Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan: Nastavljamo naše istraživanje
nastanka i razvoja polisa,
i dolazimo do polisa, koji se na grčkom zove, Lakedemon,
što jeste ispravan naziv na grčkom, ali njegov glavni grad
je bila Sparta, a žitelji su se zvali Spartanci.
Tako da možemo nastaviti da govorimo o Sparti i Spartancima.
Kada se radi o Sparti, u pitanju je polis
čije ime možemo ispisati velikim slovima
između njih. To je kao polis podignut na novi nivo u smislu svih
teoretskih i psiholoških elemenata
koji ga čine, a koji su u Sparti izraženi
u tolikom stepenu da gotovo čine drugačiju
stvar. Važno je napomenuti da su i drugi Grci
imali isti osećaj. Sparta je imala posebno mesto
u njihovim mislima i mašti. Svi su se izuzetno divili Spartancima,
jer su oni do ekstremnog nivoa uzneli osećaj
da je polis centar života grčkog građanina,
te da je upravo njihov polis posedovao sve vrline
u izuzetno visokoj meri. Iako su im se divili u svakom pogledu,
nisu bili oduševljeni u tolikoj meri da su bili spremni da žive
kao Spartanci, jer je cena ipak bila previsoka.
Ono što je bitno imati u vidu kada razmatramo kako su
živeli Spartanci, je činjenica da su oni postali neka vrsta modela filozofima
koji su stvarali krajem petog i tokom četvrtog veka p.n.e.
Mislim pre svega na Platona i Aristotela, koji su svakako imali zamerke
na realni spartanski sistem, ali koji su ipak prema njemu oblikovali
svoje viđenje idealnog polisa,
uz određene izmene. Dakle, korisno je,
i naravno – ovima idejama i osećanjima o Spartancima
dodata je činjenica da je Sparta u šestom veku postala
najmoćniji polis i lider trajnog saveza država
kojim su upravljali Spartanci.
Može se reći da je to bila prva prava međunarodna organizacija,
te da je to bila, uslovno rečeno, praktična
posledica ovog saveza. Sparta je postala najmoćnija
grčka država, a taj status je zadržala zaključno sa periodom Persijskih ratova.
Na početku, pretpostavljam, treba reći kako je
Sparta postala to što je na kraju bila, s tim što još jednom
napominjem da zaključujemo na osnovu veoma
malobrojnih dokaza, boljih od onih kojima smo do sada raspolagali, i dalje uglavnom pisanih
iz perioda nakon opisanih događaja,
praktično nema savremenih dokaza, iako imamo
malobrojne arheološke ostatke na osnovu kojih možemo
donositi zaključke. Naravno, ovakvo zaključivanje stvara kontroverze
i postoje suprotna mišljenja i stavovi oko svih ovih pitanja.
Ono što ću ja pokušati da vam prenesem
su najšire prihvaćena mišljenja o ovim stvarima,
ali niko ne može biti siguran da se neće pojaviti drugi dokazi
ili da novi načini gledanja na stvari neće u određenoj meri promeniti naše viđenje.
Kao što ćete videti, ili ste već videli u udžbeniku, oko jednog
pitanja stvarno ne postoji konsenzus, ali ipak, većina mišljenja
je saglasna sa tim kada i kako je Sparta postala
ono što je bila. Ja ću vam izneti najrasprostranjeniju interpretaciju.
Priča kaže da su došli na Peloponez početkom mračnog doba,
pre doskih osvajanja, što znači da su tu oblast
naseljavali Grci koji su vodili poreklo od Grka koji su
govorili ahejskim grčkim, odnosno jezikom
kojim su Grci govorili u mikenskom periodu. Ali, to ne
odgovara njihovom prvom pojavljivanju u istorijskom smislu,
kada su se pojavili kao ljudi koji će
stvoriti polis. Do tada oni su Dorci koji su već pristigli
na Peloponez, u nekom trenutku nakon pada mikenske
civilizacije, i u mnogim mestima, skoro svim mestima
postali dominantan narod na Peloponezu. Tako da kada prvi put vidimo naznake Sparte,
vidimo Dorce kao upravljače i potčinjene grčke
narode, u različutoj meri potčinjene najverovatnije ahejske Grke koji su
izgubili slobodu, našavši se pod vlašću Sparte.
Izgleda kao da se u veoma ranom periodu pojavljuju ljudi koje nazivaju helotima,
a definisati helote nije jednostavno.
Heloti su u određenom smislu robovi, ali ne ona vrsta
robova na koju smo navikli da mislimo i koja je pripadala
jednom određenom gospodaru. Oni su robovi koji pripadaju
državi, polisu u celini, a da bude još
komplikovanije, kada ih sretnemo,
iako oni rade i pripadaju državi, oni su
zaduženi za rad samo na određenom delu zemljišta u regionu
koji drži Sparta, koji se naziva Lakonija. Oni su vezani za konkretan posed koji će
takođe pripasti određenom građaninu Sparte,
pa tako heloti faktički obrađuju parcelu koja
donosi hranu određenom Spartancu,
a ne Sparti generalno. Iako je ovo prilično
komplikovano, heloti su izuzetno bitan deo
priče i neophodni su za razumevanje funcionisanja Sparte.
Takođe, pri prvim pomenima Sparte, javljaju se
i drugi stanovnici Lakonije i susednih teritorija,
ali bitna i definišuća njihova osobina je da oni
ne žive u gradu Sparti, da nisu građani Sparte, tj.
da se ne mogu nazvati Spartancima.
Čini se da bi oni mogli biti Dorci, iako to ne možemo sa sigurnošću tvrditi,
ali čini se da jesu. Ovi ljudi se nazivaju
perijeci, što znači ljudi koji žive u okolini
Sparte, odnosno bilo gde na teritoriji koju kontroliše Sparta,
ali ne u samom gradu. Oni su, videćemo, ipak slobodni.
Oni nisu ni robovi ni kmetovi ni heloti. Svaki perijek, pretpostavka je, imao je farmu
na kojoj je radio za sopstvene potrebe. Takođe su se bavili
trgovinom, koja je bila prilično nerazvijena u Sparti,
kao i industrijom koja je takođe
bila malog obima, ali neko je morao da pravi
posuđe i proizvode od gvožđa i bronze, a to su bili perijeci, jer
Spartanci, kada ih konačno vidimo u
razvijenoj državi Sparti, nisu imali vremena da se bave
tim stvarima. Kada Sparta postane Sparta, Spartanci se bave samo jednim poslom.
