Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan: Prošli put sam vam govorio o Homerovom svetu
sa gledišta, možete reći, misaonog, pre nego
praktičnih stvari vezanih za društvo, tako što sam vam pričao o vrednostima
i etici u Homerovom svetu. Govorio sam vam i o etici junaštva
koja predstavlja dominantni element u tom njihovom sistemu.
To se na drugi način može posmatrati kao aristokratski način
razmišljanja i osećanja. U njegovoj srži se nalazi koncept arete.
E sad, ta reč nam može napraviti probleme jer je
u prošlosti značila nešto savim drugo, čak i u antici,
a posebno kad govorimo o hrišćanstvu koje takođe
usvaja ovu reč, gde znači
dobrota, dobrota u hrišćanskom smislu reči.
E pa izbacite sve te ideje iz svojih glava kada razmišljate o
Homerovom svetu i o svetu Grčke u razdoblju koje proučavamo.
Reč arete vodi poreklo od grčke reči anar, koja znači muškarac; muškarac kao nešto suprotno od žene.
Ovo su muške osobine, na način na koji su ih Grci doživljavali
a glavna među njima bila je hrabrost: junaštvo, moralna hrabrost,
srčanost, hrabrost u borbi je pretežno
najvažniji aspekt ove reči, ove ideje koja se
širila i na druge oblasti i postala sveobuhvatnija. Pretpostavljam da bi najpribližniji prevod ove reči bio
izvrsnost, junaštvo, sposobnost da se nešto uradi
ili postane neko ko će zavrediti najveće moguće divljenje.
Neke od poželjnih osobina, neki primeri arete su
hrabrost, kao što sam već rekao, ali i lepota,
snaga, sposobnost da se bude izvrstan u sportu,
ali i da se vrlo dobro govori. Mislim da je izuzetno neobična stvar
za savremene ljude da vide da postoje dva
glavna heroja u Homerovim epovima – Ahil središnja figura
Ilijade koja predstavlja junaštvo,
snagu, moć, lepotu, brzinu, sve takve stvari, i Odisej,
junak Odiseje, prisutan i koji ima važnu ulogu
u oba epa. Njega takođe krase sve te stvari, ali ono što ga izdvaja,
ono što ga čini posebnim junakom, je njegova spretnost
u govoru, što ne znači da on samo odlično izgovara reči,
ili to da ih vrlo dobro bira po lepoti
ili nečemu sličnom. Mnogo više je u pitanju to
što je on neverovatno pametan, da može da koristi govor
da bi ostvario praktične ciljeve na isti način na koji koristi
snagu i moć za to. Grci u Homerovom svetu
izgleda da cene podjednako obe ove osobine.
Odisej je čovek, lukavi Odisej kako ga Homer
naziva, čovek koji zna mnogo trikova, sve te osobine su izuzetne i
podjednako su cenjene, kao i fizička hrabrost koja je
izuzetno karakteristična za sve ove momke.
Prepoznavanje ovih kvaliteta, prepoznavanje
arete koje ovi junaci imaju, jeste
suština njihovih života. Pre svega, oni moraju imati ove kvalitete, ali
to nije dovoljno. Njih moraju uočiti ljudi
sa kojima žive, zajednica u kojoj žive.
Najveće priznanje koje pojedinac može zadobiti je
priznanje sunarodnika o njihovim
izuzetnim kvalitetima. Govorimo stoga o društvu,
- antropolozi su smislili nešto
što ja smatram da je korisno razlikovanje. Društva utemeljena na sramoti kao suprotnost onim
društvima u kojima je važan osećaj krivice; krivica je
nešto što je vrlo unutrašnje i lično. Sramota je nešto
vrlo spoljašnje i javno. Način na koji se ljudi ponašaju prema tebi i kako te dočekuju
određuje koliko vrediš. Dakle, to je od samog početka
društvo u kome je zajednica jedan od ključnih elemenata
možda i najvažniji element, pojedinac koji nije živeo
u zajednici, ne može da stekne ugled i slavu
niti da dobije priznanja kakva zaslužuju junaci. Svi ovi junaci su aristokrate u
tradicionalnom smislu reči; oni stiču visoki
položaj u zajednici zaslugom rođenja. Rodili ste se da budete jedan od tih ljudi jer
je vaš otac bio takva ličnost, to je stvar pripadanja odgovarajućoj porodici
i tako dalje. Plemićke porodice Grčke, i to vidimo
već kod Homera, obično tvrde da vode poreklo od nekog božanstva ili slično,
dok običan svet nema tu mogućnost.
Porodica i pojedinac su ključni elementi.
Veća zajednica, znači vaše celo selo, vaš ceo grad, vaša cela oblast,
to se jedva i pominje. O tome se ne priča.
Još jednom, setite se Ahila, kada on odbije da uradi ono što je
trebalo da radi – da se bori na strani Grka, jer se posvađao sa
Agamemnonom, niko ne kaže: „Čekaj malo, to je izdaja, ne možeš
tako. Tvoj grad ili ovaj pohod su ti odredili da
se boriš i moraš se boriti.“ Niko to ne kaže.
Ono što oni kažu je: „Molim te, potreban si nam
Ahile, ne smeš to da radiš.“ Ali niko ne kaže:
„Uhapsite ovog čoveka, prekršio je svoju dužnost, on ne ispunjava svoj dug prema društvu.“
Svi znaju da su ovi junaci tu jer
tako žele, žele da zarade i bogatstvo koje
se može prisvojiti od poraženog grada, i što je još važnije,
slavu i ugled koji dolaze sa takvim delima.
Već sam vam ispričao priču o tome kako je Ahil imao priliku da bira
između večnog života bez slave ili slavne smrti,
i kako je odabrao smrt i slavu. Mislim da je ovo ključno. Taj stav,
takvo poimanje, čak i nakon što je Homerov svet
nestao, moćno je uticao na Grke
tokom njihove istorije, tako da u tom društvu imate ugrađen
unutrašnji sukob. Bez obzira na sve, čak su i ovim junacima
potrebne zajednice u kojima će živeti radi svih mogućih
razloga zbog kojih ljudska bića to čine. Dakle, pomislili biste da su im
na neki način odani. I jesu, ali takođe su
odani svojim porodicama i sebi, što kod Homera preovlađuje,
a opet postoji osećanje da je taj sukob stvaran.
Ukoliko se pozabavite ovim problemom kod Homera, kada se Ahil
povuče i odbije da se bori uz svoju vojsku, niko ne može da mu naredi da to ne čini.
