Tip:
Highlight text to annotate it
X
U hramovima kao što je ovaj, u Kini i Japanu
Zen meditacija i filozofija se rezvijala tokom vekova.
Danas, Zen se praktikuje i proučava širom sveta
od strane običnih i izvanrednih ljudi.
Moj Bodhisattva...
ZEN ŽIVOT D.T.Suzuki
Ovaj nizak i blag čovek D.T. Suzuki
je zaslužan za upoznavanje Zapada sa Zenom.
Nula i beskonačnost, život i smrt su jedno te isto.
Realnost - onakva kakvu je mi vidimo, je iluzija,
kao što je i viđenje nas samih.
On je rekao: "Ovu filozofiju je nemoguće objasniti."
ali ipak je pisao o Zenu i Budizmu u više od 100 knjiga
i često držao predavanja zapadnjačkoj publici
mnogim slavnim misliocima, umetnicima,
teolozima,
i psiholozima na koje je veoma uticao svojim učenjima.
On je verovatno, kulturološki najuticajniji Japanac
na internacionalnom nivou u celoj istoriji.
On je jednostavno učinio da Budizam eksplodira kao bomba
u Americi.
Ako čitate njegove knjige pažljivo, videćete da su pune najprofitabilnije sumnje.
Rođen neposredno posle obnavljanja Meiji imperije,
Teitaro Suzuki je svedočio mnogim istorijskim događajima
tokom svog života koji je trajao skoro 96 godina.
Japan je bio zatvoren za spoljašnji svet više od 200 godina
i modernizovan veličanstvenom brzinom, po uzoru na Zapad.
Za vreme konflikta interesa u Aziji Japan je napao Rusiju 1904.
i pobedio.
Ja zaista cenim veoma bitnu činjenicu,
da je Japan odoleo kolonizaciji
u XIX veku, kada su videli šta se desilo u Filipinima,
desilo u Kini, desilo u Indoneziji,
i Indokini, i tako dalje.
A oni su održali svoje društvo, svoju kulturu, na njihov način.
U rusko-japanskom ratu Japanci su
bili prva ne-bela nacija koja je pobedila belu naciju u modernom ratu.
Ovo je veoma važna istorijska činjenica.
Preokret u Rusiji je kulminirao Marksističkom revolucijom
sa obećanjem državne uprave radničke klase.
Teitaro Suzuki je živeo u Americi od 1897. do 1908. godine.
Neki američki intelektualci su se zainteresovali za istok
ali je takođe postojala diskriminacija prema Azijatima.
Mnogi zapadnjaci su verovali da je nauka svemoćna
iako je industrijska revolucija opustošila životnu sredinu.
Veoma uskoro svet je uvučen u Prvi svetski rat
nazvan "Rat koji će završiti sve ratove".
Ali nastupio je i Drugi svetski rat sa nečuvenim hororima.
Japan je uveo Sjedinjene Države u rat u kasnijem stadijumu kada je napao Perl Harbor.
Amerika ih je nadjačala.
Posle atomskog bombardovanja gradova Hirošima i Nagasaki,
car je objavio na radiju da su izgubili rat.
D.T.Suzuki je imao 75 godina i živeće još 20 godina
tokom kojih će se voditi 2 žestoka rata u Aziji, uključujući Ameriku i saveznike.
Idealizam mnogih naraštaja posle Drugog svetskog rata
ih je vodio u preispitivanje motiva za takvo neprijateljstvo.
Ovih godina, zapadnjaci su se u povećanom broju okretali istoku
u potrazi za duhovnom inspiracijom.
To su našli u delima i ličnosti D.T. Suzukija.
Priča o tome zašto i kako je ova individua, više nego druge,
otvorila zapad ka Zenu i istočnjačkom načinu života,
počinje u malom snežnom gradu Kanazawa.
Teitaro Suzuki je rođen ovde 1870. poslednji od petoro dece
njegov otac, lekar na dvoru lokalnog feudalnog gospodara
gubi svoju platu, posle ukidanja samurajske klase.
On umire kada je Teitaro imao 6 godina,
godinudana kasnije, Teitarov stariji brat takođe umire.
Porodica više ne može da priušti Teitarovo školovanje
on uči engleski na svoju ruku, i predaje u lokalnim osnovnim školama
dok njegova majka nije umrla, kada je imao 20 godina.
Duboko uznemiren, Teitaro preispituje smisao života.
Ovo ga vodi učenju Zena u Enkakuji Hramu u Kamakuri.
pod vođstvom Zen Učitelja Shaku Soyen-a.
Stekao sam edukaciju na Univerzitetu,
ali nisam se dovoljno posvetio
redovnom toku predavanja koji je dat studentima
i zatvorio sam se u manastiru.
Svestan Teitarovog znanja engleskog, Shaku Soen je dao Suzukiju da prevodi njegove govore
na Parlamentu Religija, koji je održan 1893. godine u Čikagu.
Ovo je bio prvi put da su religiozne vođe sa Istoka
imale priliku da direktno objasne svoju filozofiju publici na Zapadu.
Čovek po imenu Paul Carus je upoznao Soyen Shaku-a, i bio je impresioniran
Budizmom i onim što mu je pričao o Zenu, i u to vreme Paul Carus je imao
izdavačku kuću zvanu "The Open Court Publishing Company".
Nauka i religija su bile glavna interesovanja Paul Caras-a, on je
je bio uznemiren Darvinovom revolucijom 1850. godine
i celog života se trudio da
načini religiju više naučnom i da prožme nauku sa više etike, morala i religije.
Sledeće godine, Paul Carus je zatražio od Shaku Soyen-a
da ugovori japanski prevod knjige koju je on priredio:
"Budino Jevanđelje".
Zadatak pripada Suzukiju, i japanska verzija je dobro prihvacena
Paul Carus je odlučio da zaposli Suzukija da mu asistira u izdavačkoj kući u Ilinoisu,
ali Teitaro je suočen sa novom ličnom dilemom.
Zen meditacija nije rezultirala u njegovom iskustvu Satori-a - Zen prosvetljenja.
On odlaže njegov odlazak dva puta, i sve više počinje da očajava.
Konačno se to desilo, i šta je onda bilo,
bilo je hodanje istim starim stepenicama
prema planinskoj kapiji
i rekao je da je hodajući stepenicama, rekao je: "Imao sam
ubeđenje da sam isto
što je i drveće pored stepenica,
i nije se desilo to da sam prestao biti svoj
već sam bio drveće.
Shaku Soyen dao je Suzukiju Zen ime Daisetsu,
što znači apsolutna jednostavnost.
Posle daljih odlaganja, kada je njegov brod stavljen u karantin, zbog slučaja tuberkuloze
Suzuki je ušao u Ameriku 1897. godine, u 27. godini.
