Tip:
Highlight text to annotate it
X
Danas, više od polovine svih ljudi na svetu
živi u urbanim oblastima.
Do polovine veka, taj broj će se uvećati do 70%.
Ali relativno skoro, pre sto godina,
samo dvoje od deset ljudi je živelo u gradu,
a pre toga, još i manje.
Kako smo dostigli
tako visok stepen urbanizacije
i šta to znači za našu budućnost?
U najranijim danima ljudske istorije
ljudi su bili lovci sakupljači
i često su se selili
u potrazi za hranom.
Ali pre oko 10.000 godina,
naši preci su počeli da uče tajne
selektivnog uzgoja
i prve poljoprivredne tehnike.
Po prvi put,
ljudi su mogli da uzgajaju hranu,
a ne da idu u potragu za njom
i to je dovelo do razvoja
privremenih sela
po prvi put u istoriji.
Možda se pitate zašto samo privremenih?
Pa, u početku, sela su još uvek morala da se premeštaju
svakih nekoliko godina
pošto se zemlja iscrpljivala.
Tek sa pojavom tehnika
kao što su navodnjavanje i obrađivanje zemlje,
pre oko 5.000 godina,
ljudi su mogli da računaju na ravnomerno
i dugoročno snabdevanje hranom
i pravili su stalnija naselja.
Sa viškom hrane
koju su ovim tehnikama proizvodili,
nije više bilo potrebno da je svako uzgaja.
Ovo je omogućilo razvoj
specijalizovane trgovine
i nadalje, razvoj gradova.
Sa gradovima koji su sada proizvodili višak hrane,
kao i alata,
zanatskih predmeta i druge robe,
postojala je mogućnost trgovine
i interakcije na većim razdaljinama.
Kako je trgovina cvetala,
tako su cvetale i tehnologije koje su je omogućavale,
kao što su zaprege,
brodovi,
putevi
i luke.
Naravno, ove stvari su zahtevale još više radne snage
za gradnju i održavanje,
tako da je to privlačilo više ljudi
sa sela u gradove,
pošto je više poslova i prilika
bilo na raspolaganju.
Ako mislite da su moderni gradovi prenatrpani,
iznenadićete se kad saznate
da su neki gradovi 2.000 pre n.e. imali gustinu stanovništva
skoro dvaput veću od Šangaja ili Kalkute.
Jedan od razloga za ovo je bio
taj što prevoz nije bio široko dostupan,
pa je sve moralo da bude na kraćoj udaljenosti,
uključujući i malobrojne izvore čiste vode
koji su tada postojali.
I teritorija grada
je dalje bila ograničena potrebom za zidovima
za zaštitu od napada.
Rimskom carstvu uspelo je da napravi infrastrukturu
koja prevazilazi ova ograničenja,
ali inače,
moderni gradovi kakve poznajemo
nisu to uspeli
sve do Industrijske revolucije
kada je visoka tehnologija počela da se koristi masovno,
omogućujući gradovima da se dalje šire i integrišu,
da uvedu policiju,
vatrogasce
i zdravstvene ustanove,
kao i mreže puteva
i kasnije, distribuciju struje.
Šta je, dakle, budućnost gradova?
Svetsko stanovništvo trenutno broji više od 7 milijardi ljudi
i predviđa se da će dostići gornju granicu od oko 10 milijardi.
Najveći deo ovog rasta će se desiti
u urbanim oblastima najsiromašnijih zemalja sveta.
Kako će onda gradovi morati da se promene
da bi se prilagodili ovom rastu?
Prvo, svet će morati da potraži načine
da obezbedi adekvatnu hranu,
higijenu
i obrazovanje za sve ljude.
Drugo, rast će morati da se odvija
tako da ne uništi zemlju
koja nas snabdeva robom i uslugama
za održavanje ljudske populacije.
Proizvodnja hrane se možda premesti
u vertikalne farme i oblakodere,
u bašte na krovu
ili u gradilišta u centru grada,
dok će napajanje sve više dolaziti
od brojnih izvora obnovljive energije.
Umesto porodičnih kuća,
više stanova će se graditi vertikalno.
Možda budemo videli zgrade koje sadrže
sve što je ljudima potrebno za svakodnevni život,
kao i manje samoodržive gradove,
fokusirane na lokalnu i održivu proizvodnju.
Budućnost gradova je raznolika,
fleksibilna
i kreativna
i nije više izgrađena oko jedne industrije
već odražava sve veću povezanost
i globalni svet.