On ima pravo da tako postupi, ali to znači da nešto nije
u redu, jasno je da ga je obuzeo bes,
i da se ne ponaša razumno – onako kako bi čak i grčki
junak trebalo da se ponaša, a on se nije opametio,
i vratio u poziciju kada ljudi mogu reći, da, ti si veliki junak i nisi
potpuno poludeo. Čak i Ahilov bes prestaje, on dozvoljava –
sećate se da dozvoljava Prijamu da sahrani svog sina Hektora, nešto što bi inače u besu odbio.
Dakle, čak i Ahil se mora pomiriti sa pravilima
zajednice, njenim normama, kako bi živeo pristojnim životom,
a sukob između porodičnih i ličnih želja i
potreba i potreba zajednice biće veoma osoben
za grčki način života tokom ostalog dela njihove
istorije, ne baš uvek u istom obliku, ali postojaće. Takmičarstvo
ponovo dolazi do izražaja. To je drugi oblik takmičenja,
takmičenje između ova dva izvora
vrednosti, zajednice u širem smislu i pojedinca i
porodice. Napetost ove vrste ne pojašnjava stvari; pravila nisu konačna
i ne uklapaju se svi ljudi u istu kategoriju. Nije lako reći šta je ispravno,
a šta pogrešno. Sve ovo stvara zabunu,
probleme, ali i sukob, napetost, rivalstvo, sve to dovodi do
određenog stepena slobode koja ne dozvoljava nastanak uobičajenog tipa despotske
kulture koja obeležava iskustva gotovo
čitavog čovečanstva iz perioda rane istorije.
Sada bih želeo da se okrenem načinu na koji je
ovakvo razmišljanje uticalo na budućnost, i, naravno, govorim o budućnosti
Zapadne civilizacije koja je nasledila ovu tradiciju.
Već sam vam spomenuo prošlog puta da su epovi
na neki način vrsta biblije. Oni su izvor svog
znanja i mudrosti koje bilo ko, ko išta zna,
poseduje, kao i to kako su se koristili u praktične svrhe, kao kada su Spartanci odredili
kome pripada Salamina na osnovu onoga
što je rečeno u Ilijadi, ali važno je da se shvati kako su
epovi budili maštu Grka u preostalom delu
njihove istorije. Postoji još jedna činjenica, pripovedano nam je o tome da
kada je Aleksandar Veliki krenuo u osvajanje Persijskog carstva,
i kako je on zamislio osvajanje svega ostalog usput,
da je on sa sobom poneo primerak Ilijade koji
je navodno držao pod jastukom. Problem nastaje kada uzmemo u obzir da knjige
u to vreme nisu bile kodeksi
kao što su danas, već svici papira koji zauzimaju mnogo mesta.
Ne znam baš kako je Aleku to pošlo za rukom, ali tako kažu,
a načelo je ustanovljeno. Jasno je, on je sebe smatrao novim Ahilom
i želeo je da poput njega ostvari sva velika dela koja sam
spomenuo. E sad, ako proučite
priču o Zapadnoj civilizaciji, ona će vam pružiti uvid u veoma zanimljiv kontrast
unutar nje i, izvinite grčko iskustvo.
o kome sada govorim, zasnovano na onome što nalazimo kod Homera,
predstavlja kontrast u poređenju sa drugom
velikom tradicijom Zapadne civilizacije, a to je judeohrišćanska tradicija.
Želim samo da pružim nekoliko kratkih napomena koje treba da ukažu na to
kako ovo funkcioniše. Ilijada počinje – prva reč u Ilijadi je imenica
u akuzativu, mÄ"nin, gnev, srdžba.
Pevam o gnevu, srdžbi Ahilovoj koja je
dovela mnoge ljude do propasti, kaže Homer.
Prva stvar je emocija pojedinca – čoveka.
Odiseja počinje još upečatljivije rečju
andra, akuzativom imenice anÄ"r, akuzativom imenice čovek
i kaže, pevaj mi boginjo o tom čoveku, čoveku vičnom mnogim stvarima,
o tom oštroumnom čoveku Odiseju. Vergilijeva Enejida, koja je zasnovana na Ilijadi i
Odiseji, počinje rečima arma virumque cano, pevam o oružju i čoveku, čoveku
Eneji. O čemu Grci pričaju?
Govorim o pojedinačnom čoveku, izuzetnom čoveku
i događajima koji nastaju kao posledice njihovih života.
E pa pogledajte sada našu Bibliju. Ona počinje – a ovo će biti novost za većinu vas;
u početku Bog stvori nebo i zemlju.
Knjiga odmah počinje pričom o Bogu, o tome šta on radi,
ponekad i zašto to radi, kakve su posledice onoga što
čini, ali središnja tema naše knjige je Bog, a ne čovek.
Nije puka slučajnost da se ovako otkrivaju
karakteristike svake od ovih kultura. Grci su imali humanistički
pogled na život. Oni su verovali u bogove, bili su religiozni, ali suština
njihovih života bila je oblikovana humanim temama na potpuno drugačiji način
od onoga što je važilo za Jevreje, a kasnije i za hrišćane,
to je pogled na život prožet božanskim. Svetovni pristup je veoma,
veoma grčki za razliku od religioznog pristupa. Grčki stav, štaviše, pretpostavlja
da čovek živi u zajednici. On nije stvorenje
stvoreno da živi samo. Po definiciji,
on nužno živi u društvu. Grci ga mogu zamisliti samo
u zajednici. U Ilijadi, koja peva o ratu,
odmah imamo veštački stvoreno društvo sastavljeno
zarad pobede *** Trojanacima i zauzimanja njihovog grada.
Kao što sam vam napomenuo, najvažnije su
vrednosti zajednice. To jest,
nagrada za dobro ponašanje su divljenje i čast
koju heroj dobija, a najozbiljnija kazna koju može doživeti je da bude osramoćen
pred tom zajednicom. Aristotel, koji je pisao kasno u grčkoj tradiciji,
ali ipak pod jakim uticajem ovih ideja,
govori o čoveku kao o – grčke reči za to su politikon
zoon, i mislim da je najbolji način da se to razume
je da je čovek stvorenje koje živi u
polisu, u gradu-državi, u grčkom gradu-državi.
U tom opštem pasusu, on kaže i da je čovek koji po prirodi
nema svoj polis, ili više ili manje od čoveka.
Pod tim misli sledeće, ako je čovek superiorniji u odnosu
na polis, ako mu polis nije potreban, onda je on bog, jer ljudima je potreban polis.
