Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Mile Živković Lektor: Ivana Korom
Kao neko ko se zalaže za raznovrsnost,
tokom godina me je pogađalo
kako neki ljudi
sa velikim izazovima
kao da iz njih vuku snagu,
i čuo sam popularnu mudrost
da to ima veze sa iznalaženjem smisla.
Dugo vremena,
mislio sam da je smisao tamo,
neka velika istina koja čeka otkriće.
Ali tokom vremena, shvatio sam
da je istina nebitna.
Mi to zovemo nalaženjem smisla
ali je bolje da to zovemo stvaranjem smisla.
Moja poslednja knjiga je bila o tome
kako porodice uspevaju da se izbore sa raznim vrstama
zahtevnog ili neobičnog potomstva,
i jedna od majki koju sam intervjuisao,
koja je imala dvoje dece sa višestrukim i teškim invaliditetima,
rekla mi je: "Ljudi nam uvek daju
male izreke poput:
'Bog nam ne daje više od onoga sa čime možemo da se izborimo,'
ali deca poput naše
nisu predodređena kao dar.
Ona su dar jer smo mi to odabrali."
Te odabire pravimo celog života.
Kada sam bio u drugom razredu,
Bobi Finkl je imao rođendansku žurku
i pozvao je sve u razredu osim mene.
Moja majka je pretpostavila da je u pitanju
neka greška, i pozvala je gđu Finkl
koja je rekla da se nisam sviđao Bobiju
i da me nije želeo na žurci.
Tog dana, majka me je odvela u zoo vrt
i na sladoled sa topljenom čokoladom.
Kada sam bio u sedmom razredu,
jedan klinac u busu za školu
mi je dao nadimak "Persa"
kao skraćenicu za moju pojavu,
i on i njegova grupa bi ponekad
skandirali taj naziv
celom vožnjom do škole,
45 minuta do tamo i 45 nazad,
"Persa! Persa! Persa! Persa!"
Kada sam bio u osmom razredu,
naš profesor biologije nam je rekao
da svi muškarci homoseksualci
dobijaju nemogućnost zadržavanja fekalija
zbog povreda nanešenih analnom sfinkteru.
Srednju školu sam završio
a da nisam nikad otišao u menzu,
gde bih seo sa devojčicama
i smejali bi mi se zbog toga,
ili bih seo s dečacima
i smejali bi mi se jer sam dečak
koji bi trebalo da sedi sa devojčicama.
To detinjstvo sam preživeo kroz mešavinu
izbegavanja i izdržljivosti.
Tada nisam znao,
a sada znam,
da izbegavanje i izdržljivost
mogu da budu početak stvaranja smisla.
Nakon što ste smisao stvorili,
morate ga integrisati
u novi identitet.
Morate uzeti traume i načiniti ih delom
toga što ste postali
i morate da oblikujete najgore događaje u životu
u priču o trijumfu,
pokazujući boljeg sebe
kao odgovor na stvari koje bole.
Jedna od majki koje sam intervjuisao
dok sam radio na svojoj knjizi
bila je silovana kao adolescentkinja
i nakon silovanja je dobila dete,
što je uništilo sve njene planove za karijeru
i oštetilo sve njene emotivne veze.
Ali kada sam je upoznao, imala je 50 godina,
i pitao sam je:
"Da li često misliš o čoveku koji te je silovao?"
I ona je rekla: "O njemu sam mislila s besom,
ali sada samo sa žaljenjem."
Mislio sam da to kaže jer je on bio
toliko necivilizovan da uradi tu groznu stvar.
I rekao sam: "Sa sažaljenjem?"
Ona je rekla: "Da,
jer ima predivnu ćerku
i dvoje predivnih unuka
i ne zna to, a ja znam.
Ispostavlja se da sam ja srećna."
Sa nekim od naših borbi smo rođeni:
naš pol, seksualnost, rasa, invaliditet.
Neke su stvari koje nam se dese:
to što ste politički zatvorenik, žrtva silovanja,
neko ko je preživeo Katrinu.
Identitet znači ulazak u zajednicu
kako biste iz nje izvukli snagu,
i dali snagu.
To znači menjanje "i" sa "ali" -
ne: "Ovde sam, ali imam rak",
nego: "Imam rak i ovde sam".
Kada se stidimo,
ne možemo da ispričamo naše priče,
a priče su osnova identiteta.
Stvarajte smisao, gradite identitet,
stvarajte smisao, gradite identitet.
To je postala moja mantra.
Stvaranje smisla je menjanje sebe.
Građenje identiteta znači menjanje sveta.
