Tip:
Highlight text to annotate it
X
Da pogađam,
imate Fejsbuk albume pune fotografija?
Imate fotke na svom računaru,
na telefonu,
na zidu svoje spavaće sobe.
Vidite fotografije u časopisima i novinama,
po autobusima,
i naravno, u prodičnim albumima.
Najčešće, uzimamo fotke zdravo za gotovo.
Ali, stvoriti sliku
koja izgleda isto kao osoba ili stvar koju fotografišete
nije uvek bilo tako lako.
Zapravo, u prošlosti, to je bila velika misterija.
Kako zapravo možete
uzeti vaš odraz u ogledalu
i zamrznuti ga tamo?
U 9. veku
arapski naučnik Alhazen
je došao na zamisao
da koristi "camera obscura",
što je u bukvalnom prevodu mračna komora ili kutija,
sa jednom malom rupom sa jedne strane koja je propuštala svetlo unutra.
Tako je mogao da projektuje slike spolja na zid unutar kutije.
Tokom renesanse,
umetnici poput Leonarda da Vinčija su koristili ovaj metod
da proizvedu 3D scene na ravnoj površini
kako bi lakše mogli da kopiraju stvari
poput perspektive.
1724. Johan Hejnrih Šulc je otkrio
da izlaganje određenih jedinjenja srebra svetlosti
menja njihov izgled
i ostavlja tragove na delovima koji su bili obasjani.
Suštinski, Šulc je našao način da zabeleži sliku
koju je Alhazen mogao da projektuje,
ali samo na kratko.
Šulcove slike nestajale su brzo pošto bi ih stvorio.
Tek 1839. ljudi su shvatili
kako da projektuju slike na površine osetljive na svetlost
koje bi sačuvale sliku i nakon osvetljavanja
i tako je fotografija rođena.
Tada su postojala dva pronalača
koja su se borila za najbolji način za pravljenje fotografija.
Jedan je bio britanski naučnik Henri Foks Talbot,
koji je koristio papir premazan srebro hloridom
koji je omogućavao pravljenje mnogo kopija
od jednog negativa.
Drugi pronalazač, Luj Dager,
bio je francuski umetnik i hemičar.
Otkrio je proces nazvan dagerotipija,
tokom kog je koristio srebrnu ploču
koja je stvarala oštriju sliku.
Ali dagerotipijom su mogli nastati samo pozitivi
tako da je sledeća kopija nastajala ponovnim slikanjem.
Na kraju, dagerotipija je pobedila
kao prvi komercijalno uspešan fotografski proces,
uglavnom zbog toga što ga je država učinila besplatnim za javnost.
I, sada kada je fotografija bila dostupna
bilo je lako slikati se, zar ne?
Pa, ne baš!
Proces je i dalje zahtevao celu mračnu komoru
koja je blizu mesta fotografisanja,
što je bilo prilično nezgodno.
Zamislite prve fotografe kako vuku
ogromne prikolice sa gomilom opreme
kada god su želeli da nešto slikaju.
Pored toga, u početku je ekspozicija
bila izuzetno duga.
Da biste napravili dobru fotografiju, morali biste da stojite savršeno mirno
i do 2 minuta!
Ovo je dovelo do izuma
poput držača za glavu.
To je bio žičani okvir koji bi bio skriven iza vas
i pridržavao vam glavu.
To je razlog zbog koga se ljudi ne smeju
na prvim fotografijama.
Nije da je život bio toliko loš,
već je bilo strašno teško održati miran osmeh
duže od nekoliko sekundi,
pa su ljudi uglavnom birali ozbiljno lice.
Onda se pojavio Džordž Istmen.
Istmen je verovao da svako
treba da ima pristup fotografiji
i proveo je mnogo noći
mešajući hemikalije u kuhinji svoje majke
pokušavajući da napravi fotografije pomoću "suvih ploča".
Ovo bi omogućilo osvetljenim negativima
da budu uskladišteni i razvijeni kasnije
na podesnijem mestu,
umesto u mračnim komorama koje su vukli,
a koje su neophodne za razvijanje vlažnih ploča.
Pošto je započeo posao
koji je stvorio suve ploče,
Istmen je otkrio plastični rol film
koji bi stajao u ručne, jeftine fotoaparate.
Ovi fotoaparati su prodati u milionskom broju pod sloganom:
"Vi pritisnete dugme,
mi uradimo ostalo."
Iako je Istmen učinio
da fotografija postane uobičajena zabava,
čak ni on nije mogao da zamisli
koliko je fotografija oblikovala svet, počev od tada.
Procenjuje se da se oko 380 milijardi fotografija
napravi svake godine.
To je više fotografija u svakom danu
nego što je ukupno napravljeno u prvih 100 godina
od pronalaska fotografije!
Ptičica!