Tip:
Highlight text to annotate it
X
Grad Zero
Uloge:
Hoćete me odvesti u hotel?
Pogledajte. Treba da bude propusnica na ime Varakin.
Šta, nema? Nemoguće.
Najavio sam se, pogledajte još jednom.
Nema propusnice za vas.
Dođavola.
Halo, Varakin je.
Na prijavnici nema propusnice za mene.
Već sam vam to objasnio pre pola sata.
Ja sam Varakin iz moskovske fabrike.
Ovde sam poslovno, u vezi sa klima uređajima.
Vi nas snabdevate klima uređajima.
Dobro, dobro... Čekam.
Haos.
Da, razumem.
Druže Varakin, možete da prođete.
Direktor
Dobar dan.
Ninočka, prvo ovo, dogovorio sam se sa Palom Paličem.
Šta želite?
Izvolite?
Ja sam iz Moskve. Povodom klima uređaja.
Najaviću vas. Pale Paliču, ovde je predstavnik moskovske fabrike.
Pustite ga da uđe.
Uđite, molim.
Slušam vas.
Slušam vas.
Vidite, ja sam iz moskovske fabrike...
Zvao vas je naš direktor.
U vezi sa klima uređajima koje nam vi isporučujete.
Mi vama isporučujemo klima uređaje?
Da, već 15 godina.
Lepo. Šta još želite?
Hteli bismo da promenite zadnji panel.
Zašto?
Radimo u kooperativi.
Promenili smo tehnologiju.
Sad naš panel ne odgovara vašem.
Telefonirali smo vam, slali smo vam šeme...
Tražili ste da pošaljemo čoveka i sve sredimo za tili čas.
I evo me.
Mislim da ćemo to odmah da rešimo. Pozvaću glavnog inženjera.
Nina, Nina, Nina...
Gde li je?
Izvinite,
vaša sekretarica tamo
sedi potpuno gola.
Kako gola?
Pa gola, sasvim gola.
U kom smislu? - Bukvalno.
Bez odeće.
Sedi i kuca. Kao da je sve normalno.
Šta to govorite?
Pale Paliču, zvali su vas iz Gradskog komiteta, traže da se javite.
Imam stranku.
Gola, kažete? - Pogledajte ako mi ne verujete.
Da, stvarno je gola.
Gde smo ono stali? Da, glavni inženjer.
Nonočka, spoji me sa glavnim inženjerom.
Nemamo ga.
Gde je?
Umro je. - Kad?
Pre 8 meseci.
Šta pričaš?
Vidite kako smo loše sreće.
Ninočka, kako je umro?
Udavio se u reci.
Da...
Ovim se stvar komplikuje.
Ovako ćemo:
dođite kod nas za dve nedelje,
ja i glavni inženjer ćemo proučiti to pitanje i sve će se brzo rešiti.
Dogovoreno?
Da, zakazao sam poziv.
Nataša? Smestio sam se, sve je u redu.
Zašto bolestan? Glas mi je normalan.
Danas krećem.
Ne. Nisam uradio.
Ni meni samom ništa nije jasno.
Sve ću ti ispričati kad se vratim. Mnogo je smešno.
Danas polazim, videćemo se.
Dođavola...
Ne treba jelovnik. Odmah ću naručiti, žurim.
Kako hoćete.
Koje čorbe imate?
Boršč ili soljanku? - Imamo soljanku.
Može soljanka.
Onda neko meso, da ne bude masno.
Imamo svež biftek. - Dajte biftek.
Flašu kisele i čaj.
Šta želite za desert? - Ništa, hvala.
Ima taze kolača.
Hvala, ne treba ništa.
Ne možete sad da naručite. Imamo pauzu za 10 minuta.
Vaš čaj i desert.
Kakav desert? Ništa nisam naručio.
Ne brinite, na naš je račun. Mali poklon od našeg kuvara.
Šta je to? - Torta.
Prijatno.
Kuvar je spremio specijalno za vas, mnogo mu se dopadate.
Gleda vas iz kuhinje.
Tako je to, kad se neko nekom dopada. Rodila se simpatija.
Dajte mi račun.
Bar probajte.
Molim vas dajte mi račun!
Samo malo. Inače će naš kuvar izvršiti samoubistvo.
Slušajte...
Dosta tih gluposti!