Otišao je u Lasal, gde živi sa porodicom Ramsey
u ovoj kući sa njihove 4 ćerke.
Pošto je morao da se prilagodi ovim zapadnjačkim ženama jake volje,
Teitaro razmišlja da li će se ikada oženiti.
Suzuki radi za Open Court Publishing narednih 10 godina
prevodeći sa kineskog i sanskrita za Paul Carus-a,
i započinje sopstveno pisanje.
Jednog dana, sećam ga se kako radi sa mojim ocem,
na razvijanju fotografija, pomaže mom ocu. Vidite, tih dana
1907. ili 1908.
ljudi su sami razvijali fotografije.
Suzuki je postao podjednako spokojan ispred i iza kamere.
Čak je i razmatrao karijeru fotografa.
Ali upoznavanje Zapada sa Zen Budizmom je već postao njegovo životno delo.
Mi u Londonu, koji smo zainteresovani za Budizam,
smo upoznati sa Teravada školom
i nešto iz Tibetanskog Budizma
nismo znali ništa o Zen Budizmu i veoma malo o Mahayana filozofiji.
1905. i 1906. Shaku Soyen
putuje Sjedinjenim Državama sa Daisec Suzukijem kao prevodiocem.
Na jednom od ovih predavanja Suzuki upoznaje Beatrice Erskine Lane,
diplomca na Radcliffe-u.
Beatrice je bila zanteresovana za Teozofiju i Bahá'í,
što ju je otvorilo ka bogatoj mudrosti istočnjačke filozofije.
Oni konstantno pišu jedno drugom i njihova veza cveta.
Suzuki provodi sledeću godinu u putavnjima i istraživanju, uglavnom u Evropi.
Dok je bio u Londonu, pozvan je da prevede
Emanuel Swedenborg-ov "Raj i Pakao" na japanski.
Daisec Suzuki se vratio u Japan 1909.
On nastavlja Zen praksu sa Shaku Soyen-om do smrti svoga učitelja.
Njegov najbolji prijatelj iz školskih dana, filozof Nishida Kitaro,
je uredio da Suzuki predaje engleski u Gakushuin-u,
školi za decu aristokrata.
takođe je postao i zapovednik studentskog doma.
Mnogi njegovi studenti su postali renomirani
umetnici, pisci, državni službenici i biznismeni.
U isto vreme on predaje na Tokijskom Carskom Univerzitetu.
Beatrice mu se pridružila u Japanu 1911. godine,
i venčali su se u Yokohami.
Jezik koji koriste kod kuće je engleski.
1916. Suzukiji usvajaju japansko dete,
Alan Masaru, čiji je otac Škot.
Ovo je doba kada su se deca koja izgledaju kao stranci suočavala sa velikim teškoćama u Japanu
Daisec lično je bio protiv rastućeg nacionalizma.
Sledeće godine Beatrice-ina majka je došla u posetu Suzukijima,
ona ostaje u Japanu do smrti deset godina kasnije.
Nishida Kitaro je uredio da oboje Suzukija
predaju na Otani Univerzitetu na temu Shin Budizma, u Kyotu.
počevši od 1921.
Daisec drži predavanja iz komparativne religije,
a Beatrice predaje engleski.
Daisec i Beatrice Suzuki
su započeli časopis koji traje i danas,
The Eastern Buddhist "Istočni Budista"
nesektaški časopis na engleskom koji je posvećen Mahayana Budizmu.
Još jedan prijatelj iz njegovog detinjstva, koji je sada bogat,
im je napravio zapadnjački kuću da bi njihov život u Kyotu bio što udobniji.
Oni provode pola godine ovde, a pola u Kamakuri.
Iz ljubavi prema životinjama, Beatrice zbrinjava mnoge lutalice,
na zaprepašćenje nekih komšija.
Suzukiji osnivaju prihvatilište za životinje, Jihien u Kamakuri.
Njihova kućna pomoćnica Okono-san ima pune ruke posla.
Pošto je Suzuki primio doktorski stepen sa Otani Univerziteta,
objavljuje dva klasika 1934. i 1935. godine.
"Priručnik Zen Budizma"
i "Uvod u Zen Budizam".
sa predgovorom psihologa Carl Jung-a.
1936. godine doktor Suzuki je ponovo došao u London,
i prisustvovao je verskom svetskom kongresu,
gde je njegov govor ostao u sećanju svih koji su ga slušali,
i koji je verovatno bio jedan od najboljih koji su održani tom velikom prilikom.
Ovde su Christmas Humhreys i Alan Watts upoznali D.T. Suzukija,
koji je ostavio trajan utisak na njih dvojicu.
Alan Watts je rukopoložen kao episkopski sveštenik u Sjedinjenim Državama,
ali to napušta zbog svog primarnog poziva, kao pobornik Zena.
Kasnije, Christmas Humhreys
osnivač Budističkog društva u Londonu,
ponovo izdaje mnoga D.T. Suzukijeva dela.
Budizam se pojavio na horizontu
kroz knjige Daisec Suzukija,
i one su me oborile s nogu,
i da budem iskren,
razlog zbog koga se to desilo
je bilo njegovo objašnjenje Satorija, (Satori - prosvetljenje, buđenje)
iskustva buđenja.
Obično
mi doživljavamo samo jednu određenu stvar.
To iskustvo je "partikularno" iskustvo.
ali iskustvo Satorija je nešto celokupno.
Iskustvo svega? Ne svega.
Ako kažete "ovo, ovo, ovo", to je brojanje
serijsko iskustvo, mogli bismo reći, serijska, partikularna iskustva.
Ali Satori iskustvo, nešto totalno.
totalistično, ako mogu da upotrebim takvu reč.
Ja sam to želeo
više nego išta drugo.
Direktno
otkrovenje ili otkriće
prirode stvari.
U ovoj državi, nažalost u određenim krugovima
to je kao neki artikal, koji ne mogu da dočekaju da
dožive, i misle da će to promeniti njihove živote
da će biti super-muškarci ili super-žene, iskreno ni ne znam šta oni hoće.
U praktičnom životu, sve odk živimo u relativnom svetu,
vezujemo se za nešto dobro, nešto loše,
nešto lepo ili nešto što nije baš lepo.
Vezujemo se za dualistički pogled na realnost.
Ali ispod, ili unutar, ili zajedno sa relativnim svetom,
imamo drugi svet
koji nije relativan, koji je transcedentan,
ali je u isto vreme
unutar njega, to jest, zajedno sa relativnim svetom.
Taj svet, mogao bih ga nazvati "transcendentalna oblast".
U tom svetu, nema vezivanja,
nema dobra, nema zla, nema lepote, nema ružnoće.
Spajanje suprotnosti,
većinu vremena ne izgleda tako
ali tako je.
