Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Anca Dimovska Lektor: Milos Milosavljevic
Zdravo.
(Smeh)
Ovo sam uradio iz dva razloga.
Prvo, hteo sam da ostavim
dobar vizuelni prvi utisak.
Ali glavni razlog što sam ovo uradio je taj
što mi se to dešava kad sam prisiljen da nosim
nepristojni Lejdi Gaga mikrofon.
(Smeh)
Navikao sam na fiksiran mikrofon.
To je "udobna obuća" javnog obraćanja.
(Smeh)
Ali kad mi prikačite ovo na glavu, nešto se dogodi
i jednostavno, postanem nepristojan.
(Smeh) Žao mi je zbog toga.
I već sam skrenuo s teme.
(Smeh)
Dame i gospodo,
posvetio sam proteklih 25 godina svog života
ilustrovanju knjiga.
("Da, KNJIGE. Znate, ukoričene sveske sa mastilom na papiru.
Ne možete ih ugasiti prekidačem.
Recite to svojoj deci.")
Sve je to počelo kao bezazlena greška,
kao penicilin. (Smeh)
Ono što sam zaista hteo je
da budem grafički dizajner
u jednoj od velikih dizajnerskih firmi u Njujorku.
Ali po dolasku ovde,
u jesen 1986., pošto sam išao na mnogo razgovora za posao,
uvideo sam da jedini posao koji mi se nudi
je taj da budem pomoćnik umetničkog direktora u Alfred A. Knopfu,
izdavačkoj kući.
Bio sam glup,
ali ne toliko glup da ovo odbijem.
Nisam imao nikakvu ideju
čega to postajem deo
i imao sam neverovatnu sreću.
Uskoro sam shvatio šta je moj posao.
Moj posao je bio da postavim pitanje:
"Kako priče izgledaju?"
Jer to je Knopf,
fabrika priča, jedna od najboljih na svetu.
Mi donosimo priče javnosti.
Te priče mogu biti o bilo čemu,
a neke su stvarno istinite.
Ali svima je zajedničko jedno:
treba na nešto da liče.
Svima treba lice.
Zašto? Da bi vam dale prvi utisak
o onome u šta se upuštate.
Ilustrator daje formu sadržaju,
ali takođe
održava pažljivu ravnotežu između ovo dvoje.
Prvog dana moje obuke
za grafičkog dizajnera na Državnom Univerzitetu Pen,
profesor, Leni Somis, je ušao u prostoriju
i nacrtao jabuku na tabli
i ispod napisao "jabuka"
i rekao:"U redu, lekcija broj jedan. Slušajte."
Pokrio je sliku i rekao:
"Ili kažete ovo," i onda je pokrio reč,
"ili pokažete ovo.
Ali ovo ne činite".
Jer se tako odnosite prema vašoj publici kao da su moroni.
(Smeh)
A oni zaslužuju bolje.
I gle, ubrzo potom
sam uspeo da testiram ovu teoriju
sa dve knjige na kojima sam radio za Knopf.
Prvi su bili memoari Ketrin Hepbern,
a druga je bila biografija Marlene Ditrih.
Knjiga Hepbernove
je napisana vrlo razgovornim stilom,
kao da je sedela za stolom i sve vam pričala.
Knjiga Ditrihove je bila posmatranje
njene ćerke; biografija.
Tako da je priča Hepbernove u vidu reči,
a priča Ditrihove su slike, pa smo uradili sledeće.
Eto vidite.
Čist sadržaj i čista forma, jedna pored druge.
Bez svađe, dame.
("Šta je Park iz doba Jure")
O čemu se ovde radi?
Neko
iznova pravi dinosauruse
tako što uzima njihov DNK
iz praistorijskog ćilibara.
Genijalno!
(Smeh)
Srećom po mene
živim i radim u Njujorku,
gde ima puno dinosaurusa.
(Smeh)
Tako da sam
otišao u Prirodnjački muzej
i pogledao kosti, a onda sam otišao u prodavnicu
i kupio knjigu.
I posebno me je oduševila ova strana knjige,
da budem precizan, donji desni ugao.
Uzeo sam ovaj crtež
i stavio ga u fotokopir mašinu
(Smeh)
i uzeo sam jedan paus papir
i zalepio ga preko kopije
selotejpom - zaustavite me ako idem suviše brzo -
(Smeh)
onda sam uzeo rapidograf -
objasnite to mlađima -
(Smeh)
i počeo da rekonstruišem dinosaurusa.