Zapravo rade dve stvari: bore se i pripremaju se za borbu.
To je to, oni su vojnici. Ne rade ništa drugo. Nemaju nikakvu drugu
ekonomsku funkciju. Nije uvek tako bilo,
bio je jedan – ali pre nego što vam ispričam priču
na način na koji se ona priča danas, zasnovana na modernim tumačenjima, reći ću vam šta su
Grci i Spartanci govorili o tome. Govorili su da u jednom trenutku, nekada davno,
beše čovek koji se zvao Likurg,
koji je doneo zakone u Spartu i uspostavio spartanski režim
onakav kakvim ga poznajemo u šestom i petom veku p.n.e.
I on je to učino, mada postoje velika sporenja o tačnom datumu kada se to zbivalo,
ali ako prihvatite antičke grčke izvore, to se dogodilo
najverovatnije u devetom veku p.n.e. i oduvek je postojalo od tada.
Ne samo što nije rasprostranjeno uverenje o tačnosti ovog datuma,
već je teško da bi bilo koji naučnik prihvati ovaj datum. a postoje i sporenja o periodu u kome je moglo doći
do tih promena i da li je postojao Likurg
i kada je doneo zakone. Skeptični istoričar devetnaestog veka je rekao
da Likurg nije bio čovek, već običan
Bog. Što će reći, neko koga su izmislili
Spartanci kao stvaraoca njihovog sistema.
Ja lično, a znate me, imam običaj da verujem
do granica naivnosti. Ja mislim da je mogao da postoji čovek
Likurg, i mislim da je, ako je postojao,
predložio neke zakone koji su postali
bitni Spartancima. Ipak ne mogu poverovati
da je ceo sistem uspostavio samo jedan čovek,
u davnim vremenima i da se nije menjao, s obzirom da postoji
puno dokaza koji govore suprotno,
da je bilo događaja koji su učinili da Sparta postane
ono što je na kraju bila. Prvi istorijski dogadjaj o kome znamo
i o kome mislimo da znamo, a u vezi je sa Spartom zbio se
krajem osmog veka p.n.e., možda u godinama
između 725. i 700. p.n.e. Bio je rat u kojem su Spartanci
pokorili susednu teritoriju
zapadno od Lakonije koja se zove Mikena. Nadam se da vam postaje poznato. Nadam se
da posmatrate karte i upoznajete se sa geografijom
Grčke i Peloponeza. Primetićete da na zapadu
postoji uzdignuće koje štrči na
krajnjoj zapadnoj strani Peloponeza, na kome se nalazi Mikena,
i da se čini da je tik do Sparte,
što i jeste tačno, ali je neophodno obratiti pažnju na jednu
važnu stvar. Postoji planinski masiv koji razdvaja Spartu od Mikene, planina Tajget,
i veoma je upečatljiv. Ako odete u Spartu i uputite se
od luke Gitijum ka samom gradu,
ubrzo ćete, ako pogledate ulevo videti
ozbiljan planinski lanac koji je očigledno bio prepreka,
nešto što se apsolutno nije moglo ignorisati.
To je značilo da su oni bili potpuno razdvojeni. Ako Spartanac želi da ode u Mikenu, on ne može
samo da krene na zapad, već mora da ide na sever, pa levo sve dok
planine ne prestanu, zatim okolo njih, pa
na dole. To je veoma značajan deo
priče o tome zašto je Sparta bila takva kakva je bila. Ali, osvajanje
Mikene u prvom mikenskom ratu, kako se on naziva,
je veoma značajno, jer su tada Spartanci pokorili veliki broj ljudi
koje su pretvorili u helote. Oni nisu bili kao drugi ljudi
koji su živeli u okolini Sparte, od kojih su Spartanci prethodno napravili
helote. Ovo je bila celokupna samosvesna nacija
koja je sebe doživljala kao Mikence. Oni su pokoreni i porobljeni postavši tako
ključni deo spartanske populacije sa stanovišta
spartanske ekonomije, od suštinskog značaja za tip
države kakva je Sparta postajala, a bili su stalno besni i konstantno nezadovoljni,
i razmišljali o načinima na koje mogu da se oslobode,
čime su predstavljali sveprisutnu pretnju za svaki spartanski režim u to vreme.
To je bio veoma značajan razvoj situacije. Pre nego što se to dogodilo, Spartanci su,
kao i neke druge države, imali svoje kolonije,
tačnije samo dve. Jedna od njih je na zapadu južne Italije u mestu Taras,
koje je pod Rimljanima postalo grad Tarent.
U modernoj italiji grad se zove Tarento. A druga spartanska kolonija bila je ostrvo Melos
u Egejskom moru. Moja pretpostavka je da
je njihova svrha bila kontrola rasta populacije
koji se osećao širom Grčke pre nego što su pokorili
Mikenu što je zauvek rešilo taj problem. Od tada im nije bilo potrebno više zemljišta,
jer su imali dovoljno za svoje potrebe u pogledu hrane
kao i za obradu od strane
porobljenih helota. Ipak, ako zamislimo da smo, radi objašnjenja,
u 675. godini p.n.e., ne čini se da je Sparta još uvek postala
ono mesto koje ćemo videti u potpuno razvijenoj fazi.
Na primer, još uvek praktikuje one vrste
kulturnih aktivnosti karakterističnih za
druge države, što neće biti slučaj kada stignemo
do klasičnog perioda. Dva upečatljiva primera su grnčarstvo
gde nalazimo spartansku grnčariju
oslikanu grnčariju, istog kvaliteta, ali jedinstvenog stila, kao što se može naći
i u drugim grčkim gradovima državama. Krajem šestog i
početkom petog veka, to više nije prisutno. Više nije takva i to je
promena. Druga upadljiva stvar je da se
u periodu pre konačne, ili bolje reći najveće
promene u životu Sparte javljaju pesnici, čijih pesama postoje sačuvani delovi.
Dva su čuvena spartanska pesnika iz ovog ranog perioda,
Terpander i Alkman, koji su pisali prelepu poeziju
iste vrste kao i drugi Grci. To će takođe prestati kada dođemo do perioda
o kome govorimo. Drugi veliki istorijski događaj
od značaja za Spartu je
drugi mikenski rat, koji se dogodio,
naravno sve ovo je okvirno, negde između
650. i 625. godine p.n.e. Primetićete da u oba slučaja, prvog i drugog rata, naša nedoumica obuhvata
četvrt veka borbe, što je veoma važno imati u vidu.