Biti u stanju da vidimo to, u svakom trenutku,
bilo bi ostvarenje učitelja.
1938. Beatrice se teško razbolela
Daisec odbija poziv
na prvi Istok-Zapad filozofski kongres na Havajima, da bi bio s' njom.
Umrla je sledeće godine.
Doktor Suzuki prestaje da predaje 1940. godine.
Uprkos teškoćama sa kojima se suočio za vreme Drugog svetskog rata
udesio je izgradnju biblioteke posvećenu Budističkim učenjima
Matsugaoka Bunko u hramu Tokei-ji.
Sa vrha ove planine možete videti vojni objekat,
rečeno nam je da ne možemo dobiti dozvolu zato bi bilo moguće videti šta se dešava dole,
rekli su da bi bilo u redu kada bismo podigli visoku ogradu da blokira pogled.
Kada sam se vratio i rekao doktoru Suzukiju
on je bio ljut i rekao je da nas samo zavitlavaju.
On je bio protivnik rata od samog početka,
rekao je da nema smisla boriti se protiv Sjedinjenih država.
Otuđen od svojih prijatelja preko mora
Suzuki nastavlja pisanje na japanskom a kasnije objavljuje na engleskom.
Na ceremonijalnom govoru za studente koji su poslati na front
Dr. Suzuki je rekao da je to stvarno žalosno,
koji je razlog da se mladi Amerikanci i mladi Japanci ubijaju međusobno,
ovaj suludi rat će se sigurno završiti jednoga dana.
Posle rata, mladi ljudi kao vi moraće ponovo da igrade svet,
to je razlog zašto ne smete umreti, čak iako to znači da postanete ratni zarobljenici,
morate se vratiti živi.
1945. umire njegov najbolji prijatelj Nishida Kitaro,
što je duboko rastužilo Daisec Suzukija.
Dok je Japanu radio na sudu za ratne zločine
Christmas Humphreys je sreo Suzukija lošeg zdravlja.
Suzuki porodica je bila veoma zadužena zbog ljubaznosti Daisec-a i Beatrice.
1949. njegova verna kućepaziteljka Okono-san je preminula.
posle deset godina ćerka njegovog nećaka Kumino, pomaže u njegovom zbrinjavanju.
Nova milost za Zapadnjake se pojavljuje na Suzukijevom pragu,
neposredno po završetku rata,
želeći da ih nauči o Zenu.
Većina Japanaca je bila osiromašena 1947. ,a doktor Suzuki nije bio izuzetak,
pa sam ja donosio sve što lokalni komesar
može da priloži, davao sam mu sir, krekere i sve ostalo.
I mi smo razgovarali i on mi je dao Koan Koan - Zen zagonetka bez logičnog odgovora
nisam tačno znao šta je to
preturao sam po rukama... Radilo se o Zen mački,
i ja sam trebao da odem i da razmislim o tome ili da ne razmislim o tome,
i da se vratim sledeće nedelje.
Philip Kapleau i De Martino bili su
veoma važni ljudi u tim ranijim danima,
i mislim da su ostavili jak uticaj na Suzukija njihovim interesovanjem.
I kasnije De Martino je putovao sa Suzukijem,
išao svugde s njim i bio veoma blizak.
Sa R.H. Blyth-om, privatnim prinčevim učiteljem posle rata,
Suzuki priređuje časopis pod nazivom "The Cultural East".
1947. Suzuki je pozvan da održi caru dva predavanja o Budizmu,
koji se odrekao statusa Shinto boga dve godine ranije,
ova knjiga je rezultat tih razgovora.
Interesantna je njegova reakcija,
rekao je da je car bio veoma učtiv,
slušao je, ali razmišljam da li je car razumeo o čemu sam pričao.
1949. doktor Suzuki je pozvan na drugu "Istok-Zapad filozofsku konferenciju",
posle toga predaje tri meseca na Univerzitetu na Hawajima.
Sećam se da sam sedeo tamo, u publici,
slušajući ovog blagog i ljubaznog starca
gore na podijumu,
ne razumevaći ni reč od onoga što je pričao, ni reč,
i odjednom sam imao viziju
da je on tamo i da plete tapiseriju,
i to je bilo totalno razumljivo sa njegove strane
ali mi smo bili sa druge strane tapiserije
i mogli smo videti samo te čudne niti koje se probijaju.
Nikada nisam imala osećaj da ga ne shvatam.
Bila sam svesna učenja koje
sam naučila od Sensei-ja i ostalih,
da ne morate shvatiti sve.
Kada govorimo o Budizmu,
tu se ne radi o Istoku ili Zapadu.
Kada sam bio na jednom njegovom predavanju,
prva reečenica koju je rekao bila je: "Nema Istoka, nema Zapada".
Kod sastajanja Istoka i Zapada,
ovo se dešavalo u širokom opsegu na razne načine.
Ali u glavnom, koliko mogu da primetim, u istoriji
Zapad je eksploatisao Istok, ekonomski, politički, do sada.
I tek nakon poslednjeg rata, Zapad je zaista počeo
iskreno počeo da proučava šta je Istok, šta Istok znači,
i za šta se zalaže Istočnjačka kultura.
Dosta toga se dešavalo u američkom životu u Americi posle Drugog svetskog rata.
Mislim da je duh u kome su se amerikanci angažovali u Drugom svetskom ratu
bio na mnogo načina darežljiv duh.
Možda previše optimističan i idealizovan.
Bilo je potrebno da Amerika baci atomsku bombu da bi se Zapad zainteresovao za Zen,
skoro iz krivice.
Ne moraju amerikanci da se pokaju zbog ovoga.
Čovečanstvo i sam ljudski rod moraju biti odgovorni za sve ovo.
Interesuje me šta biste vi rekli,
koji su razlozi što se Zapad zainteresovao za Zen?
E sad, ja sumnjam da
je Zapad zadao sebi previše takozvanih naučnih istraživanja.
Naučna istraživanja teže ka jednom definitivnom pravcu.
Pošto su Zapadni i Istočni način razmišljanja - praktično suprotni.
Ja sam smatrao da je film "High Noon" impresivan
i pozvao sam Dr. Suzukija da ga pogledamo zajedno.
Neki od vas bili su specijalni zamenici kada smo razbili ovu družinu,
sada mi trebate ponovo.
Kada smo izašli, pitao sam Dr. Suzukija šta misli o filmu,
rekao je: "O, ovo je bio čudesan film,
šerif je bio pravi Zen čovek, banditi su došli da ga ubiju u gradu,
i nije mogao da nađe nikoga da mu pomogne pa je otišao u kancelariju, napisao testament,
i onda izašao da umre ili uradi šta god mora, bio je pravi Zen čovek."
Kada razgovaram sa Zapadnjacima, oni uglavnom kažu
nije moguće razumeti Zen.
