Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Vesna Savić Lektor: Mile Živković
Ovo je slika planete Zemlje.
Veoma podseća na poznate
slike zemlje iz Apola.
Postoji razlika -
možete da kliknete na nju,
i ako to učinite,
možete da uvećate skoro svako mesto na Zemlji.
Na primer, ovo je pogled iz ptičje perspektive
kampusa Švajcarskog federalnog tehničkog instituta u Lozani (EPFL).
U mnogim slučajevima, možete da vidite
i kako neka zgrada izgleda iz obližnje ulice.
Prilično je zapanjujuće.
Nešto nedostaje u ovom čudesnom obilasku:
vreme.
Nisam baš siguran kada je ova slika uslikana.
Nisam čak siguran ni da li je uslikana
u istom trenutku kao i onaj prikaz iz ptičije perspektive.
U mojoj laboratoriji, razvili smo alate
za putovanje ne samo kroz prostor
nego i vreme.
Pitanje koje postavljamo je:
da li je moguće napraviti nešto
poput Guglovih mapa prošlosti?
Mogu li da dodam slajder iznad Guglovih mapa
i samo promenim godinu
kako bih video kako je bilo pre 100
ili 1000 godina?
Da li je to moguće?
Mogu li da rekonstruišem društvene mreže prošlosti?
Mogu li da napravim Fejzbuk srednjeg veka?
Mogu li da napravim vremeplov?
Moglo bi se reći da je to nemoguće.
Ili, možda, možemo to sagledati sa informatičke tačke gledišta.
Ovo ja nazivam informatičkom pečurkom.
Vertikalno je vreme
a horizontalno količina dostupnih informacija.
Očito je u poslednjih 10 godina puno informacija.
I što dalje idemo u prošlost to je informacija manje.
Ako bi se pravilo nešto poput Guglovih mapa
ili Fejzbuka prošlosti,
taj prostor bi trebalo povećati,
napraviti nešto poput četvorougla.
Kako to uraditi?
Jedan od načina je digitalizacija.
Postoji mnogo dostupnih materijala -
novine, štampane knjige, hiljade štampanih knjiga.
Sve ih mogu digitalizovati.
Mogu izvući informacije iz svega.
Naravno, što se više ide u prošlost, manje će biti informacija.
Možda ih ne bude dovoljno.
Mogu probati ono što istoričari rade.
Mogu da pretpostavim nešto.
To se u informatici zove simulacija.
Ako uzmem neki dnevnik,
mogao bih pomisliti da to nije samo dnevnik
venecijanskog kapetana koji je na konkretnom putovanju.
Mogao bih pomisliti da je to reprezentativni
dnevnik brojnih putovanja tog vremena.
Ja to pretpostavljam.
Ako imam sliku fasade
mogao bih pomisliti da to nije samo određena zgrada,
već verovatno takođe deli iste osobine
zgrada o kojima smo izgubili mnoge informacije.
Ako bismo hteli da napravimo vremeplov,
potrebne su dve stvari.
Potrebne su nam velike arhive
i vrsni stručnjaci.
Venecijanski vremeplov,
projekat o kojem ću vam govoriti,
zajednički je projekat EPFL-a
i Venecijanskog univerziteta Ka'Foskari.
Venecija je posebna po tome što
je njena administracija
vrlo, vrlo ažurna.
Beleženo je sve,
skoro kao što to Gugl danas radi.
U Državnom arhivu
postoji 80 km dokumenata
koji beleže svaki aspekt
života u Veneciji tokom više od 1000 godina.
Svaki brod koji isplovi,
svaki brod koji uplovi.
Svaka promena koja se desi gradu.
Sve je tamo.
Odredili smo 10 godina za program digitalizacije,
čiji je cilj pretvaranje
tog džinovskog arhiva
u ogroman informacijski sistem.
Cilj koji želimo da postignemo
je da se svakog dana digitalizuje 450 knjiga.
Naravno, to nije dovoljno,
jer je većina tih dokumenata
na latinskom, toskanskom
ili venecijanskom dijalektu,
tako da ih treba prepisati,
u nekim slučajevima i prevesti,
indeksirati,
što očigledno nije lako.
Konkretno, tradicionalna metoda optičkog prepoznavanja znakova
koja se koristi za štampana dokumenta,
nije upotrebljiva na rukopisima.
Inspiracija za rešenje tog problema može se
naći u drugoj oblasti: prepoznavanje govora.
To je oblast koja se čini nemogućom,
ali je zapravo moguća
ako se dodatno ograniči.
Ako postoji vrlo dobar model
nekog jezika,
ako postoji vrlo dobar model nekog dokumenta,
dobro strukturiranog.
Ti dokumenti su administrativne prirode.
U većini slučajeva su dobro strukturirani.
Ako se ogroman arhiv podeli na manje delove,
od kojih svaki ima slične osobine,
onda se može uspeti.
Ako se dođe do te faze, pojavi se sledeća stvar:
iz takvih dokumenata mogu se izvući događaji.
