Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan:Danas ću vam govoriti
o počecima grčkog iskustva,
u onoj meri u kojoj nam je ono poznato i odmah ću vam skrenuti pažnju da što dublje zalazite u proučavanje
prošlosti znanje kojim raspolažete je sve manje sigurno, posebno kada se, kao na samom početku današnjeg predavanja,
nalazimo u zaista preistorijskom razdoblju.
To je razdoblje pre postojanja pisanih svedočanstava o periodu koji vas zanima.
Tako da ono što mislimo da znamo potiče pre svega od arheoloških dokaza,
koji nastaju pre pisane reči - nemih dokaza koji
se moraju rastumačiti, vrlo su komplikovani
i daleko su od pouzadnih. Čak su i ključna pitanja
za istoričare, poput datuma,
okvirna i protivrečna, kao i svaka pojedinost o kojoj ću
vam govoriti narednih nekoliko puta. Sve ovo će biti čak i više nego što je uobičajeno predmet
protivrečnosti, čak i najosnovnije stvari.
Stoga, ono što ćete slušati, biće približne procene, najbolje koje možemo napraviti
o onome što se u tom periodu događalo. Započećemo našu priču pojavom
bronzanog doba u oblasti Egejskog mora.
Izgleda da se ovo odigralo oko 3000. godine p. n. e. Mislim da su ovih dana taj datum pomerili
za jedan vek, dakle oko 2900. godine p. n. e.
Preciznost je ovde nemoguća; ne brinite zbog toga.
Ono što pronalazimo, prvi primer bronzanog doba – iskoristiću reč ,,civilizacija“
sada po prvi put, jer pre bronzanog doba
nije postojalo ništa što bismo definisali kao ,,civilizaciju“.
Civilizacija podrazumeva osnivanje prvih, trajnih
staništa koja nazivamo „gradovi“, nasuprot „sela“.
Poljoprivredna sela su postojala svuda
u kasnom kamenom dobu, u neolitu, koliko je poznato. Ali postoji razlika;
a važna razlika je ta što u gradu živi
određeni broj ljudi koji ne proizvodi ono što im je potrebno za sopstveni opstanak,
tj. oni ne proizvode hranu. Prinuđeni su da je nabavljaju od drugih.
Umesto toga, bave se raznovrsnim delatnostima, kao što je: upravljanje, oni su sveštenici,
i činovnici, i bave se ostalim neproizvodnim delatnostima pa zavise od onih
drugih da im obezbede hranu. To je najuža definicija gradova.
Naravno, uz gradove uvek pronalazimo brojna povezana
kulturna obeležja kojа označavamo kao civilizacija.
To je ono što vidimo prvi put u oblasti Egejskog mora
na ostrvu Kritu. Tu civilizaciju su otkrili
arheolozi baš na početku XX
veka. Ser Artur Evans, Englez, zaslužan je
za ovaj pronalazak. Bio je očaran njime, mislim da je u jednom trenutku
sam sebe ubedio da je potomak
kraljeva te civilizacije. U svakom slučaju, on mu je dao ime. Nazvao ga je
po legendarnom kralju Krita koji se pojavljuje u
grčkoj mitologiji pod imenom Minoj. Stoga je i civilizacija dobila
ime minojska civilizacija. Kada koristimo ime minojska podrazumevamo
civilizaciju nastalu na ostrvu Krit.
Ona se raširila van granica Krita jer su Minojci u raznim delovima Sredozemlja
uspostavili nešto što bismo mogli nazvati carstvom, a što je započeto na Kritu.
To je kultura bronzanog doba i
prva civilizacija za koju znamo u toj oblasti.
Ono što otkrivamo u minojskoj civilizaciji – primarno mesto sa koga smo
u prilici da sakupljamo podatke o minojskoj civilizaciji, jeste grad
Knosos koji se nalazi na severnoj obali Krita, gde je otkriven i veliki kompleks
palata. Uzgred, to su
predivne iskopine; sjajna turistička atrakcija gde se mnogo toga može videti. U svakom slučaju, kada
istražite ovaj lokalitet i donesete zaključke, koji su neizbežni po njegovom istraživanju,
a da ne zaboravim da pomenem i po istraživanju ostalih
minojskih lokaliteta, uviđate da liče i podsećaju na
ostatke starijih civilizacija, poteklih sa
drevnog Bliskog Istoka. Pravi i tipični dom onoga
o čemu govorimo je Mesopotamija,
današnji Irak, dolina Tigra i Eufrata, civilizacija koja se proširila izvan
Iraka i zašla u Siriju i druge susedne oblasti.
Ona je takođe veoma slična jednoj drugoj civilizaciji, koja je očigledno nešto malo mlađa civilizacija, nastala
u dolini Nila u Egiptu, o kojoj znamo znatno
više u poređenju sa minojskom jer su, kao što znate, u XIX veku
naučnici pronašli način da rastumače pisma
korišćena u Egiptu i Mesopotamiji. Na taj način su uspeli
da sastave nešto što naliči istoriji perioda o kome govorimo.
Ovo ne važi za Krit, jer iako su i oni imali pismo – a dostupne su nam
sačuvane tablice sa njihovim natpisima –
do danas niko nije dešifrovao jezik Minojaca.
Stoga, nemamo tu vrstu saznanja. Iako nemamo ove podatke, ipak
ono što srećemo u mnogome nas podseća na rane civilizacije bronzanog doba.
Dakle, ovo će biti važno
kada budemo govorili o tome po čemu su se Grci razlikovali od njih,
što nas dovodi do Grka. Napominjem, Minojci nisu Grci.
Strogo uzevši, na šta mislimo kada kažemo
za nekoga da je Grk? Mislimo da je njegov maternji jezik, ne onaj stečen naknadno,
već onaj koji bi neko naučio kao dete, bio grčki, ili neki oblik grčkog jezika.
Ovo su lingvistički termini. Naravno, ljudi koju su govorili grčki, naročito
u ranom dobu, uglavnom su deo prilično uske zajednice ljudi
koji su se prvenstveno međusobom venčavali
i tako razvili zajednička kulturna obeležja. Stoga jezik predstavlja
samo jedan trag. Kada govorimo o Grcima
govorimo o nečemu mnogo širem nego samo o činjenici da oni govore
određeni jezik. U XIX veku mnogo se
govorilo o rasama. Bilo je ljudi koji su prilično dugo vremena
govorili o grčkoj rasi ili o sličnim rasama,
u okviru antropologije i srodnih nauka.
Utvrđeno je da su takvi termini
neprikladni. Oni navode na misao da u genima postoji nešto što može da objasni
karakteristike određene grupe ljudi;
to svakako nije tačno. Dakle, hajde da se razumemo.
Kada govorimo o Grcima, govorimo o
kulturi koja je najupečatljivije obeležena njihovom jezikom.
Tumačenje činjenica koje su nam dostupne govori
o tome da su se narodi koji su govorili grčkim jezikom
doselili u područje oko Egejskog mora, možda oko 2000. godine p. n. e.
dakle, oko hiljadu godina nakon rađanja minojske
civilizacije na Kritu. Još jednom mislim da su ovih dana taj datum pomerili,
za jedan vek, tako da se to možda
odigralo oko 1900 godine p. n. e. Mi zaista ne znamo mnogo
o ovim ranim grčkim doseljenicima. Više saznanja imamo nakon nekih 300–400 godina
kada se pojavljuju građevine i naselja
u svetu koji će kasnije naseljavati Grci, koje nazivamo Mikenci.
