Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Tereza Ivanovic Lektor: Ivana Krivokuća
Prošlo je 128 godina
otkad je i poslednja država na svetu ukinula ropstvo,
i prošlo je 53 godine
od govora Martina Lutera Kinga „Ja imam san“.
Ipak, još uvek živimo u svetu
gde naša boja kože ne samo da ostavlja prvi utisak,
već i onaj koji ostaje za stalno.
Rođena sam u porodici sa mnogo boja.
Moj otac je sin služavke
od koje je nasledio jako tamnu nijansu čokolade.
Usvojili su ga ljudi koje poznajem kao baku i dedu.
Baka, glava porodice,
ima kožu kao porcelan i kosu kao pamuk.
Deda je imao nijansu između vanile i jogurta od jagode,
istu kao i moj ujak i rođak.
Moja majka, kože boje cimeta, je ćerka rođene Brazilke
sa mrvicom nijanse lešnika i meda,
i čoveka boje mešavine kafe sa mlekom,
ali sa mnogo kafe.
Ona ima dve sestre.
Jedna je kao prepečen kikiriki,
a druga,
takođe usvojena,
više je bež,
kao palačinka.
(Smeh)
Odrastajući u ovoj porodici,
boja mi nikad nije bila važna.
Van kuće, međutim, stvari su uskoro postale drugačije.
Boja je imala mnoga druga značenja.
Moje sećanje na prvi čas crtanja u školi
predstavlja hrpu protivrečnih osećanja.
Bio je uzbudljiv i kreativan,
ali nikada nisam razumela jedinstvenu olovku za boju kože.
I ja sam od mesa, a nisam roze.
Imam braon kožu za koju se kaže da je crna.
Sa sedam godina sam imala haos u glavi zbog boja.
Kasnije,
kada sam vodila rođaka u školu,
mislili su da sam dadilja.
Kada sam kod prijatelja na zabavi pomagala u kuhinji,
mislili su da sam služavka.
Čak su me smatrali prostitutkom
samo zato što sam se šetala na plaži sa prijateljima iz Evrope.
Često kad sam odlazila u posetu baki
ili prijateljima u zgradi više klase,
zatražili su od mene da ne koristim glavni lift
jer, naposletku,
sa ovim tenom i ovom kosom
ne mogu pripadati određenim mestima.
Nekako sam se navikla na to
i delimično prihvatila.
Ipak, u meni je nešto igralo i borilo se.
Godinama kasnije udala sam se za Španca,
ali ne bilo kog.
Birala sam onog kojem je koža boje izgorelog jastoga.
(Smeh)
Od tada me proganja drugo pitanje.
Kakvu će boju imati deca?
Shvatate, to me je najmanje brinulo.
Međutim, dok sam razmišljala o tome,
uz moje prethodno iskustvo,
priča me je usmerila na to da se lično ostvarim kao fotograf.
Tako je nastao projekat Humanae.
Humanae je težnja da se istaknu naše prave boje,
umesto lažne
bele, crvene, crne ili žute koje asociraju na rasu.
To je vrsta igre, da se preispitaju naši kodovi.
Projekat je u toku, od lične priče do globalne istorije.
Portrete subjekata radim na beloj pozadini.
Zatim uzmem kvadratić od 11 piksela sa nosa,
obojim pozadinu,
i tražim odgovarajuću boju sa industrijske palete Panton.
Počela sam sa porodicom i prijateljima,
zatim se sve više ljudi priključilo avanturi,
zahvaljujući javnim pozivima sa društvenih medija.
Mislila sam da je internet glavno mesto da pokažem svoj rad,
jer otvoreno želim pozvati svakoga
da pritisne opciju za deljenje, kako na računaru, tako i u glavi.
Grudva je počela da se kotrlja.
Projekat je srdačno primljen -
pozivi, izložbe,
fizički formati,
galerije, muzeji -
prosto su se desili.
Među njima, ono što je meni omiljeno:
kada je Humanae na javnom prostoru,
kada se pojavi na ulici,
podstiče diskusije među ljudima
i stvara osećaj zajedništva.