U stvari, verovatno 10 milijardi događaja
se može izvući iz arhiva.
Taj ogromni informacijski sistem
se može na razne načine pretražiti.
Mogu se postaviti razna pitanja:
„Ko je u ovoj palati živeo 1323. godine?“
„Koliko su ljuskavke koštale
na pijaci kod mosta Rialto 1434. godine?“
„Kolika je bila plata
staklara u Muranu
tokom jedne decenije?“
Mogla bi se postaviti i važnija pitanja jer bi bila semantički kodirana.
To se potom može staviti u prostor,
jer je većina tih informacija prostorna.
Iz tog prikaza moglo bi se
rekonstruisati čudesno putovanje
tog grada koji je uspeo da održi svoj razvoj
preko hiljadu godina,
uspevši da sve vreme
bude u ravnoteži sa svojim okruženjem.
To putovanje se može rekonstruisati,
vizualizovati na različite načine.
Naravno, Venecija se ne može razumeti ako se samo baci pogled na grad.
Ona se mora staviti u mnogo širi evropski kontekst.
Dakle, treba da se dokumentuju sve stvari
na evropskom nivou.
Moglo bi se rekonstruisati putovanje
venecijanske pomorske imperije,
kako je u kontinuitetu kontrolisala Jadransko more,
kako je postala najmoćnija srednjovekovna imperija
svog vremena,
koja je kontrolisala većinu morskih puteva
od istoka do juga.
Moglo bi se još nešto uraditi,
jer na tim morskim putevima
postoje ustaljeni šabloni.
Moglo bi se otići korak dalje
i stvoriti simulacioni sistem,
Sredozemni simulator,
koji bi rekonstruisao
čak i informacije koje nedostaju.
To bi nam omogućilo da saznamo
da li se koristio plan puta.
„Ako sam na Krfu 1323. godine
i ako bih hteo da idem do Carigrada,
gde bih mogao da se ukrcam na brod?“
Odgovor na ovo pitanje bismo verovatno
dobili s preciznošću od oko dva do tri dana.
„Koliko bi to koštalo?“
„Hoćemo li sresti pirate?“
Shvatate da je
ključni naučni izazov ovakvog projekta
to što se na svakom koraku javlja nepouzdanost
i protivrečnost u određivanju i predstavljanju podataka.
Svuda ima grešaka:
u dokumentima, pogrešno ime kapetana,
neki brodovi zapravo nikad nisu zaplovili, itd.
Grešaka ima u prevodu, prevodioci mogu biti pristrasni,
i povrh svega, ako se dodaju algoritmi,
greške će se javiti u prepoznavanju
i izvođenju,
tako da se dobiju vrlo nepouzdani podaci.
Kako onda da uočimo i ispravimo te protivrečnosti?
Kako da predstavimo nešto nepouzdano?
Teško. Mogao bi se, npr.
zabeležiti svaki korak u tom procesu,
ne samo kodiranje istorijskih podataka,
nego i ono što nazivamo meta-istorijskim podacima,
kako se konstruišu istorijski podaci,
beleženjem svakog koraka.
To ne garantuje da ćemo dobiti
jednu jedinu priču o Veneciji,
ali verovatno ćemo rekonstruisati
u potpunosti dokumentovanu potencijalnu priču o Veneciji.
Možda neće postojati samo jedna mapa.
Nego nekoliko.
Sistem bi to trebalo da dozvoli,
zbog novih nepouzdanosti,
što je novina u takvim ogromnim bazama podataka.
A kako da to novo istraživanje
predstavimo široj javnosti?
Venecija je izvanredna upravo zbog toga
što se milioni posetilaca u njoj sjate svake godine,
te je ona najbolje mesto
da se stvori takav muzej budućnosti.
Zamislite da horizontalno vidite rekonstruisanu mapu
određene godine,
a vertikalno dokument po kome
se rekonstruisalo,
na primer, slike.
Zamislite sistem u koji biste
zaronili i rekonstruisali Veneciju iz neke godine,
i da to iskustvo podelite s ostalima.
S druge strane, zamislite da krenete
od dokumenta, nekog venecijanskog rukopisa,
i da pokažete šta se iz njega može napraviti,
kako se dekodira,
kako se oko njega stvori kontekst.
Ovo je slika s jedne izložbe
koja je upravo izložena u Ženevi
s upravo takvim sistemom.
Naposletku bih hteo da kažem
da će istraživanje u društvenim naukama
evoluirati, isto kao što je
i u prirodnim naukama pre 30 godina.
Radi se samo o obimu.
Stvorićemo projekte koji nadmašuju
mogućnosti pojedinačnih istraživača,
što je novina u društvenim naukama
u kojima se obično radi
u malim grupama od po samo par istraživača.
Kada posetite Državni arhiv
vidite da to ne može da uradi jedan tim,
da je za to potreban zajednički napor.
Takva paradigma treba da se preokrene
i odgaji novu generaciju
„digitalnih humanista“
koji će biti spremni za taj obrt.
Hvala.
(Aplauz)