E sad, to ime potiče od jednog nalazišta na severoistočnom
Peloponezu čije je ime Mikena, a ovo ime je nalazište dobilo pošto u
Ilijadi i Odiseji, Homerovim epovima, najmoćniji grčki kralj, čovek koji vodi
ekspediciju na Troju je Agamemnon
koji je kralj u regionu Argolide i u Mikeni su mu se nalazili
palata i dom, zbog toga celu kulturu bronzanog doba
od 1600. godine p. n. e. do, otprilike,
1100. godine p. n. e. nazivamo ,,mikenskom kulturom“.
Na to mislimo kada govorimo o Mikencima i mikenskom periodu.
Molim vas, ne zaboravite
da se i taj narod služio grčkim jezikom, to je nešto što danas pouzdano znamo,
a što nismo znali na početku
XX veka pošto su nam dostupni pisani dokazi
na gomili glinenih tablica koje su slučajno ispečene
u požarima koji su zahvatili ova nalazišta. Isto važi i za Knosos na Kritu,
a moguće i za nekoliko drugih kritskih lokaliteta. Naravno, požari nisu bili istovremeni, ali zahvaljujući
njima danas raspolažemo bilo kakvim pisanim svedočanstvima iz tog doba.
Ti požari su dali vatru koja je ispekla glinu
i pretvorila je u keramiku. U normalnim uslovima,
glina se razgrađuje i nestaje, i sve na njoj napisano biva izgubljeno.
Drugim rečima, tablice nisu bile ispisane s namerom da opstanu.
To je bila čista slučajnost.
Ono što smo otkrili imalo je praktičanu primenu na način
o kome ću uskoro reći nešto više.
I tako, ti tekstovi - dopustite mi da se vratim jedan korak unazad.
Kada je Evans otkrio pismo na Knososu, našao je dva – u stvari, našao je sedam,
ali samo se za dva ispostavilo da su značajna
- dve vrste tekstova. Ne bih trebao da ih uopšte nazivam tekstovima jer to zvuči kao da
se radi o lepim kurzivom pisanim linijama. To su bile dve vrste pisma.
Budući da nije uspeo da ih protumači,
Evans ih je nazvao linearno A i linearno B, pošto je mogao da
na osnovu pažljive analize
utvrdi da postoji razlika i odredi koji delići sa tablica pripadaju kom pismu.
Pismo Linearno A je starije i pokazalo se da
predstavlja jezik kojim su govorili minojski kraljevi u Knososu
i drugim palatama. Linearno B liči na linearno A, ali je jasno drugačije i potiče iz nama bližeg perioda,
jedan od razloga zbog kojih ovo znamo bazira se na stratigrafskim istraživanjima,
ali i na osnovu toga što je znatno jednostavnije,
ali ne i jednostavno. Ovo nisu alfabeti, reč je o slogovnim pismima, što znači da svaki simbol
predstavlja jedan slog. Drugim rečima, svaki simbol
predstavlja dva slova a ne jedno. To je ogroman napredak u odnosu
na to da postoje gomile i gomile i gomile simbola koji predstavljaju različite stvari,
što je više karakteristika linearnog A, nego linearnog B pisma,
ali ipak - govorimo o nečemu što gotovo da ima
šezdeset simbola u slogovnom pismu i
kada pomislite kako je teško savladati čitanje kada koristite dvadeset šest simbola
i kako malo Amerikanaca zaista nauči da čita –
o čemu stalno čitam u novinama – to nije lak posao.
Nije jednostavan zadatak. Zamislite kako bi izgledalo da morate
naučiti oko šezdeset takvih stvari? Naravno, ono što sledi iz svega je da obični
ljudi nisu tada ni učili. Ono što saznajemo
iz dešifrovanja linearnog B, koje sam
upravo preskočio i koje je obavio pedesetih godina briljantni,
mladi arhitekta, koji je voleo da rešava probleme ove vrste,
i koji je uspeo da otkrije da je to bio rani oblik grčkog jezika,
i da može da u osnovi razume ono što je napisano.
U početku je bilo sumnji i sporenja koja su potpuno nestala
kako je sve više primera ovih natpisa
postajalo dostupno, i naučnici su danas u velikoj meri
sigurni da znaju šta nam ovi predmeti govore.
Stoga, činjenica da je u pitanju grčki zapis
koji je postojao u mikenskom razdoblju govori nam pouzdano da
su Mikenci zapravo bili Grci. Ali, naravno,
mnogo toga se znalo o Mikencima i pre nego
što je ovo slogovno pismo dešifrovano. Važno je reći nešto i o ovome
jer želim da poljuljam svako poverenje
koje možda imate, i uverenje da možete verovati naučnicima kada vam govore o ovome,
jer mi neprestano otkrivamo koliko grešimo u vezi mnogih stvari.
Recimo, ako biste ušetali u neki od vodećih univerziteta na svetu, a to bi verovatno pedesetih godina XIX veka
bio jedan od nemačkih, i ako biste prišli ljudima koji se bave antikom i
upitali ih: „dobro, znate da je Homer pisao
o ovim mestima, o Mikeni i drugim mestima, možete li mi reći gde su se ona nalazila?“ Oni bi vam
uzvratili: „Baš si smešan, to su samo priče,
to je mitologija, to je poezija. Nikada nije postojao nekakav Agamemnom, nikad nije
postojala Mikena, takvih stvari nema.“ Onda je 1870. godine,
nemački biznismen po imenu Hajnrih Šliman,
koji nije imao tu privileiju da bude univerzitetski obrazovan
i nije znao kolika je budala i neznalica,
poverovao Homeru i rekao svima da polazi u potragu za Trojom. I tako je otišao na mesto za koje su ljudi
verovali da se na njemu možda nalazi Troja i počeo da kopa,
i pre nego što biste rekli keks, otkrio je brdo
ispunjeno ostacima gradova, za koje je verovao da su Troja. I nakon uobičajene količine
naučne rasprave sada nema sumnje da je to uistinu grad Troja.
Pošto je uspeo u tom poduhvatu, pomislio je, e pa
sad kada sam video Troju, šta će biti sa Mikenom? I otišao je na severoistočni Peloponez,
na lokaciju za koju je pretpostavljao da se na njoj nalazi Mikena, a na osnovu Homerovih
opisa; i ne bih vam ni govorio o ovome da ne znate ishod.
Pronašao ju je, i upravo su iskopavanja lokaliteta Mikene, kao
i kasnija iskopavanja niza drugih lokaliteta iz tog razdoblja koja su ubrzo usledila
omogućila da se govori o
ovoj kulturi, čak i pre nego što je bilo moguće pročitati zapise.
Ova kultura je označena sledećim obeležjima.
Uzmimo za primer Mikenu koja najbolje
predstavlja celokupnu kulturu. Svakako, ona je savršen model
za ono o čemu govorimo. Ono od čega počinjemo jeste
varošica ili grad ili naseobina neke vrste
sagrađen na vrhu brda, a ono je obično bilo namerno odabrano kao teško
pristupačno brdo, koje nije lako pristupačno
nekome ko bi naišao tu pešice, mesto koje drugim rečima,
predstavlja jako utvrđenje, citadelu. To je ono što pronalazimo u Mikeni.