Ovo nisu bili tipični
grčki ratovi poznog perioda. Nije bilo slučajeva da se jedan dan ide u borbu,
a sutradan kući. Ovo je bila kampanja koja je trajala
čitavu generaciju. Toliko je bilo teško pokoriti Mikenu, a nakon toga
u drugom mikenskom ratu bilo je isto tako teško
ugušiti snažnu pobunu koja je izazvala drugi
mikenski rat. To je bila pobuna helota. Oni ne bi bili toliko jaki i istrajni
da nisu imali podršku nekih
Spartinih suseda. Argos, ako se sećate,
je bio njihov neprijatelj još od doba Fidona,
konkurencija Sparti, tako da su se oni odmah pridružili
helotima u njihovoj pobuni protiv Sparte,
kao što je učinio i veći broj gradova severno od Sparte
iz oblasti Arkadije, koji su takođe podržali helote,
pa čak i sa krajnjeg severozapadnog dela
Peloponeza, grad Pisa, koji se nalazi u blizini Olimpije, pridružio se koaliciji protiv Sparte.
Možete pretpostaviti da je spartansko napredovanje stvorilo
protivljenje koje su heloti iskoristili
i udružili se sa drugim državama kako bi ugrozili Spartu.
Staro predanje kaže da su Spartanci zaista bili
u velikoj opasnosti, i da je borba bila veoma teška, a da je to što se dogodilo
bio samo početak. Kada su heloti
poraženi u borbi, oni nisu odustajali, nisu prekidali borbu.
Povukli su se na najbezbednije mesto koje su mogli
naći, a tamo u Mikeni postoji veoma nepristupačna planina
Itoma, koja je praktično prirodna tvrđava,
a koju su heloti još više utvrdili. Tako da su mogli ostati na toj planini
jako dugo odbijajući napade Spartanaca.
Ne zaboravimo, Spartanci su u ovom ratu bili hendikepirani jer su morali da se bore
i protiv drugih susednih gradova. Kada se to završilo,
stvorili su se uslovi za uređenje života u Sparti
sa kojima ćemo se upoznati.
Jedan broj naučnika, znatniji broj njih,
misli da je tek posle drugog mikenskog rata
nastao spartanski ustav o kome ćemo govoriti.
Verovatno nije osnovano zamišljati da su svi zakoni i
bili uspostavljeni, da su svi običaji uvedeni jednim odlučnim potezom, već
da su bile postavljene osnove, i da je onda,
vremenom, dolazilo do promena koje su rezultovale
onim o čemu pričamo. Iz tog razloga mislim da ne možemo
prihvatiti tradicionalnu priču o Likurgu koji je došao i postavio zakone
čak i ako pristanemo na to da je postojao izvesni zakonodavac Likurg.
Pre nego što počnemo detaljno da ga opisujemo, pomenućemo par opštih stvari.
Ono što je postignuto ovom suštinskom
ustavnom reformom je da je Sparta postala država kao nijedna druga
u grčkom svetu, a verovatno, i kao nijedna
druga država u istoriji. Ona je takođe postala predmet
pažnje, interesovanja i divljenja, mada ne uvek divljenja,
tokom milienijuma. Videćete da su ljudi koji znaju dovoljno o Grcima
i Sparti, mislim na ljude
na Zapadu,
filozofe i sve ostale, danas pod utiskom isto kao što su bili Platon
i Aristotel kada su saznavali određene stvari o spartanskom načinu života,
zbog čega su je shvatali ozbiljno i uvažavali je.
Ruso je bio veliki poštovalac Sparte iz više razloga.
Jedna od stvari koju treba imati u vidu
je da je Sparta postala robovlasnička država kao nijedna druga
grčka država. Robovlasništvo je bilo rasprostranjeno širom antičkog sveta. Nije postojalo društvo
za koje znamo u antičkom svetu, a koje nije poznavalo ropstvo,
pa je to bio slučaj i sa Grčkom. Ali, u periodu
o kome govorimo, nije bilo toliko mnogo robova u
grčkim državama, a pogotovo ih nije bilo onoliko
koliko u Sparti. Društveni sistem koji je omogućavao
građanima Sparte da ne moraju da rade da bi preživeli,
nije bio prisutan ni u jednoj drugoj grčkoj državi. Ako hoćete da zamislite robovlasništvo u Grčkoj
u sedmom veku p.n.e. setite se šta sam vam rekao o
Hansonovoj rekonstrukciji razvoja
polisa. Zamislite zemljoradnike koji sami obrađuju zemlju, dok im u radovima
na polju pomažu tek jedan ili dva roba koje su
posedovali. Spartanski sistem nije bio takav. U Sparti
su Spartanci bili kod kuće, stalno uvežbavajući svoja
vojna zaduženja, nikad ne radeći u polju
niti se baveći trgovinom ili proizvodnjom, jer su to drugi radili za njih.
Ovo nas može donekle podsetiti na ropstvo dok razmišljamo o njemu
u predratnom Jugu SAD-a, gde su armije
robova obavljale sav posao, a vlasnici plantaža
nisu, baš kao ni Spartanci, ali
na ovaj način se na jugu održala specifična vrsta vojne aristokratije.
Nemojte preterivati sa ovom analogijom
jer mi nije namera da vas zbunim pominjući je. Ali je ipak pominjem,
jer nam ona može pomoći da bolje shvatimo Spartance.
Sećam se mog starijeg kolege koji je predavao istoriju
američkog ropstva, Džon Blazingejm,
jednom prilikom je rekao da, kada je došlo
oslobođenje, robovi su oslobođeni ali i gospodari, što mislim da je veoma
mudro rečeno. Južnjački vlasnisici plantaža su sedeli na buretu
baruta. Bili su u konstantnom strahu da se može dogoditi
nešto poput ustanka Neta Tarnera,
i da će, kada se vrate kući, zateći
preklane svoje žene i decu.
Bili su u stalnom strahu i morali su da žive na način
na kakav možda nisu želeli,
da bi održali u pokornosti robove od kojih su zavisili.
To sam hteo da kažem ovom analogijom. Spartanci su
posle dva mikenska rata bili u konstantnom strahu.