Razumeti, znači intelektualno razumevanje, shvatanje toga.
Ali Zen ne treba intelektulano ili konceptualno,
ili logički, ili dijalektički, ili na bilo koji drugi način razumeti.
Od 1951. do 1957. doktor Suzuki je održao proslavljenu seriju otvorenih predavanja
na Univerzitetu Kolumbiji.
Kapacitet je bio popunjen, došli su mnogi poznati umetnici, pisci i psihoanalitičari.
Imao sam sreće što sam prisustvovao predavanjima Suzuki Daisec-a
na Univerzitetu Kolumbija,
koji je objašnjavao njegov pogled na filosofiju Zen Budizma
i to je bilo veoma važno za mene
posebno ono što je rekao o strukturi uma i takođe o
o činjenici da sva bića, koja su osetna, koja imaju percepciju kao i mi,
ili ne-osetna kao što su stene, da su sva bića u centru univerzuma
i da su u interakciji. To mi je na primer dalo u polju muzike
ideju da su zvuci jednaki, pre nego da su neki bitniji od drugih, i ja sam pokušao da
napravim muziku u kojoj se svaki zvuk čuje,
ne kao pomoćni drugim zvucima, već jednak.
1952. japansko-američki tinejdžer Mihoko Okamura
posećuje Suzukija posle jednog od njegovih govora u New York-u,
Suzuki je tada imao 82. godine.
Zato što sam bila tinejdžer i veoma uznemirena u vezi sebe i sveta oko mene,
ono što sam uradila je da sam mu ispričala o svojim žalbama.
Rekla sam mu da sam tražila i da nisam našla nikoga od odraslih na koga bih se ugledala.
Sećam se da sam mu rekla: "Dakle, zašto bih nastavila sa životom",
odgovorio mi je: "Moraš imati vere u svoju suštinu".
Dugo vremena nisam razumela na koju "suštinu"
je mislio kada je rekao da treba da imam vere.
"Suština" o kojoj mi je pričao
je bila suština svih suština u univerzumu.
Daisec Suzukijeva učenja su transformisala Mihokin život,
i posvetila se da mu pomaže.
Njeni roditelji su pozvali dr Suzukija da se preseli iz
njegovog stana na Unverzitetu Kolumbija, i da ostane u njihovoj kući gde bi imao dobru negu.
Nekoliko godina kasnije, Mihoko postaje Suzukijeva sekretarica,
i prati ga na njegovim putovanjima širom sveta, dok se konačno nisu preselili u Japan.
Akademske studije su organizovale Suzukijevu posetu kada je bio u prolazu,
istočnu ili zapadnu, nisam siguran koju.
I Alan Watts me je pozvao na večeru,
dakle, imao sam priliku da pričam sa Suzukijem,
svi su se tada gurali da budu s njim tada,
ja sam najviše gledao u Okomori-San, bila je veoma lepa...
Jack Kerouac i Allen Ginsberg su posetili Suzukija
jednom prilikom kada je bio u New York-u.
Suzukijeva dela su bila odskočna daska za Alan Watts-a i ostale da urade nešto svoje.
Snyder je bio jedini koji je ozbiljno shvatio tu odskočnu dasku,
i nije probao samo da je iskoristi sa svoj rad, već i da proba da se vrati izvoru.
Očigledno, oni su pokušavali da ga impresioniraju sa onime što su shatili,
a on nije bio impresioniran.
Individue koje se mogu indentifikovati kao Beat generacija svih vrsta
su bili gomila mangupa,
i imali su širok spektar vrednosti i namera,
ono što možete reći u njihovu korist je da su bili veoma entuzijastični,
eksperimentisali su i poveli stvari u raznim pravcima.
Zapravo, ja mislim da američki Budizam dosta duguje Beat generaciji.
Ono što karakterizuje Zen je: jednostavnost i iskrenost,
i sloboda. Ovo je najbitnije.
Sloboda je veoma pogrešno shvaćena od strane mnogih ljudi koji pokušavaju da proučavaju Zen.
Mi dosta pričamo o slobodi.
Ali veoma malo mislimo o tome šta stvarno podrazumevamo time.
Za početak, mislim da bi trebalo da se napravi razlika između
"slobode od" i "slobode za." Oslobodili smo se
od određenih stvari koje su postojale u 18. i 19. veku.
Ali pitanje je: "Da li smo postali slobodni za?"
...nešto što čini ovu slobodu smislenom.
Ako jednom probijete uz nepristrasnost i čistog srca
u unutrašnju tajnu, temelja našeg svakodnevnog iskustva
vi postižete slobodu koju niko ne može dodirnuti.
Sećam se kada sam jednom intervjuisao Joe Campbell-a, ono što je on osećao
je jedan od najvećih poklona koji je dobio pošto je proveo 7 meseci
u Japanu, sredinom 1950. godine, vreme kada je
imao nekoliko susreta sa Suzukijem, čovekom koga je duboko poštovao.
Joe me je iznenadio sa veoma konciznim elegantnim odgovorom, rekao je:
"Shvatiti formu, ako naučite formu, možete pronaći veliku slobodu unutar forme,
ali ako pokušate da steknete slobodu bez forme, imaćete anarhiju."
U ovo doba globalizacije,
šta je pravi odnos između slobode - otvorenosti i forme,
tu mora biti nekog odnosa,
jer ako imate isuviše malo slobode
onda postajete dogmatični i rigidni,
ako imate veoma malo forme, to je spuštanje
niz put relativizma, a relativizam je filozofija koja nije podnošljiva.
Videti stvari onakve kakve jesu je prava sloboda,
videti stvari u njihovoj "takvoći", kako bih rekao. To je sloboda.
1953. i 54. Suzuki je prisustvovao Eranos konferenciji u Švajcarskoj,
skupu istaknutih mislilaca.
Proveo je vreme sa Carl Jung-om, Martin Heidegger-om
i Karl Jaspers-om, i održao je predavanja širom Evrope.
1957. dok je Suzuki živeo u Bostonu
grupa ljudi mu se obratila povodom centra za meditaciju koji su želeli da osnuju.
Prihvatio je predsedništvo, ali njegov prijatelj Hisamatsu Shinichi ih je uveo u Zen meditaciju.
Na neki način, dr. Suzuki, droge, šezdesete,
sve je došlo zajedno, i izgleda da je išlo u prilog praksi Zena.
U jednom trenutku pošto je dr. Suzuki došao u New York, čuo je za
psihodelična sredstva, i postao je veoma zainteresovan za njih,
a bilo je i dosta priče o njima među
mladim hipicima, kao deo procvata Zena,
da ne treba da radite svu tu meditaciju, već samo da uzmete L.S.D. i sve će se otvoriti.
Dakle, on se veoma zainteresovao i zamolio me da mu nabavim malo L.S.D.-a.
