Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Aniko Kovac Lektor: Tatjana Jevdjic
Ovako smo putovali 1900.
Ovo su otvorene kočije. U njima nema grejanja.
Nema ni klime.
Konj ih vuče
brzinom jednog procenta brzine zvuka,
a neravni zemljani put
pretvara se u blatnjavu močvaru svaki put kada padne kiša.
Ovo je boing 707.
Samo 60 godina kasnije, on putuje
brzinom od 80% brzine svetlosti.
Ni danas ne putujemo brže od toga
jer komercijalni supersonični letovi
nisu bili uspešni.
Zato sam počeo da se pitam i da razmatram
da li je moguće da su najbolje godine američkog ekonomskog rasta
iza nas?
To vodi do pretpostavke da je možda ekonomski rast
skoro stigao do kraja.
Neki od razloga za ovo i nisu toliko sporni.
Postoje četiri čeona vetra koja duvaju
američkoj ekonomiji u lice.
To su demografija, obrazovanje, dugovanje i nejednakost.
Oni su dovoljno moćni da prepolove razvoj.
I zato su nam potrebne mnoge inovacije kako bismo nadoknadili ovo smanjenje.
Ovo je moja tema: zbog čeonih vetrova
inovacije su i dalje onoliko moćne koliko su bile
proteklih 150 godina, ali je rast prepolovljen.
Ukoliko su inovacije manje moćne,
stvaramo ne toliko velike, sjajne stvari,
onda će rast biti još niži nego tokom polovine istorije.
Evo osam vekova ekonomskog rasta.
Vertikalna osa predstavlja godišnji rast,
nula procenata godišnje, jedan, dva procenta godišnje.
Bela linija predstavlja Britaniju, a onda SAD
preuzimaju vođstvo 1900.
kada linija prelazi u crvenu.
Primetićete da prva četiri veka,
skoro i da nema rasta, samo 0,2 procenata.
Rast postalje sve bolji i bolji.
Dostiže maksimum tokom 1930-ih, '40-ih i '50-ih
i onda počinje da usporava i evo upozorenja.
Poslednji stepenik nadole
nisu stvarni podaci.
To je predviđanje koje sam načinio pre šest godina,
prema kome će se rast usporiti na 1,3 procenata.
Ali da li znate kakve su stvarne činjenice?
Znate li koliki je rast prihoda po osobi bio
u SAD proteklih šest godina?
Negativan.
Ovo je dovelo do maštarija.
Šta ako iscrtamo krivu preko ovih istorijskih podataka?
Mogu da završim ovu krivu gde god želim,
ali sam odlučio da se ona završi na 0,2,
baš kao rast u Britaniji tokom prva četiri veka.
Istorijski, ono što smo postigli jeste rast
od 2,0 procenta godišnje tokom čitavog perioda
od 1891. do 2007.
i setite se da je taj rast blago negativan od 2007.
Ali ako se rast uspori,
umesto udvostručenja životnog standarda svake generacije,
u budućnosti Amerikanci ne mogu očekivati da žive duplo bolje od svojih roditelja
niti čak četvrtinu bolje od svojih roditelja.
Sada ćemo pogledati nivo prihoda po glavi stanovnika.
Vertikalna osa su hiljade dolara u današnjoj vrednosti.
Primetićete da smo 1891., s leve strane,
bili na oko 5.000 dolara.
Danas smo na oko 44.000 dolara ukupnog proizvoda
po glavi stanovnika.
Šta ako bismo mogli da postignemo taj istorijski rast
od dva procenata u sledećih 70 godina?
To je pitanje aritmetike.
Dvoprocentni rast vam učetvorostručuje životni standard za 70 godina.
To znači da bismo sa 44.000 došli na 180.000.
To se neće desiti,
a razlog tome su čeoni vetrovi.
Prvi čeoni vetar je demografija.
Istina je da životni standard
raste brže od produktivnosti, raste brže od prihoda po satu,
ukoliko se sati po osobi povećaju.