Mislim da nije prejako tako se izraziti o ustancima helota,
koje su zatim mogle podržati zavidne susedne
države koje su mrzele Spartance. Tukidid je nedvosmisleno tvrdio da je
osnova za razumevanje spartanske politike i načina razmišljanja,
njihov strah od helota. Mnogi naučnici bi to
bespogovorno prihvatili. Kasnije su neki to ipak
dovodili u pitanje. Ja moram reći da uopšte nisam
ubeđen tim novim interpretacijama. Mislim da je za razumevanje Sparte neophodno
shvatiti stalnu i sveprisutnu strepnju od
helota, što ćemo objasniti kada budemo detaljnije
govorili o životu Spartanaca. U redu, pogledajmo sada
kako je izgledao potpuno razvijeni Ustav Sparte.
Počećemo sa obukom i obrazovanjem
mladih, kojima su oni bukvalno bili podvrgnuti
od dana svog rođenja. Spartanci i Grci
su ovaj sistem obuke i obrazovanja nazivali
agog. Počnimo sa spartanskim muškarcima.
Spartanski dečak se rodio. Već na samom početku
to prestaje da bude pitanje koje se tiče isključivo njegovih
roditelja. Odluku o tome da li će mu biti
dozvoljeno da živi, donose starešine
spartanske zajednice koji pregledaju dete. Zašto ga pregledaju? Pre svega,
odnosno isključivo da bi procenili njegovo fizičko stanje. Ukoliko ima neku manu ili je
deformisano na bilo kakav način, biće
usmrćeno. Dete, novorođenče, tek rođena beba će biti ubijena. Razlog tome
je što su imali osnovna znanja iz eugenike. Mislili su
da zdrava deca postaju zdravi odrasli ljudi,
koji će opet imati zdravu decu i tako u krug.
Razmišljali su da je nedopustivo odrastanje muškaraca koji neće biti dobri
vojnici, jer su to bili Spartanci, ili još gore
da ovi ostave kao potomstvo dečake koji isto tako neće biti
dobri vojnici. Već sada možete videti nešto što je bilo
sasvim drugačije od bilo koje druge grčke države.
Nije da i drugi Grci nisu ubijali decu,
svakako jesu, ali tu odluku su donosile
porodice ponaosob, i to uglavnom siromašnije porodice.
Tu lošu odluku da ubiju dete donosile su siromašne porodice
koje jednostavno nisu mogle da priušte odgajanje deteta.
U svakom slučaju, bila je to odluka porodice kao i u skoro svakom društvu za koje ste ikada čuli.
Ali ne u Sparti. Tamo je država odlučivala
da li ćete živeti ili ne. Pretpostavimo
sada da je dete prevazišlo tu prvu neprijatnost,
nakon toga sledi mu šest godina manje više normalnog života.
Živi kod kuće kao u svaki drugi mali dečak, provodeći vreme
uglavnom sa svojom majkom, dok sa ocem nešto manje.
Videćete malo kasnije zašto kažem nešto manje. Kada napuni sedam godina, odvode ga
od kuće i smeštaju ga u, ono što se na grčkom bukvalno
zove čopor. Kao oni čopori što postoje kod mladih izviđača.
I tako kada ih odvedu od
kuće, ostave ih da žive u vojnoj školi, što je bila jedina
škola za dečake u Sparti. Školom upravlja
magistrat, a vode je stariji dečaci.
Na mnogo načina, kada razmišljam o tome, podseća me na britansku školu za pripadnike
više klase, tj. kako je oni zovu državna škola, što naravno znači
privatna škola. Opisi Itona i
Heroua i još groznijih mesta;
sigurno ste o njima čitali u romanima Engleza
gde govore o svom školovanju koje liči na mučenje.
E pa nešto takvo imamo ovde. Ali ono što mi se čini da je bilo najgore
u tim školama su drugi dečaci.
Zato što im je bilo dozvoljeno da se prema mlađima ponašaju
onako kako se inače stariji dečaci ponašaju prema mlađima,
loše. Oni su siledžije, ponižavaju ih i maltretiraju,
teško je odrastati na takvom mestu. O tome se radilo. Teško, je
reč od suštinske važnosti za razumevanje
sistema spartanskog vaspitanja. Kada stignu do
dvanaeste godine, počinju da žive u barakama, imaju
život u zajednici u kojoj nema nikakvih naznaka
luksuza, što sve više i više podseća na
englesku državnu školu iz devetnaestog veka. Nemaju ni cipele, već im daju samo jedan
ogrtač. Šta god vi mislili o sunčanom
Mediteranu i Grčkoj, posetite Spartu u sred
zime. Jako je hladno, jedan ogrtač nije dovoljan, a to je
bilo smišljeno. Poenta je bila da se nauče da podnose
hladnoću. Imali su dovoljno hrane da ostanu
zdravi i na nogama, ali ne više od toga, ne da se
zasite. Cilj toga je pre svega bio da postanu
vitki i izdržljivi, ali i da ih naviknu na
teškoće ratnog pohoda, jednom rečju, da ih očvrsnu.
Oni su zato stalno bili u potrazi za
hranom, što ih je na izvestan način dovodilo u situaciju
da pokušaju da ukradu šta god su mogli.
Teško je shvatiti šta su uopšte nalazili da ukradu
i kako, ali deca su veoma snalažljiva. U svakom slučaju, ohrabrivani su da rade ono
za šta bi bili surovo kažnjeni ako ih uhvate.
Cilj je bio ukrasti a ne biti uhvaćen, što je takođe bilo deo obuke.
Uvek mi se činilo da je najlepši opis
života dece u spartanskim školama dat
u Plutarhovoj priči, za koju i nije toliko bitno
da li je istinita ili ne, jer u sebi sadrži zrno istine.
Ona govori o jednom spartanskom dečaku koji je ulovio životinju
koju je mogao da pojede. U pitanju je bio hrčak, i on je
nameravao da ga ubije i pojede, ali su u tom trenutku
svi bili pozvani da stanu u formaciju što je on morao da posluša
jer bi oglušivanje o naređenje bilo smrtonosno.
Međutim, on nije želeo da ostane bez hrčka, pa ga je smotao
ispod ogrtača. I tako je on stajao mirno u vrsti sa drugim dečacima,
a u međuvremenu, hrčak mu je postepeno
izjedao slabine. Naravno, dečak nije ni trepnuo, jer bi u suprotnom bio otkriven
i strogo kažnjen zbog krađe hrčka.
Na kraju, hrčak je progrizao do vitalnog organa
i dečak je bez reči pao mrtav
u stroju. Naravno, poenta ove priče je bila da pokaže
kako su dečaci bili hrabri, izdržljivi, i kako je bila stroga
spartanska obuka. Oduvek sam se pitao koliko
gladan treba da budeš da bi pojeo hrčka?