Ako je on ispod polisa onda znači da je on ispod onoga što označava ljudsko biće,
i to vam govori kako je moćan ovaj pojam
zajednice za Grke i kako on na svojevrstan način proizilazi iz
Ilijade i Odiseje. Odiseju je takođe pružena prilika da
živi večno. Kada je kao brodolomnik dospeo na ostrvo
na kome je vladala boginja Kalipso, ona se zaljubila u Odiseja,
baš kao što je sudbina velikih heroja – oni su hrabri,
zgodni i brzi i žene ih vole. Ona kaže: „Samo ostani sa mnom i
živećeš večno i sve će biti dobro“, a on kaže: „Ti si veoma
lepa devojka i uživam sa tobom, ali moram da se
vratim na Itaku.“ Zašto on mora da se vrati na Itaku?
Pa, ima ženu koju voli, Penelopu, i ima sina koga jedva i poznaje jer je
otišao u pohod na Troju pre skoro 20 godina
i od tada se nije vraćao kući. To su veoma jaki motivi
koje lako razumemo, ali isto
tako istina je da je on kralj na Itaci, i kada se vrati
kući, odmah stiče poziciju ugleda i
i poštovanje, što je ključni deo njegove slike
o samom sebi, o onome što bi on trebalo da bude, što bi želeo da bude.
U američkom društvu nemamo Ilijadu, nemamo Odiseju, nemamo sopstvenu bibliju,
ali mislim da Haklberi Fin Marka Tvena veoma
jasno otkriva šta je to drugačije kod nas u
savremenom dobu za razliku od Homerovog sveta. Kada stvari ne idu u dobrom pravcu za Haka, šta
on radi? On se isključuje i želi da pobegne iz društva,
želi da luta i istražuje, kao pojedinac koji odbacuje društvo, beži
ka svom individualizmu, i to je tradicija,
kao što već znate – koliko primera dela se možete setiti
koja stvarno odslikavaju prednost
potpune samoće i udaljenosti od ljudi i društva.
Tu se nalaze dobre stvari. Grci bi pomislili
da ste potpuno poludeli, ili da ste nekakav varvarin,
jer onda bi to bilo u redu. Ljudi koji nikad nisu znali za
građansko društvo; ljudi koji nikad nisu znali za
svet u kome postoji polis, pa naravno, oni bi mogli da urade nešto tako glupo.
Mislim da je to zanimljiv kontrast. Dopustite mi da nastavim tako što
ću vam ispričati o stavovima prema društvu karakterističnim za
dve tradicije u Zapadnoj civilizaciji.
Šta nalazimo u Bibliji? Kada Bog odluči da stvori čoveka,
on ga stavlja u Rajski vrt. U Rajskom vrtu se prvobitno nalazi
samo Adam, a zatim kada Bog to odluči, iz sopstvenih razloga, da mu je potreban družbenik,
on stvora još jednog družbenika, Evu. Mesto u kome oni žive je raj. Jedan muškarac,
jedna žena, to je sve što vam je potrebno, to je sjajno.
Ne može postojati ništa bolje. I, šta se dešava?
Oni zgreše. Eva, koju je ubedila zmija, nagovara Adama
da uradi ono što mu je Bog zabranio. Šta je Bog zabranio?
Bog je zabranio da jede voće sa drveta znanja,
jer ako ljudi dođu do znanja oni će biti kao bogovi,
a to je neprihvatljivo. Dakle, kad to uradite, morate biti kažnjeni. Šta je kazna?
Biti izbačen iz Rajskog vrta, biti izbačen iz
ove savršene izolacije. Šta je savršenstvo? Ne moraš da radiš,
možeš da se hraniš, a da ne moraš da radiš da bi to postigao, izgleda da i inače ne radiš gotovo, i to
je dobro. Sve je tiho, mirno, bez problema,
bez dešavanja, to je raj. Grk bi poludeo od same pomisli
na to. To je preddruštveni, predpolitički život. Život u društvu
je ono sa čime se sada suočavaju Adam i Eva. Oni sada moraju da stvaraju
sela, gradove, da žive među drugim ljudima i
tako dalje. To je kazna za greh što
su tražili saznanje o dobru i zlu i time težili dostizanju božanstava.
Čovek, mislim da je to poruka, mora znati svoje mesto,
koje je skromno i nije blizu božanstva. Njegova nada je u božjim rukama, a ne u njegovim sopstvenim.
Kada pokuša da uzme stvari u svoje ruke,
i u tom procesu se suprodstavi božijoj volji,
mogu ga snaći samo užasne stvari. Mislim da je vrlo interesantno
da u osamnaestom veku Ruso, koji je po mom mišljenju, i sam
bio neka vrsta otrovne jabuke u
istoriji čovečanstva, začudo oživljava taj biblijski stav,
ako razmislite o tome. Njegov stav je da je čovek bio srećan i
dobar pre stvaranja društva, društva koje kvari
čoveka i oduzima mu sreću. Ono što mi moramo da uradimo je da
poništimo zla koja je organizovano društvo počinilo, i samo ako uklonimo sve
zlo koje je stvorilo društvo, čovek se može vratiti
svom prirodno savršenom čednom sopstvu, što je, naravno,
glavni izvor individualizma koji predstavlja tu veliku zapadnu
silu, ali i nihilizma koji, mislim, neizbežno proizilazi
iz njega. Mislim da su ljudi, na različite načine, našli kod Rusoa
korene i Ničeovog nihilizma i Marksovog učenja
i mislim da postoje jaki razlozi za to
jer se može otići u bilo kom od ta dva smera
kada jednom počnete da pravite ovakve pretpostavke. Sa druge strane, za Grke, kao što sam
rekao, političko društvo je neophodno za bilo kakav
dobar život. U Odiseji,
sećate se, kada se Odisej nađe na ostrvu
Kiklopa, jednookih čudovišta, i šta je to u vezi sa njima što ih čini
tako čudovišnim, tako nečovečnim iz ugla Homerovih
heroja? Ovo je stih koji Homer piše, oni žive
bez – grčka reč za to je nomoi, što bi u prevodu bilo
zakona, ali pre nego što postanu zakoni, oni
su običajne norme društva, drugim rečima, civilizacije.
Oni žive bez nomoi-a, i ne poznaju jedni
druge, to će reći, svaka porodica živi za sebe.
Nemaju ništa jedni sa drugima, nemaju
zajednicu i nemaju društvo. Stoga su oni, svakako, nekakva preistorijska
čudovišta, bar što se Grka tiče. E sad, judeohrišćanska priča, kako je ja
posmatram, reč „priča“ je prevod
ili znači isto što i grčka reč muthos
a naša reč je mit. Mit, u ovom smislu, prema Grcima, samo je priča.