Niste poznavali Nikolajeva?
Ne.
Nikad ga niste ranije sreli?
Ne, nikad. Prvi put sam u vašem gradu.
Večeras mi polazi voz, pa sam otišao na ručak i
tako je bilo.
Kelner Kurdumov kaže da vas je upozorio
da bi Nikalajev mogao da se ubije ako ne probate tortu.
Da, upozorio me je, ali nisam tome pridavao važnost.
Sve je bilo glupo. Apsurdno.
Kolege opisuju Nikolajeva kao mirnog i stabilnog čoveka,
bio je čIan Kluba trezvenjaka, veliki stručnjak...
Nisam znao šta će ispasti od toga. Naravno da bih pojeo prokletu tortu.
Dobro. Potpišite i možete da idete.
"Zapisano tačno po mojim rečima i pročitao sam. " I potpis.
Zvaćemo vas ako nam budete potrebni.
Kartu za prvi razred do Moskve.
Nema karata.
Nije važno, može i drugi razred. - Nema ni njih.
Gde je šef stanice? - On vam ne može pomoći.
Kuda?
Na najbližu železničku stanicu.
Stigli smo.
Ne smem da vozim dalje. Vidite li znak?
Da okrenem?
Koliko ima do stanice? - Kilometar i po, nema više.
Otići ću peške.
Hvala.
Zdravo. - Dobro veče.
Možete mi reći gde je stanica?
Ovde nema stanice. Imamo naš istorijski muzej.
Ali, rekli su mi da ovde negde ima stanica.
Nikad ovde nije bila stanica, ovo je zatvorena oblast.
Ne želite da vidite muzejsku postavku?
Recite mi kako da stignem do grada? - Nikako.
Autobusi ne dolaze.
A kako ćete vi do grada?
Ja živim ovde, u muzeju.
Ali, ako hitno morate u grad, tu blizu živi jedna dama.
Ponekad svojim kolima uveče odlazi u grad.
Mogu da vidim da li ide večeras.
Budite Ijubazni.
Ana? Ja sam.
Planirate li večeras u grad? Ovde je jedan simpatičan mladić.
Hoćete li da ga povezete?
Hvala.
Sve je sređeno. Pokupiće vas za jedan sat.
Do tada možete da pogledate muzej, karta košta 30 kopejki.
Gde idemo?
Postavka je na dubini od 28 metara.
Jesu li kopali rupu specijalno za muzej?
Ne, naravno. U 19. veku odavde je vađen ugalj.
Radnici su pronašli staru grobnicu.
Ovdašnji trgovac Butov, zaljubljenik u arheologiju,
kupio je svo okolno zemljište,
nastavio sa iskopavanjima i tako je nastao muzej.
Izvolite. Gde bi svetlo?
Najstariji predmeti nađeni na teritoriji našeg grada
datiraju iz vremena pada Troje.
U ovom sarkofagu je sahranjen jedan od trojanskih kraljeva, Dardan.
Čekajte, kako su Trojanci dospeli ovde?
Profesor Rotenberg je dokazao
da je posle pada Troje deo Trojanaca otišao na sever
i da su stigavši ovde,
osnovali svoje prvo naselje na mestu gde se danas nalazi naš grad.
Vidite natpis:
"Dardan, Helenov sin, Prijamov unuk. "
Isti natpis je i na štitu,
koji je Butov otkrio pored sarkofaga.
Idemo dalje.
Naša snaga je u istorijskoj istini
Druga kohorta 14. Marsove legije.
Hoćete da kažete da su to Rimljani?
Savršeno tačno.
Ovo je kohorta o čijem je nestanku na putu iz Britanije prema Kavkazu
komandant legije, Titrubije, obavestio Nerona.
Ostatke kohorte je pronašao Butov
prilikom iskopavanja drugog okna.
Kakva besmislica. Rimljani nikad nisu stizali do teritorije SSSR-a.
Portrete je izvajao naš umetnik Igor Rumin
po metodu profesora Gerasimova.
Da nastavimo obilazak.
Atilin krevet, na kom je hunski vođa silovao
vizigotsku kraljicu pred očima svojih hordi.
Profesor Rotenberg je otkrio ostatke sperme.
Tako je došao do formule DNK,
stavio podatke u kompjuter i stvorio apsolutno verodostojni izgled Atile.