Nisam imao pojma šta radim,
Nisam imao pojma gde to vodi,
ali sam se u nekom trenutku zaustavio -
kad je izgledalo da bih mogao da odem predaleko.
I ono što sam dobio je bio grafički prikaz
onoga kako mi vidimo nastanak ove životinje.
Usred smo procesa.
i onda sam ubacio neku tipografiju.
Osnovna stvar,
koja malo podseća na oznake u parku.
(Smeh)
Svima u firmi se dopalo
i otišlo je kod pisca.
Čak i tada,
Majkl je bio ispred svog vremena.
("Majkl Krajton odgovara faksom:")
("Vau! Jebeno fantastičan omot")
(Smeh) (Aplauz)
Bilo je olakšanje videti ovo da izlazi iz mašine.
(Smeh)
Nedostaje mi Majkl.
I nedugo potom, neko iz MCA Univerzala
je nazvao našu pravnu službu da vidi ako mogu
možda da otkupe prava na sliku,
za slučaj da žele da je koriste.
Pa, koristili su je.
(Smeh) (Aplauz)
I bio sam oduševljen.
Svi znamo da je to bio zadivljujući fim
i bilo je zanimljivo videti
kako ta slika postaje kulturni fenomen
i videti njene razne permutacije.
Ali, ne tako davno,
naišao sam na ovo na Internetu.
Ne, to nisam ja.
Ali ko god da je,
ne mogu da ne pomislim da se probudio jednog dana pomislivši:
"O Bože, to nije bilo tu prošle noći. Au!
Al' sam se napio."
(Smeh)
Ali ako razmislite o tome - iz moje glave,
u moje ruke, do njegove noge.
(Smeh)
To je odgovornost.
I to je odgovornost koju ne prihvatam olako.
Odgovornost ilustratora je trojaka:
prema čitaocu, prema izdavaču i najviše, prema piscu.
Hoću da pogledate piščevu knjigu
i kažete, "U! Moram to da pročitam."
Dejvid Sedaris je jedan od mojih omiljenih pisaca
i naslovni esej
u ovoj kolekciji je o njegovom putu u nudističku koloniju.
Razlog što je išao tamo je
zato što se bojao svog izgleda
i hteo je da istraži šta je koren tog straha.
Za mene je to samo bio izgovor da dizajniram knjigu
sa koje ste mogli bukvalno da skinete gaće.
A kad to učinite,
ne dobijete ono što ste očekivali.
Imate nešto što ide dublje.
Dejvidu se posebno svideo dizajn
jer na potpisivanju knjiga, kojih on ima dosta,
može da uzme magični marker i uradi ovo.
(Smeh)
Zdravo!
(Smeh)
Ogastin Barouz je napisao memoare
nazvane "Suv", o tome kako mu je bilo na odvikavanju.
U svojim dvadesetim, bio je uspešni direktor reklamne agencije
i, kao što je rečeno u Ljudima sa Menhetna, težak alkoholičar.
On to nije mislio, ali,
njegove kolege su se umešale i rekle mu,
"Ima da odeš na odvikavanje ili ćemo te otpustiti i umrećeš".
Po meni, ovo je trebalo rešiti tipografski,
onim što bih nazvao "suprotno tipu 101".
Šta to znači?
Obično, na prvom danu Uvoda u tipografiju
dobijete zadatak da odaberete reč
i napišete je da izgleda kao ono što znači. Dakle, ovo je tip 101.
Vrlo jednostavno.
A ovo će biti suprotno od toga.
Želim da ova knjiga izgleda kao da vas laže,
očajnički i beznadežno, onako kako bi to radio alkoholičar.
Odgovor na ovo je bio najniža tehnologija koju možete da zamislite.
Odredio sam tip slova, odštampao to na Epsonovom štampaču
mastilom koje je rastvorljivo u vodi, zalepio na zid
i na to bacio kofu vode. Presto!
Kada je otišlo u štampu,
štampač je postavio glazuru na mastilo
i stvarno je izgledalo kao da teče.
Nedugo potom, Ogastin je napravio zasedu na aerodromu
Sakrio se u knjižari
i špijunirao ko kupuje njegove knjige.
Jedna žena je prišla do knjige
i namrgodila se i odnela knjigu do kase
i rekla prodavcu: "Ova je uništena".
(Smeh)
Tip iza pulta je odgovorio: "Znam gospođo, sve su donesene takve".