Može biti stvarna, može biti lažna i tako dalje. Kako bilo, judeohrišćanska
priča kaže, u početku ljudi su bili nevini. Nevinost je bila isto što i neupućenost zato što
bi znanje ometalo njihovu nevinosti i
oni imaju privilegiju samoće živeći u raju. Ono što će uniš*** njihovo srećno,
trajno stanje je greh oholosti, a posledica
takvog greha je društvo, iskvarenost, bol i smrt, jer oni nisu znali ni za bol ni za
smrt dok su bili u Rajskom vrtu. Izbavljenje je moguće,
a sa njim i besmrtnost, ali ono dolazi od boga i
ne postoji u svetu u kome mi živimo, nego u nekom drugom svetu koji će doći
u budućim vremenima. Ovo je, smatram, veoma sažet nacrt
judeohrišćanske priče. Grčka priča je
poprilično drugačija. Rat je u centru
ove priče, a rat sam zahteva političku i društvenu
organizaciju. Može biti tuče bez rata, ali ne može biti rata bez organizacije
koja čini od njega da bude nešto više od obične tuče.
On zahteva političku i društvenu organizaciju. Sudeći po ovom stavu potraga za čašću
i slavom je glavni razlog zašto se ljudi bore i zašto rade
štošta drugo u životu. Grci
su imali jedan pojam koji bi u neku ruku podsećao na neke stvari koje sam
pomenuo u judeohrišćanskoj priči. Oni su imali koncept
koji se zvao hibris, to bi se moglo prevesti nekom od ovih reči
neumerenost, arogancija, nasilje. Mislim da se potpuno shvatanje
ovog pojma najbolje ostvaruje prevodom „nasilna arogancija“.
To je neka vrsta utiska da ste iznad samog sebe i da doživljavate
sebe kao nešto što je više od čoveka iz čega proizilazi da se
približavate samom božanstvu time što ste nešto više od
čoveka, i što se ponašate u skladu sa tim, što često podrazumeva upotrebu nasilja
zarad onog što želite. Uobičajena
slika u grčkoj etici izgleda otprilike ovako. Čoveku je dato mnogo toga, suviše
mu je dobro, prebogat je, prejak je
suviše je lep, i to toliko da postaje
arogantan i spreman je da se postavi iznad svog ljudskog položaja.
U tom trenutku, bogovima se to ne sviđa jer oni kao i judeohrišćanski bog, žele
da se znaju granice, a njima je to veoma
važno jer granice nisu jasne.
Pa šta se dešava sa čovekom koji ima previše? Zadesi ga hibris
koja ga tera da bude nasilan. Potom na scenu stupa boginja Ate
čije ime se može prevesti kao moralno slepilo. Drugim rečima, čovek više ne može jasno da razmišlja
i stoga će uraditi nešto opasno, štetno i krajnje loše po njega samoga,
i kad on to učini, šta god to bilo zadesiće ga Nemezis, boginja kazne.
Naravno, najpoznatiji grčki slučaj, kada su u pitanju ovakve stvari, može
se naći u Sofoklovoj drami Kralj Edip, koja ovo savršeno ilustruje.
Edip je izuzetan čovek; on postaje vladar zbog
svoje izvanredne inteligencije i veoma je
čestit čovek. On je kralj, nemojte misliti da je despot,
ništa slično; ljudi ga vole. Spasao je grad zahvaljujući svojoj mudrosti
i dobroj volji. Međutim, nakon nekog vremena, on postaje
previše zadovoljan, previše opušten u svom sjaju
i kada se nova pretnja nadvije *** gradom, on je uveren
da će ponovo svojim ljudima rešiti problem.
Bogovi su ga upozorili preko proroka, i preko mudrih ljudi koji su mu rekli, ne zadiri
previše u ovaj problem; možda praviš grešku.
On ih ne sluša, tera po svome i u procesu otkriva užasnu,
užasnu istinu, igrom slučaja, a ne namerno, kao mladić
ubio je svoga oca i zatim se oženio svojom majkom.
Ova najstrašnija kombinacija činjenica
tera ga – a već ga je obuzeo hibris i
atÄ", i njegova kazna je strašna. U sluđenosti,
kada otkrije istinu, iskopa sebi oči.
sam sebe oslepi, i naravno, sada mora da do kraja života, luta
kao kakav prosjak, a bio je nekada izvanredan
i slavan kralj. Dakle, ovo su primeri grčke
etike, ako postoje ovakve osobine.
Sa druge strane, kada čovek, čak i sam Edip, kada razume i smekša,
i na neki način se izvini za svoja dela,
ali još važnije, on prestaje da bude moćan i da se ponaša
na takav način, onda dolazi do mudrosti. On razume
da se ponašao neumereno. To je ključni koncept.
Umerenost je ona čudesna, važna stvar za
Grke. Morate se ponašati umereno. Ne traže da budete samo skromni i bacate
se na zemlju i da smatrate sebe ništavnim u poređenju sa
bogom ili bogovima. Budi čovek, budi ponosan na ono na šta
treba da budeš ponosan, ali ne prelazi granicu
onoga što je ljudsko, jer ukoliko to učiniš, užasne stvari će se dogoditi. Traži slavu, svi to želimo
i reći ću više o tome, ali ne smeš preterivati,
mora postojati razumna ljudska granica za
ono što činiš. Dakle, evo problema. Tipično grčkog problema da postoji
suprotnost sa kojom morate živeti; koju ne možete prevazići.
Ako ste u potrazi za potpunim ljudskim iskustvom,
morate pokušati da budete što bolji čovek, najbolji mogući čovek i da se uspešno takmičite
sa drugima da biste stekli ugled, slavu i poštovanje.
Ali ako preterate, razbesnećete bogove i
nešto užasno će vam se dogoditi. Dakle, meni se čini, da je Zapadna civilizacija
od tada bila sačinjena od ovih dveju
tradicija. Ali nema načina da se one pomire i zato Zapadna civilizacija
predstavlja dvosmislenu zajednicu
u čijoj duši uvek besni rat i nikada nije
jasno koji je bolji pristup životu od ta dva.