Kako god da doživite ovu priču, jasno je šta je poenta.
Možda jeste preterana, ali takvo je bilo
viđenje Sparte. Na sve ovo, imali su obavezno
fizičko vaspitanje. Osim fizičkog vaspitanja,
obuke u upotrebi oružja, vojnim formacijama itd., bili su podučavani
onome što su Grci nazivali, a mislim da sam to pomenuo ranije,
“musikae”, muzici.
Prevod jeste muzika, ali znači poezija.
Reč označava pesme praćene muzičkim instrumentima, pevane, ali tekst pesama
je bio važniji od ostalih elemenata.
Tim putem su učili pravila ponašanja,
po kojima su živeli, prema kojima su podizani.
A sada ću vam pročitati primer
tog muzičkog obrazovanja; naravno, prethodno sam pomenuo fizičko i
vojno vaspitanje. Dečake do
dvadeset godina starosti su obučavali mladići
između 20 i 30 godina starosti. Tako je ovaj segment obrazovanja
obuhvatao momke od sedam do trideset
godina starosti, s tim što su ovi od dvadeset do trideset bili učitelji,
a oni mlađi njihovi učenici. Ostali elementi koji su se ovde javljali
bili su uobičajeni za
sisteme gde se nalaze momci usmereni jedni na druge,
a pogotovo stariji i mlađi, kao npr. fizičko zlostavljanje
kao deo čeličenja i postajanja muškarcem
i tome slične stvari. Ali, Spartancima to nije bilo dovoljno. Kao što ćemo videti,
oni nisu ciljali samo na razvoj pojedinaca koji poseduju željene kvalitete.
Oni su želeli da izgrade ljude,
mlade muškarce, koji su bili blisko povezani jedni sa drugima,
bliže nego članovi porodice, a jedan aspekt ove veze
je bio seksualne prirode. Tipična veza je podrazumevala
mladog tinejdžera i starijeg muškarca,
s tim da je on mogao biti iz grupe od dvadeset do trideset godina ili stariji,
a sama veza je bila formalnog tipa. Stariji muškarac
se nazivao “erotes”, ljubavnik, a dečak je bio
“eromenos” što znači “voljeni”. Ksenofant koji je bio Atinjanin, ali koji je veći
deo svog života proveo u Sparti, dobro je poznavao Spartance,
te je decidno tvrdio da nije bilo fizičke veze
u ovom odnosu, da je veza bila čisto duhovne prirode
veza između učitelja i učenika, mentora i dečaka, kojeg mentor upućuje
i ništa više od toga. Ne bih rekao.
Mislim, ovo su očigledno bili homoseksualni odnosi. Interesantna stvar koju treba zapamtiti je
da je ovo bila prolazna faza, da je ova veza
počinjala kada je jedan bio dečak, a drugi muškarac,
a kada bi onaj mlađi stasao, on više nije bio u toj vezi
i mogao je da postane ljubavnik nekog mlađeg dečaka,
iako je bilo očekivano da će nastaviti veoma blisko prijateljstvo i vezu
sa starijim muškarcem
koji je bio njegov ljubavnik. Još jedna stvar. Svaki Spartanac je i pored toga,
vratiću se na to uskoro,
bio oženjen i očekivalo se da ima decu, najpoželjnije
mušku decu koja bi postala vojnici.
Tako da o ovome treba razmišljati kao o državom sistemu
vaspitanja i obrazovanja koji stvara ratnike
koji su takođe članovi jedne porodice,
odnosno veoma bliske porodice,
što je davalo jedan poseban kvalitet spartanskoj falangi
sastavljenoj od takvih ljudi. Ono što sam hteo da kažem,
kada Spartanac napuni dvadeset godina, odnosno uđe u grupu 20-30 godina starosti,
dozvoljeno mu je da se oženi, ali ne sme da živi zajedno sa svojom suprugom.
Oni bi nastavljali da žive
u kasarni. Veoma čudna i interesantna postavka stvari.
Sa druge strane, naravno, imali su prirodnu želju da posete svoje supruge,
što su mogli da urade ako ne budu uhvaćeni.
Znači mogli su da se iskradu da bi bili sa svojim ženama,
ali bi bili kažnjeni ako bi bili uhvaćeni. O čemu se tu radi?
Ovo pokazuje jednu od mnogih protivurečnosti koje su postojale u
spartanskom sistemu. Sa jedne strane, morali su to da rade jer su im bila
potrebna deca da bi nastavila spartansku lozu,
odnosno postala vojnici. Bilo je neophodno održati makar toliko
normalnosti u sistemu. Sa druge strane, maksimalno su se opirali stvaranju
porodice u klasičnom smislu, jer bi privrženost
porodici mogla da dođe u sukob sa odanošću polisu.
Polis je u ovom slučaju pobedio, jer je dolazilo do
razdvajanja. Ne znam da li su Spartanci bili svesni toga ili ne, ali mi se čini
da ovde postoji psihološki momenat koji možda ima
fizičke posledice. Mislim,
zamislite kako je bilo kada se žena i
mladi muž susretnu posle toliko vremena.
Mislim da je ovo argument u korist kvaliteta nasuprot
kvantitetu. Nema veze. U svakom slučaju, to su neke čudne
nagodbe koje su važile. Kada bi muškarac napunio 30 godina,
prestajao bi da radi kao predavač u školi. Tada je imao svoju kuću, živeo tamo
sa svojom ženom i decom, i ako su deca bila mlađa od sedam godina,
bila su kod kuće i to je delovalo normalnije, osim što
Spartanci nisu večerali kod kuće.
Obedovali su zajedno u zajedničkim trpezarijama
koje su se zvale sisitije. Ta reć znači jesti hranu, žitarice,
hleb, a u svakoj od njih ih je bilo po petnaestorica,
koji su jeli zajedno, svaki obrok
do kraja života. Tu opet
osećamo izgradnju zajedništva, stvaranje jedinice. Šta je to tačno?
Otprilike veličine voda ili možda odeljenja?
Ipak veličine odeljenja. Sve je ovde vojno.
Sada razmislite o odanosti jednih drugima, o kojoj smo govorili,
a koja je od ključne važnosti za uspeh u ratu.
Koliko je ona bila izražena kod ljudi koji su prošli kroz taj sistem i koji su se borili
jedan uz drugog sa ljudima sa kojima su svaki dan zajedno obedovali. To je takođe
bio deo tog sistema. Tako da čak i kada kao odrasli ljudi žive kod svojih kuća,
još uvek održavaju bliske kvaziporodične
veze sa svojim saborcima.