Svi mi sa žigosanim identitetima
se svaki dan suočavamo sa ovim pitanjem:
koliko se prilagoditi društvu
kroz ograničavanje sebe,
i koliko prekoračiti granice onoga
što podrazumeva opravdan život?
Stvaranje značenja i građenje identiteta
ne ispravlja pogrešno.
Samo čini pogrešno neprocenjivim.
U januaru ove godine,
išao sam u Mjanmar da intervjuišem političke zatvorenike,
i iznenadio sam se što su manje ogorčeni
nego što sam očekivao.
Većina njih je svesno počinila
zločine koji su ih doveli u zatvor,
i ušetali su uzdignute glave,
i izašli su uzdignute glave
mnogo godina kasnije.
Dr Ma Tida, vodeća aktivistkinja za prava ljudi
koja je skoro umrla u zatvoru
i provela puno godina u samici,
rekla je da je bila zahvalna svojim tamničarima
za vreme koje je imala da razmisli,
za mudrost koju je dobila,
za priliku da usavrši svoje veštine meditacije.
Tražila je smisao
i prošla kroz agoniju do ključnog identiteta.
Ali ako su ljudi koje sam susretao
bili manje ogorčeni nego što sam očekivao
u vezi sa boravkom u zatvoru,
takođe su bili manje uzbuđeni
zbog procesa reformisanja koji se dešavao
u njihovoj zemlji.
Ma Tida je rekla:
"Mi Burmanci smo čuveni
po velikoj gracioznosti pod pritiskom,
ali takođe nosimo žalost ispod glamura,"
rekla je, "i činjenica da su se desila
ova pomeranja i promene
ne briše stalne probleme
u našem društvu
na koje smo dobro navikli
tokom boravka u zatvoru."
Razumeo sam da je rekla
da ustupci daju samo malo humanosti,
gde je potrebna potpuna humanost,
da mrvice nisu isto
što i mesto za stolom,
što znači da možete stvoriti smisao
i izgraditi identitet i opet biti potpuno ludi.
Nikad me nisu silovali
i nikada nisam bio u bilo čemu što je i blizu
burmanskog zatvora,
ali kao gej Amerikanac,
iskusio sam predrasude i čak i mržnju,
i stvarao sam smisao i gradio identitet,
što je potez koji sam naučio od ljudi
koji su iskusili daleko veću oskudicu
od onoga što sam ja proživeo.
U mojoj ranoj mladosti,
išao sam do ekstrema da pokušam da budem strejt.
Upisao sam se na nešto što se zvalo
seksualna terapija surogatom,
gde su osobe koje je trebalo da zovem doktorima
prepisivale ono što je trebalo da zovem vežbama
sa ženama koje je trebalo da zovem surogatima,
koje nisu zapravo bile prostituke,
ali koje nisu zapravo bile ništa drugo.
(Smeh)
Moja omiljena je bila
plavuša sa dalekog juga
koja mi je na kraju priznala
da je zapravo bila nekrofil
i da je s tim poslom počela nakon što je upala u nevolju
u mrtvačnici.
(Smeh)
Ova iskustva su mi na kraju dozvolila da imam
neke zdrave fizičke veze sa ženama,
za šta sam zahvalan,
ali sam bio u sukobu sa sobom,
i napravio sam ogromne rane mojoj psihi.
Ne tražimo bolna iskustva
koja klešu naše identitete,
već tražimo svoje identitete
uprkos bolnim iskustvima.
Ne možemo trpeti besmislenu patnju,
ali možemo izdržati velik bol
ako verujemo da ima svrhu.
Lakoća na nas ostavlja slabiji utisak
nego patnja.
Mogli smo biti mi sa svim zadovoljstvima,
ali ne bez nesreća
koje pokreću našu potragu za smislom.
"Stoga, nalazim zadovoljstvo u slabostima", napisao je
Sveti Pavle u Drugoj poslanici Korinćanima,
"jer kada sam slab, onda sam jak."
1988, otišao sam u Moskvu
da bih intervjuisao umetnike sovjetskog podzemlja
i očekivao sam da njihova dela budu
disidentska i politička.
Ali radikalizam u njihovim delima zapravo je počivao
u ponovnom stavljanju humanosti u društvo
koje je uništavalo samu humanost,
kao što rusko društvo, u nekom smislu
sada ponovo radi.
Jedan od umetnika koje sam sreo mi je rekao:
"Nisu nas obučavali da budemo umetnici, već anđeli."
1991, vratio sam se da vidim umetnike
o kojima sam pisao,
i bio sam s njima tokom puča
koji je okončao Sovjetski savez,
a oni su bili među glavnim organizatorima
otpora tom puču.
