Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Milenka Okuka Lektor: Mile Živković
Današnji kompjuteri su toliko fantastični
da ne priećujemo koliko su uistinu grozni.
Želeo bih danas da vam govorim o ovom problemu
i kako možemo da ga popravimo uz pomoć neuronauke.
Prvo bih želeo da vas vratim u ledenu noć u Harlemu 2011.
koja je ostavila dubok trag na meni.
Sedeo sam u birtiji u blizini Univerziteta Kolumbija,
gde sam studirao kompjuterske nauke i neuronauku
i vodio sam sjajan razgovor sa kolegom
o mogućnosti da će kompjutere jednog dana zameniti hologrami.
I kako smo se približavali najboljem delu razgovora,
naravno, telefon mu je zasvetleo.
I on ga je primakao sebi, spustio pogled na njega i počeo da tipka.
A potom je na silu usmerio pogled nazad u mene i rekao:
"Nastavi. Slušam te."
Ali naravno pogled mu je odlutao
i trenutak je zamro.
Istovremeno sam u baru
primetio drugog studenta kako drži telefon,
ovaj put usmeren ka grupi.
Pregledao je slike na Instagramu
i ovi klinci su se histerično smejali.
A ta dihotomija između toga kako sam se bezveze ja osećao
i kako su srećni oni bili zbog iste tehnologije,
me je navela na razmišljanje.
A što sam više razmišljao, sve mi je jasnije bilo
da digitalna informacija nije bila negativac ovde,
prosto me je položaj displeja razdvajao od mog prijatelja,
a spajao je te klince.
Vidite, bili su povezani nečim,
baš kao što su naši preci razvili svoju društvenu spoznaju
pričajući priče oko logorske vatre.
Mislim da bi upravo to trebalo da bude svrha oruđa.
Trebalo bi da produže naša tela.
A mislim da današnji kompjuteri postižu suprotno.
Bilo da šaljete imejl svojoj supruzi
ili komponujete simfoniju
ili prosto tešite prijatelja,
radite to na približno isti način.
Pogrbljeni ste iznad ovih pravougaonika,
napipavate tipke i menije i još pravougaonika.
Mislim da je ovo pogrešno,
mislim da možemo da počnemo koristiti prirodnije mašine.
Trebalo bi da koristimo mašine koje vraćaju naš rad svetu.
Trebalo bi da koristimo mašine koje koriste principe neuronauke
da bi proširile naša čula, umesto što im se suprotstavljaju.
Slučajno ovde imam takvu mašinu.
Zove se meta 2.
Isprobajmo je.
Sad, vidim publiku ispred sebe
i vidim sopstvene ruke.
A za tri, dva, jedan,
videćemo kako se pojavljuje trodimenzionalni hologram,
preda mnom se pojavljuje veoma realističan hologram
iz upravo ovih naočara koje su mi trenutno na glavi.
I, naravno, to može da bude bilo šta što kupujemo
ili izučavamo,
i mogu da koristim ruke
da to prefinjenim pokretima pomeram, uz finu kontrolu.
I mislim da bi Gvozdeni čovek bio ponosan.
Vratićemo se tome za kratko.
(Aplauz)
Sad, ako ste slični meni, vaš mozak već titra
od mogućnosti koje pruža ovakva tehnologija,
pa, pogledajmo nekolike.
Moja majka je arhitektkinja,
pa sam, logično, prvo zamislio
palniranje zgrade u 3D prostoru,
umesto korošćenja ovih 2D planova za spratove.
Ona zapravo upravo dodiruje grafiku
i bira nameštaj za unutrašnjost.
Sve ovo je snimljeno putem GoPro-a našim sopstvenim naočarima.
A sledeći vid upotrebe doživljavam krajnje lično,
to je projekat staklenog mozga profesora Adama Gazaleja,
ljubaznošću Univerziteta Kalifornija.