Koje su osobine trebale da budu izgrađene
ovim sistemom? Disciplina, prvo i osnovno. Svakim aspektom života upravljali su
zakoni i običaji zajednice. Bolje je bilo da ih poštuju,
jer nije bilo druge mogućnosti. Oslanjanje na sopstvo, začudo, usled svih onih
podsticanja na krađu i izbegavanje otkrivanja,
je takođe bila usmerena na razvoj tih sposobnosti.
Društvena kohezija. Teško je zamisliti sistem
prilagođeniji ostvarivanju tog cilja. Odanost jednih drugima
o kojoj god grupi da govorimo, a naravno povrh toga,
odanost celokupnoj zajednici bila je podrazumevana.
Poslušnost nadređenima. Fizička i moralna izdržljivost. Hrabrost,
i još jedna važna osobina, ponovo nešto
što je bilo veoma prijemčivo i drugim Grcima, jednobraznost. Svako je bio baš kao
i svako drugi, imali su ista iskustva, nije bilo nikakve razlike među njima.
Sa druge strane, evo još jedne
zanimljive kontradiktornosti spartanskog sistema. Svi ovi dečaci i mladići
takmičili su se za počasti. Svaki od njih
želeo je da bude cenjen zbog ličnih kvaliteta, zbog vršnjaka
i nadređenih kao bolji od ostalih,
ako je moguće najbolji. Svi su bili u toj situaciji
da su prijatelji, saradnici, bliski drugari, sve to
i deo iste jedinice, a opet su se nadmetali unutar te grupe
za lični prestiž i počasti, što je veoma zanimljiva protivurečnost.
Mislim da vam je jasno, morate razumeti da
su Spartanci živeli pod stalnim pritiskom,
čini mi se mnogo većim nego što većina društava vrši na građane. Ipak, očigledno
je bilo uređeno na efikasan način čim je funkcionisalo.
Ne raspolažemo dokazima o masovnom ludilu ili potrebi za psihijatrima,
ili nečim sličnim. Ako je to bilo sumanuto društvo,
svi su bili ludi na isti način i toga nisu bili svesni,
i mislim da je neophodno da prihvatimo tu činjenicu. Mislim da je pomenuta istovetnost veoma važna.
Obraćali su se jedni drugima, mislim na
odrasle ljude sa svim građanskim pravima,
sa “homoioi”, što se nekad pogrešno prevodi kao “jednaki”, ali to nije dobro.
Sličnost je bolja reč, oni su svi nalik jedni drugima. Mislim da ne bi nazivali jedni druge
jednakima, jer je postojala stalna težnja
da se bude najbolji, iako su bili toliko slični
jedni drugima. Legenda kaže da je Likurg, kada je uspostavljao sistem,
izdelio spartansku zemlju na devet hiljada parcela.
Grčka reč je “kleri”.
jednina “kleros”. Tako kaže teorija,
mada su i ovom slučaju, oni imali jednake
ekonomske resurse, jer je svako od njih imao
kler na kojoj je mogao proizvoditi hranu
u količini u kojoj je to bilo moguće veličinom poseda.
Teorertski, postoje sve ove sličnosti
i kvazi jednakost, ali godine su činile veoma bitnu razliku
među Spartancima, kao što je slučaj u većini primitivnih društava,
i što je društvo starije, sve je tačnije, godinama se daje
veći značaj. Samo što ste stariji od nekoga, tretiraju vas,
na izvestan način, bolje nego mlađu osobu.
Ali nije samo starost bila faktor, jer se takođe uvažavala
čast koju je neko zaslužio tokom života, koja je donosila
poštovanje srazmerno doprinosu tog pojedinca
državi. Milsim da nije bilo formalnog načina za određivanje toga. Mislim da nije bilo
ordenja i takvih stvari.
U državi te veličine svako je svakoga poznavao
i ponašao se u skladu sa zaslugama. Naravno, vremenom su se pojavile
nejednakosti ne samo po godinama i časti,
već i po bogatstvu. Teško je saznati kako se sve to dogodilo,
ali u različitim razdobljima spartanske prošlosti
videćete ljude koji su uspeli da izgube svoju
kler, a kada nemate kler,
nemate sredstva kojima biste doprineli
sisitiji, kuhinji u kojoj svi obedujete,
a kada se to dogodi, gubite status građanina
Sparte. Više niste Spartanac, već ste nešto manje,
a to je veoma teško stanje za čoveka koji živi u Sparti.
Siromaštvo je moglo da vas udalji iz sistema, a ako iz bilo kog razloga niste prošli kroz školu
“agog” od početka do kraja,
niste bili punopravani Spartanac. Takođe, ako je neko u vreme rata bio proglašen
kukavicom, ta osoba bi mogla biti
izbačena iz građanstva,
a pošto nisu imali gde da odu, videćemo da su nakon toga
živeli veoma bednim životom u Sparti.
Slično, ako neko nije bio dete dvoje Spartanaca, oca Spartanca
i majke Spartanke, bili su u inferiornom položaju u društvu,
a u društvu koje je toliko polagalo na čast i ugled,
možete pretpostaviti koliko je to bilo značajno. Imajte to u vidu jer
u nastavku kursa, posebno kada dođemo do petog veka p.n.e.
naićićemo na Spartance koji se uklapaju u ove
kategorije, koji nisu 100% Spartanci, a od kojih su neki ipak postali
izuzetno važne i moćne ličnosti Sparte. Biće nam interesantno da
saznamo kako se to dogodilo, a još više kako je to uticalo
na njihovo ponašanje nakon što su postali
značajni. Do sada sam govorio o muškarcima, ali važno je
takođe govoriti i o spartanskim ženama, jer su se one
razlikovale od drugih Grkinja, kao što su se i muškarci
razlikovali od ostalih Grka. Samo da razjasnimo,
ostali Grci su žene tretirali znatno
drugačije nego muškarce, a jedna bitna razlika bila je u tome
što su muškarci učestvovali u fizičkim
vežbama, posebno u onim takmičenjima koja su bila deo velikih igara,
potpuno nagi. Žene nisu učestvovale u ovim sportskim aktivnostima
i smatrano je za najveću moguću sramotu za ženu
da bude viđena naga, to je bilo apsolutno nezamislivo
običnim Grcima. Ali, Spartanci su radili na svoj način,
njihove žene su učestvovale u plesovima, atletici i takmičenjima i to nage,
baš kao i dečaci, odnosno nisu bile
odvojene od dečaka u svakom trenutku
kao što je bio slučaj u Grčkoj. Ne kažem da im je bilo
dozvoljeno da se druže, već da,
ako su dečaci vežbali na jednom mestu,
devojčice su vežbale negde drugde.