Bilo je toliko priče o tome kako je L.S.D. povezan sa Zen Budizmom
i on je osećao da mora imati iskustvo iz prve ruke sa tom drogom,
inače, nije mislio da može pričati o tome ili imati bilo kakvih ideja o tome.
Rekao je, sigurno da se svet doživljen pod dejstvom L.S.D.-a
definitivno razlikuje od sveta Satori-ja.
Svi koji su uzimali L.S.D. su imali 19 ili 22 godine
i kako bi onda na to reagovao čovek sa 85 godina, pa smo odlučili
da je bolje da ga odgovorimo od toga.
Uradili smo to i mislim da smo iskoristili njegov krvni pritisak kao izgovor.
Zen pristalice, ili Zen ljudi, ne prate Budu.
Zen ljudi navode Budu da prati njih.
Suzuki-sensei, živi svoj život slobodno, svakoga dana, slobodno,
oslobođen sopstvenih koncepcija.
Pitao sam ga da li mogu da dođem i da sedim u manastiru gde je on radio, gde je živeo,
i on je rekao "U redu". Onda je udesio da sedim i hali za meditaciju sa monasima.
Kada sam počeo, bio sam u uniformi
i bio sam verovatno prvi koji se uniformisan pojavio u ovom manastiru.
Kada sam bio u Kamakuri došao sam kod Suzukija.
On je bio zabrinut za moje fizičko stanje i odmah me je uveo unutra.
Ostao sam s' njim oko tri nedelje, možda dve.
Soen Roshi je došao da me vidi. (Nakagawa Soen - Robertov prvi Zen učitelj)
Suzuki ga je izgrdio što ne brine bolje o meni,
što ne razume da Zapadnjaci imaju drugačije potrebe i drugačije trpeljivosti.
Zazen je nešto kao odlazak u Pakao.
Ne bi trebalo da postoji nikakav Zazen. Samo ono što mi jesmo - u redu.
Posle nekog vremena, on je rekao:
"Znate, dr. Stanforde, izgleda da ste veoma zainteresovani za meditaciju.
Kako vodite računa o vremenu kada meditirate?"
Rekao sam "Koristim sat."
On reče - "Znate, mnogo bolje je koristiti mirišljavi štapić."
"Mirišljavi štapić je veoma efektivan za meditaciju."
"Uzmeš štapić koji gori pola sata
i onda kada je gotov, shvatiš to, i ne moraš da odvraćaš pažnju gledajući na sat."
Rekao je - "Dozvoli mi da ti poklonim gorionik za šrapiće koji sam koristio kada sam studirao.
To je figurica Bodhidharma-e, on je bio indijski sveštenik koji je
doneo Zen u Kinu."
Ujutro, kada dođem, uglavnom uđem u radnu sobu dr. Suzukija i kažem "Dobro jutro Sensei".
Ponekad ga nigde ne vidim, zabrinuta ga potražim i nađem ga u uglu sobe gde sedi
i radi Zazen meditaciju.
Pomislim "O, on meditira", i udaljim se tiho na svoje radno mesto.
Činjenica je da je on sedeo tako, u Zazenu već dugo godina.
Od ranih godina, meditacija je nastavila da bude integralni deo njegovog života.
Neke Budističke škole, baziraju svoje doktrine
na učenjima koja je Buda razvio posle prosvetljenja.
Ali Zen, naročito, insistira na doživljaju
istog iskustva koje je Buda imao.
Suzuki nikada nije želeo da postane monah, oženio se,
živeo je svetovnim životom. Bio je prirodno pobožna osoba.
Biti pobožan znači uživanje u univerzumu, onakvom kakav je,
i imati duboku, duboku veru...
...toliko duboku veru, da takođe možete imati i sumnju ali da to ne bude bitno.
Mislim da je stvarno bio u tome.
U svojim pedesetim D.T.Suzuki je proširio opseg svog pisanja i predavanja,
da bi obuhvatio Jodo Shin Shu-a,
u engleskom poznatog kao "Budizam Čiste Zemlje".
Mislim da je na to možda uticala njegova zabrinutost u vezi
mudrosti i saosećanja. Zen je preokupiran mudrošću
i viđenju stvari onakve kakve jesu,
ali ne toliko sa saosećanjem. Kada je pogledao
Budizam Čiste Zemlje, gde je glavna tema bila saosećanje.
Dok Zen ističe lični napor za dostizanje prosvetljenja,
Shin Budizam počinje sa apsolutnom zavišnošću od Bude, da bi došao do istog cilja.
Svako ko praktikuje Zen, dolazi do prepoznavanja činjenice,
da mu njegova želja da radi teško i postigne nešto stoji na putu.
Stojiš sam sebi na putu, to je način na koji Zen radi kod tebe,
tera te da staneš sebi na put, a onda te tera da se skloniš sebi sa puta.
U Jodo Shin-u oni počinju iz malo drugačijeg ugla
i kažu "Probaj da ne staješ sebi na put".
Odustani od bilo koje misli o postizanju nečega. Odustani. Da li si već odustao?
To je divno...
Imao je veliku naklonost za čistotu srca
osobe koja posvećeno recitira "Namu Amida Butsu" - (Buda i ja smo jedno).
Veliku, zato što je mogao uvideti unutrašnju povezanost
između toga i posvećenosti Zen učenika.
Honen Shonin je uspostavio dihotomiju između
"lične snage" i "druge snage" - Jiriki i Tariki,
koja je totalno pogrešna, ona ima veze samo sa isticanjem jednog ili drugog.
Jiriki koja znači lična snaga, je vaš sopstveni napor
da pronađete svoje konačno Ja ili svoje pravo Ja.
Ali kada pronađete svoje pravo Ja. Kada dođete u direktan kontakt sa njim
razumete da vam je "druga snaga" dala mogućnost da ga sretnete ili shvatite.
Kada smo imali konverzaciju, Morimoto Roshi mi je rekao
Jodo Shin je... ako je Rinzai muž, Jodo Shin je supruga,
i Jodo Shin zna sve naše mane. Rinzai- Zen sekta Jodo Shin-Budizam Čiste Zemlje
Zna koje su naše najdublje greške. Jodo Shin nas zaista izaziva
sa pozivom da ne pokušavamo da postignemo bilo šta. Mislim da je Suzuki došao do te tačke.
Budizam je večita negacija, beskrajna negacija.
Ako misliš da si prosvetljen,
onda je to početak stagnacije? Mentalne stagnacije?
Bilo koji stav da imaš, ili da gajiš bilo koju ideju,
Zen teži to da uništi.
Faktički, Zen negire sve što radimo, sve što kažemo, sve što napišemo.
Ali istovremeno, Zen piše, Zen govori,
Zen deluje - radi sve vrste stvari.