Na tom utvrđenju, na tom jakom i kamenitom utvrđenju podignuto je nešto što
danas možemo identifikovati kao kraljevsku palatu, palatu koja pripada kralju.
Bila je, moram to da napomenem, udaljena oko 15 kilometara
od mora. Nisu svi mikenski lokaliteti toliko daleko od mora;
neki su i bliži, ali ono što je bitno reći je da nikada nisu
direktno uz more. Uvek su povučeni ka unutrašnjosti nekoliko kilometara.
Mislim da je jedan od razloga taj što su ljudi u ranijim vremenima,
kada su ove civilizacije nastajale, uvideli da im prete razne opasnosti, a najveća
- ona najiznenadnija i najneočekivanija, koja vas je mogla zateći preko noći
dolazila je upravo s mora. Kada bi ljudi
dolazili s kopna, čuli biste glasine
o tome iz okolnih sela, raspršenih svuda uz puteve, a kada bi neko
brodom došao preko mora, mogli biste ga zateći kod sebe ujutru
i ne biste znali šta vas je snašlo.
Stoga su, radi sigurnosti, gradili svoje naseobine
podalje od mora, ali ne previše daleko, jer kao što ćemo videti,
mikenska civilizacija je bila trgovačka civilizacija koja se veoma oslanjala na
razmenu dobara putem mora, mnogo
više nego na onu putem kopna. Utvrđenje je uvek okruženo obradivom zemljom, jer, naravno,
ne možete živeti u drevnom društvu ukoliko
niste okruženi obradivom zemljom, zato što je hrana koja
dolazi iz zemlje neophodna za opstanak, a ne možete računati
da ćete doći do nje trgovinom. Kasnije, kada su vremena postala sigurnija,
počelo je da se trguje žitom, kao i svime drugim, ali ako
započinjete izgradnju naseobine, ne možete se osloniti na
to da će vam neko doneti hranu. Morate imati svoje
ljude koji će obrađivati zemlju i donositi vam prinos.
Dakle, utvrđenje i obradiva zemlja koja ga okružuje čine osnovnu
jedinicu koju nazivamo mikenskim kraljevstvom. Prvo što je Šliman
pronašao kopajući po Mikeni, bile su
nesvakidašnji krugovi načinjeni od grobnica,
koje su bile ukopane ravno u zemlju kao rovovi i do današnjeg dana
tehnički se nazivaju grobnice u obliku rova, a i u drugim mestima nedaleko od
glavnog brda pronađene su još značajnije grobnice
koje nazivamo grobnicama u obliku košnice. Samo zamislite ogromnu košnicu
sa unutrašnjom visinom, recimo
oko 15 metara ili više,
izgrađenu od džinovskog, teškog i dobro obrađenog kamena.
I evo te fantastične stvari vezane za njih. Razlog zbog koga je on morao da ih otkopava
je da su i grobnice u obliku košnice kao i sve ostalo bile zakopane. I to nije posledica
samo vekovnog nemara već je jasno da su one sazidane u svrhu
da bi bile zatrpane. Drugim rečima
ovde se odigravao nekakav veliki religiozni događaj, gde je kralj – očigledno je
u pitanju posao koji su mogli voditi samo kraljevi,
jer su troškovi izgradnje ovako nečega bili enormni; niko drugi nije mogao da sebi priušti grobnicu ove vrste.
Dakle, imamo kraljevsku grobnicu zauvek zatvorenu, a ipak izgrađenu uz
ogromne troškove i mukotrpnim radom. Uopšte gledano, isto važi i za stvari
pronađene u kraljevskoj palati,
na vrhu brda u Mikeni, a jasno je
da su vladari te regije bili izuzetno bogati i moćni,
barem lokalno. Čak i ako zamislimo da su samo robovi
obavljali sav posao, bilo bi vam potrebno vraški puno njih i to jako dugo vremena,
i morali biste da ih hranite, ako ništa drugo. Dakle, ovde govorimo o imućnoj skupini ljudi,
i naravno, ono što je ostavilo utisak na Šlimana, možda čak zaprepašćujući,
je što je u krugovima sačinjenim od grobnica o kojima smo govorili pronašao zakopane najrazličitije dragocenosti.
Najupečatljivije su svakako
posmrtne maske napravljene od čistog zlata pronađene na telima,
ali takođe, tu su bili i dragulji, oruđe i
oružje visoke vrednosti. To svedoči o kraljevskom poreklu.
Uzgred, samo nekoliko ovakvih grobnica potiče iz jednog jako dugačkog vremenskog perioda.
Tako da možemo zamisliti da su u pitanju uzastopni kraljevi
koji su sahranjivani u onome što je svakako smatrano
svetom zemljom. Dakle, jasno je da govorimo o vrlo bogatoj civilizaciji,
ili makar, o civilizaciji čiji su vladari vrlo bogati i i vrlo moćni.
Ono što smo naučili zahvaljujući arheologiji
i tekstovima sa tablica ispisanih linearnim B pismom jeste da su se
bavili – da se ova kultura bavila trgovačkom delatnošću
u značajnoj meri. Mikenske artefakte poput
alatki, raznih predmeta, grnčarije jedne posebne vrste,
pronalazite širom obala Sredozemnog mora. Ima ih i u mestima gde je moguće datiranje,
pa je moguće odrediti kakav – takav datum vezan za njih, kao na primer u Egiptu.
Mikenci su stalno trgovali sa Egipćanima. Egipatske stvari možemo pronaći u Mikeni, i obrnuto,
a takođe, verovatno je da je dosta toga
otišlo i u Mesopotamiju; a nešto je stiglo i do
zapadnog Sredozemlja. Ova civilizacija nije bila okrenuta
isključivo sebi, već je bila u kontaktu sa
celom sredozemnom regijom. Glavni proizvod kojim su izgleda trgovali je
aromatično ulje u flašicama. Zamislite to kao neku vrstu pomešanog ulja
i parfema. Bolje da kažem nešto o upotrebi ulja u antičkom
svetu kako biste dobili predstavu o onome šta se
ovde dešava. Stari Grci nisu imali sapun.
Razmislite o tome na trenutak. To je problem, zar ne?
A želeli su da budu čisti. Umesto sapuna koristili su
ulje, obično maslinovo ulje, mazali se njime, a zatim uzimali strugač,
metalni strugač i njime strugali ulje zajedno
sa površinskim slojem kože. Zatim bi se isprali i tako bi
postali čisti. Ulje je divna stvar, maslinovo
ulje je sjajna stvar. U određenim oblicima se koristi i u ishrani.
Masline se koriste za spremanje hrane;
neko voli samo da prelije salatu uljem. Ja ga, lično, ne podnosim, ali – suština je
- ali to nije sve. Ako dobijete ulje,
iscedite ulje iz maslinki sa drveta,
ono ima gadan miris. Ako ćete ga koristiti u ove svrhe,
ono neće biti dobro samo po sebi. Neophodno je dodati fini parfem u ulje
kako bi ono bilo spremno za upotrebu, baš kao što bi i sapuni bili
prilično odvratni bez parfema. I tako izgleda da je ono što su Mikenci radili – Grčka je
bogata divnim maslinovim drvećem, očigledno je da su oni
cedili ulje iz maslina. Siguran sam da su ga prodavali u
različitim oblicima, ali najpopularnije je svakako bilo
korišćenje u ove svrhe. Duž obala Sredozemlja svi su ga želeli iz istog razloga,
a očigledno je da su Mikenska staništa bila bogata
upravo onim što je svima bilo potrebno. Uzgred, parfeme su
nabavljali uglavnom izvan Grčke. Štaviše, najfiniji mirisi
su pristizali iz severoistočne Afrike.