Kao student neuronauke,
oduvek sam maštao
o mogućnosti učenja i memorisanja ovih složenih moždanih struktura
uz pomoć stvarne mašine,
gde bih mogao da dodirujem i da se igram raznim moždanim strukturama.
Sad, ovo što vidite se naziva proširenom stvarnošću,
ali, što se mene tiče, radi se o delu daleko važnije priče -
priče kako možemo početi da nadograđujemo naša tela digitalnim spravama,
umesto što radimo obratno.
Sad...
mislim da će u narednih nekoliko godina doći do preokreta u čovečanstvu.
Počećemo da presvlačimo slojem digitalnih informacija
stvarni svet.
Samo zamislite na tren
šta bi ovo moglo da znači pripovedačima,
slikarima,
neurohirurzima,
dekoraterima interiora,
a možda i svima nama koji smo danas ovde.
A smatram da bismo kao zajednica
zaista trebali da se potrudimo
da zamislimo kako da stvorimo ovu novu stvarnost
tako da ona proširi naša ljudska iskustva,
umesto što će da ih izveštači
ili zaguši digitalnim informacijama.
A to je moja strast.
Sad, želim da vam odam malu tajnu.
Za oko pet godina -
ovo nije baš mali uređaj -
za oko pet godina,
ovo će da izgleda poput parčeta stakla na našim očima
koje projektuje holograme.
I baš kao što nas nije mnogo briga za to koji telefon kupujemo,
po pitanju hardvera - kupujemo ih zbog operativnog sistema -
kao neuronaučnik,
oduvek sam sanjao o pravljenju operativnog sistema za um, ako hoćete.
I veoma, veoma je važno da to uradimo kako treba
jer bismo mogli da živimo unutar ovih sprava
bar onoliko koliko smo živeli
sa Vindosovim korisničkim grafičkim interfejsom
I ne znam za vas,
ali život unutar Vindovsa me plaši.
(Smeh)
Kako bismo dobili najintuitivniji interfejs od njih beskonačno,
puštamo neuronauku da upravlja našom dizajnerskom direktivom,
umesto da dozvolimo gomili dizajnera da se izbore za to na odborima.
A princip oko koga se svi vrtimo
se zove: "Nervna linija manjeg otpora".
U svakom slučaju, povezujemo OS mozga s našim mozgom,
prvi put sledeći zakone mozga.
Drugim rečima, pokušavamo da napravimo kompjuter bez prepreka u učenju.
Pravimo sistem koji oduvek znate da koristite.
Ovo su prve tri dizajnerske direktive koje koristimo
u ovom potpuno novom korisničkom iskustvu.
Prvo i najvažnije, vi ste operativni sistem.
Tradicionalni sistemi dokumenata su složeni i apstraktni
i dodatno naprežu vaš mozak da biste ih dešifrovali.
Suprotstavljamo se Nervnoj liniji manjeg otpora.
U međuvremenu, u proširenoj stvarnosti,
možete naravno da smestite svoj hologramski TED panel ovde,
a svoj hologramski imejl s druge strane stola,
a vaša prostorna memorija je savršeno evoluirala da bi ih povratila.
Možete da stavite hologram tesle kojeg želite da kupite -
ili bilo koji model koji mi je ekipa pravnika rekla da pokažem.
(Smeh)
Savršeno. A vaš mozak tačno zna kako da to vrati.
Drugo pravilo za interfejs zovemo "videti dodirom".
Šta bebe rade kada vide nešto što im zaokuplja pažnju?
Pokušavaju da to dosegnu i dodirnu.
I baš tako bi trebalo da prirodna mašina radi.
Ispostavlja se da vizuelni sistem dobija temeljnu podršku
od osećaja koji se zove propriocepcija -
to je svest o našim delovima tela u prostoru.
Pa direktnim dodirom našeg dela, ne samo da ćemo ga bolje kontrolisati,
već ćemo ga i razumeti mnogo podrobnije.