Trećeg dana puča, jedan od njih
je predložio da odemo do Smolenskaje.
I otišli smo tamo,
i smestili smo se ispred jedne od barikada,
i nešto kasnije,
došao je niz tenkova,
i vojnik u prvom tenku je rekao:
"Imamo bezuslovna naređenja
da uništimo ovu barikadu.
Ako se sklonite sa puta,
ne moramo da vas povredimo,
ali ako se ne pomerite,
nećemo imati izbora osim da vas pregazimo."
Umetnici sa kojima sam bio su rekli:
"Dajte nam samo minut.
Samo minut da vam kažemo zašto smo ovde."
Vojnik je sklopio ruke,
a umetnik je krenuo u džefersonsku pohvalu demokratiji
kakvu bi mi koji živimo
u džeferskonskoj demokratiji
teško izneli.
I pričali su i pričali,
i vojnik je posmatrao,
onda je stajao tu ceo minut
nakon što su završili
i pogledao nas je, tako jadne na kiši
i rekao: "To što ste rekli je istina,
i moramo se povinovati volji naroda.
Ako oslobodite dovoljno prostora da se okrenemo,
vratićemo se tamo odakle smo došli."
I to su i uradili.
Ponekad, stvaranje smisla
može da vam pruži potreban rečnik
da se borite za krajnju slobodu.
Rusija me je osvestila od ružičastog uverenja
da ugnjetavanje gaji snagu koja mu se suprotstavlja,
i postepeno sam to shvatio kao okosnicu
identiteta.
Bio je potreban identitet da me spasi od tuge.
Pokret gej prava pretpostavlja svet
u kom su moje devijantnosti pobeda.
Politika identiteta uvek funkcioniše na dva fronta:
da da ponos ljudima kojima je dat problem
ili karakteristika,
i da uzrokuje da spoljni svet
tretira te ljude sa više nežnosti.
To su dva potpuno odvojena domena,
ali napredak na svakom polju
odjekuje na onom drugom.
Politika identiteta može biti narcisoidna.
Ljudi veličaju razliku samo zato što je njihova.
Ljudi sužavaju svet i funkcionišu
u diskretnim grupama bez saosećanja jedni za druge.
Ali ako se razume kako treba
i upražnjava na mudar način,
politika identiteta bi trebalo da proširi
naš pojam toga šta znači biti čovek.
Sam identitet
ne treba da bude uobražena etiketa
ili zlatna medalja,
već revolucija.
Imao bih lakši život da sam bio strejt,
ali ne bih bio ja,
i sada se više sviđam sebi
nego ideja da budem neko drugi,
neko za koga, da budem iskren,
nemam mogućnost da budem,
niti sposobnost da ga potpuno zamislim.
Ali ako proterate zmajeve
proterujete i heroje,
i postajemo vezani
za ono herojsko u našim životima.
Ponekad sam se pitao
da li sam mogao da prestanem da mrzim taj deo sebe
bez drečave pompe gej ponosa,
čija je jedna manifestacija i ovaj govor.
Mislio sam da ću znati da budem zreo
kada sam jednostavno mogao da budem gej bez naglašavanja,
ali samoprezir tog perioda je ostavio prazninu
i slavljenje mora da je napuni i prelije,
i čak i kada otplatim svoj lični dug melanholije,
još uvek postoji spoljni svet homofobije
za čije rešavanje će biti potrebne decenije.
Jednog dana, biti gej će biti jednostavna činjenica,
bez obeležja i okrivljavanja,
ali još uvek ne.
Moj prijatelj koji je mislio da se gej ponos
veoma zanosi sobom,
jednom je predložio da organizujemo
Nedelju gej poniznosti.
(Smeh) (Aplauz)
To je sjajna ideja,
ali još nije vreme za nju.
(Smeh)
Neutralnost, koja se čini da leži
na pola puta između očajanja i slavljenja,
je zapravo poslednja runda.
U 29 država u SAD,
legalno bi mogli da me otpuste ili da mi odbiju boravak
zato što sam gej.
U Rusiji, zakon protiv propagande
je doveo do toga da ljude tuku na ulici.
27 zemalja u Africi je izglasalo
zakone protiv sodomije,
a u Nigeriji, gej ljude legalno
mogu kamenovati do smrti,
a linčovanje je postalo svakodnevnica.
U Saudijskoj Arabiji, dva muškarca koja su skoro
uhvaćena u telesnom činu,
kažnjena su sa 7000 bičevanja svaki,
i sada su invalidi kao posledica toga.
Ko onda može da stvori smisao
i izgradi identitet?