Ovo su prvi Ijudi koji su igrali rokenrol u našem gradu.
Nikolaj Smorodinov, sekretar gradskog Komsomola,
koji ih je isključio iz redova komsomolaca.
Ovo je pištolj Petera Urulova, koji je ubio Dimitrija Lažnog.
Evo glave samozvanog cara.
A odakle vam glava?
Posle pogibije Lažnog Dimitrija, Marina Mnišek je naredila doktoru Ismailu
da balsamuje glavu njenog muža.
Njen Ijubavnik, ataman Zarutski,
izgubio je glavu na kartama od poljskog ulana Biletskog.
Tokom opsade Kremlja, Minin i Požarski
su ubili Biletskog,
i glava je dospela u ruke Fjodora Kuzminova, strelca iz našeg grada.
Njega nema ovde.
Hajdemo dalje.
Ovde vidite kijevskog kneza Vladimira
u momentu kad donosi istorijsku odluku o uvođenju hrišćanstva u Rusiju.
Čuveni *** zaverenik, takođe iz našeg grada, Nikifor Petrov.
Carskoj ohrani ga je prijavio vođa tajne organizacije, provokator Mazepa.
Umro je u logoru. A ovo je lično Mazepa.
I njegova Ijubavnica, glumica i pevačica, gospođa N.
Monah Iliija, špijun mađarskog kralja Bele IV u Rusiji.
Još jedan predstavnik našeg grada, drug Burtsev,
šef hotela "Firenca" u Moskvi.
1818. tu su anarhisti održali svoju konferenciju.
Tu vidite druga Burtseva. Ulazi na vrata sa jastukom.
Na konferenciji je učestvovao i Baćka Mahno.
On je razgovarao sa komandirom jevrejske pobunjeničke čete, Avramom Šnajderom.
Levo od njega je čuveni Gavruša,
komandir "Crne stotine",
koji je rekao da bi raskomadao sopstvenu majku i oca ako bi mu Baćka to naredio.
Prvi stahanovac našeg grada, Jegor Bikov.
Ovde vidite kuću radnika na železnici Porfirija Kuridzea.
U toj kući je Josif Staljin posle bega iz zatvora,
1904. godine, proveo jednu noć u našem gradu.
U zoru je održao zdravicu:
"Skoro će svanuti. Skoro će se sunce dići. To sunce će sijati za nas. "
Zinovij Pješkov, usvojeni sin Gorkog i rođeni brat Sverdlova,
francuski ambasador u Kini 30-ih godina.
A ko je ovo?
Predsednik našeg udruženja pisaca,
Vasilij Čugunov u svojoj dači.
Počeo je kao pesnik.
U Martu 1938. u "Ogonjoku" je objavio svoju prvu pesmu.
"Prigovor naroda".
Sjaje bajoneti, u sudnici Oktobra.
Sudije pred nama i teške reči tužioca.
Koliko ste od Nemaca uzeli da prodate rođenu zemlju?
Bes u očima sevne i ugasi se, a optuženi ne smeju da gledaju u narod.
Da, mešali smo staklo u maslac. Da, ja naredih da ubiju Gorkog.
Uzimah novac za špijunažu. Teror, izdaja, otrov.
Sede oni kao uhvaćene zveri i govore jedan za drugim.
Černov, Jagoda, Rozengolc, Buharin.
Sa njih nestaju Ijudska lica,
lica čudovišta, đavolska lica
pred sobom vidiš ti.
1949. Čugunov je optužen za kosmopolitizam
u njegovom istorijskom romanu "Kukelbekerovi okovi".
1956. je rehabilitovan.
Prvi predsednik našeg Revolucionarnog komiteta
koji je učestvovao u ubistvu carske porodice, Mihail Zverev.
Vidite ga tokom izgradnje Belomorsko-baltičkog kanala, u susretu
sa rukovodiocima projekta.
On je sa harmonikom, levo od načelnika Gulaga, druga Bergmana.
Tokom tog susreta, rukovodilac projekta, šef KGB-a Jagoda, je rekao:
"Radni logori su pionirski koraci u kulturnom osvajanju
naših dalekih oblasti. "
Ovo je još jedan od naših sugrađana, akademik Fomin,
koji je 1934. razmatrao sa drugovima Hruščovom i Kaganovičem
projekat izgradnje zgrade Ministarstva teške industrije na Crvenom trgu.
