Tip:
Highlight text to annotate it
X
Prevodilac: Mile Živković Lektor: Anja Saric
Ja sam profesor inženjerstva,
i u poslednjih 14 godina
predavao sam sranje.
(Smeh)
Nije da sam loš predavač,
ali učio sam i predavao
o ljudskom izmetu
i kako se izmet prenosi
kroz ova postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda,
i kako mi gradimo i dizajniramo
ova postrojenja za prečišćavanje,
kako bismo zaštitili površinske vode, poput reka.
Zasnovao sam svoju naučnu karijeru
na korišćenju vrhunskih molekularnih tehnika,
zasnovane na DNK i RNK metodama
da posmatram mikrobne populacije u biološkim reaktorima,
i da opet unapredim ove sisteme.
I tokom godina,
razvila se bolesna opsesija prema toaletima,
i znao sam da se uvučem u toalet
i da ponesem telefon
širom sveta.
Ali usput sam naučio
da ne postoji samo ta tehnička strana,
već i takozvana kultura sranja.
Tako na primer,
koliko vas se pere
a koliko se briše?
(Smeh)
Pa, pretpostavljam da znate na šta mislim.
Ako se perete, onda koristite vodu
za analnu higijenu. To je tehnički izraz.
A ako se brišete,
onda koristite toalet papir
ili, u nekim područjima sveta
gde to nije dostupno, novine
ili krpe ili list kukuruza.
Ovo nije samo puka trivijalnost,
već je veoma bitno da se razume
i reši problem kanalizacije.
I to je veliki problem:
Postoji 2,5 milijarde ljudi na svetu
koji nemaju pristup adekvatnim higijenskim uslovima.
Za njih, moderan toalet ne postoji.
I postoji 1,1 milijarda ljudi
čiji su toaleti ulice
ili rečne obale ili otvoreni prostor,
i opet, tehnički izraz za to je
defekacija na otvorenom,
ali to je jednostavno
vršenje nužde na otvorenom.
A ako zivite na fekalnom zemljištu
koje vas okružuje, razbolećete se.
Ući će u vodu koju pijete,
u hranu, u blisku okolinu.
Tako Ujedinene nacije procenjuju
da svake godine umire 1,5 miliona dece
zbog neadekvatne kanalizacije.
To je jedna sprečiva smrt svakih 20 sekundi,
171 svaki sat,
4,100 svaki dan.
Tako, da bi se izbegla defekacija na otvorenom,
opštine i gradovi
grade infrastrukture, kao što su na primer rupe za toalet
u predgrađima i selima.
Na primer, u provinciji Kvazul-natal u severnoj Africi,
sagradili su na desetine hiljada poljskih toaleta.
Ali postoji problem kada se sagrade
na desetine hiljada, i problem je,
šta se događa kada se jame napune?
Ovo se događa.
Ljudi vrše nuždu oko toaleta.
U školama, deca vrše nuždu na podovima
i ostavljaju trag do ispred zgrade
i počinju da vrše nuždu oko škole,
onda vanjski tolaeti moraju biti očišćeni
i ručno ispražnjeni.
A ko vrši pražnjenje?
Postoje radnici
koji nekada moraju da se spuste u jamu
i ručno ih isprazne.
To je prljav i opasan posao.
Kao što vidite, ne postoji sigurnosna oprema,
nema zaštitne odeće.
Dole je jedan radnik.
Nadam se da možete da ga vidite.
Nosi masku, ali ne i majicu.
U nekim zemljama, kao što je Indija,
ljudi iz nižih klasa su osuđeni
da čiste jame,
osuđeni su i od strane društva.
Tako se zapitate, kako možemo ovo da rešimo
i zašto prosto ne sagradimo toalete u zapadnjačkom stilu
za ove dve ipo milijarde?
A odgovor je da to prosto nije moguće.
U nekim od ovih područja, nema dovoljno vode,
nema energije,
i koštalo bi desetine biliona dolara
da se postave cevovodi,
sagrade postrojenja
i za rad i održavanje ovih sistema,
i ako se ispravno ne sagrade,
dogodiće se da voda iz klozeta
ide pravo u reku,
baš kao sto se desilo u mnogim gradovima
u zemljama u razvoju.