Ne znam da li je iko od vas razmišljao o
o ovome ili bilo čemu sličnom. Ali ako posmatrate sopstveni način razmišljanja
o tome šta bi trebalo da uradite sa svojim životom,
mislim da ćete naći neku kombinaciju, ako ste iole
tipični, ali ta kombinacija nikad ne mora biti
pola-pola i siguran sam da su takvi slučajevi retki. Češće, jedan aspekt kulture
dominira *** drugim. Ali smenjivanje u prostoru i
vremenu, i često, rekao bih, u mnogim ljudskim bićima,
postoji svest o postojanju oba aspekta. Oba su privlačna i čovek se mora
izboriti s tim. Tako, deo vas želi
da postane najbolji u čemu god želite da budete najbolji i
ne biste bili ovde da niste takmičarski nastrojeni i
veoma željni da budete prvi, predani arete-i i sopstvenom doživljaju takvih stvari.
Opet, neko će vam vrlo lako reći da to nije dobro
činiti. Da ono što treba da činite je da budete skromni. Treba da budete onakvi kako je Isus
predložio u „Besedi na gori“. Duša vam je u velikoj opasnosti ako
nastavite da vodite pređašnji život
i te dve stvari su u sukobu.
Mene ne zanima idete li ikada u crkvu, to više nije
ograničeno na religioznu organizaciju. To prožima Zapadnu civilizaciju
sve vreme. To su aspekti tražnje za učinkom
koji je na najvišem nivou, i u isto vreme, dosta se
ljudi okrivljuje što teže takvim stvarima umesto da budu ponizni.
To je Zapadna civilizacija, prijatelji, a Grci su
u korenu svega toga. Dozvolite mi da sada pređem na
sledeću temu gde ostavljamo Homerov svet iza nas i
započinjemo priču o tome kako je
karakteristična jedinica grčke civilizacije, polis, nastao iz mračnog
doba o kome smo nešto malo rekli. Dozvolite mi da kažem nešto,
pre svega, o tome na koji način su naučnici
podelili istoriju Grčke. Obično pričamo o bronzanom dobu,
mikenskom dobu i tako dalje, za kojim sledi mračno doba,
ali nakon toga počinjete dobijati rafinirane termine koji zapravo potiču iz sveta
istorije umetnosti. To je zato što u mračnom dobu nema
pismenosti. Tako, ako želite da odredite nešto
to morate uraditi pomoću opipljivih predmeta poput grnčarije, posebno
oslikane grnčarije jer je nju lakše kategorizovati.
Od toga potiče većina naših termina. Tako, na primer, videćete da se pominju
reči kao što je protogeometrijski. One su na neki način
prvo poslemikenske a zatim protogeometrijske.
To bi bile najranije posude sa
geometrijskim šarama, potom sledi geometrijski period,
pa orijentalni period; svi se odnose na grnčarske
stilove. Zatim, sledi duži period
koji se naziva arhaični period, arhaični u odnosu na klasičan period,
koji je centralna tema interesovanja onih ljudi koji proučavaju Grke
od koje počinju, a kasnije proučavaju i druge periode.
Arhaični period je, grubo govoreći, trajao od 750.
do 500. godine p. n. e. Zašto je ovaj period kao celina? Šta ga čini celinom? Oko 750.
godine počinju velike promene koje su udaljile Grke od
društva mračnog doba i dovele do nastanka potpuno razvijenog polisa.
A 500. godina, ako biste bili malo precizniji, rekli biste nešto
poput – mislim nije loše reći ni 500. jer ako uzmete u obzir persijske ratove
kao tačku promene, pre persijskih ratova
nalazili ste se u arhaičnom periodu, posle persijskih ratova
vi ste u klasičnom periodu. Persijski ratovi su počeli
499. godine p. n. e. kada je u Miletu započeo Jonski ustanak. Dakle, to je
čini mi se, pravi razlog za ovakvo datiranje. Ovo su neke od stvari koje su se odigrale tokom
arhaičnog doba. Izolacija grčkih
gradova koja je trajala tokom mračnog doba ustupa mesto sve više kontaktu sa
istokom i jugom, a kada kažem jug
u stvari mislim na Egipat i na sve teritorije oko istočnog Egejskog mora.
Uspon polisa je zasnovan na ključnim, ekonomskim, vojnim, društvenim
i političkim promenama, i sve one stvaraju svet
koji je upečatljivo drugačiji od onog koji mu prethodi.
Pretpostavljam da prvi istorijski događaj o kome nešto znamo
predstavljaju prve olimpijske igre, koje su se prema Grčkoj
tradiciji odigrale 776. godine p. n. e. Preciznost ovog datuma
se, naravno, ne može uzeti za ozbiljno, ali vam on daje
opštu ideju o datumu o kome pričamo. Ono što je zanimljivo, a vezano je za olimpijske
igre, jeste da one kao i sve pan-helenske igre,
nisu bile lokalni događaj samo za jedan polis
ili njih nekoliko. To je bio događaj u kome su
svi ljudi koji su se smatrali Helenima, oni
koje bismo mi zvali Grcima, učestvovali. Dakle, to je značilo da koncept
postoji, nešto čemu svi pripadamo – imamo zajedničko,
što nas sve čini Helenima, sada postoji. Toga nema kod Homeru. To je jedna stvar. Zatim,
pismenost se vraća u grčki svet. Ona ne nastaje, kao što sam već
ranije rekao, razvojem mikenskog pisma već
razvojem novog sistema pisanja, pravog alfabeta. Većina simbola je
pozajmljena iz semitskog jezika
i semitskog alfabeta koji su stigli iz Fenikije,
rekao bih, ili negde blizu Fenikije. Mislim da sam vam pomenuo da su ga Grci
unapredili i napravili od njega pravi alfabet uzimajući neke
znakove, koji im nisu bili potrebni za zapisivanje njihovog jezika, i pretvarali ih
u vokale. Ako pročitate, recimo – dobar
primer takvog semitskog pisma je hebrejski.
Ako pročitate biblijski hebrejski, morate sami da ubacite vokale.
Morate znati gde bi vokali trebalo da idu i to čini još
težim da naučite da čitate, ali kada imate vokale
lakše je, i to je doprinos koji su dali Grci.
U jednom od Platonovih manje poznatih dijaloga, stoji sledeće – što
mislim da pokazuje tipičnu aroganciju
Grka, ali i otkriva nešto istinito. On kaže
da Grci nikad nisu ništa izmislili, ali sve što su pozajmili,
oni su unapredili. Mislim da su verovatno i
izmislili nekoliko stvari, ali za Grke je jako karakteristično da pozajmljuju
iz kultura koje susreću i prilagođavaju
sebi i svojim potrebama i ništa
nije bolji primer toga od alfabeta.