Nisu bili preterano udaljeni jedni od drugih,
pa razmislite o tome, o svim normalnim
ljudskim željama, kako bi to postajalo uzbudljivo,
ovo što sam opisao, a opet,
ne bi mogli da imaju ništa sa njima dok ne napune dvadeset godina.
To me podseća na divnu fusnotu iz knjige o engleskoj istoriji
od 1914. do 1945. godine koju je napisao A.J.P. Tejlor.
Fusnote su među najboljim delovima knjige, a ova
govori o padu nataliteta
u Engleskoj kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog veka,
te ukazuje da to nije bilo praćeno rastom znanja, odnosno
rasprostranjivanjem upotrebe kontraceptivnih sredstava, te zaključuje
da bilo ko, ko izučava Englesku tog doba, mora imati u vidu
da se bavi izuzetno frustriranim ljudima. Ako je tačna ova činjenica o Britancima,
zamislite tek kakav je bio život mladića i devojaka u Sparti.
Sa jedne strane, imate žene koje su
u Sparti tretirane kao muškarci, mnogo više nego na drugim mestima,
a čak su imale i veća zakonska prava nego
u drugim državama. Mislim da je sve to imalo udela u
umanjivanju značaja porodice u smislu u kom se ona shvatala
u grčkom svetu, i pojačavanju utiska o društvu
kojim vladaju muškarci i koji su u njegovom fokusu, a zarad stvaranja ratnika.
Zašto su žene imale ovakav poseban status? Zato što je bilo prepoznato da žene
imaju ključnu ulogu u stvaranju tih ratnika, i to je
bila njihova svrha. Ukazaću vam na jedan aspekt ove pojave
koji potvrđuje da je ona bila usmerena ka interesima polisa,
odnosno ka stvaranju kvalitetnih boraca,
te da su ova prava žena zapravo bila grupna.
Na primer, ukoliko bi muškarac saznao da njegova žena ne može da rađa decu, bilo je po zakonu, ispravno
i normalno da mu prijatelj pozajmi svoju suprugu
i da dete koje nastane iz te zajednice pripadne
muškarcu koji je bio bez dece. Razmislite sada. Šta se dogodilo sa svim onim prirodnim
osećanjima bliskosti članova porodice,
i centralnom ulogom koju igra porodica u skoro svakom društvu
koje vam padne na pamet. Sa druge strane, ne treba da pomislimo
da su žene u spartanskom društvu na bilo koji način bile ravnopravne sa muškarcima.
Kao i u ostalim delovima grčkog sveta, žene su u potpunosti bile
isključene iz političkog života, ali je i tu bilo
mnogo protivurečnosti. Da vam sada kаžem jednu drugu stvar.
Ceremonija venčanja u Sparti nam pokazuje
mnoge neobične stvari. Pre svega,
iako su u pitanju rituali, potrebno je ritualno zgrabiti devojku kojom
ćete se oženiti. To je kao da želite da kažete da je osnovni
način da zasnujete porodicu, da otmete ženu čime
ona postaje vaša. Zatim sama ceremonija venčanja:
devojka je obrijane glave i obučena kao muškarac,
sedi u zamračenoj sobi i čeka mladoženju, i čini se
da pokušavaju da učine da ona što više liči na muškarca,
u trenutku prve
bračne noći. Kakvo god bilo
moje tumačenje, morate da prihvatite da je svet koji sam vam opisao bio veoma
čudnovat. Znate, sve ovo je imalo interesantne posledice.
Još jedna stvar, nisam vam rekao,
poslednja stvar koju sam hteo o ženama u Sparti.
Odnosi se na Spartanke majke, a kako je Perikle na kraju „pogrebne besede“
rekao, obraćajući se suprugama i majkama
palih heroja: „zavežite i idite kući!“.
Jer je najuzvišenija stvar za jednu ženu
da se ne pominje, ni po dobrom ni po lošem.
I dalje govorimo o demokratskoj Atini. Niko nikada nije rekao spartanskim majkama
da zavežu, jer je Grčka književnost prepuna
citata spartanskih majki koje su bile veoma rečite,
kao npr. kada su sinovima poručivale da se iz bitke vrate sa
štitom ili na njemu. Znate kakvi su im bili štitovi?
Mogli su da se koriste kao nosila za nošenje leševa.
Tako da je njena poruka glasila: možeš da se vratiš, ali ako čujem
da si bacio š*** i pobegao, ne vraćaj se kući.
Bilo je raznih priča. Daću vam još jedan primer Spartanki.
Jednom, u poznom periodu njihove istorije,
kada je Sparti išlo loše, kada je neprijateljska vojska zapravo uspela da prodre u Spartu,
žene su se popele na krovove kuća
i bacale crepove na neprijatelje.
Spartanke su zaista bile nešto posebno.
Ali, ako pogledate celinu, kako ona izgleda?
U pitanju je, tvrdim, degradacija porodice zarad interesa polisa
kao celine, njegovih potreba i strukture.
U pitanju je ratnički etički sistem baziran na principu
hoplitske falange. Pročitaću vam pesmu
koju je napisao spartanski pesnik Tirtej, koja potiče otprilike iz sedmog veka p.n.e.,
a koja pokriva više tema o kojima sam do sada govorio.
Evo kako ide:
„Neću ništa reći o čoveku, niti ga ceniti
po brzini njegovog trka, ni po rvačkim veštinama
koje možda ima. Niti ako je veliki i snažan kao Kiklop.
Ni da je brži od Boreja, severnog vetra. Ni da je lepši i skladniji
od Titana, ni da je bogatiji od Mide
ili Cenarija. Ni da je veći kralj od
Tantala ili Pelopsa, ni da je veći i ubedljiviji
govornik od Adrastasa.“ Po Homeru, ovo je skup svih stvari i osobina
koje ljudi cene, smatraju važnim i žele za sebe.
Sve odlike kojima teže heroji,
a Tirtej kaže da ga za to nije briga.
Izvinite, preskočio sam važan deo.