Gej prava nisu prvenstveno prava na brak,
i za milione koji žive na neprihvatljivim mestima,
bez resursa,
dostojanstvo je nedostižno.
Ja sam imao sreću da stvorim smisao
i izgradim identitet,
ali to je još uvek retka privilegija,
i gej ljudi kao zajednica zaslužuju
više od mrvica pravde.
Ipak, svaki korak unapred
je tako sladak.
2007, šest godina nakon što smo se sreli,
moj partner i ja smo odlučili
da stupimo u brak.
Upoznavanje sa Džonom je bilo otkriće
velike sreće
i eliminacija velike nesreće,
i ponekad sam bio toliko zauzet
nestajanjem svog tog bola
da sam zaboravio na radost,
koja je isprva za mene bila manje izuzetna.
Brak je bio način da izjavimo svoju ljubav
više kao prisustvo nego odsustvo.
Brak je uskoro doveo do dece,
i to je dalo nova značenja
i nove identitete, njihove i naše.
Želim da moja deca budu srećna,
i volim ih najbolnije kada su tužna.
Kao gej otac, mogu da ih naučim
da poseduju ono pogrešno u njihovim životima,
ali verujem da ako bih uspeo
da ih zaklonim od različitosti,
podbacio bih kao roditelj.
Budistički učenjak kojeg sam poznavao objasnio mi je
da Zapadnjaci greše kada misle
da je nirvana ono što dolazi
kada je sav naš bol iza nas
i možete da se radujete samo blaženstvu.
Ali rekao je da to ne bi bila nirvana
jer bi tvoja sadašnja blaženost
uvek bila zaklonjena radošću iz prošlosti.
Rekao je da je nirvana ono do čega dolaziš
kada konačno imaš samo blaženstvo kome se raduješ
i kada u onome što je izgledalo kao tuga
nalaziš seme radosti.
Ponekad se pitam
da li bih našao toliku ispunjenost
u braku i deci
da su oni naišli spremnije,
da sam bio strejt u svojoj mladosti ili da sam sada mlad,
a ovo bi bilo lakše u oba slučaja.
Možda bih mogao.
Možda bi kompleksno maštanje kojim sam se bavio
moglo da se primeni na druge teme.
Ali ako je traženje smisla
bitnije od pronalaženja smisla,
pitanje nije da li bih bio srećniji
što su me maltretirali,
već da li je davanje značenja
tim iskustvima
od mene načinilo boljeg oca.
Pronalazim sreću sakrivenu u običnim radostima,
jer nisam očekivao da te radosti
za mene budu obične.
Znam mnogo heteroseksualaca
koji imaju jednako srećne brakove i porodice,
ali gej brakovi su toliko zapanjujuće sveži
a gej porodice toliko uzbudljivo nove,
i našao sam smisao u tom iznenađenju.
U oktobru je bio moj 50. rođendan,
i moja porodica mi je organizovala žurku
i u sred te žurke,
moj sin je rekao mom suprugu
da je želeo da održi govor,
a Džon je rekao:
"Džordž, ne možeš da održiš govor. Imaš četiri godine."
(Smeh)
"Samo deka i ujka Dejvid i ja
ćemo večeras držati govor."
Ali Džordž je insistirao,
i konačno, Džon ga je doveo do mikrofona,
i Džordž je rekao veoma glasno:
"Dame i gospodo,
moliću vas za pažnju."
I svi su se okrenuli, iznenađeni.
I Džordž je rekao:
"Drago mi je da je tatin rođendan.
Drago mi je da svi dobijamo tortu.
I tata, kada bi ti bio mali,
bio bih tvoj prijatelj."
I pomislio sam - hvala vam.
Pomislio sam da dugujem
čak i Bobiju Finklu
jer su sva ta ranija iskustva
bila to što me je poguralo do ovog trenutka,
i konačno sam bio bezuslovno zahvalan
za život za koji bih nekad dao sve da mogu da ga promenim.
Gej aktivistu Harvija Milka
je jednom pitao mlađi čovek,
šta bi mogao da uradi da pomogne pokretu,
i Harvi Milk je rekao:
"Idi i reci nekome."
Uvek je postojao neko ko želi da konfiskuje
našu humanost,
i uvek postoje priče koje je vraćaju.
Ako živimo punim plućima,
možemo izbiti mržnju
i proširiti svačije živote.
Stvarajte smisao. Gradite identitet.
Stvarajte smisao.
Gradite identitet.
I onda pozovite svet
da deli radost sa vama.
Hvala vam.
(Aplauz)
Hvala vam. (Aplauz)
Hvala vam. (Aplauz)
Hvala vam. (Aplauz)