Da li se sećate kraljice Sabe iz Biblije? Pitam to, a strepim da mislim o tome koliko je
vas zaista pročitalo Bibliju, ali u svakom slučaju, ona je bila toliko imućna
da je pobudila pažnju i kralja Solomona
jer je to bilo mesto sa koga su pristizala divne, mirišljave stvari,
tamjan, mirisna smola i slično
što je bilo korisno u ove svrhe. Dakle, uvozili su te stvari
da bi učinili da se njihova roba proda što lakše. Trgovali su na
Sredozemlju, naročito na istočnom,
jer odatle potiču prefinjenije i bogatije kulture i civilizacije,
i tu je počivalo bogatstvo, u poređenju
sa onim što je na zapadu. To je, dakle, takođe i model trgovanja.
Ono što možete videti je jedna vrsta kulturnog jedinstva
u okvirima mikenske civilizacije. Neosporno je da su različiti mikenski
gradovi, u celokupnom grčkom svetu, sa obe strane
Egejskog mora, bili u međusobnom dodiru.
Zanimljivo u vezi sa ovim je to što možete
uočiti grnčarske stilove, za koje ćete teško odrediti dolaze li
sa jednog ili sa drugog kraja Sredozemlja,
ukoliko pripadaju mikenskom tipu, jer je to jedna
kultura. Ne mislim da nisu postojale lokalne varijacije, ali postojala je opšta uniformnost.
To ću upoređivati sa situacijom u Grčkoj posle propasti
mikenskog sveta, i ne samo u mikenskim
gradovima, nego duž obala celog Egejskog mora
i Sredozemlja. U mikenskom razdoblju,
grubo od 1600–1100. godine p. n. e, govorimo o jednoj pretežno unifikovanoj kulturi.
Šta je to? Kako govorimo o svetu danas? Šta je kliše?
Globalizovan svet; to je bio globalizovan svet, samo što je obuhvatao jedan manji deo globusa.
Ali oni nisu znali mnogo niti su marili za oblasti
van Sredozemlja. Sada, u okviru onoga što sam
pomenuo, a prvenstveno mislim na činjenicu da su se bavili trgovinom i privredom
u nekoj meri, bili su, dakle, trgovci
i u kontaktu jedni sa drugima,
uz to su bili slični civilizacijama koje su postojale
pre njih na drevnom sredozemnom delu Bliskog istoka.
Kao u Egiptu gde je vladao faraon, tako i u Mesopotamiji,i u pojedinačnim gradovima
državama vladavina je istovetna –
njima je vladala jedna osoba,
kralj, vlastodržac koji je ujedno i zapovednik vojske,
imao je svu moć u državi, ali i više od toga
– kontrolisao je sve ekonomske prilike – a naš najbolji primer
je upravo Mesopotamija i gradovi u dolini
Tigra i Eufrata. Tamo je vladar, kome su pomagali službenici,
iz palate upravljao privredom svoje zemlje.
Ljudi su se najviše bavili poljoprivredom, ali ne samo u tim regijama
nego svuda. Postoje dokazi kako su
kraljevi delili seme za useve i podučavali
ljude kada, gde i šta da posade, kada treba nađubriti zemlju
ako je potrebno. U Mesopotamiji je zemljište
prirodno plodno pa se retko đubrilo.
Drugim rečima, postojalo je centralizovano upravljanje zasnovano na moći monarha,
i to na moći bogatog monarha. Model je već postojao
u Aziji. Doduše, u Egiptu je postojala mala razlika jer
je u Egiptu zbog doline Nila – mislim
na prirodu doline Nila – postojala centralizovana vladavina,
na čelu sa jednim čovekom, faraonom, koji je upravljao svim postojećim.
Trebalo je nešto više vremena da se takav model uspostavi u
Mesopotamiji, i naposletku se uspostavio. Kada se vratimo, na primer, do
1750. godine p. n. e. u Mesopotamiji, u Vavilonu, koji je bio najjače
kraljevstvo u toj oblasti, kralj Hamurabi bio je isto toliko
moćan koliko tadašnji faraon u Egiptu.
Vredi istaći i da su ovi vladari imali potpuni religijski autoritet za svoju vladavinu.
U slučaju faraona u Egiptu, sam faraon je bio bog
i insistirao je da mu se ukazuje poštovanje shodno tome.
U Vavilonu, na primer, a to je bilo uobičajeno, Hamurabi nije
bio bog, što znamo, hvala Bogu, na osnovu velike ploče
koja se danas čuva u Luvru. Hamurabijev zakonik nam je
dostupan i u njemu postoji predgovor u kome Hamurabi objašnjava
zašto treba da poštujete zakone koje on
opisuje. Njegov odgovor na ovo pitanje glasi - Vrhovni bog našeg sveta, Marduk
postavio me na ovo mesto i ja radim ono
što on želi da radim, i ako zavrneš mene, zavrnuo si njega, a tada ćeš nagrabusiti.
Ovo je grub prevod. Dakle, ovo je jako važno.
Imate potpunu monarhiju u smislu oba – mi u Americi govorimo
o odvajanju crkve i države, što je veoma retka
i neobična pojava u istoriji sveta.
Normalna situacija u kulturama koje su prethodile civilizaciji
i u civilizovanom svetu je podrazumevala jedinstvo duhovnih stvari
i svetovnih stvari, a svim tim je upravljao
pojedinac, monarh određene teritorije,
koji ima religiozno opravdanje za svoju vlast, vlada i zahvaljujući svojoj moću,
kao i usled legitimnosti svog porekla. To je normalan način na koji ljudi žive.
U svakom trenutku treba da budete svesni koliko smo zapravo mi čudni.
Mi smo čudaci u istoriji ljudske rase, i svako ko
sledi naš put, a to je važno shvatiti
jer nema ništa zadato u načinu na koji se svet
razvio i karakteristikama koje je danas poprimio.
I kada sretnemo ljude koji ga osporavaju, mislim da oni imaju na svojoj strani
najveći deo istorije i ljudskog iskustva kada kažu - momci vi ste
pogrešno razumeli stvari. Dakle, dopustite mi da kažem nešto o prirodi društva i privredi
mikenskog sveta o kojima smo saznali zahvaljujući arheološkim istraživanjima i
i onome što smo otkrili iz zapisa linearnog B pisma.
Ostaci utvrđenja i zapisi iz tog vremena jasno pokazuju da
politička organizacija predstavlja imitaciju orijentalne
monarhije. Vrhovna vlast – suveren iz Mikene, i iz Pilosa,
još jednog važnog mesta iz ovog perioda, i Tebe, još jednog važnog uporišta,
bio je neko ko se na tablicama pominje pod imenom Vanaks (Wanaks),
što je isto kao i kasnije grčka reč ,,anaks“ kod koje je izostavljeno početno
slovo „v“ (w). Kao što ćemo videti, ta reč u kasnijim periodima označava
moćnog pojedinca, ali ne i ono što označava
ovde, šefa, jednog monarhističkog upravljača svega.