Ubuduće, sretaćemo se sa pismenošću u Grčkoj, ali za sada u veoma
maloj meri. Naravno, ono što imamo je
sačuvano na predmetima koji su trajni. To bi bili natpisi
na grnčariji, koji su najraniji, ili na kamenu,
ali inače, siguran sam da su postojali i zapisi na manje trajnim
materijalima – drvenim pločama, verovatno ne još na papiru,
ali ovi bi bili uništeni. Tako da ono čime raspolažemo je sačuvano na grnčariji.
Znamo da je prva kolonija koju su Grci stvorili bila u Napuljskom zalivu na
ostrvu Iskija. Osnovali su koloniju oko
750. i ubrzo potom, osnovana je kolonija i
na istočnoj obali Sicilije, na mestu koje danas zovemo Sirakuza,
i mnoge druge. Tako da su Grci oko 750. godine
počeli da se šire sa grčkog kopna i
uopšte sa Egeja, čak i tako daleko na zapad do Italije
i Sicilije, i ubrzo saznajemo da su u dodiru sa
skoro svakim mestom u Sredozemnom moru. U istom periodu, postoji jasan,
nesumnjiv, orijentalni uticaj na grčku grnčariju i druge predmete koje izrađuju.
Šta znači orijentalni? Misli se pre svega na Tigar i Eufrat, Mesopotamiju,
Siriju, sve te starije civilizacije i mnogo
naprednije civilizacije od Grčke. Grci su u dodiru sa njima
i pozajmljuju njihove stilove, kopiraju stilove, možda su u ranijim vremenima
koristili zanatlije dovedene odande
ili su njihove zanatlije to naučile. Kako god bilo,
nema sumnje da je bilo kontakta, interakcije i uticaja.
Većina uticaja je tih dana išla
u jednom pravcu – od naprednije civilizacije
na Istoku do Grka. Grci su mnogo
učili, pozajmljivali i usvajali. Naravno, to je razdoblje u kome
su Homerovi epovi konačno zapisani jer postoji pismenost
i to im omogućava još veći uticaj
na grčki svet u budućnosti. Sve to se dešava
u isto vreme kada se dešavaju ogromne, temeljne
promene u poljoprivredi, trgovini i načinu ratovanja što će imati značajne političke
posledice, ali ostaviću
tu priču za kasnije. Dopustite mi da se okrenem ka
fenomenu zvanom polis. Reč polis se pojavljuje kod Homera,
ali znači nešto drugo, od onoga što označava kroz veći
deo grčke istorije. Ona označava samo fizičko mesto,
i izgleda da je to citadela, tvrđava koja je
centar gradova nastalih posle bronzanog doba,
nakon propasti mikenskog sveta. Dakle, tako je kod Homera. Međutim, kasnije definicije su
opsežne i široke, i kako idete dalje i
dublje u grčku istoriju, tako tvrdnje postaju sve jače.
Aristotel nam, u svojoj Politici, naravno, govori najviše o ovoj temi
i veoma često je on izvor naših informacija. Ali jedno je jasno i to prilično rano.
Polis nije samo grad-država na isti način kao što
su, recimo, gradovi-države u Mesopotamiji u trećem
milenijumu pre nove ere. Mesta poput Ura ili Kiša, gradova za koje
znamo tamo. Ta mesta su jednostavno bila mesta iz kojih je kralj ili car vladao,
mesta u kojima se nalazila glavna palata njihovog boga, mesto u kojima su službenici obavljali
svoje poslove, to su predstavljali, ništa više od toga.
Ali odmah, veoma rano, možemo čuti Grke kako pričaju o polisu na način
koji se više odnosi na idejno nego na ono što je opipljivo.
Grčki pesnik iz šestog veka, Alkej, napisao je: „Ne čine kuće lepih krovova,
ni kameni zidovi dobro podignuti, ni kanali, ni pristaništa ne čine polis,
već ljudi sposobni da iskoriste prilike koje im se ukažu.“ Ako se vratite u peti vek, u kasni
peti vek, Tukidid u svojoj istoriji ima jednog
od generala koji se obraća ljudima i kaže: „Ljudi čine polis.“
Dakle, moramo da objasnim sebi šta to znači.
Znači li to da mesto gde ovi ljudi žive
nije polis? Da li su to samo muškarci? Vratićemo se tome. Dopustite mi da vam pročitam
nešto kao prelaz ka najpotpunijim iskazima
koji opisuju ulogu polisa. Aristotel u svojoj
Politici kaže: „I dok je čovek najbolja
životinja kada je usavršen, on je isto tako i najgora kada je
odvojen od zakona i pravde.“ Ali, on nam takođe kaže, da se ljudska pravda može naći
samo u polisu jer, kako kaže,
čovek je po prirodi političko biće, životinja
polisa i kao što sam vam rekao, čovek bez polisa po prirodi je
iznad ili ispod kategorije čoveka. To je zato što 547 00:49:12,890 --> 00:49:17,670 samo čovek ima moć govora i sposobnost da razlikuje
dobro od lošeg, i pogrešno od ispravnog. Dodatno,
pošto je rođen naoružan osobinama koje mu dopuštaju da koristi mudrost i
vrlinu, on ih može iskoristiti i za druge svrhe. Stoga, kada je bez vrline,
čovek je najdivljija od svih životinja. Pravda je, sa druge strane,
element polisa. Primena pravde, što znači
odlučivanje o tome šta je pravedno, jeste uređivanje partnerstva
koje čini polis. Čovek ne može živeti bez
polisa, pravda postoji samo u polisu, polis je nešto
više od samog mesta, od samih zidina, od samih brodova, on je neka vrsta
duhovne stvari, čini mi se.
Ali vezano za njegovu veličinu – dozvolite mi da se vratim korak unazad.
Postoji još nešto čime želim da naglasim predstavu
o tome da čovek predstavlja polis, kao suprotnost bilo čega opipljivog.
Kada su Persijanci pokorili grčke gradove u Maloj Aziji,
i kada su došli do primorskog grada Fokeje, Fokejci su mogli da biraju ili da daju
hleb i vodu velikom kralju i postanu podanici
Persijancima – sve što bi morali da rade je da plaćaju porez i
da služe u kraljevoj vojsci, jer on nije
ubijao ljude koje bi pokorio. Fokejci su umesto toga izabrali
da uzmu svoj grad, što će reći, sve ljude u gradu, da ih ukrcaju na brodove,
i odu daleko na zapad i tamo osnuju novi grad.
