Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Ljiljana Ikodinovic Lektor: Mile Živković
2014. je za mene vrlo posebna godina:
20 godina konsultantskog rada,
20 godina braka,
a i punim 50 godina narednog meseca.
To znači da sam rođen 1964. u malom gradu u Nemačkoj.
Bio je siv novembarski dan,
a ja sam bio "prenet".
Osoblje porodilišta je zaista bilo preopterećeno
jer se tog sivog novembarskog dana rodilo puno beba.
Zapravo,
1964. je bila godina sa najvećim natalitetom u Nemačkoj ikada:
više od 1,3 miliona.
Prošle godine je bio nešto iznad 600.000,
dakle, polovina mog broja.
Ovde možete da vidite nemačku uzrasnu piramidu,
I tu, ta mala crna tačka na vrhu, to sam ja.
(Smeh) (Aplauz)
U crvenom možete videti stanovništvo u potencijalno radno sposobnom uzrastu.
dakle osobe starije od 15 i mlađe od 65 godina,
i mene zapravo zanima samo ta crvena oblast.
Hajde da načinimo jednostavnu simulaciju
razvoja ove starosne strukture tokom narednih nekoliko godina.
Kao što vidite,
vrh se pomera nadesno,
i ja ću se, kao i mnogi drugi bebi-bumeri, penzionisati 2030.
Nisu mi potrebna predviđanja
nataliteta da bih predvideo ovu crvenu oblast.
Ova crvena oblast,
dakle potencijalno radno sposobno stanovništvo 2030.
je već sada čvrsto opredeljeno,
sem mnogo višeg stepena migracije.
Ukoliko uporedite crvenu oblast 2030. sa crvenom oblašću 2014,
ona je mnogo, mnogo manja.
I pre nego što vam pokažem ostatak sveta,
šta ovo znači za Nemačku?
Ono što znamo na osnovu ove slike je da će se ponuda radne snage,
dakle ljudi koji obezbeđuju rad,
u Nemačkoj značajno smanjiti.
A šta je sa tražnjom radne snage?
Tu se priča komplikuje.
Kao što možda znate, omiljen odgovor konsultanta na bilo koje pitanje je:
"Zavisi".
Tako da bih rekao da zavisi.
Nismo želeli da predviđamo budućnost.
To je vrlo spekulativno.
Uradili smo nešto drugo.
Posmatrali smo bruto društveni proizvod i rast proizvodnje u Nemačkoj
tokom poslednjih 20 godina,
i došli do sledećeg scenarija:
ukoliko Nemačka želi da održi isti BDP i rast proizvodnje
možemo da direktno izračunamo
koliko će ljudi biti potrebno da bi se ovaj rast održao u Nemačkoj.
I to je zelena linija: tražnja radne snage.
Tako da će se Nemačka vrlo brzo suočiti sa značajnim nedostatkom talenata.
Nedostaje osam miliona ljudi,
što je više od 20 procenata naše trenutne radne snage,
dakle velike brojke, vrlo velike brojke.
I došli smo do nekoliko scenarija,
a slika je uvek izgledala ovako.
Pa, da bi ispunila ovu prazninu,
Nemačka mora da značajno uveća migraciju,
uvede mnogo više žena među radnu snagu,
povisi starosnu granicu za odlazak u penziju -
inače, upravo smo je ove godine snizili -
i uvede sve ove mere odjednom.
Ukoliko u ovome omane, Nemačka će stagnirati.
Nećemo više rasti. Zašto?
Zato što nema radnika koji mogu da generišu taj razvoj.
I kompanije će talente tražiti negde drugde.
Ali, gde?
Simulirali smo ponudu i tražnju radne snage
za 15 najvećih svetskih privreda,
koje predstavljaju više od 70 procenata svetskog BDP-a,
i sveobuhvatna slika do 2020. izgleda ovako:
plava označava višak radne snage,
crvena označava njen manjak,
a siva - zemlje koje se nalaze na granici.
Tako da do 2020, još uvek primećujemo višak radne snage u nekim zemljama,
npr. Italiji, Francuskoj, SAD-u,
ali ova slika će se do 2030. dramatično promeniti.
Do 2030, suočićemo se sa globalnom krizom radne snage
u većini naših najvećih privreda,
uključujući i tri od četiri zemlje BRIK-a.
Kina će biti pogođena zbog svoje ranije politike jednog deteta,
kao i Brazil i Rusija.
Ali, da budemo potpuno iskreni,
u stvarnosti će situacija biti još izazovnija.
Ono što ovde možete da vidite su prosečne brojke.
Mi smo ih razmatrali i van proseka
i razložili na različite nivoe kvalifikacije,
i ono do čega smo došli
je čak veći nedostatak visoko kvalifikovanih ljudi
i delimičan višak radnika sa niskom kvalifikacijom.
Tako da ćemo se pored ukupnog nedostatka radne snage
suočiti sa velikom nesrazmerom u kvalifikacijama,
što će predstavljati veliki izazov
u smislu obrazovanja, kvalifikacije,
dodatnog obrazovanja za potrebe vlada i preduzeća.
Sledeće što smo posmatrali bili su roboti, automatizacija, tehnologija.
Da li će tehnologija da promeni ovu sliku i poveća produktivnost?
Pa, kratak odgovor bi bio
da naše brojke već uključuju značajan rast produktivnosti
pokrenut tehnologijom.
A dugačak odgovor bi izgledao ovako:
uzmimo ponovo Nemačku.
Nemačka uživa određen ugled u svetu
kada se radi o produktivnosti.