On je posedovao kraljevsku oblast
koja je pripadala direktno njemu, a koja je ogromna u pogledu
veličine i bogatstva. On je postavljao administrativne zvaničnike; on je komandovao kraljevskim slugama
i beležio kraljevska dobra, uzgred, većina tablica je činila inventar,
stvari koje postoje u palati i koje pripadaju
kralju. Na njima postoje i druge stvari koje su povezane sa uputstvima koja je kralj
iz palate slao svojim ljudima. Nema pomena
ni na jednoj tablici – ne znam koliki značaj možemo tome da pridamo
jer tablice govore o samo određenim stvarima
i možda ovim ništa ne dokazujemo, ali u ovom slučaju, mislim da ipak dokazujemo.
Nema pomena o zakonu. Nema pomena o nekom objektivnom
ili bilo čemu drugome a što nije sam kralj
u vezi sprovođenja pravde. Jedan naučnik tvrdi sledeće: „Prirodno je zaključiti da je kralj,
svemoćni gospodar svevideće birokratije,
takođe posedovao vrhovni autoritet u oblasti donošenja i sprovođenja
zakona. Sveprisutni administrativni aparat
svojim detaljnim i sveobuhvatnim zapisima pruža
najjasniju sliku moći koju su imali centralizovani
monarsi mikenskog doba.“ Zapisi otkriveni u Pilosu
posebno su zanimljivi. Oni pokrivaju razdoblje samo jednog dela jedne godine, a ipak
nose pojedinosti o hiljadama aktivnosti obavljenih na stotinama mesta.
Ovi „fajlovi“ kako ih možemo nazvati,
su koliko sveobuhvatni toliko i iscrpni.
Na primer, bronza se distribuira na razna mesta u svrhe izrade vrhova strela i mačeva,
uz napomenu koliko je
kovača u svakom mestu aktivno, a koliko nije.
Na Kritu je prebrojano 20.000 ovaca.
Žao mi je, to nije tačno. Ne želim da se ovo pogrešno razume,
25.051 ovca, a saznajemo i da su u jednom kritskom selu uposlene dve medicinske sestre, jedna devojčica i jedan dečak.
Imamo podatke o tome koliko se platna očekuje iz mesta po imenu
Rion. Kolika je površina imanja koje poseduje čovek po imenu Alektruon?
Šta čovek koji se zove Dunijus duguje palati? Odgovor je 2.200 kilograma ječma, 526 maslina,
468 litara vina – nadam se da pamtite ovo,
petnaest ovnova, jednog debelog prasca, jednu kravu i dva bika. Čak saznajemo i
imena volova koja je posedovao Terzaro: Sjajko i Crnko.
Ovi zapisi jasno pokazuju da su kraljevstva Pilosa
i Knososa bila birokratizovane monarhije tipa neuobičajenog
za Grčku, ali u mnogome slične kraljevstvima tog i ranijih perioda sa
istoka Sredozemlja. To je veoma različito od svega što
smo do sada povezivali sa Grcima, ili svega što će ikada
postojati u grčkom svetu, a upravo je to zaključak
koji želim da izvedem. Iako su ti ljudi bili
Grci, oni su upravljali kulturom potpuno različitom
od one o kojoj ćemo podrobnije učiti veći deo ovog
semestra. Dakle, kao i u istočnjačkim državama postoji moćni gospodar koji je ujedno i vojskovođa.
Tu je i privreda palate, tu je pismo, tu je administracija, tu je kolektivizovana
poljoprivreda pod centralnim nadzorom.
Ova privreda i društvo napreduju i cvetaju
rekao bih, narednih 400 godina.
A tada počinje da se odigrava gomila groznih događaja
koji su uzdrmali sigurnost ove zajednice, i na posletku doveli do njene
propasti. Grubo govoreći, oko 1200. godine p. n. e. saznajemo da se duž Sredozemlja
odvijaju napadi na razne
civilizacije koje su nam poznate.
Egipat doživljava više napada koji dolaze spolja.
Uglavnom ono o čemu saznajemo su napadi na region delte Nila
upravo na Sredozemnom moru. Među napadačima su i oni
iz susedstva, iz Libije, ali ima takođe i onih
koji se nazivaju samo napadači sa mora;
Ovo su napadi naroda sa mora. Približno istovremeno,
Anadolijom, najjačim carstvom Male Azije upravlja narod koji se
zove Hetiti, a koji su tu živeli
stotinama godina u miru, a sada su na meti napada.
To znamo pošto su i oni vladali pismom,
a postoje i arheološka svedočanstva o uništavanjima iz tog perioda.
Slično tome, napadi se odvijaju protiv Sirijskog i
Palestinskog kraljevstva – oduvek je teško pitanje kako nazvati to
parče zemlje, ali ja ga zovem Palestina zato što se
jedan od Naroda s mora, koji je napao područje doline Nila oko 1200. godine
zvao Paleseti, i većina naučnika smatra da će se istim imenom nazvati
i ovo područje kada oni budu vladali
njime – Palestina. Setićete se da kada se ovo pominje u Bibliji
pripadnici tog naroda nazivaju se Filistejci.
Smatra se da su to sve bili isti ljudi. Dakle, pošto su oni vladali dok ih
- kako se beše zove – Samson, nije potukao magarećom čeljusti,
mislim da je prikladno nazivati tu oblast Palestinom.
Kipar takođe trpi napade, ali i Italija i Sicilija
dalje na zapadu. Nešto se događalo. Pitanje je
naravno ono oko čega se naučnici nisu složili i
i dalje se ne slažu budući da dokazi
ne obezbeđuju nikakav pouzdan odgovor, ali nameravam da
se osvrnem na nekoliko teorija koje se pominju unaokolo,
nekoliko od njih mnogo, mnogo. Jedna koja izgleda da je danas
u modi, iako se nikada ne zna koliko će moda trajati, je:
unutrašnje pobune, teorija koja govori o tome da su se u ovim područjima pod monarhijama,
kada je život postao težak, ljudi pobunili.
Mislim da one odražavaju puste marksističke želje za ispunjenjem zamišljenog, pre
nego nekakvu realnost koja je postojala, jer to nije ono što su siromašni ljudi činili
tokom istorije. Ako proučite revolucije,
videćete da su one izbijale kada su se prilike menjale nabolje i
ljudima se nije dopadala činjenica da nemaju još više nego što
već imaju. Ali, u svakom slučaju, to je samo jedna teorija. Ranije teorije –
divno je kada imate naučne teorije koje se odnose na ove probleme,
a za koje ne možete ponuditi ni jedan jedini dokaz.
Ovo je malo prejak iskaz, ali ipak i ne toliko. Jedna teorija bavi se istraživanjem spora iskopanih iz zemlje
s nadom da će pronaći – kako se zove ono što lebdi u vazduhu i što vas tera
da kijate? Polen.
I tako su kao rezultat tog istraživanja istakli da su u tom periodu vladale suše u ovim oblastima
i da je to izazvalo ogromnu nesreću i nezadovoljstvo - i hop, eto ga.
Drugi su uzrok videli u klimatskim promenama. Sad samo čekam nekoga – smatram da
je došlo pravo vreme, da se konačno neko pojavi i objasni
sve globalnim zagrevanjem. Takođe, znamo da je ostrvo
Tira, koje se nalazi u sred Egejskog mora, nestalo u ogromnoj eksploziji u nekom trenutku
preistorijskog razdoblja, i po jednoj teoriji
upravo je eksplozija na Tiri izazvala je velike klimatske
neprilike koje objašnjavaju ono što se odigralo.