U stvari, iskrcali su se na francuskoj rivijeri i bilo im je
prilično dobro nakon toga. Ali ovo je odličan primer; smatrali su
da su poneli svoj polis sa sobom jer preselili
čitav grad tamo. Za vreme persijskih ratova,
kada je Temistokle pokušavao da ubedi svoje Grke saborce da
ostanu i da se bore kod Salamine, ali oni su neodlučni,
pa im on kaže – okej, ako nećete da ostanete i da se borite kod Salamine,
svi naši ljudi se već nalaze na brodovima,
mi ćemo okrenuti brodove i otploviti za Italiju,
i osnovati Atinu u Italiji. E pa Spartanci su ih ozbiljno shvatili
i rekli su – okej, ostajemo i borimo se kod
Salamine. Dakle ovakav koncept je bio moguć.
To ipak nije cela priča. Dozvolite mi da se osvrnem na pitanje
fizičke predstave koju bi trebalo da imate kada je reč o polisu.
Sećate se da postoji utvrđenje koje se nalazi na visokom brdu;
akropolj, tako se naziva, polis tamo gore.
Postoji i obradiva zemlja koja ga okružuje, a koja se proteže, tipično, do prirodne ili
veštačke granice. Uobičajeno, planinski venac bi bio
granica između oblasti dva polisa ili
bi to bilo parče vode, jer se kroz Grčku svuda prostire more. Ali kada
to nije slučaj, onda imamo tipičnu savremenu granicu,
kopneni most gde je linija – teoretska linija
povučena preko njega, i sa jedne strane je jedan grad, a sa druge je drugi grad.
Postoji divno arheološko otkriće,
granični kamen u blizini Atine na kome je sa jedne strane napisano
ovo je Atina, ovo nije Megara. A sa druge strane, ovo je Megara, 595 00:53:26,830 --> 00:53:30,480 ovo nije Atina. Tako da postoji i takva vrsta
granice i to je mesto gde lako dolazi do problema. Od trenutka kada polisi
budu nastali oni će trošiti mnogo vremena
u međusobnim sukobima. Uobičajeni razlog za borbu
je nesuglasica oko parčeta zemlje, koje je manje ili više
na granici između njih, i to je, dakle, jedan aspekt
njihovog sveta. A šta je sa pitanjem koliko velike su te stvari? Odgovor iz
perspektive Amerike dvadesetog veka glasio bi – veoma male. Mislim da bi reč „sićušne“ bila prikladna.
Počinjemo sa onim koji je od njih najneobičniji po ovom pitanju.
Najveći polis za koji znamo je Atina. Za razliku od mnogih drugih polisa,
Atina je bila uspešna u preuzimanju kontrole *** celim
regionom kojim je dominirala, regionom Atike. Tako da je svako, od trenutka kada je počela istorija, ko je
živeo na poluostrvu Atika bio Atinjanin,
čak i ako je živeo na selu ili u gradu udaljenom devedeset kilometara;
on je i dalje Atinjanin. On može biti građanin svoje zajednice, može
biti stanovnik Maratona, ali on je takođe i što je mnogo važnije
Atinjanin. Atika otprilike zauzima oko 2.600 kvadratnih kilometara,
rekli su mi da je to približno površina koju zauzima Roud Ajlend,
i to je najveći polis za koji znamo. Postojalo je preko hiljadu polisa.
Neki žele da naduvaju taj broj čak i do
1.500, ali to nije bitno. Govorimo o velikom, zaista
velikom broju njih. Koja im je prosečna veličina? Koji je uobičajeni broj stanovnika?
Aristotel i Platon, obojica su neka vrsta teoretičara polisa,
imali su ideju o pravoj veličini savršenog
polisa. Aristotel je rekao da je prava veličina mesto gde
svi građani, pri tome podrazumeva punoletne građane muškarce,
mogu doći na jedno centralno mesto i čuti govornika
i ispostavlja se da taj broj iznosi oko 5.000 odraslih muškaraca.
Platon, koji je bio matematičar, kao što Aristotel nije,
smatrao je da bi savršeni polis imao 5.040 građana.
Zašto 5.040, možete se zapitati; imamo li matematičare ovde koji
mogu brzo da odgovore na ovo?
Recite mi da li znači isto što i da ima najveću
količinu brojeva koji idu u njega u istom broju? To je odgovor koji sam ja čuo. Da li je tačan?
Okej, dosta sa ovim matematičkih zavrzlamama. Kao što vidite, ja ih ne razumem.
Vidite, ovo je suština. Pričamo o 5.000 odraslih muškaraca.
Za ove momke to je idealan polis.
Atina nije bila idealni polis: bila je velika. Koliko je muškaraca imala
u vreme svog punog procvata? Negde između 40.000 i 50.000. Nemoguće je približnije
odrediti. A onda, ako želite da odredite
koliko je ljudskih bića živelo na Atici, u vreme najvećeg uspona,
govorimo o broju koji je negde između 125.000 i 300.000.
Ali morate razumeti na osnovu ovoga što sam vam već rekao,
da je ovo izuzetno veliki broj i mislim da morate shvatiti
da je većina polisa, a mislimo da ih je bilo oko 1.000
ili više, imala manje od 5.000 odraslih muških građana.
Dakle, hteo sam da vam predočim kako je većina ovih mesta bila mala
kao i da je bilo velikih odstupanja. U redu,
polis od početka, a nikad nije ni prestao da bude
ovo što ću upravo reći, a to je uglavnom poljoprivredna zajednica.
Većina ljudi, i mislim da je razumno pretpostaviti da
je u pitanju vrlo velika većina ljudi, živela je na imanjima
i bavila se poljoprivredom, obezbeđivanjem hrane za sebe i ostatak zajednice. Za razliku od
prastarih bliskoistočnih gradova, ovih gradovi nisu iznikli oko
svetilišta ili pijace, ušća reke kao
u srednjovekovnoj Evropi. Ne, oni su se razvijali kao
što su i Atinjani činili, usred
ravnice, što je dobro mesto za obrađivanje
zemlje, uz visoki akropolj u blizini. Čak i karakteristično mesto za polis
agora, tj. pijaca, koja takođe postaje građanski centar ovih gradova,
i ona se razvija kasnije od polisa.
Ona se pojavljuje jedan vek ili još čak i kasnije
nakon što znamo za postojanje polis, i agora nastaje postepeno. Nikako nemojte da
mislite da je u ovim starim polisima
od kojih je sve i počelo, da je neko nekad rekao – hajde da napravimo polis.
Stvari su se jednostavno desile, oni su prosto iznikli. Lep način da razmišljate o tome –
ovde primer Atine može da nam pomogne da razumemo. Koliko vas je posetilo Atinu?