Prvi put sam sreo Suzukija, ovde u Tokyo-u. Držao je predavanje o Budizmu Čiste Zemlje.
Otišao sam sa ocem Dumoulin-om, bio je to lep govor,
zapravo, otac Dumoulin mi je posle rekao "To je bilo kao govor o Svetom Srcu,
o ljubavi Boga, o milosti Boga."
Kada smo moja sestra i ja bile deca, naš otac je premešten u New York,
i oni su odlučili da bismo trebale da pohađamo katoličku školu,
ali oni su hteli da pitaju našeg dedu za mišljenje
i kada su mu napisali pismo, on je odgovorio
da je savršeno u redu da mi pohađamo katoličku školu,
zato što sve religije vode ka istom cilju
i to je kao uspon na planinu sa različitih polazišta.
U uobičajenom Hrišćanstvu, u misticizmu,
radi se o zaboravljanju sebe i spajanju sa Božanstvom,
u Budizmu se jednostavno radi o zaboravljanju sebe.
Ova dva puta nisu toliko različita.
Budisti će bezuslovno prihvatiti grešnike.
Ne samo ljudska bića,
ali ovo spasenje će se proširiti na takozvana
neživa bića, ne-svesna bića.
Dakle, univerzalno spasenje se ne odnosi samo na ljudska bića,
već i na životinje, sve njih treba spasiti.
Ne samo to, već i planine, drveće koje vidimo napolju,
i kamenje, zemlju, reke, sve ove stvari trebaju biti spašene.
Mi Hrišćani pokušavamo da shvatimo stvari u relaciji sa žrtvama
koje je Hrist podneo zbog nas kroz njegovo raspeće.
U Hrišćanstvu smo naučeni da budemo vezani za boga džreći se te slike.
Za dr. Suzuki-a priroda postoji na isti način kao i Bog za Hrišćane,
i naša egzistencija je deo te prirode.
Veoma mi se svidelo ono što je rekao o prihvatanju stvari, onakve kakve jesu.
Sa Budističkog ugla gledanja, razapeti Hrist
je užasan prizor.
Da, ono što Suzuki oseća u vezi Raspeća, mislim da mnogi Japanci osećaju isto.
Dakle, ovde u Crkvi Svetog Ignatius-a,
mi nemamo Raspeće iznad oltara, već sliku Isusovog uzdignuća
ili Preobraženja, kako ga mi zovemo.
Ova legenda o Mariji ili mit o Mariji,
je ono što spašava Hrišćanstvo od surovosti.
Pravednost, najuočljivije, dolazi ispred Hrista.
Ali Marija je puna praštanja; ona nije ništa drugo do praštanje.
Hrišćanski misionari u Kini su rekli:"Ovi ljudi ne uzimaju svoja pravila za ozbiljno",
ne, nisu, zato šro ih nisu smatrali pravilima.
Smatrali su ih izazovima, uz koje treba da proceniš samog sebe.
To je sada stvar prošlosti, biti sumnjičav u vezi drugih religija,
i uvek tražiti ono što je najslabije u drugim religijama
i uvek ono što je najuzvišenije u sopstvenoj religiji.
Ovaj dupli standard u odnosu sa religijom. Tome mora doći kraj.
Pojedinac više ne treba da sudi o Budizmu prema onome što je sporedno i bezvredno,
već suprotno, da pronađe ono što je najbogatije i validno za nas.
To je, na primer, nađeno u Zenu, i to je najbolje razvijeno u meditaciji.
Praktikovao sam malo Zena sa ocem Lassalle-om
i on mi je rekao: "Moraš napraviti razliku između Zena i Zen Budizma."
"U Zen Budizmu oni veruju u Budu
ali Zen nije vezan za Budizam, Suzuki je stalno ponavljao da je Zen "plutajući oblak"
i da nije vezan, dakle, možeš praktikovati Zen kao Hrišćanin, Jevrejin, Musliman ili bilo ko...
...Zen je ne-vezan."
Često se vraćao na Meister Eckhart-a,
bio je veoma impresioniran njime i ostalim Hrišćanskim mističnim misliocima.
Jedan citat Meister Eckhart-a koji je voleo da ponavlja bio je:
"Oko kojim ja vidim Boga, je isto kao oko kojim Bog vidi mene."
i rekao bi: "Ovaj čovek ima odlično razumevanje Zena".
Budizam je predstavljen Japanu sredinom VI veka
i dr. Suzuki kaže da je japanski Budizam istinski postao japanski u XIII veku.
To je oko 650 godina posle.
Pojedinac ne treba da bude u žurbi. Moguće je da treba da prođe 100, 200 ili 300 godina
da bi se Zen zaista usadio na Zapadu.
Ne u žurbi. Već, dokle god sam živ, moram dati sve od sebe.
Svaki put kada sam bio s' njim, i kada bih pokušaoda dam neki
opis Zena, on bi me udario po prstima
i rekao: "Ne, ne možeš raditi to, ne možeš tako generalizovati,
ne možeš staviti tako veliki objekat u tako zgodan paketić."
Sećam se da smo ga jednom pitali da li osoba koja je doživela satori
može da doživi bol? Rekao je "O, da, veoma!" Pitali smo, da li si ti? Rekao je "O, da."
rekli smo, pričaj nam o tome. Odgovorio je"Kada je moja žena umrla prolio sam gorke suze."
Pitao sam, šta je tako veliko u Satoriju? Verovatno bi prolio gorke suze i bez njega.
Odgovorio je: "Bilo je različito.", pitao sam šta je bilo drugačije.
Rekao je: "Moje suze nisu imale korenje."
To je rekao tako da je na neki način uspeo da prenese
spokojstvo i razumevanje koje je daleko iznad reči.
Kada imamo miran um, mi imamo prosvetljenje.
Ili, možemo reći, kada imamo prosvetljenje mi imamo smiren um,
što je možda, večni život u Hrišćanskoj terminologiji.
Rekao bih, da je za mene Zen, ono što me je dovelo
u intiman i intenzivan kontakt sa svetom oko mene,
kao i - ili istovrmeno - što me je dovelo u kontakt sa samim sobom.
Sigurno je dosta Amerikanaca imalo veoma duboka iskustva, ja mislim i veoma autentična.
Jednom, kada je dr. Suzuki došao u Japan u posetu,
jedan od japanskih učenika ga je pitao da li je moguće da amerikanci razumeju Budizam.
Dr. Suzuki je odgovorio: "Da li ti misliš da razumeš Budizam?"
Pretpostavimo da se svi preobratimo u Zen Budizam,
koji bi to efekat imalo na ljudsku rasu?
Da li bismo živeli imalo drugačije?
Kada bi se preobratili u Zen monahe, ne bi više bilo brakova
ne bi bilo ni rađanja dece? Da li ste na to mislili?