Problem je u tome što se ne zna tačno kada se eksplozija dogodila. Pošto postoji
nekoliko perioda tokom kojih se, na području o kome govorimo,
odigralo nešto važno, ili je došlo do neke velike promene,
ispostavilo se da razni ljudi
žele da imaju svoju eksploziju u različitim trenucima.
Ispada da je ona kao pokretni praznik; postavite svoju eksploziju tamo
gde vam odgovara, baš kada vam odgovara. Ja to predstavljam na pomalo lak i šaljiv način
i smatram da je to donekle opravdano, jer dokazi su jednostavno suviše oskudni.
Mislim da je zabavno igrati ovakve igre, na način na koji to ovi momci rade,
ali i da ne treba da ih doživljavamo suviše ozbiljno. Vratimo se sada teoriji koju ima bar tu
vrlinu da je veoma stara, premda skoro niko
više ne veruje u nju. Prema toj teoriji događaji u
mikenskom svetu, zaboravimo zasad sve ostale,
rezultat su kretanja plemena,
tj. etničkih grupa koje su dotada boravile izvan mediteranskog regiona,
recimo negde početkom ovog perioda i recimo da je to bilo oko 1600. godine pre nove ere, ali
koje su počele da nadiru u ovu oblast. Slika koja se obično stvara je da su dolazili
sa severa i severoistoka i nadirali u ovaj region. . 535 00:45:20,920 --> 00:45:24,619 Moram da verujem da je onaj ko se prvi pojavio
sa ovom teorijom imao na umu propast
Rimskog carstva, kada se upravo tako
nešto dogodilo. Germanska i druga plemena stigla su
sa severa i severoistoka Evrope – ne bi trebalo da kažem Evrope nego
Rimskog carstva, navalila su i uništila ga
u najezdi. Naravno, postoji više teorija o padu
Rimskog carstva nego o padu
mikenskog sveta. U svakom slučaju, u vezi sa svim ovim postoji jedan vrlo
interesantan grčki mit koji govori o
povratku Heraklida. Oni su sinovi mitskog junaka Herkula
koji je poreklom sa Peloponeza i priča kaže da su
Herkulovi sinovi proterani sa Peloponeza a potom
su se zarekli da će se vratiti nakon sto godina
i osvojiti ga. Dakle, sto godina kasnije oni su se vratili i osvojili Peloponez.
i od tada – ovo je veza koja objašnjava staru priču poteklu u istorijskom periodu
Grčke, oko petog veka pre nove ere,
ljudi koji su živeli na Peloponezu uglavnom su
govorili dijalektom grčkog koji se zvao Dorski. Smatra se da su Herkul i njegovi sinovi,
s obzirom na to da potiču s Peloponeza, takođe govorili Dorski,
i zato su osvajanje Peloponeza naučnici u XIX veku,
a ne antički Grci, nazvali dorskom najezdom. Drugim rečima,
oni su druga vrsta Grka. Kako su se nazivali
Grci koji su nastanjivali oblast pre pada Mikene? Homer nam daje
nekoliko mogućih naziva, ali po mom mišljenju tri su se izdvojila.
Prvi i najčešće korišćen jeste Ahejci,
drugi je Danajci, a treći Argivci.
Ime Argivci potiče od činjenice da oni upravljaju oblašću
koje se zove Argos u Grčkoj. E sad, ime koje ima određenu težinu istorijski gledano je Ahejci, jer se u
beleškama hetitskih kraljeva pominju neki
ljudi – pokušavam da se setim, mislim da su se zvali,
hoću da valjano izgovorim, ali se ne sećam, da li je egipatsko
ili nešto nalik na ,,ahevaša“, osim ako to nije egipatski oblik.
U svakom slučaju, bili su nazivani imenima koja zvuče tako nekako;
jednim među Hetitima, jednim među Egipćanima,
pa nam je lako. Imajući u vidu da je slovo ,,v“ (w) nestalo iz grčkog između
mikenskog i klasičnog razdoblja, možete
lako zamisliti kako su ove ljude zvali, kako su se oni među sobom zvali,
na primer Ahevoj, a nakon gubitka ,,v“, to je postalo Aheoj što odgovara onome kako ih Homer naziva.
Dakle ideja koju ovde imamo je da su prvobitni Grci bili narod
koji nazivamo Ahejskim, i kada su nevolje naišle, i ako je
dorska teorija tačna, Dorci su ih ili sve pobili,
ili ih pokorili, možda su se i međusobno venčavali, ali u svakom slučaju
proterali su ahejski jezik iz upotrebe i nametnuli
svoj, dorski jezik. Potpora za ovu ideju, pored ostalog je i činjenica
da ukoliko odete u planine u centralnom
Peloponezu koje su veoma nepristupačne,
tamo postoji oblast koja se zove, u stvari iza tih
planina, na severnoj obali, postoji oblast po imenu Aheja
gde žive Ahejci. Dakle teorija može biti takva da su oni
oterani iz stare postojbine na jugu Peloponeza i
da su došli do severnog Peloponeza. Takođe, tu su i ljudi koji žive na planinama
Arkadije koji ne govore dorskim jezikom i postoji mogućnost
da su i oni tu prebegli. Ovi podaci su
usmerili mnoge naučnike da zaključe da su Dorci verovatno
Herkulovi sinovi, koji su izvršili najezdu,
i ono što pronalazimo nakon pada Mikene u
Grčkoj je sledeće – stvari koje
nisu bile uobičajene za mikenski svet.
Prvenstveno – oružje od gvožđa, ne od bronze. Zatim, pribadača koja se koristila za
pričvršćivanje plašta, tzv. fibula, nepoznata u prethodnom periodu.
Konstrukcija građevina, njihov oblik
koji su Grci nazivali megaron, sa pravougaonom osnovom, koje imaju u sredini ognjište i trem napred
i pozadi, što će postati stil po kome će Grci
podizati svoje hramove. Pojavljuje se prvi put nakon pada
mikenskog sveta. Znamo da su Mikenci
mrtve sahranjivali ukopavanjem u ogromne grobnice,
ogromne grobove, čak su i obični ljudi sahranjivani u grobovima,
dok su u istorijskom periodu, ljudi
kremirani, a ne sahranjivani, još u doba Homera.
To je ono što nalazimo. Dakle, ideja predložena u
XIX veku jeste da su Dorci, koji
su bili manje civilizovani, žilaviji, zlobniji, tvrđi borci,
služeći se oružjem od gvožđa koje je navodno nadmoćnije u poređenju
sa oružjem od bronze, spustili su se na jug, pobedili Ahejce i nametnuli im
svoje običaje tamo gde su mogli, a tamo gde nisu mogli,
proterali su ih i time se objašnjava kako su se stvari odigravale.
Teorija je bila osporavana i opovrgavana, i danas se slabo u nju veruje
zbog mnogih tehničkih razloga kojima ne želim
sada da vas zamaram. Ne smatram da možemo da verujemo u tako jednostavnu
priču na način na koji je izložena. Suviše je jednostavna i postoji mnogo toga
što nije predviđeno njenim okvirima, i mnogo toga
upućuje na njenu nepouzdanost. Ali, s druge strane, ne verujem ni
da je priča potpuno bez ikakve vrednosti, ovde je
na mene presudan uticaj izvršio kolega, profesor Džerom Polit,
koji je sada u penziji, a koji je bio naš čovek za istoriju umetnosti i arheologiju.