Major Sokolov je takođe rođen u našem gradu.
U septembru 1942. iz vazduha je branio anglo-američki konvoj.
Borio se protiv 10 nemačkih lovaca. Uništio je 6 od njih
i smrtno ranjen spustio svoj avion južno od Špicberga.
Antonina Petuhova, naša Martiška.
Ona je prva iz našeg grada uhapšena
tokom Festivala omladine u Moskvi 1957.
zbog veza sa strancima.
Delo našeg vajara Troickog pod nazivom "Snovi".
Izvolite.
Čudno. Gde je Ana?
Ne razumem. Obično je vrlo tačna.
Možda se predomislila.
Ništa zato, možete ovde da prenoćite.
Gde to ovde?
Naš električar živi blizu i oni imaju veliku kuću.
Prenoćite kod njih i ujutru možete autobusom u grad.
Možda mogu odmah da odem? - Ne, sada nije moguće.
Ima 15 kilometara do autoputa.
Hajdemo, praviću vam društvo i urediti noćenje.
Služite se. - Hvala.
Otkud vi u našem kraju? Jeste li turista?
Ne.
Izvolite. - Hvala.
Molio sam taksistu da me odveze do najbliže stanice i on me je doveo ovde.
Nema kod nas nikakve stanice! Ima stanica u Perebrodinu,
a mi smo Perebrodovo, pa je taksista pobrkao.
Je li taksista bio mlad?
Zdravo. Da, mlad.
To je uobičajeno.
Stavila si krompire! Verovatno su već izgoreli.
Idem.
Hoćete li nešto da popijete? - Ne, hvala. Ne pijem.
Domaća.
Nikad nećete otići iz našeg grada.
Šta?
Nikad nećete otići odavde.
Umrećete 2015. godine i sahraniće vas na gradskom groblju.
Vidim vaš grob i spomenik.
Na njemu piše "Varakin Aleksej Mihailovič
1945.-2015.
našem voljenom ocu od ćerki Julije, Nataše, Tamare i Zinaide. "
Odlična je!
Šta ti radiš ovde? Idi na spavanje!
Deset je sati, a ti sediš tu!
Laku noć.
Laku noć.
Miša, ne zaboravi da opereš zube.
Onda, za naš susret!
Izvinite...
Gde mogu da legnem?
Kako, već idete u krevet?
Izvinite, jako sam umoran.
Ali, niste ništa jeli. Uzmite bar krompir, iz naše je bašte.
Hvala, sit sam. Prosto sam jako umoran.
Odvešću vas. - Hvala.
Izvolite peškir. Raskomotite se. - Hvala.
Ko je to? - Ne znamo.
Kad smo kupili kuću Viktor ju je pronašao na tavanu i okačio tu.
Laku noć.
Laku noć.
Izvinite.
Došla je po vas.
Ja sam Ana. Izvinite što nisam mogla da dođem po vas u muzej, pukla mi je guma.
Ako se niste predomislili, mogu sad da vas odvezem u grad.
Izvinite, možete li da me odvezete u Perebrodino?
Hoćete na stanicu?
Da, treba da stignem u Moskvu.
U Perebrodinu staju dva voza, iz Adlera i iz Tbilisija.
U redu.
Zašto ste rastrojeni?
Rastrojen? Nisam.
Više sam iznenađen.
Recite, je li vam neko nekad predviđao budućnost?
Meni? Ne.
Ali sam čitala da je francuski lekar Nostradamus
u 16. veku predvideo pojavu Hitlera.
Neko nas prati.
Daju nam znak da stanemo.
Drug Varakin?
Da.
Molim vas da pređete u naša kola.
Dobili smo nove informacije. Moramo da razjasnimo neke stvari.
Je li vam ovo poznato?
To sam ja.
Savršeno tačno.
Fotografija je pronađena u papirima pokojnog kuvara Nikolajeva.
Otkud mu to?
To i nas interesuje.
Rekli ste mi da nikad niste upoznali kuvara.
Ne. Nikad.
Kako onda ovo objašnjavate:
"Mom dragom ocu od Mahmuda"?
Šta?
To znači da ste vi kuvarov sin Mahmud.
Gluposti.
Kakav sin, kakav Mahmud?
Ekspertiza je pokazala identičnost vašeg rukopisa i onog na fotografiji.
