazuje da antičke priče mogu imati više istinitih elemenata u sebi
nego što smo pre mislili.
I dok saznajemo više o svetu oko nas,
možda ćemo otkriti neka ista znanja
skrivena u mitovima i legendama prohujalih vekova.