Ja zaista mislim da je Budizam najmiroljubivija religija.
Ako nam treba bilo šta što bi nas podiglo u pravcu mira
u ovom vremenu rastavljenom ratovima i terorizmom, u tome pojedinac može pronaći resurse
i bila bi tragedija kada bismo ih izgubili.
Jednom prilikom sam pohađao kurs u New York-u
u "Novoj školi psihoanalize" koji predavao Erich Fromm, koji je bio jedan od mojih
heroja u psihoanalitičkom pokretu. U svojim predavanjima je sve više upućivao ka Zenu.
Posle jednog predavanja ja sam rekao da sam impresioniran time što je toliko pričao o Zenu,
i pitao sam koje je njegovo iskustvo sa Zenom. Odgovorio je: "Zaista, ja
nisam imao ikakvo iskustvo osim čitanja knjiga, naročito D.T.Suzukijevih."
Rekoh "Da li ste ga upoznali?". Odgovorio je "Nisam,
nisam ga upoznao. Zar on nije u Japanu?"
Na to sam mu rekao da je zapravo gore uz ulicu u New York-u.
Dr. Albert Stukard je doveo Erich Fromm-a da se sretne po prvi put sa dr. Suzukijem.
Doktor Fromm je rekao: "Dr. Suzuki, imam pitanje za Vas."
"Upravo sam pročitao "Zen i umetnost streljaštva" od Eugen Herrigel-a."
"Kako to da religija,
Zen kao religija ima bilo kakve veze sa oružjem kao što je streljaštvo,
ili čak mačevanje, što ima veze sa ubijanjem ljudi?"
On je bio vidljivo uznemiren.
Ovo je bilo pitanje koje je izgleda bilo veoma blisko njegovoj ličnosti.
Dr. Suzuki je onda rekao: "Pa, dr. Fromm
ko ste Vi, koji ste postavili to pitanje?"
Dr. Fromm je onda ustao i rekao: "Pa, dr. Suzuki, ne mogu više razgovarati sa Vama."
Kao da je bilo očigledno da nema više ništa da mu kaže. Onda je napustio kuću.
Zen učitelji nam kažu da
je odgovor u samom pitanju,
pogledajte sami u sopstveno pitanje.
Moje odgovaranje Vas samo vodi dalje od Vašeg pitanja.
Posle oko dve nedelje, bio je telefonski poziv za Dr. Suzuki-ja
u kojem je rekao, "Molim Vas, recite dr. Suzukiju da sam razmišljao o Vašem pitanju,
poslednje dve nedelje, ponekad bez spavanja. Mislim da sada imam odgovor."
"Da li biste bili ljubazni da se vidimo još jednom?" I zaista su se još jednom sreli
i to je bio početak veoma dubokog i ljubaznog prijateljstva.
Erich Fromm je organizovao letnji seminar, koji je trajao nedelju dana,
sa 50 psihijatara
koji su se sastali sa Daisec Suzuki-jem.
To su bili psihoanalitičari, uglavnom iz New York-a. Svi su došli
puni svoga znanja o Zenu, a dr. Suzuki je bio veoma tih i nije mnogo govorio,
i onda, posle trećeg dana sastanka
sve kao da se nekako smirilo.
I kao da se dr. Suzukijeva aura proširila i ljudi
su prestali da budu tako sujetni i izazivački nastrojeni
u tome koliko znaju o Zenu. Ja mislim da niko od njih nije znao ništa o Zenu.
Jedan od ciljeva Zena je da pustimo tu stvar koju svaki dan izmišljamo, a koju zovemo sobom.
Samo se prepustite.
I ako možete uraditi to, onda će vam Zen reći gde da idete ostatak puta.
Ovo nije istinito u psihoanalizi, koja insistira da oslobodite Ego
i otuda postanete svoji, jer i to "svoj" je takođe konstrukcija.
Budistički put oslobađanja od ega je ovaj -
ego ne postoji od samog početka.
Ja upravljam meditaciju, i upoznao sam dosta ljudi
koji su imali veliki broj savetovanja kod psihoanalitičara itd.
Gde su razgovarali o svom ocu, majci, sestri, bratu i prošli su kroz sve to...
Ja im kažem: "Veoma je dobro što ste to uradili, veoma dobro,
ali sada je vreme da odustanete od svega toga i da upadnete u Boga."
Budisti bi rekli upadni u Mu/Wu u prazninu.
Naša svest uvek ide ovako - gore i dole i nikada se ne stiša.
Ali za napredak, za otkrivanje načina na koji naš um funkcioniše,
mi moramo imati ove... talasi svesti moraju biti smireni.
Jedna od impresivnih stvari u vezi dr. Suzukija
bio je efekat smirivanja ljudi oko njega.
Mislim da je to usled tog ne davanja odziva na bilo koje
negativne uticaje, on bi samo prihvatio sve što je rečeno i nastavljao dalje.
I Hrišćanstvo i Budizam se slažu
da je koren čovekovih problema, to što im je svest zamršena
i da on ne shvata realnost onakvu kakva zapravo jeste.
Onog trenutka kada vidi nešto, on počinje da ga interpretira
uz predrasude i unapred određuje da se uklopi u određenu
pogrešnu sliku sveta u kojoj je on sam kao individualni Ego centar svih stvari.
Ono po čemu se Zen razlikuje od ostalih religioznih učenja,
ili od ostalih Budističkih učenja, je:
Psihološki govoreći, da postane svestan nesvesnog.
Moralno... da pripada, i da ne-pripada.
Erich Fromm oseća da ima dosta da nauči od dr. Suzukija
i poziva ga da provede ostatak njegovog života u udobnom okruženju
u Fromm-ovoj vili u Meksiku.
Ali posle penzionisanja na Columbia Univerzitetu,
Daisec Suzuki se vraća u Japan sa gospođicom Okamura,
gde će živeti u svojoj biblioteci u Kamakuri, gde se oseća kao kod kuće.
Ponovo se posvetio prevođenju i pisanju.
Sa svojih 90 godina Suzuki je ostao aktivan sa mnogobrojnim posetiocima.
Takođe puno putuje.
1959. pozvan je na Treću Istočno - Zapadnu filozofsku konferenciju
gde je primio počasni doktorat, zajedno sa Hu Shih-om.
Na toj konferenciji bilo je napetosti između Suzukija i Hu Shih-a.
To je kasnije izašlo u časopisu "Filozofija Istok - Zapad".
Hu Shih je smatrao da Suzuki nije obratio dovoljno pažnje na
naučni aspekt Ch'an-a. Ch'an - kineska reč za Zen
Suzuki je bio ubeđen da Hu Shih nije imao pojma o
prirodi ostvarenja.