Imamo zvanični dokument.
Čujte, to je neki nesporazum.
Nikad nisam video kuvara.
Moj otac je Varakin Mihail...
Aleksejevič.
Nikad nije bio kuvar.
On je inženjer!
Kako objašnjavate da je fotografija sa vašim rukopisom nađena kod Nikolajeva?
Ne znam.
Možda ste ipak ranije sreli kuvara?
Nikad. Kunem se. Nikad!
Morate mi potpisati da nećete napuštati grad.
Kako to? To je neka greška.
Ne brinite. Sve će se rešiti.
Moram u Moskvu!
Morate mi potpisati da nećete napuštati grad.
Posle se možete žaliti na moje postupke.
Varakin Aleksej Mihailovič? - Da.
Ovde javni tužilac. - Ko?
Gradski tužilac. Siđite dole, čekaju vas kola.
Dobar dan, Alekseje Mihailoviču. - Dobar dan.
Izvolite. - Hvala.
Upoznat sam sa slučajem povodom koga ste želeli da me vidite.
Neobičan slučaj.
U pitanju je neki nesporazum.
Ništa nemam sa tom nezgodom, slučajno sam se tamo zatekao.
Moram hitno u Moskvu.
Alekseje Mihailoviču,
jeste li nekad poželeli da izvršite zločin?
Zašto?
Tek tako.
Da uradite nešto protivzakonito.
Ne znam, recimo da ukradete magnetofon?
Da napadnete policajca?
Zašto bih napao policajca?
To je samo primer.
Zamislite...
Ja, tužilac,
maštam o tome da izvršim zločin.
Ceo život kažnjavam zločince,
a u duši im zavidim.
Paradoks,
dostojan opisa u romanu.
Zar ne bi bilo sjajno učiniti nešto ludo?
Nešto što niko od vas ne očekuje.
Dobro, vratimo se našem slučaju.
Želite da vam dozvolim da se vratite u Moskvu? - Da!
Alekseje Mihailoviču, zar vam se ne čini
da niste bili svedok samoubistva,
nego ubistva?
Molim? - Ubistva.
Ali, video sam kako se ubio.
Stvar je u tome što vi to niste videli.
Setite se kako se sve odigralo.
Vaš čaj i desert.
Kakav desert? Ništa nisam naručio.
Ne brinite, na naš je račun. Mali poklon od našeg kuvara.
Šta je to?
Torta.
Stop! Zašto su svirali džez?
Ne znam. Možda su imali probu.
U restoranu "Dnjepar" nema džez orkestra niti ga je ikad bilo.
Ali, oni su svirali.
Možda su se samo pretvarali da sviraju? A čula se gramofonska ploča.
Ali zašto?
Da bi vas sprečili da čujete pucanj
koji je u tom trenutku ispaljen u kuhinji.
Prvi pucanj u ovoj priči.
Ne razumem.
Čak i ako su ubili Nikolajeva,
čemu ta predstava?
Ja ne kažem da je ubijen. To je tek jedna verzija.
Istina, ta priča deluje malo verovatno
za jedno planirano ubistvo.
Ali, možda je to ubicama i bio cilj?
Hteli su da ubede vas, čoveka sa strane,
da ste bili svedok samoubistva.
I uspeli su u tome.
Nikolaje Ivanoviču,
moram da odem u Moskvu.
Vidim da vi ne shvatate koliko je ozbiljan slučaj Nikolajev.
Radi se o državnom interesu.
Od vremena invazije mongolskih Tatara
osnovna ideja koja nas sve ujedinjuje,
ideja kojoj su služila tolika pokolenja naših predaka, je ideja državnosti.
Moćna, velika država je ideal
za koji je *** čovek spreman da pati,
spreman na svako odricanje, spreman da da svoj život.
To je iracionalna ideja.
To nije ona pragmatična evropska težnja da se izvuče najveća korist za sebe.
To je ideja ruskog duha,
koji podčinjava i rastvara vašu i moju individualnost,
ali nam umesto toga daje sto puta više.
Osećanje pripadanja velikom organizmu
daje osećanje duhovnosti, snage i besmrtnosti.
Zapad je uvek težio da kompromituje našu ideju državnosti.
Ali, najveća opasnost za našu ideju ne leži u zapadu nego u nama samima.