Tu priliku smo dobili '70-ih i '80-ih
kada su se žene priključile radnoj snazi.
Ali sada je situacija obrnuta.
Sati po osobi se smanjuju,
prvo zbog penzionisanja ljudi iz perioda "bejbi buma",
drugo zato što je značajan broj
radno sposobnih muškaraca istupilo iz radne snage,
a oni su na donjoj polovini obrazovne distribucije.
Drugi čeoni vetar je obrazovanje.
Imamo probleme širom obrazovnog sistema
uprkos "trci do vrha".
Na fakultetu, suočavamo se sa inflacijom troškova visokog obrazovanja
koje sprečava rast inflacije u zdravstvu.
U visokom obrazovanju imamo bilione dolara studentskog duga
i stopa završavanja studija
nam je 15 poena, 15 procentnih poena ispod Kanade.
Imamo mnogo dugova.
Naša ekonomija je rasla od 2000. do 2007.
oslanjajući se na masivno zaduživanje potrošača.
Otplata tog duga od strane potrošača je jedan od glavnih razloga
zbog čega je naš ekonomski oporavak toliko usporen danas.
I svako od nas naravno zna
da se dug federalne vlade uvećava
velikom brzinom kao udeo BDP-a
i jedini način da to zaustavimo jeste neka kombinacija
ubrzanog povećanja poreza i usporavanja rasta olakšica,
poznatih kao transferno plaćanje države.
I to nas dovodi sa 1,5,
kada smo stigli do obrazovanja, na 1,3.
A onda imamo nejednakost.
Tokom 15 godina pre finansijske krize
stopa rasta donjih 99 procenata
distribucije prihoda je bila za 0,5 poena sporija
nego proseci o kojima smo malopre govorili.
Ostatak je pripao gornjem jednom procentu.
To nas dovodi do 0,8.
I tih 0,8 je veliki izazov.
Da li ćemo rasti na 0,8?
Ako hoćemo, to će zahtevati da naši pronalasci
budu barem onoliko važni koliko oni koji su se desili
tokom proteklih 150 godina.
Hajde da vidimo neke od tih izuma.
Ako ste 1875. želeli da čitate noću
morali ste da imate uljanu lampu ili lampu na gas.
Zagađivale su vazduh, mirisale su neprijatno
i bilo ih je teško kontrolisati, svetlo je bilo slabo
i postojala je opasnost od požara.
Do 1929. električno osvetljenje nalazilo se svuda.
Gradovi su rasli u visinu, izumeli smo lift.
Centar Menhetna je postao moguć.
I tada, uz sve to, istovremeno,
ručni alati su zamenjeni masivnim električnim alatima
i električnim alatima na ručni pogon,
sve je to omogućeno strujom.
Struja je imala značajnu ulogu i u oslobađanju žena.
Žene su u kasnom 19. veku
provodile dva dana nedeljno perući veš.
Radile su to uz pomoć daske za ribanje.
Zatim su morale da okače rublje da se suši.
Zatim da ga pokupe.
Čitava stvar je oduzimala dva od sedam dana u nedelji.
A onda smo dobili električnu mašinu za pranje veša.
I do 1950., one su bile svuda.
Ali žene su i dalje morale svaki dan u kupovinu,
ali ne, nisu morale, jer je struja
donela i električni frižider.
Krajem 19. veka, jedini izvor toplote u većini domova
je bio veliki kamin u kuhinji koji se koristio za kuvanje i grejanje.
Spavaće sobe su bile hladne. Njih nisu grejali.
Ali do 1929., do 1950. sigurno,
svuda smo imali centralno grejanje.
A šta je sa motorom na unutrašnje sagorevanje
koji je izmišljen 1879.?
U Americi, pre motornih vozila,
prevoz je zavisio u potpunosti od gradskih konja
koji su ispuštali, bez ograničenja,
između 10 i 20 kilograma đubriva na ulice svakog dana
zajedno sa oko 3 litre urina.
To se svodi na 3 do 6 tona dnevno
po kvadratnom kilometru u gradovima.