Ja pravim razliku između kritičke istorije, one koja je evoluirala u XVIII i XIX veku
na Zapadu i u određenom stepenu u Japanu,
i one koju ja zovem "mitološka istorija", koja je veoma istaknuta
u velikom delu budističke tradicije.
To skluži drugoj svrsi,
mitovi predstavljaju religijske istine koje mogu biti prepoznate od strane ljudi.
One ne moraju obavezno da predstavljaju istorijske činjenice.
Ponekad, takozvane činjenice nisu toliko bitne.
Ali ono što naučnici nazivaju imaginacijom ili legendama,
one su mnogo važnije u istraživanju ljudske prirode.
Rekao je:"Mislim da se ovih dana previše priča o Zenu."
"Sa te tačke gledišta, i Hu Shih i ja smo veliki grešnici,
i bez sumnje ćemo otići u pakao."
Mislim da je Hu Shih poštovao Suzukija. Mislim da je Suzuki poštovao Hu Shih-a.
Iako su imali značajnih razlika, tj. definitivnih razlika,
to uopšte nije bilo neprijateljsko, antagonističko susretanje.
Mislim da je bilo veoma korisno imati takvo sporenje između njih dvojice
i mislim da su verovatno obojica to cenili.
Da bi ostao u formi, Daisec je uživao u baštovanstvu,
i svakodnevno je šetao putem ispod njegove radne sobe,
stavljajući kamenje usput da bi izbrojao broj puta koliko je išao napred nazad.
Uprkos gubitku sluha i visokom krvnom pritisku, njegovo celokupno zdravlje je bilo odlično.
Rekao je:"Drugi problem je što više ne mogu da se koncentrišem dugo kao što sam nekada mogao."
"Bio sam u stanju da sedim i radim ceo dan, ali sada, posle par sati
se uznemirim i osećam kao da bi trebalo da napravim pauzu."
"Način na koji postupam sa tim je da radim na tri projekta istovremeno."
"Dakle, kada se umorim na jednom projektu,
možda posle 2 sata, tada napravim pauzu i radim na drugom projektu,
i onda kada se umorim, radim na sledećem."
I tada sam pomislio: "Moj Bože, on može da se koncentriše samo 2 sata."
1960. je pozvan u Indiju kao gost države i posetio je Nepal.
Daisec je bio fasciniran doživljajem zemlje gde je Budizam nastao.
U 94. godini, Suzuki je otputovao u New York
gde se sastao sa Paul Tillich-om i ocem Thomas Merton-om,
i na Havaje da bi prisustvovao četvrtoj Istok-Zapad filozofskoj konferenciji.
Jedna od stvari koja me je impresionirala u vezi dr. Suzukija bila je
koliko je razumeo Zapadnjačku filozofiju.
To je bilo veoma ohrabrujuće pošto sam ulazili u sve te pomalo lude Zen ideje.
Biti, ali u isto vreme, ne biti,
biti ili ne biti, ali onda,
biti i ne biti, oba u isto vreme.
Za mene, sva glavna pitanja o životu i smrti,
su na neki način, bila odgovorena sa Zenom.
Sokrat i Platon su veoma snažno fokusirani na to
da je filozofija umetnost umiranja.
Najbolja stvar je živeti, a ipak ne živeti.
Umirati, a ipak ne umirati.
To je predmet Zen discipline.
Dr. Suzuki, siguran sam da ste upoznati sa
nenasilnim Gandijevim idejama. Da li možete dati komentar
koji sud Zen ima o ovim idejema o nenasilju.
Dobro, to je veoma važna ideja. Ali u isto vreme,
ne sme se praktikovati bezuslovno.
Na primer, svi smo mi ljudi koji vole slobodu,
i Rusi mogu imati nešto da kažu protiv načina na koji mi to praktikujemo.
Rusi pretvaraju ljude u robove političke mašinerije.
Kada je u pitanju cela grupa ljudi,
i ta grupa je sveukupno uništena,
u tom slučaju, nasilju se mora suprotstaviti nasilje.
Da, nema života, nema smrti.
Nema "u". Nema "mu". "u" = postojanje "mu" = ne-postojanje
Nema ubijanja, nema "ne-ubijanja".
Kako da razumemo to? Bila bi greška,
bila bi veoma duboka greška misliti: "Time što sam shvatio to, mogao bih ubiti."
Time što si to shvatio, biraš da ne ubiješ... osim ako ne moraš.
Sa određene tačke gledišta, Bog je napravio veliku grešku što je stvorio ovaj svet.
Nikada nije ni pretpostavio da će ljudi biti ovakvi.
Sasvim mu je žao zbog toga, siguran sam u to.
I oni koji vole da uništavaju sami sebe, pusti ih da rade to što rade.
Neko će ostati. Potrebno je mnogo hiljada miliona godina.
Ali ipak, sa tačke gledišta večnosti ili beskonačnosti,
miliona, biliona, triliona, to je ništa.
Osim ako se pojedinac ne prilagodi na činjenicu
da su život i smrt ista stvar,
šta se događa kada umrete?
Suzuki je pričao o "Čistoj Zemlji"
i o sreći posle smrti, i onda je jedan iz publike rekao:
"Ali dr. Suzuki, kontradiktorni ste u govoru o životu posle smrti."
Suzuki ga je pogledao i sa osmehom rekao:
"Ali, ne postoji takva stvar kao što je smrt."
Tada sam bio iznenađen, ali sada vidim
da je to veliko prosvetljenje, život i smrt nisu dve razdvojene stvari već jedna.
Suzuki provodi leta u planinskom odmaralištu,
gde mu hladnija klima omogućava da nastavi sa svojim proučavanjima.
Tu radi još jednom veličanstvenom prevodilačkom projektu
"The Kyogyoshinsho" - tekst koji predstavlja jezgro Budizma Čiste Zemlje.
Baš pre njegovog 96. rođendana, Daisec Suzuki je doživeo zagušenje creva.
Bila je potrebno 3 sata do bolnice u Tokyo-u, tada je već bilo kasno za operaciju.
Preminuo je sledećeg dana.
Kada je preminuo, izgledalo mi je da nije bilo ništa naročito drugačije
od vremena kada sam ga poznavala dok je bio živ.
Rekla bih da nije bilo demarkacione linije,
bez linije koja bi mogla razdvojiti ono što je on zvao život i smrt.
Shvatam da je to bio način života, biti živ dok si potpuno mrtav, to je Zen način.
Nikada nismo izgubili Raj.
Ali ljudska svest nam kaže da smo ga izgubili,
i da trebamo da ga povratimo.
Ali, u suštini, Raj nikada nije bio izgubljen,
stoga, Raj ne treba ponovo steći.
Mi smo u Edenskom vrtu ovakvi kakvi smo sada.
Preveo: Spirit (pogledajte do kraja)
Večnost je vrelo iz koga izviru sve mogućnosti.