Mi sami prihvatamo bezbrojne, pomodne sitne ideje sa zapada,
postajući zarobljeni u njihovoj jasnoj praktičnosti i racionalnosti.
I ne shvatamo da je baš u njima skrivena razorna sila uništenja.
Ali, neka.
Naša ideja na kraju će pobediti.
Pogledajte i sami, sve naše revolucije,
u krajnjem ishodu, nisu vodile rušenju,
već ka čuvanju i jačanju države.
I tako će uvek biti.
Malo je tih koji shvataju da je ovo jedan
od najkritičnijih momenata naše istorije.
I da slučaj kuvara Nikolajeva,
jednostavan na prvi pogled,
ima neverovatno duboko značenje.
Zato, Alekseje Mihailoviču,
vi ne možete da odete iz grada.
Šta treba da radim?
Ništa.
Samo jednu stvar. Ako vas neko pita,
ne poričite da ste kuvarov sin.
Mahmud.
Varakin?
Želite li da se malo provedete? - Molim?
Moja drugarica i ja se ubismo od dosade, pa sam mislila da želite malo zabave.
Ko ste vi?
Mi ćemo napraviti peljmene, a vi donesite vino.
Čujte, dosta sa tim manguplukom!
Kako hoćeš.
Ko je?
Došla sam poslom.
Želi da vas vidi pisac Vasilij Nikolajevič Čugunov.
Zašto?
To je veoma važno za vas, imam kola i možemo odmah da krenemo.
Nikud ne idem.
Molim vas.
Reč je o vašem ocu Nikolajevu.
Aleksej Mihailovič? - Da.
Drago mi je što sam vas upoznao. Ja sam Čugunov.
Izvolite.
Znam da ste bili svedok samoubistva kuvara Nikolajeva.
Stvar je u tome da je Nikolajev bio prvi koji je igrao rokenrol u našem gradu.
To se desilo u Palati kulture,
18. maja 1957.
Pogledajte.
Za mlade Ijude to je bilo neobično veče.
Znate, okupili su se, plesali, zabavljali se.
Do danas je ostalo nejasno kako se tamo našao Nikolajev.
Imao je skoro 27 godina, bio je poručnik...
Kako god, bio je tamo.
Gledajte sad, Nikolajev prolazi kroz salu.
Gledajte, sad će da počne.
Evo, vidite, odjednom prestaje valcer i čuje se rokenrol.
Vidite kako su svi zbunjeni. Do danas se ne zna ko je zamenio ploče.
Sad gledajte šta radi Nikolajev.
Bio je to veliki skandal.
Naš grad nije video tako nešto još od štrajka anarhista.
A sad obratite pažnju na ovog mladog čoveka.
Sekretar Komsomolskog komiteta u našem gradu, Nikolaj Smorodinov.
Sledećeg dana je isključio Nikolajeva i njegovu partnerku iz Komsomola.
Nikolajev je bio najuren iz policije, a Lida Šulakova iz Medicinske škole.
Pokušala je samoubistvo popivši esenciju.
Spasena je, ali grlo joj je bilo spaljeno i od tada nije mogla da govori.
Nikolajev se zaposlio u menzi, zatim u restoranu,
smirio se.
Ali, ja sam znao da će pre ili kasnije uraditi nešto čudno i bio sam u pravu.
Napraviti takav spektakl od sopstvene smrti!
Jedino je on bio sposoban za tako nešto.
Znate li da javni tužilac misli da su Nikolajeva ubili?
A znate li vi da je naš tužilac
isti onaj Smorodinov,
koji je isključio Šulakovu i Nikolajeva iz Komsomola?
Sve je to jako interesantno, ali...
Ne shvatam kakve ja veze imam sa tim?
Zbog toga što će danas u našem gradu biti
otvoren klub poklonika rokenrola i nosiće ime Nikolajeva.
Želeo bih da dođete na otvaranje i kažete nekoliko reči.
Ja?
Zašto baš ja?
Vi ste sin Nikolajeva.
Onda, hoćemo li na pozornicu? Vreme je.
Dobro veče, Ivane Filipoviču. Hvala što ste došli.
Dobro veče, Nikolaje Ivanoviču.
Hoćete li nastupiti?
A šta mogu?
To je glupost!
Šta mogu da kažem o čoveku koga nisam poznavao?