Tokom '90-ih sam skoro dve godine radio u našoj bostonskoj kancelariji,
i kada sam otišao, stariji partner mi je doslovno rekao:
"Pošalji mi još tih Nemaca, oni rade kao mašine."
(Smeh)
To je bilo 1998.
Šesnaest godina kasnije biste verovatno rekli obrnuto:
"Pošalji mi više takvih mašina. One rade kao Nemci."
(Smeh) (Aplauz)
Tehnologija će zameniti mnoge poslove, obične poslove.
Ne samo u proizvodnji,
čak su i kancelarijski radnici ugroženi
i mogu biti zamenjeni robotima, veštačkom inteligencijom,
"velikim podacima" ili automatizacijom.
Tako da ključno pitanje nije da li će tehnologija zameniti neke od ovih poslova,
već kada, koliko brzo i u kojoj meri?
Ili, drugim rečima,
da li će nam tehnologija pomoći da rešimo ovu globalnu krizu radne snage?
Da i ne.
Ovo je prefinjenija verzija "zavisi".
(Smeh)
Uzmimo kao primer automobilsku industriju,
jer tu već radi 40 procenata industrijskih robota
a automatizacija je već na delu.
1980, elektronski delovi su činili manje od 10 procenata
cene proizvodnje automobila.
Danas je ovaj broj veći od 30 procenata
i porašće na više od 50 procenata do 2030.
I ovi novi elektronski delovi i programi
zahtevaće nove veštine i kreirati puno novih poslova,
poput inženjera kognitivnih sistema
koji optimizuje interakciju vozača i elektronskog sistema.
1980. niko nije imao predstavu da će takav posao ikada postojati.
Zapravo,
ukupan broj ljudi koji učestvuje u proizvodnji automobila
se samo neznatno promenio tokom poslednjih decenija,
uprkos robotima i automatizaciji.
Pa, šta to znači?
Da, tehnologija će zameniti mnogo radnih mesta,
ali uskoro ćemo videti i mnogo novih poslova i novih veština,
što znači da će tehnologija pogoršati ukupnu nesrazmernost u kvalifikacijama.
I ovakvo posmatranje van proseka
otkriva presudni izazov za vlade i kompanije.
Tako da će visoko obrazovani ljudi,
talenti, imati veliki značaj tokom sledeće decenije.
Ukoliko oni predstavljaju redak resurs, moramo da ih mnogo bolje razumemo.
Da li su oni zaista voljni da rade u inostranstvu?
Šta im je na poslu najvažnije?
Da bismo to otkrili, ove godine smo sproveli globalno istraživanje
među više od 200.000 ljudi koji traže posao, iz 189 zemalja.
Migracija je sigurno jedna od ključnih mera za popunjavanje praznine,
barem kratkoročno,
tako da smo ih pitali o mobilnosti.
Više od 60 procenata ovih 200.000 ljudi koji traže posao
je spremno da radi u inostranstvu.
To je za mene iznenađujuće velik broj.
Ukoliko posmatrate zaposlene između 21 i 30 godina,
taj broj je još veći.
Ukoliko ovaj broj razdelite po zemljama,
da, svet je mobilan, ali samo delimično.
Najmanje mobilne države su: Rusija, Nemačka i SAD.
Pa, gde bi ovi ljudi želeli da se presele?
Na sedmom mestu je Australija, u koju 28 procenata može da zamisli preseljenje.
Slede: Francuska, Švajcarska, Nemačka, Kanada, Velika Britanija
i na prvom mestu širom sveta su Sjedinjene Države.
A kakvom poslu ovih 200.000 ljudi daje prednost?
Dakle, šta oni traže?
Na listi od 26 tema, plata je tek na osmom mestu.
Prve četiri teme su vezane za kulturu.
Na četvrtom mestu se nalazi
odličan odnos sa pretpostavljenim;
trećem: dobar balans između privatnog života i rada;
drugom: odličan odnos sa kolegama;
a najveći prioritet širom sveta
je poštovanje vašeg rada.
Dakle, da li mi se kaže: "Hvala"?
Ne samo bonusom jednom godišnje,
već svakodnevno.
I tako naša globalna kriza radne snage postaje vrlo lična.
Ljudi žele priznanje.
Zar svi mi ne želimo priznanje na svojim radnim mestima?
Hajde da sada sve ovo povežem.
Suočićemo se sa globalnom krizom radne snage
koja će se sastojati od opšteg nedostatka radne snage
i velike nesrazmere u kvalifikacijama,
i velikim kulturološkim izazovom.
A ova globalna kriza radne snage nam se približava velikom brzinom.
Trenutno ***š na prekretnici.
I šta mi možemo da uradimo, šta mogu da urade vlade i preduzeća?
Svakom preduzeću,
ali i svakoj državi
je potrebna strategija ljudskih resursa,
koju mora odmah da primeni,
i takva strategija ljudskih resursa se sastoji iz četiri dela.
Na prvom mestu je plan predviđanja
ponude i tražnje različitih poslova i veština.
Planiranje radne snage će postati značajnije od finansijskog predviđanja.
Na drugom mestu je plan privlačenja izvanrednih ljudi;
generacije Y, žena ali i penzionera.
Treće - plan njihovog obrazovanja i dodatnog obučavanja.
Očekuje nas veliki izazov vezan za dodatno obrazovanje.
I kao četvrto,
kako zadržati najbolje ljude,
drugim rečima,
kako ostvariti kulturu poštovanja i dobrih odnosa.
Ipak, presudan osnovni faktor je promena naših stavova.
Zaposleni su resurs - ne imovina,
oni nisu trošak, nisu brojka,
nisu mašine,
nisu čak ni Nemci.
Hvala vam.
(Aplauz)