Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Ivana Krivokuća Lektor: Tijana Mihajlović
Razmišljala sam.
Ubiću svog tatu.
Pozvala sam sestru.
„Slušaj.
Razmišljala sam.
Ubiću tatu.
Odvešću ga u Oregon,
naći ću ***
i daću mu ga.“
Moj tata ima frontotemporalnu demenciju,
ili FTD.
To je zbunjujuća bolest koja pogađa ljude u 50-im ili 60-im godinama.
Može u potpunosti promeniti ličnost osobe,
učinivši je paranoidnom, čak i nasilnom.
Moj tata je bio bolestan čitavu deceniju,
ali se pre tri godine baš razboleo
i morali smo da ga iselimo iz njegove kuće -
kuće u kojoj sam odrasla,
kuće koju je izgradio svojim rukama.
Moj snažni, kul tata sa glasom u falsetu
morao je da se preseli u ustanovu za danonoćnu negu
kada je imao svega 65 godina.
Najpre smo moja mama i sestre napravile grešku
i smestile ga u običan starački dom.
Bilo je veoma lepo;
imao je plišane tepihe, popodnevne časove umetnosti
i psa po imenu Dajana.
Ali, onda sam dobila telefonski poziv.
„Gospođice Maloun, uhapsili smo vašeg oca.“
„Šta?“
„Pa, svima je pretio priborom za jelo.
Zatim je istrgao zavese sa zidova,
a onda je pokušao da baci biljke kroz prozor.
A potom, pa, izvukao je sve starice iz kolica.“
„Sve starice?“
(Smeh)
„Kakav kauboj.“
(Smeh)
Nakon što su ga izbacili odatle,
prebacivale smo ga više puta u gomilu državnih ustanova
dok nismo našle centar za lečenje posebno namenjen ljudima sa demencijom.
U početku nam se dopao,
ali je vremenom njegovo zdravlje oslabilo
i jednog dana sam ušla
i pronašla ga kako sedi zgrčen na zemlji dok je nosio kombinezon -
ona odela koja se zatvaraju rajsferšlusom pozadi.
Posmatrala sam ga oko sat vremena dok ga je vukao,
pokušavajući da se izvuče iz toga.
Trebalo bi da bude praktično,
ali meni je izgledalo kao ludačka košulja.
Zato sam istrčala.
Ostavila sam ga tamo.
Sedela sam u svom kamionu - njegovom starom kamionu, pogurena,
dok je duboki grleni vapaj dopirao iz moje stomačne duplje.
Jednostavno nisam mogla da poverujem da bi moj otac,
Adonis moje mladosti,
moj veoma dragi prijatelj,
smatrao da je ovakav život više vredan življenja.
Programirani smo da dajemo prioritet produktivnosti.
Zato kada osoba - Adonis u ovom slučaju -
više nije produktivna onako kako to očekujemo od nje,
onako kako ona očekuje od sebe,
kakva vrednost preostaje tom životu?
Tog dana u kamionu
jedino o čemu sam mogla da mislim jeste da se moj tata muči
i da je njegovo telo nosilac tog mučenja.
Moram da ga izbavim iz tog tela.
Moram da ga izbavim iz tog tela; ubiću tatu.
Pozvala sam sestru.
„Bet“, rekla je.
„Ne želiš da provedeš ostatak života
znajući da si ubila svog oca.
Mislim i da bi bila uhapšena,
jer on to ne može da odobri.
A ti čak ni ne znaš kako da kupiš ***.“
(Smeh)
Istina je, ne znam.
(Smeh)
Istina je da mi mnogo pričamo o njegovoj smrti.
Kada će se desiti? Kako će to izgledati?
Ali, volela bih kada bismo svi razgovarali o smrti dok smo zdravi.
Kako izgleda moja najbolja verzija smrti?
Kako izgleda vaša najbolja verzija smrti?
Ali, moja porodica nije umela to da uradi.
Moja sestra je bila u pravu.
Ne treba da ubijem tatu heroinom,
ali moram da ga izvučem iz tog tela.
Otišla sam kod vidovnjaka,
zatim kod sveštenika, pa onda u grupu za podršku,
i svi su govorili jedno te isto:
ponekad se ljudi čvrsto drže u životu kada su zabrinuti za svoje voljene.
Samo im recite da ste bezbedni i da je u redu da odu kad su spremni.
Otišla sam da vidim tatu.
Zatekla sam ga zgrčenog na zemlji u kombinezonu.
Zurio je mimo mene i nekako gledao u zemlju.
Dala sam mu sok od đumbira
i samo počela da pričam ni o čemu naročito,
ali dok sam pričala, kinuo je zbog soka sa đumbirom.
Od kijanja mu se telo trglo u uspravan položaj,
malo ga povrativši u život.
Nastavio je da pije, kija i trza se iznova i iznova,
dok nije prestalo.
Čula sam:
„Heheheheheh,
heheheheheh.
Ovo je tako fantastično.
Ovo je tako fantastično.“
Oči su mu bile otvorene i gledao je u mene.
Rekla sam: „Zdravo, tata!“,
a on je rekao: „Zdravo, Bet.“
Otvorila sam usta da mu kažem:
„Tata, ako hoćeš, možeš da umreš.
Svi smo u redu.“
Ali, čim sam otvorila usta da mu kažem,
jedino što sam mogla da izgovorim bilo je: „Tata!
Nedostaješ mi.“
A on je tad rekao: „Pa, nedostaješ i ti meni.“
Onda sam se samo sručila jer sam prosto u haosu.
Sručila sam se i sedela sa njim
jer je prvi put posle dugo vremena nekako izgledao u redu.
Upamtila sam njegove ruke,
dok sam osećala toliku zahvalnost što je njegov duh još vezan za telo.
U tom trenutku sam shvatila
da ja nisam odgovorna za ovu osobu.
Nisam njegov doktor,
nisam njegova majka,
zasigurno nisam njegov bog,
i možda je najbolji način da pomognem i njemu i sebi
da nastavim sa našim ulogama oca i ćerke.
I tako smo samo sedeli,
mirni i tihi kao i uvek.
Niko nije bio produktivan.
Oboje smo još jaki.
„U redu, tata.
Idem, ali vidimo se sutra.“
„U redu“, rekao je.
„Hej,
ovo je baš fina hacijenda.“
Hvala.
(Aplauz)