Kažite par reči. Šta se inače govori u tim slučajevima.
Da je bio dobar čovek i slično.
Moram da govorim o njemu kao o svom ocu.
Alekseje Mihailoviču.
Alekseje Mihailoviču, čekamo vas!
Prijatelji! Danas se u našem gradu otvara klub Ijubitelja rokenrola!
Ovo je još jedna velika pobeda demokratije!
Kroz epohe staljinizma, voluntarizma, subjektivizma, zastoja,
izražavali smo strastvenu želju da igramo onako kako želimo!
Prijatelji, prvi koji je zaigrao rokenrol
u našem gradu bio je kuvar Nikolajev.
Uvek je teško biti prvi.
Ali, za prvim dolazi drugi.
I to je veličanstvena logika istorijskog progresa, koji je nemoguće zaustaviti!
Dozvolite mi da dam reč sinu kuvara Nikolajeva.
Drugovi,
dužan sam da vam iskreno kažem da nisam dobro poznavao tog izuzetnog čoveka.
Tako se desilo da smo se retko viđali.
Jedan jedini put.
Bio je jako dobar čovek. I dobar kuvar.
Jeo sam njegovu soljanku i biftek i uopšte nisu bili loši.
Igrate li rokenrol?
Šta da vam kažem? Ranije sam igrao, dok sam studirao tehniku.
Zaigraj!
Zaista, zaigrajte!
Igrajte svi!
Molim za tišinu.
Nikad!
On nikad ne bi mogao da izvrši samoubistvo!
Nije imao petlju!
Sad gledajte kako se to radi.
Dobro veče. Tražimo Varakina.
Ja sam. - Možemo li da uđemo?
Izvolite.
Sedite.
Zovem se Lida Šulakova,
a ovo je moj sin. Misli na mene.
Šta vam treba?
Ja sam Lida Šulakova,
koja je plesala
rokenrol sa Nikolajevom.
Zbog toga sam bila isključena
iz Medicinske škole.
Popila sam esenciju i izgubila glas.
Da, sećam se. Čugunov mi je pričao o vama.
Kod mene je ostalo nekoliko Nikolajevljevih ličnih stvari
koje su mi veoma drage.
Ali, želim da ih poklonim vama.
Hvala.
Znate, ako su vam ove stvari toliko drage,
možda treba da ih zadržite?
Hvala vam što ste kao on.
Sačuvali ste naše ideale.
Želim da plešem sa vama.
Dobro veče.
Zdravo.
Ovo je Varakin Aleksej Mihailovič.
Drago mi je. Ja sam Ivanov Stepan Filipovič.
Naš predsednik opštine.
Ovo je Lida Šulakova. Lično.
Baš mi je milo.
Odavno sam želeo da vas upoznam.
Hvala vam što ste došli, što ste pomogli.
Slučaj još nije zatvoren, Stepane Filipoviču.
Da, istina. Mnogo toga ostaje da se uradi.
Ali ima promena, a to je najvažnije.
Sama činjenica da je rokenrol
rehabilitovan ima veliko političko značenje.
Ne smemo tu da stanemo, Stepane Filipoviču. - I ne stajemo, Vasilij.
Izvolite. - Hvala.
O, heroj dana! Zašto si došao?
Došao sam poslom kod Alekseja Mihailoviča. - Ako je poslom, onda uđi.
Kako si mogao onako da se obrukaš, Nikolaje?
Mitja, pojačaj malo.
Upropastićete Rusiju! - Vi ćete je upropastiti! - Dosta!
Dosta.
Koliko planirate da ostanete, Alekseje Mihailoviču? - Znate, ja moram u Moskvu.
Da li biste mogli da mi pomognete da odem? - Sad ne možete da odete.
Slušajte, Stepane Filipoviču,
hteo bih da sa vama razgovaram nasamo. Veoma je važno.
Izvolite, stojim vam na usluzi.
Možemo li da razgovaramo odmah? - Spreman sam.
A da onda izađemo u hodnik?
Dobro veče. - O, zdravo Pavel.
Alekseje Mihailoviču,
prolazeći hodnikom video sam devojke pred vašim vratima.
Pozvao sam ih.
Hvala. Zdravo!
Zvale smo vas. Sećate se? Napravile smo peljmene i donele pivo.
Peljmeni su dobri.