Podignite ruku. Za vas ostale, kada odete – na severnoj obali – na severnoj padini
Akropolja, iza agore
postoji deo Atine poznat kao Plaka. To je najstarije naseljeno područje Atine,
i tu ćete videti da za razliku od savremenije Atine,
gde su se ulice sekle pod uglom od 90 stepeni,
tamo je haos. Ulice su vijugave i to je zato što su prvobitne ulice pratile
puteljke kojim je stoka išla na ispašu.
Od njih su postali putevi. Želim da naglasim da je u pitanju
prirodni razvoj, a ne nekakav centralni
autoritet koji o svemu odlučuje. Takođe je prilično jasno da neko
vreme po osnivanju polisa nije bilo gradskih zidina.
Oni nisu bili branjeni. Vaša farma nije bila branjena.
Ako imate kuću izvan akropolja kao što bi to bio slučaj,
ona nije bila zaštićena. Šta bi se desilo ukoliko bi grad
bio napadnut? Svi koji bi mogli, potrčali bi na akropolj
da se brane. Tako je bilo u početku.
E sad, postoje grčke tradicije koje Grci
uzimaju zaozbiljno i prema kojima su kraljevi upravljali
tim gradovima od osnivanja i postojali su spiskovi kraljeva sa
njihovim imenima i ponekad pričama koje se odnose na neke od njih. Ja lično mislim
da su postojali ljudi koji su imali titulu vasilevsa, i koji su
bili plemići i koji su bili na poziciji da budu uticajni
i da imaju autoritet u državi, ali mislim da smo već videli,
oni nisu bili kraljevi u orijentalnom smislu i kada jednom
nastane polis, izgleda da nema više kraljeva ni u jednom obliku, ni na koji način,
ili u bilo kakvoj formi. Vrsta vladavine koja nastaje uz polis je
aristokratska republika u kojoj plemići tradicionalno imaju
uticaj i moć unutar zajednice i oni
predstavljaju množinu. Ne postoji jedan pravi kralj. Tipično je da postoji veće aristokrata;
to je skupina koja je bitna. Hesiod, koga vam nisam ranije pominjao,
pesnik za koga mislimo da je živeo oko 700. godine p. n. e.
veoma rano u istoriji polisa, napisao je pesmu „Poslovi i dani“.
Njome savetuje zemljoradnike kako da žive,
ali ona takođe sadrži priču u kojoj Hesiod priča o sebi
i svađi koju je imao sa svojim bratom oko toga ko šta treba da nasledi
od njihovog oca, i on tvrdi da mu je prevarom uskraćeno nasledstvo jer je njegov brat
podmitio sudije. A ko su te sudije? On ih zove
vasilevsima, kraljevima. To bi bile
te aristokratske ličnosti koje znamo iz najranijih dana
polisa. Oni su imali sudsku vlast zahvaljujući svojim tvrdnjama da su
božanskog porekla i svakako, plemićkog porekla
i činjenici da je plemstvo imalo monopol
na znanje o tome šta su običaji zajednice.
I tako se Hesiod žali na njih i naziva ih vasilevsi koji proždiru mito,
pokvarenima, u množini; kraljevima kao kod Homera.
Takodje je interesantno da i u Atini postoji vrlo jasna
tradicija u pogledu toga da su mislili da su nekada i oni imali kraljeve, a smatram da nam mnogo kazuje priča
koju nam prenose o tome kako je okončano kraljevstvo u Atini.
Dozvolite mi da započnem ukazujući na suprotnost za koju mislim da je prilično tipična:
Rimljani su takođe imali kraljeve, mislim da su verovatno imali prave kraljeve
neposredno pre pojavljivanja njihove republike, a njihovo kraljevstvo je doživelo
kraj, po rimskoj priči, i republika ga je nasledila
kada se jedan od kraljeva, poslednji Tarkvinius Superbus (superbus na latinskom znači oholi),
vrlo loše poneo i silovao ćerku
jednog od plemića, Lukreciju. To je izazvalo pobunu
i kraljevina je oborena, i od tada
je reč „kralj“ prokažena reč u rimskoj istoriji. Najbolji primer ovoga imamo kada je Julije Cezar
uspeo da postane gospodar Rima, ali se i dalje ponašao kao da
republika i dalje postoji. Ljudi koji su želeli ili da ga osramote – u stvari
da, mislim da su ljudi koji su želeli da ga osramote puštali
glasine da Cezar želi da se proglasi kraljem.
Latinski prevod reči kralj je rex. I tada je on pokušao da to poništi igrom reči
govoreći: Non sum rex reče Cezar. Ja nisam rex,
ja nisam kralj, ja nisam rex, moje ime je Cezar. U stvari,
on je bio poprilično spreman da postane kralj,
ali nije želeo da koristi tu reč, pošto ona ima tako užasan
prizvuk. Kraljevi su bili despoti, diktatori, silovatelji. Ne želite da budete
jedan od njih. E sad, da pogledamo kakvu priču pričaju Atinjani.
Postojao je kralj Atine. Njegovo ime je bilo Kodros.
Atinjane su napale neprijateljske armije spolja,
i Kodros je izveo svoju vojsku protiv njih. Borio se izvanredno i hrabro, i oterao
neprijatelje sa bojnog polja, ali tokom bitke
on sam je ubijen. Atinjani su ga toliko voleli i
toliko su ga poštovali da su mu ukazali gotovo nečuvenu počast
i sahranili ga na mestu gde je pao
na bojnom polju, i od tada njegovo ime je zauvek praćeno slavom, divljenjem
i odanošću. E pa kakva je sad ovo priča?
Zašto ste se otarasili kraljevstva? Zašto biste želeli da se otarasite kralja? Zaboravio sam
da vam kažem. Zašto su se otarasili kralja?
Zato što su mislili da nikada više neće imati tako dobrog kralja;
pa zašto da se trude? Ma dajte. Ne, mislim da je neko morao da izmisli priču,
ali sećanje na kraljeve nije bilo onakvo kao kod Tarkvinija. Nije reč o surovom despotskom vladaru,
oni nisu imali ništa slično. Ne znamo kako je
došlo do promene i da li – neki ljudi se pitaju, da li su oni zaista ikada
imali kraljeve, ali slika koju želim da vi imate,
jeste da nije u pitanju tradicija. Tradicija je aristokratija; to je ono što
povezujemo sa polisom, i, naravno,
to je bilo prirodno jer se takođe uklapa u svet Ilijade i Odiseje,
o kojem su oni navikli da stalno misle. Mislim da je ovde dobro mesto da se zaustavimo.
Sledeći put, nastaviću priču o širenju
sveta polisa koja dobija oblik kolonizacije.