Slikala sam više od 3 000 ljudi
iz 13 različitih zemalja,
iz 19 različitih gradova širom sveta,
pomenuću samo neke -
od nekoga sa Forbsove liste
do izbeglica koje su čamcem prešle Sredozemno more.
U Parizu, od sedišta UNESKA, do skloništa.
Studente u Švajcarskoj, kao i u favelama u Rio de Žaneiru.
Ljude svih vera,
rodnog identiteta,
telesnih nedostataka,
novorođene ili smrtno bolesne.
Svi zajedno gradimo Humanae.
Ti portreti nas navode da razmislimo kako vidimo jedni druge.
Kada savremena nauka preispituje pojam rase,
šta nam onda znači biti crn, beo, žut ili crven?
Da li se to tiče očiju, nosa, usta, kose?
Ili to ima veze sa našim poreklom,
nacionalnošću
ili bankovnim računom?
Ova lična akcija se pretvorila u otkriće.
Odjednom sam shvatila da je Humanae koristan za mnoge ljude.
Predstavlja vrstu ogledala
za one koji se ne mogu pronaći u bilo kakvoj klasifikaciji.
Neverovatno je
da su ljudi počeli da sa mnom dele svoja mišljenja o radu.
Imam ih stotine,
a podeliću ih i sa vama.
Pisala mi je majka
jedne devojčice od 11 godina:
„Ovo će mi poslužiti da radim na njenom samopouzdanju,
jer je prošlog vikenda
njena drugarica tvrdila da ona ne pripada tu
i da joj ne treba dozvoliti da živi u Norveškoj.
Vaš rad zauzima posebno mesto u mom srcu
i veoma mi je važan.“
Jedna žena je podelila svoj portret na Fejsbuku i napisala:
„Tokom celog mog života,
ljudi sa svih strana sveta nisu mogli da me smeste u neku grupu,
u stereotip,
u kutiju.
Možda treba da zastanemo.
Umesto stavljanja u okvir, upitajte osobu:
'Kako biste sebe obeležili?'
Tada bih rekla:
'Zdravo. Ja sam Masijel,
dominikanskog i holandskog porekla,
odrasla u mešovitoj porodici,
biseksualna.'“
Osim ovih neočekivanih i dirljivih reakcija,
Humanae pronalazi nov život na raznim poljima.
Pokazaću neke primere:
Ilustratori i studenti umetnosti
ga koriste kao referencu za crteže i proučavanja.
To je zbirka lica.
Istraživači na polju antropologije,
fizike i neuronauka
koriste Humanae uz različite naučne pristupe
koji se odnose na etničku pripadnost,
optofiziologiju,
prepoznavanje lica,
ili Alchajmerove bolesti.
Jedan od najvažnijih uticaja ovog projekta
je to da je Humanae odabran za naslovnicu časopisa „Spoljni poslovi“,
jednu od najuticajnijih političkih publikacija.
Kad smo već kod spoljnih poslova,
otkrila sam savršene izaslanike za moj projekat -
učitelje.
Oni koriste Humanae kao obrazovno sredstvo.
Njihova strast me ohrabruje da se vratim časovima crtanja,
ali sad u ulozi nastavnika.
Moji učenici,
kako odrasli tako i deca,
slikaju autoportrete,
pokušavajući da otkriju svoju jedinstvenu boju.
Kao fotograf,
shvatam svoju ulogu prenosioca komunikacije.
Kao pojedinac,
kao Anđelika,
kad god uslikam fotografiju,
imam osećaj da sedim ispred terapeuta.
Frustracija, strah, samoća,
sve što sam nekad osećala
postaje ljubav.
Poslednja zemlja,
poslednja koja je ukinula ropstvo,
je zemlja gde sam se rodila,
Brazil.
I dalje moramo marljivo raditi da bismo ukinuli diskriminaciju.
To je uobičajena praksa širom sveta
i neće nestati sama od sebe.
Hvala.
(Aplauz)
Hvala.