Kako si mogao da se osramotiš, Nikolaje? - Ostavi me na miru.
Onda, da popijemo pivo.
Dozvolite.
Za progres! - Ja neću da pijem. - Zašto?
Za to neću da pijem. - Dođavola s njim.
Nećeš da piješ za progres? Pij onda za svoju mamu!
Za mamu ću da popijem.
A šta ćemo sa peljmenima? Nemamo tanjire.
Evo kašike. Uzmite je i jedite pravo iz lonca.
Alekseje Mihailoviču, došle smo poslom.
Tamara želi da promeni svoj stan za stan u Tbilisiju.
Hoćete li pomoći?
Ne, tu mora da bude trojna razmena. Niko neće da menja direktno.
Nećemo pustiti Tamaru da ode u Tbilisi.
Potrebne su nam takve lepotice!
Ozbiljno, vidim da ste deputat.
Sad nisam deputat nego samo zaljubljen muškarac.
O, odmah se zaljubio.
Stepane Filipoviču, kad već pričamo o poslovima, nemamo glavnog inženjera.
Želele bismo da vam nešto otpevamo.
Ja ću da pevam. - Ne prenagljuj.
Ne, odličan je pevač.
Sokolovljev hor u Jaru, nekad je bio slavan.
Zvuk Sokolovljeve gitare još zvoni u mojim ušima.
Pare, pare, svuda su pare, svuda su pare, gospodo.
Ali bez para život je težak i ne vodi nikuda.
Zdravo. - Zdravo.
Mogu li da vam se pridružim? - A ko ste vi?
Živimo u susednoj sobi. Prevoznici iz Kijeva.
Čuli smo da pevate i rešili da pogledamo.
Dobro ste uradili.
Imamo piva. A odakle ste vi?
Mi smo ovdašnji. Ja sam predsednik opštine,
ovo je naš gradski tužilac, ovo je direktor fabrike,
a ovo je Čugunov, predsednik lokalnog...
Kako ono bi? - Pis...
Pisci. - Da, Udruženje pisaca.
Dakle, svi ste odavde. - Varakin nije naš. - A, da!
Varakin Aleksej Mihailovič je sin kuvara Nikolajeva.
Veoma prijatno društvo.
Hoćete li da slušate ili nećete? Mi pevamo, a vi razgovarate!
Pevaš bez veze.
Onda pevajte sami. - Stani, Nikolaj.
Ti tamo. Pevaj!
Zašto da pevamo? lonako ne slušate?
Koju pesmu biste želeli da čujete Alekseje Mihailoviču?
Ja?
Noć je svetla,
*** rekom mesec tiho sija
i srebrno blistaju plavi talasi.
Šuma tamna u tišini,
smaragdno bojenih grana,
ne čuje se mili poj slavuja.
Pod mesecom se rascvetali plavi cvetovi,
u mom srcu snove probudili.
U ovoj noći punoj mesečine, mili druže, nežni druže,
budi voljen kao pre i ne zaboravi me.
Hajdemo do hrasta.
Alekseje Mihailoviču, kod nas ima stablo hrasta
pod kojim je sedeo lično Dimitrije Donski.
Tako je, hajdemo.
Ovo stablo hrasta je staro 1200 godina.
U prehrišćansko vreme to drvo je smatrano svetim.
Onaj ko bi odlomio njegovu granu postajao bi vođa plemena.
Ali, da bi sačuvao svoju vlast, taj čovek je morao da čuva stablo.
Naravno, pre ili kasnije, neko drugi bi ga ubio,
odlomio granu i postao novi vođa.
U civilizovanijem vremenu taj običaj je izgubio svoje značenje,
ali Dimitrije Donski, a kasnije i Ivan Grozni,
nekad su dolazili ovde i lomili grane sa našeg hrasta.
Posle 1917. godine drvo je stavljeno pod zaštitu države.
Mogu li da uzmem grančicu za uspomenu?
Ne, nije dozvoljeno.
Samo jednu najmanju...
Pusti je da odlomi.
Ako Opština dozvoljava...
Dođavola!
Sasvim je truo. - Mora da se zaliva.
Pa, pošto se slomio, svi mogu da uzmu.
Ova je dobra.
Mogu li da uzmem jednu za brata?
Bežite.
Šta?
Bežite, kažem vam.
Gde?
Kraj