On je dao predlog koji je veoma precizan i sofisticiran
i koji mi se jako dopao. On smatra da su postojala grčka
plemena sa severa koja su govorila dorskim dijalektom i da su se ona tokom jednog perioda
pokušavala da dođu na jug, u bogatiji i
bolje uređeni svet Mikenaca. Oni nisu došli, pa otišli
da bi se vratili za sto godina
već su plemena i porodice dolazile u talasima,
postepeno vršeći pritisak upadajući kad mogu i povlačeći se kad ne mogu
da potisnu protivnika. Mislim da postoji veoma dobra
– bilo da podržavate teoriju o Dorcima ili ne – mislim da treba da nas privuče ideja
da ako je bilo najezde spolja, da je ona mogla doći na ovaj način, tokom dužeg perioda
tokom jednog veka ili dva veka, beležeći uspeh, a zatim povlačenje,
bez uspeha, uz bekstva, sve vrste stvari su se odigravale. Ovo stoga
što tadašnji mikenski gradovi pokazuju
strah tokom jednog dužeg perioda vremena. Dokaz te tvrdnje je
ojačavanje već izuzetno jakih zidina u gotovo svim
ovim mestima i takođe – ovo je veoma važna
činjenica. Ako očekujete da će vas napasti i opkoliti, kao što bi bio slučaj
sa svim ovim utvrđenjima, više od bilo čega drugoga
potrebna vam je zalihe vode, ali oni nisu nužno
imali odgovarajuće zalihe vode u datim okolnostima. Stoga smo svedoci izgradnje rezervoara,
u ovim mestima; a jedan je veoma upečatljiv. Sledeći put
kada odete u Mikenu, ne propustite da obiđete ogromni rezervoar ukopan u
planinu, na padini brda, unutar zidova iz tog razdoblja.
Veoma je dubok, obavezno ponesite baterijsku lampu jer je mračno
da mračnije ne može biti. Utrošili su mnogo snage, vremena i
novca kako bi osigurali da imaju dovoljno vode
čak i tokom duže opsade. Smatram da to upućuje na činjenicu
da se nešto u tom pravcu događa. Potom vidimo da
je propast ove kulture praćena bežanijom, ljudi se sklanjaju iz područja
mikenskog sveta. Neki od njih su stigli samo do
Atine, koju je nekako pratila dobra sreća te
nije uništena i ostala je jedno od retkih mikenskih
mesta koja nisu razorena. Iz nekog razloga, u Atini je bilo bezbedno
i mnogi su pobegli upravo tamo . Drugi su nastavili svoje putovanje
i stigli do ostrva Egejskog mora. Ostali su morali da idu još dalje
i nasele se na zapadnoj obali Male Azije, i zaista ovo je period
velikog grčkog naseljavanja na zapadnoj obali
Male Azije. A onda je, čini se, došao trenutak kada je zadat
konačni udarac, pri čemu ko god da je nameravao
da razori gradove i ovu civilizaciju,
uspeo je, ali ovo se nije odigralo na isti način svuda.Pretpostavlja se da je Pilos pao
oko 1200. godine pre nove ere; sama Mikena je pala pedesetak godina
kasnije, a druga mesta još kasnije. Mislim da je veoma važno primetiti kako
su neka od ovih mesta, veoma važna u mikenskom svetu,
bila potpuno napušteni i Grci ih nikada nisu ponovo naselili.
Zatrpana su zemljom, izgubljena, ljudi čak nisu znali ni gde su se nalazila, to je vrlo neobično. To se
dešava samo kada nešto izuzetno veliko otera ljude
sa naseljenog područja. I upravo ovde, analogija Džerija Polita
sa padom Rima postaje izuzetno privlačna.
To je manje-više ono što se dogodilo u rimskom svetu,
i ja ne vidim razlog zbog koga to isto nije moglo
da se odigra i u grčkom svetu u razdoblju o kome pričamo.
Pokušavam da shvatim; kada završavamo, u 10 do 1, jel’ tako?
Da, u redu. E sad, pretpostavljam da je najvažniji aspekt svega ovoga, za nas,
upravo onaj koji razmatra rezultate svega ovoga, a oni su ogromni.
Imamo potpuno razaranje mikenske
kulture bronzanog doba. Grčka nikada više nije svedok nečeg sličnog.
Tako se nije dogodilo na antičkom Bliskom istoku. Tako se
nije dogodilo u Egiptu. Tamo postoji kontinuitet,
veoma dugo vremena. U grčkom svetu
imamo ovaj ogroman diskontinuitet. To je kao da su se vrata zalupila
i da morate da pređete u potpuno drugu sobu. Među onim što je izgubljeno
jeste pismenost. U Grčkoj ne postoji pismenost od, recimo,
1100. godine p. n. e. ili tako nešto, pa sve do sredine VIII veka pre nove ere,
približan datum bi bio 750. p. n. e., a i tada, pismo kojim su pisali
nije imalo nikakve veze sa izgubljenim pismom.
Ono je sada preuzeto od drugih. Slova i čitav način pisanja
potiču iz Azije, najverovatnije iz – u stvari, gotovo sigurno, iz Fenikije,
zemlje koju danas zovemo Liban, a jezik za koji
je bilo namenjeno to pismo je semitski jezik. Hebrejski bi bio blizak onome o čemu govorimo,
ali oni ne pozajmljuju sam jezik. Oni pozajmljuju slovne znake
nečega što je bilo već gotovo alfabet i što ih ima
relativno mali broj. Zaboravio sam tačan broj
znakova u semitskom alfabetu, ali ima
ih otprilike oko 25. Ovde je u pitanju
nešto slično našem alfabetu. Grci su ga pozajmili uz svojstvenu grčku
inovativnost. Oni su načinili veliki iskorak izmislivši samoglasnike, pa tako
sada ništa nije bilo potrebno pamtiti. Mogli ste da pročitate
svaki glas koji bi bio napravljen i na taj način su oni sastavili svoj alfabet.
Ali njihov alfabet nema nikakve veze sa Mikenom;
on je nešto sasvim novo. Grci su bili potpuno
nepismeni od oko 1100. do 750. godine p. n. e. Druga osobenost ovog perioda,
koga naučnici nazivaju mračnim dobom, baš kao što nazivaju i godine posle
pada Rimskog carstva - mračno iz dva razloga:
mračno, na najočigledniji način, pošto nema pisma
nemamo bilo kakav zapis o tom vremenu. Ne možemo da vidimo. Mračno je.
Drugi razlog je, mračno u smislu nedovoljno osvetljeno, koje nije dobro, loše;
to je teško vreme, siromašno vreme, nesrećno vreme, bedno vreme.
To je mračno vreme. Dakle, na ovo se misli
kada se pominje pojam „mračno doba“, i to je ono što zaista i prati propast
mikenskog sveta. Deo ove priče odnosi se na to da su
stare veze koje su povezivale mikenski svet sa
Sredozemljem uopšte, a posebno sa njegovim istočnim delom, prekinute, u
iskopinama grčkih gradova iz mračnog doba – ne pronalazimo
oruđe, nakit, dragocenosti niti bilo šta iz Egipta, ili Mesopotamije ili bilo šta slično.
