Tip:
Highlight text to annotate it
X
Kada pričamo o engleskom,
često razmišljamo o njemu kao o pojedinačnom jeziku,
ali šta dijalekti koji se govore u desetinama zemalja širom sveta
imaju zajedničko jedni sa drugima
ili sa Čoserovim delima?
I u kakvoj je vezi bilo koji od njih sa čudnim rečima u „Beovulfu”?
Odgovor je da se, kao i većina jezika,
engleski razvio kroz generacije govornika,
prolazeći kroz značajne promene vremenom.
Kroz poništavanje ovih promena,
možemo da pratimo jezik od današnjeg dana
do njegovih drevnih korena.
Dok moderni engleski deli mnoge slične reči
sa romanskim jezicima koji potiču iz latinskog,
kao što su francuski i španski,
većina ovih reči nije izvorno bila njegov deo.
Umesto toga, one su počele da ulaze u jezik
sa normanskom invazijom na Englesku 1066. godine.
Kada su Normani koji su govorili francuski pokorili Englesku
i postali njena vladajuća klasa,
doneli su svoj govor sa sobom,
dodajući ogromnu količinu francuskog i latinskog vokabulara
engleskom jeziku koji se pre toga govorio na ovom području.
Danas ovaj jezik nazivamo staroengleski.
Ovo je jezik „Beovulfa”.
Verovatno vam ne izgleda poznato,
ali može vam biti prepoznatljiv ako znate nešto nemačkog.
To je zbog toga što staroengleski pripada germanskoj porodici jezika,
koje su na Britanska ostrva u 5. i 6. veku prvi doneli
Angli, Saksonci i Juti.
Germanski dijalekat koji su govorili postaće poznat pod imenom anglo-saksonski.
Vikinški osvajači su od 8. do 11. veka
dodali još pozajmljenica iz staronordijskog u ovu mešavinu.
Može biti teško uvideti korene modernog engleskog
ispod svih reči pozajmljenih
iz francuskog, latinskog, staronordijskog i drugih jezika,
ali nam uporedna lingvistika može pomoći kroz fokusiranje na gramatičku strukturu,
obrasce promene glasova
i određeni osnovni rečnik.
Na primer, posle 6. veka,
nemačke reči koje su počinjale slovom „p” sistematski su se prebacile na glas „pf”,
dok su njihovi staroengleski parnjaci zadržali „p” kao nepromenjeno.
U drugim razgraničavanjima, reči koje imaju glasove „sk” u švedskom
razvile su glas „š” u engleskom.
I dalje postoje neke engleske reči sa glasovima „sk”,
kao „skirt” i „skull”,
ali one su direkne pozajmljenice iz staronordijskog
koje su usvojene posle prelaska „sk” u „š”.
Ovi primeri nam pokazuju da,
kao što su različiti romanski jezici potekli iz latinskog,
engleski, švedski, nemački i mnogi drugi jezici
potekli su iz zajedničkog pretka pod nazivom pragermanski
koji se govorio oko 500. godine pre Hrista.
Pošto ovaj istorijski jezik nikada nije zapisan,
možemo samo da ga rekonstruišemo kroz poređenje njegovih potomaka,
što je moguće zahvaljujući doslednosti ovih promena.
Možemo čak i da koristimo isti proces da bismo otišli korak unazad
i pratili poreklo pragermanskog do jezika koji se naziva praindoevropski,
koji se govorio pre oko 6000 godina
u Pontijskoj stepi, u današnjoj Ukrajini i Rusiji.
Ovo je rekonstruisani predak indoevropske porodice
koji uključuje skoro sve jezike koji su se u prošlosti govorili u Evropi,
kao i u značajnim delovima južne i zapadne Azije.
Iako ovo zahteva malo više rada,
možemo da nađemo iste sistematične sličnosti ili povezanosti
između povezanih reči u različitim indoevropskim granama.
Ako uporedimo engleski sa latinskim,
vidimo da engleski ima „t” na mestu gde latinski ima „d”,
a „f” gde latinski ima „p” na početku reči.
Neki od daljih rođaka engleskog su hindi, persijski i keltski jezici
koji su preseljeni u deo koji je danas poznat kao Britanija.
Sam praindoevropski potekao je iz još starijeg jezika,
ali, nažalost, istorijski i arheološki dokazi
dozvoljavaju nam da stignemo samo do ovog mesta.
Mnoge misterije ostaju van dometa,
kao što je da li postoji veza između indoevropske
i drugih glavnih jezičkih porodica
i prirode jezika koji se govorio u Evropi pre njegovog pojavljivanja.
Međutim, ostaje zapanjujuća činjenica da skoro 3 milijarde ljudi širom sveta,
od kojih mnogi ne mogu da se međusobno razumeju,
ipak koriste iste reči koje je oblikovala istorija duga 6000 godina.