Da li je ovo stvarno rešenje?
Jer zapravo koristite
čistu vodu
da biste pustili vodu u toaletu,
koja prolazi kroz postrojenja za prečišćavanje vode
koja se meša sa rekom
i onda je reka ponovo izvor vode za piće.
Tako da moramo da ponovo osmislimo kanalizaciju,
moramo da unapredimo infrastrukturu kanalizacije,
i tvrdim da bismo ovo uradili,
moramo razmišljati sistematski.
Moramo da sagledamo čitav lanac kanalizacije.
Počinjemo sa ljudskim interfejsom
i onda moramo da mislimo o tome kako se izmet
skuplja i skladišti,
transportuje, obrađuje i ponovo koristi -
ne samo deponuje već ponovo koristi.
Počnimo sa ljudskim interfejsom.
Mislim da nije bitno da li se brišete ili perete,
sedite ili čučite,
ljudski interfejs mora da bude čist
i lak za korišćenje, jer čovek ipak
treba da uživa kada kenja.
(Smeh)
I kada otvorimo mogućnosti
razumevanja lanca kanalizacije,
tehnologiju s kraja procesa,
od skupljanja do ponovnog korišćenja, zaista nije bitno,
i onda možemo primeniti
lokalno prilagodljiva rešenja koja su osetljiva na okruženje.
Tako sebe možemo otvoriti mogućnostima poput,
na primer, ovog toaleta koji preusmerava urin,
gde postoje dve rupe.
Tu je prednji i zadnji deo,
prednji skuplja urin
a zadnji skuplja fekalije.
Vi zapravo odvajate urin,
koji ima 80% azota
i 50% fosfora,
i onda se to može obraditi
i izvući talog kako bi se dobile stvari poput struvita
što je đubrivo visoke vrednosti
i onda se fekalne materije dezinficiraju
i ponovo tranformišu u krajnje proizvode visoke vrednosti.
Ili na primer, u nekim od naših istraživanja,
možete ponovo koristiti vodu tako što je obradite
u kanalizacionim sistemima na samom licu mesta,
poput kutija za sađenje ili veštačkih močvara.
Sve ove mogućnosti se otvaraju
ako ukinemo staru paradigmu klozeta gde se pušta voda
i fabrika za obradu otpada.
Možda se pitate, ko će to da plati?
Rekao bih da su vlade te
koje treba da plate kanalizacionu infrastrukturu.
Nevladine organizacije i donatori
mogu da urade sve od sebe, ali to neće biti dovoljno.
Vlade treba da finansiraju kanalizaciju
na isti način kao i puteve,
škole i bolnice
i druge infrastrukture poput mostova,
jer znamo sledeće, a Svetska zdravstvena organizacija
je došla do ovoga - za svaki uloženi dolar
u infrastrukturu kanalizacije,
vraća nam se od 3 do 34 dolara.
Vratimo se problemu pražnjenja rupa.
Na Univerzitetu Severne Karoline,
naše studente smo izazvali da smisle jednostavno rešenje.
i došli su do ovoga -
jednostavna spirala
koja može da prebaci otpad nagore
iz rupe u rezervoar za skupljanje,
i sada radnik u rupi
ne mora da se spušta u rupu.
Isprobali smo ovo u Južnoj Africi, i to funkcioniše.
Moramo ga napraviti robusnijim
i izvršićemo još testova
u Malaviju i Južnoj Africi naredne godine.
Naša zamisao je da ovo napravimo
profesionalnom uslugom pražnjenja rupa
tako da se od ovoga napravi mala kompanija,
da se stvore zarada i poslovi,
a nada je sledeća -
kako ponovo osmišljamo kanalizaciju,
produžavamo radni vek ovih rupa
tako da ne moramo da pribegavamo
brzim rešenjima
koja zaista nemaju smisla.
Verujem da je pristup adekvatnoj kanalizaciji
osnovno ljudsko pravo.
Moramo da zaustavimo običaj
da se ljudi iz nižih kasti i nižeg statusa
spuštaju u rupe i budu osuđivani da ih prazne.
To je naša moralna, društvena
i ekološka dužnost.
Hvala vam.
(Aplauz)