Ti konji su takođe jeli četvrtinu proizvoda američkog poljoprivrednog zemljišta.
To je procenat američkog poljoprivrednog zemljišta
potreban da se ti konji nahrane.
Naravno, kada su izumeli motorna vozila,
a ona su bila skoro sveprisutna do 1929.,
ta poljoprivredna zemljišta su se mogla upotrebiti za ljudsku potrošnju
ili za izvoz.
Evo jedne interesantne srazmere: počevši od nule 1900.,
samo 30 godina kasnije, procenat motornih vozila prema broju domaćinstava
u SAD dostigao je 90 procenata za samo 30 godina.
U prethodnom veku
žene su imale još jedan problem.
Vodu potrebnu za kuvanje, čišćenje i kupanje
morale su da donose u kofama i kantama.
Istorijska je činjenica da je 1885.
prosečna domaćica iz Severne Karoline
hodala 238 kilometara godišnje noseći 35 tona vode.
Ali do 1929. gradovi širom zemlje
uveli su podzemni vodovod.
Postavili su kanalizacione cevi
i kao rezultat toga, neke od najvećih pošasti 19. veka,
bolesti koje se šire vodom, poput kolere, počele su da isčezavaju.
Jedna zapanjujuća činjenica, za one koji su optimistični prema tehnologiji,
je činjenica da je u prvoj polovini 20. veka
stopa životnog veka rasla
tri puta brže nego
u drugoj polovini 19. veka.
Činjenica je da se stvari ne mogu poboljšati kada dostignu svoj maksimum.
Daću vam samo nekoliko primera.
Sa 1% stigli smo na 90% brzine zvuka.
Uvođenje struje, centralnog grejanja, posedovanje motornih vozila,
sve ovo je sa 0% dostiglo 100%.
Ljudi su produktivniji u urbanim sredinama nego na farmama.
Sa 25% stigli smo do 75% urbanizacije
do ranih posleratnih godina.
Šta je sa elektronskom revolucijom?
Ovo je jedan od prvih računara.
To je neverovatno. Mejnfrejm računari stvoreni su 1942.
Do 1960. telefonske račune, bankarske izveštaje
stvarali su računari.
Prvi fiksni telefoni, prvi PC-jevi
stvoreni su 1970-ih.
1980-te donele su nam Bila Gejtsa, DOS,
bankomate koji su zamenili blagajnike,
skeneri bar kodova su smanjili radnu snagu u maloprodaji.
Dok prolećemo '90-te,
desila se revolucija internet domena
i privremeni rast produktivnosti.
Ali sada ću vam predstaviti jedan eksperiment.
Možete odabrati opciju A ili B.
(Smeh)
Opcija A je mogućnost da zadržite sve što je izumljeno do pre 10 godina.
Dakle, zadržavate Gugl, Amazon,
Vikipediju, tekuću vodu i kupatila u kući.
Ili dobijate sve što je izumljeno do juče,
uključujući Fejsbuk, Ajfon,
ali morate se odreći ostalog, koristiti poljski WC
i donositi vodu.
Uragan Sendi je ostavio mnoge ljude bez 20. veka,
možda na nekoliko dana,
u nekim slučajevima duže od nedelju dana,
bez struje, tekuće vode, grejanja, goriva za njihova kola
i načina da napune telefone.
Problem sa kojim se suočavamo jeste da moramo da dostignemo
sve ove velike izume u budućnosti,
a moje predviđanje da ih nećemo dostići,
vodi nas od prvobitnog rasta od 2% na 0,2,
do zamišljene krive koju sam vam iscrtao na početku.
Sada se vraćamo na konja i kočije.
Želeo bih da dodelim Oskar
pronalazačima 20. veka,
ljudima od Aleksandra Grejama Bela
do Tomasa Edisona, Braće Rajt.
Želeo bih da ih pozovem ovde
i oni će uputiti poziv vama.
Vaš izazov je: možete li dostići ono što smo mi postigli?
Hvala vam.
(Aplauz)