Niti je moguće pronaći
grčke predmete u tim oblastima. Grci su izolovani tokom ovog perioda.
Naravno, sve što govorim je u dobroj meri preuveličano.
Siguran sam da postoje izuzeci,
ali ovde govorimo o preovlađujućoj realnosti.
I ne samo da je Grčka tada bila odvojena od ostatka
sveta već se i u okviru nje, gde su se dobra lako razmenjivala,
gde su ljudi mogli da idu od jednog do drugog mesta, i to su i radili,
javlja se lokalizam. Jedinstvo je slomljeno. Ta situacija je slična onoj – nadam se
da znate nešto o ranom srednjem veku,
kada su mesta bivala jednostavno odsečena jedna od drugih,
putevi se nisu održavali niti pravili, i sam odlazak iz jednog sela
u drugo bio je neuobičajen i opasan zadatak, jer niko nije bio nadležan nizašta. Sve je bilo
potpuno izvan svake kontrole. Jasno je da je tako bilo
i u grčkom svetu. Kao primer možemo uzeti grnčariju, koja je imala taj,
sećate se, taj u velikoj meri unificirani kvalitet. Možete, ako imate bilo kakvog iskustva,
lako da primetite, ako se vratimo – da kažemo u 900. godinu. p. n. e.
možete da primetite da li ćup potiče iz Atine ili potiče iz
Pilosa ili – ne iz Pilosa, oni nisu više radili – Tebe,
ili nekog trećeg mesta pošto su imali lokalne karakteristike koje su
savršeno uočljive. A to sugeriše da se oni nisu
sretali sa tuđim dobrima; nisu ih razmenjivali.
Jednostavno su radili u okviru svoje uske sfere uticaja.
Takav je bio svet koji je nastajao. Nešto što možemo reći sa manje sigurnosti,
ali je, smatram, verovatno jasno, jeste da je čitavo nasleđe mikenske kulture uistinu
izgubljeno, doduše, ne u potpunosti. Uvek postoji nešto što možemo nazvati
narodno sećanje, koje nosi podsećanja na daleku prošlost, i koje može
sadržati određenu istinu, ili možda ne,
ili može da nosi samo delić istine,
to je uvek teško odrediti.Ono što nam dolazi u ovom obliku je obično ono što nazivamo
legendom, a svako ko odbacuje svaku postojeću legendu
smatrajući ih izmišljotinama, jednostavno potpuno greši. Svako ko pokušava
da ih iskoristi kao precizan opis nekog događaja ne greši ništa manje.
Istina počiva u sredini,
i teško ju je pronaći. U svakom slučaju, ono što zatičemo
u grčkom svetu jeste jedan broj celina. Nazovimo ih, za potrebe naše priče, gradovima,
to zvuči suviše urbano, ali ipak ih nazovimo tako.
Mali su, to znači da su mali po površini,
sadrže jako mali broj ljudi, jer ukupan broj stanovnika je sigurno opao,
pošto je kapacitet za proizvodnju hrane, za njenu raspodelu,
ceo taj sistem koji je zavisio od postojanja centralne palate
i moćnog kralja koji je upravljao svim postojećim, upravljao proizvodnjom, upravljao raspodelom,
sve je to nestalo. I da znate, to se neće vratiti. Kad se to uništi u očajnom ste stanju.
Tako da je broj stanovnika sigurno opao, i sve činjenice kojima raspolažemo
ukazuju na to. Dakle, ono što imamo su
male, siromašne, slabe celine i to je ta jadna
situacija. I sada, oni nemaju izbora. Ne mogu da se oslone na ono na šta se ljudska bića obično oslanjaju,
a to je da rade samo ono što su njihovi roditelji radili,
samo da naslede tradiciju koja funkcioniše, koja radi, koja vam omogućava da idete dalje.
Oni to nisu mogli da urade. Preživeli su morali da smisle nove
načine na koje će raditi određene stvari, a ništa novo nisu mogli da urade u žurbi.
Sve što bi im se ukazalo bilo je teško i zahtevalo je visoku cenu, siguran sam, mnogih ljudskih života i velike patnje.
Ali ono što je iz toga nastalo je nešto drugačije. Sada sam malo preskočio stvari. Znamo da
su neka sećanja opstala. Grci iz klasičnog perioda su uvek mislili da je
postojalo neko ranije doba, bolje od onoga
u kome su oni živeli, doba u kome
su ljudi bili heroji. Bili su veći, bili su jači,
bili su izdržljiviji, bili su brži, bili su lepši,
živeli su duže. To su bili dani stare slave,
a sada smo tu mi, siroti, jadni nesrećnici. To je slika koju su Grci nosili
sa sobom. Legende, priče prenošene iz generacije u generaciju,
menjane, oblikovane, ali ipak
su zadržavale elemente ranije tradicije.
I naposletku, moramo verovati u to, ne može se pobeći, smatram, od toga da
je postojalo još nešto što je omogućavalo pamćenje,
nešto što nazivamo epskom tradicijom. Kada stignemo do Homera, otkrivamo
vrlo razvijenu epsku poeziju, a kada jednom shvatimo
činjenicu da je ona bila usmeno sastavljana i usmeno prenošena,
steći ćemo sliku o vremenu koje je bilo potrebno
da ona nastane – vratićemo se na ovo kada se budemo
bavili Homerom. Kada jednom shvatite da postoje
jasni i precizni opisi aspekata mikenskog sveta,
istaknuti u pesmama koje su prvi put zapisane oko
750. godine p. n. e.
razumećete da je zasigurno postojala epska
tradicija, poetska tradicija iste vrste koja seže u prošlost čak do
mikenskog razdoblja. Ne gubite iz vida da
su postojali ljudi koji su stvarali, obnavljali, uvežbavali i
menjali poetsku tradiciju koja je začeta u mikenskom svetu i
koja je trajala tokom ostatka istorije stare Grčke. E sad, zaveštanje mikenske civilizacije kasnijoj
Grčkoj civilizaciji veoma je ograničeno. Ali ono što je ostalo
veoma je važno, a ništa nije važnije od samih Homerovih epova.
Ali ukoliko proučimo društvo
koje nastaje, društvo mračnog doba, društvo koje nastaje na osnovama drevnog sveta Mikene,
uvidećemo da je u pitanju nesvakidašnje ljudsko iskustvo. Stvaranje koje kreće gotovo od nule,
tvrdim čak i više nego
prilikom pada Rima jer je postojala jedna velika razlika.
Propašću Rima nije razoren jedan od najvažnijih,
najistrajnijih aspekata stare kulture,
Rimokatolička crkva, koja je opstala i postala okosnica
nove kulture. Ništa slično tome ne postoji u
mikenskom svetu. Zaista govorimo o nečemu
gotovo potpuno novom. Grci nisu imali izbor nego da potraže
sopstveni put na koji drugi neće imati uticaja, kao što su na razvoj Mikene uticali
Mesopotamija i Egipat; oslobođeni svakog uticaja,
počevši od najniže moguće pozicije, sa zadatkom da
obezbede uslove za život, krenu napred i oblikuju svoj svet, pošto nije bilo ničega što bi ih usmeravalo.
Sledeći put ćemo
govoriti o mračnom dobu i Homerovom svetu.