(Smeh)
E, to je dobro odrađeno štampanje.
Omot knjige
je destilacija.
To je haiku,
ako hoćete, priče.
Ova priča
Osame Tezuke je
o epskom životu Bude,
u osam tomova ukupno. Ali, najbolje je to što
kada su sve na polici, imate Budin život
na polici, koji ide od jednog doba ka drugom.
Sva ova rešenja za omot
vode poreklo iz teksta knjige,
ali kada ilustrator pročita tekst,
onda je on tumač
i prevodilac.
Ova priča je bila prava zagonetka.
Evo o čemu je.
("Intriga i ubistvo među dvorskim slikarima otomanskog carstva u 16. veku")
(Smeh)
Imao sam kolekciju slika
i posmatrao sam ih i dekonstrusiao
i ponovo ih sastavio.
I evo dizajna.
I evo prednje korice i hrbata, kad su ispravljene.
Ali prava priča počinje kada umotate knjigu i stavite je na policu.
Ahh! Nabasali smo na njih -
tajne ljubavnike. Hajde da ih izvučemo.
Ahh! Sultan ih je otkrio.
To mu se neće dopasti.
Oho! Sada je sultan u opasnosti.
I sada, moramo da je otvorimo
da vidimo šta će se sledeće dogoditi.
Probajte to da doživite sa Kindlom.
(Smeh)
Bolje da ne počinjem.
Ozbiljno.
Mnogo toga se dobija sa elektronskim čitačima knjiga:
lakoća, udobnost, prenosivost.
Ali nešto se sigurno gubi: tradicija,
senzualno iskustvo, uživanje u opipljivom -
i malo ljudskosti.
Znate šta je radio Džon Apdajk
kad dobije prvi primerak
neke od njegovih novih knjiga iz Alfreda A. Knopfa?
On bi ih omirisao.
Onda bi prešao rukom preko grubog papira
i oporog mastila i grubih ivica.
Sve te godine, sve te knjige i nikad se nije od toga umorio.
Sada, ja jesam za Ajped,
ali verujte, nemate ništa od toga ako ga pomirišete.
(Smeh)
Sad ljudi iz "Epla" šalju poruke:
"Napravite aplikaciju za ispuštanje mirisa."
(Smeh)
I poslednja priča koju ću ispričati je baš dobra.
Žena po imenu
Aomame u Japanu 1984.
spuštala se niz vijugavo stepenište
uzdignutog autoputa. Kad je stigla do dna,
nije mogla da se odupre osećanju da je odjednom
kročila u novu stvarnost
koja je malo drugačija od one koju je upravo napustila.
Vrlo slična, ali drugačija.
Tako da, imamo paralelne ravni postojanja,
nešto kao omot i knjiga koju obavija.
I kako ovo radimo?
Vraćamo se nazad na Hepbernovu i Ditrihovu, ali sada ih spajamo.
Imamo različite ravni, različite papire.
Ovde imamo poluprovidni gornji sloj.
To je jedan deo oblika i sadržaja.
A kad je preko donjeg sloja,
što je suprotno, dobija se ovo.
I da ne znate ništa o ovoj knjizi,
prisiljeni ste da vidite jednu osobu
u dve ravni postojanja.
I sam predmet poziva na istraživanje
uzajamno dejstvo, razmatranje
i dodir.
Ova knjiga je debitovala na drugom mestu
liste bestselera Njujork Tajmsa.
To je presedan
i za nas izdavače i za pisca.
Radi se o knjizi od 900 strana
koja je jednako čudna i neodoljiva,
sa klimaksom
u kome horda malih ljudi
izlazi iz usta devojke koja spava
i uzrokuje da nemački ovčar eksplodira.
(Smeh)
Nije baš Džeki Kolins.
Bila je 14 nedelje na listi bestselera,
imala je osam izdanja, i dalje se dobro prodaje.
Iako volimo izdavaštvo kao umetnost,
takođe vrlo dobro znamo da je to posao
i da, ako dobro radimo svoj posao i ako imamo sreće,
ta sjajna umetnost može da bude dobar biznis.
Eto to je moja priča. Nastaviće se.
Kako vam ovo izgleda?
Da. Može, jeste i biće,
ali za ovog ilustratora knjiga,
okretača stranica,
što pravi "uši" da bi obeležio strane,
onog koji piše beleške na marginama,
njuši mastilo,
priča izgleda ovako.
Hvala.
(Aplauz)