Stoga, videćete dodirom.
Ali nije dovoljno da sami nešto iskusimo.
Mi smo po prirodi društveni primati.
A to me dovodi do treće direktive,
hologramske logorske vatre iz naše prve priče.
Naš podsistem neurona ogledala sugeriše
da možemo mnogo bolje da se povežemo međusobno i s našim delom,
ako jedni drugima možemo da vidimo lica i ruke u 3D-u.
Pa, ako gledate snimak iza mene,
možete da vidite dva korisnika mete kako se igraju istim hologramom,
kontaktiraju očima, povezuje ih ova stvar,
umesto da ih ometaju spoljni uređaji.
Pokušajmo ovo opet, imajući u vidu neuronauku.
Dakle, opet, naš omiljeni interfejs, operativni sistem uma.
Sada ću da odem korak dalje
i zgrabiću ovaj par naočara
i ostaviću ih baš ovde pored stola.
Tenutno sam s vama, prisutan sam,
povezani smo.
Moja prostorna memorija reaguje i mogu da ih uhvatim
i da ih vratim tačno ovde, uz podsećanje
da sam ja operativni sistem.
A sad radi moja propriocepcija
i mogu da učinim da ove naočare eksplodiraju u hiljadu delova
i dodorujem sami senzor koji mi trenutno skenira ruku.
Ali nije dovoljno samo videti stvari,
pa će za sekund moj saosnivač Rej da napravi 3D poziv -
Rej?
(Zvono)
Hej Rej, šta ima?
Ljudi, vidim ovog momka pred sobom u 3D-u.
I on je fotorealističan.
(Aplauz)
Hvala vam.
Moj podsistem neurona ogledala sugeriše da će ovo da zameni telefone
uskoro.
Rej, kako si?
Rej: Sjajno. Danas idemo uživo.
(Aplauz)
MG: Rej, pokloni publici
hologramski mozak koji smo malopre videli na snimku.
Ljudi, ovo ne samo da će da promeni telefone,
već će i da promeni način na koji sarađujemo.
Mnogo ti hvala.
Hvala, Rej.
Rej: Nema na čemu.
(Aplauz)
MG: Dakle, ljudi, ovo je poruka koju sam otkrio u baru 2011:
budućnost kompjutera nije zarobljena unutar ovih ekrana.
Ona je baš tu, unutar nas.
(Aplauz)
Pa, ako želim da izvučete neku pouku danas ovde,
to je da prirodna mašina nije nekakava izmšljotina iz budućnosti,
ona je ovde u 2016.
Zato ćemo svih stotinu nas iz Mete,
uključujući administrativno osoblje,
direktore,
dizajnere, inženjere -
pre TED2017,
svi ćemo da pobacamo naše spoljne monitore
i da ih zamenimo istinski i suštinski prirodnijom mašinom.
Mnogo vam hvala.
(Aplauz)
Hvala vam, zahvaljujem.
Hvala, ljudi.
Kris Anderson: Dakle, pomozi mi oko jedne stvari
jer imali smo nekoliko demonstracija proširene stvarnosti
u protekloj godini, tako nešto.
I ponekad imamo debatu među tehnolozima
o tome da li zaista vidimo pravu stvar na ekranu?
Postoji pitanje vidnog polja,
da nam tehnologija nekako pokazuje širi pogled
nego što biste zapravo videli noseći naočare.
Da li smo upravo videli pravu stvar?
MG: Apsolutno pravu stvar.
Ne samo to,
preduzeli smo dodatne mere i snimili GoPro-om kroz stvarno sočivo
niz snimaka koje ste ovde videli.
Želimo da pokušamo da simuliramo iskustvo sveta
koje zapravo vidimo kroz naočare
i da ne sečemo uglove.
KA: Mnogo ti hvala što si nam ovo pokazao.
MG: Mnogo vam hvala, zahvaljujem.