„Nije me briga za bilo šta od toga, ako ima bilo koje dobre osobine,
osim borbenog duha. Jer nijedan čovek se nije pokazao
dobrim ratnikom, ako ne može da izdrži krv i klanje,
da se primakne neprijatelju i bori golim rukama“. Ovo je “arete”, što se prevodi kao
što moj prevodilac prevodi kao hrabrost, i što je prihvatljivo,
jer to je suštinsko značenje, ali svejedno imamo i reč “arete”.
„Najveća vrednost čovečanstva, najvrednija nagrada
koju mladić može da osvoji. To je dobro delo koje
deli sa svojim gradom i sugrađanima, kada čvrsto i neumoljivo
stoji pred neprijateljskim kopljima. Ne pomišljajući na kukavički beg,
srca uvežbanog da sve izdrži i podnese,
dok rečima ohrabruje saborca pored sebe.
Ovo je čovek koji se dokazao kao hrabar ratnik. Neočekivanim naletom kreće na
surove horde neprijatelja
i izdržava udare svakog napada.“
Nije me briga ni za šta od onoga što piše u Ilijadi i Odiseji,
jedino me zanima kako se borite
kada ste u falangi? Ako tamo niste kako treba, onda ste ništa.
U nastavku, razmotrićemo šta se dešava kada neko pogine.
Mislim, i to se događa, zar ne? Evo šta on kaže:
„Onaj koji padne među junacima i izgubi svoj dragi život.“
Primetićete da kaže, odnosno uskoro će reći
kako je poželjno umreti na ovakav način, ali se ne zavaravajte,
život je lep. Izgubili ste ga. Ovo je taj divni grčki realizam koji
sam vam pominjao. „I gubi svoj dragi život blagosloven
čašću svog grada, svog oca i svih sunarodnika,
sa ranom na grudima gde je koplje probilo
masivnu odbranu njegovog štita,
probijajući i njegov oklop. Takvog čoveka oplakuju
i mladi i stari, i čitav njegov grad
je u žalosti i tuguje zbog gubitka. Njegov grob se pokazuje sa ponosom,
kao i njegova deca i njihova deca, i posle toga
čitava njegova loza. Njegova blistava slava
ne biva zaboravljena. Njegovo ime se pamti, a on postaje besmrtan,
iako leži pod zemljom, kada hrabrog junaka gnevni bog rata ubije
dok brani svoj položaj u surovoj borbi
za svoju decu i svoju zemlju.“ Nadam se da ste primetili
sve stvari o kojima sam govorio, a koje se
nalaze u toj izjavi. Sve to su razlozi iz kojih
bi trebalo da rizikujete život za svoj polis,
jer možete osvojiti besmrtnost, što se ne može
na puno načina kod Grka. U redu, ali postoji još jedna:
šta ako sve prođe kako treba? Šta ako ne poginete? „Ali ako izbegne usud te smrti,
uništitelja tela, te dobije
svoju bitku ovenčan slavom zbog dela svog koplja,
svi ljudi će mu se podjednako diviti. Mladi i stari i živeće srećno
do kraja života. Godinama će uživati ugled
među svojim sugrađanima. Niko se neće mešati
u njegove počasti i ono što mu pripada. Svi će se pred njim povlačiti
ustupajući mu svoje mesto, mlađi, njegovih godina,
čak i oni stariji od njega. Čovek treba svim srcem da teži
ovom statusu hrabrosti, trudeći se da se nikad ne povlači
u ratu.” Tako da vam se isplati da budete hrabar i dobar vojnik falange,
bez obzira da li ćete peživeti ili poginuti, oba rezultata su dobra.
Obratite pažnju kako lukavo navodi da čak i ako dobro prođete,
pre nego što umrete, što znači nemojte misliti da ćete ako preživite
ovu bitku živeti večno, ipak
ćete umreti. Postoji još jedan deo u Tirtejevim pesmama,
a to su bile pesme koje su dečaci ranije učili
još dok su bili u školi,
i uz koje su marširali.
Ali, Ksenofant koji je pisao u kasnom petom
i ranom četvrtom veku p.n.e., Atinjanin koji je dobro poznavao
Spartance, govori nam kako su se oni bavili
razvijanjem hrabrosti svojih vojnika i izbegavali njenu suprotnost.
Evo šta on kaže: „U drugim državama, kada se čovek pokaže
kao kukavica, jedina posledica je da ga
tako nazivaju. On ide na istu pijacu kao
i hrabar čovek i isto sedi pored njega. Ukoliko želi, idu zajedno na trening.
Ali u Sparti, svako bi se stideo da pored njega u trpezariji
sedi kukavica, ili da se zajedno rvu.
Često, kada se biraju timovi za utakmicu, on je izostavljen.
Svi u glas ga posramljuju. Na ulici je dužan
da se skloni sa puta, a mesto za sedenje
mora da ustupa i mlađima od sebe. Mora da izdržava svoje rođake usedelice
i da im objašnjava zašto se nisu udale.“
Niko ne želi da se oženi sestrom kukavice. Zamislite tu radost kada vas vaša sestra
svako veče pogleda i shvati
da se zbog vas neće udati. On mora da se snalazi u kući
bez supruge, jer ko bi se
udao za takvog čoveka? I ne samo to.
On ne sme da se šeta sa veselim izrazom lica.“ Ukoliko je nasmejan,
neko će mu izbrisati taj osmeh sa lica. „On ne sme da se ponaša kao čovek
neukaljane časti jer će dobti batine od boljih od njega.“ „Pravo je čudo“,
mislim da kaže Ksenofant,
„da je toliko beščašće pratilo kukavicu,
da je i sama smrt delovala prihvatljivije od ovako nečasnog i sramotnog života.“
Ja mislim da Ksenofant ipak preteruje. Ne mislim da bi bilo
zabavno doći kući nakon kukavičluka u bilo kom grčkom gradu,
mada se slažem da se može reći da bi
u Sparti to bilo nepodnošljivo. Da, imamo vremena. Dozvolite mi da se
osvrnem sada na formalniji deo spartanskog ustava
u smislu današnjeg značenja tog termina. Bio je jedinstven u Grčkoj.
To je mešoviti ustav. Nije demokratija, nije monarhija,
nije oligarhija, nije aristokratija, sadrži elemente svih ovih
uobičajenih ustava. Postoje kraljevi.
Primećujete da koristim množinu, jer su u svakom trenutku
postojala dva kralja, svaki poreklom iz druge kraljevske porodice. Ovi kraljevi su imali
i svešteničke funkcije. Oni su, i ovo je veoma važno,
generali koji vode spartansku vojsku.
Oni su sudije u različitim slučajevima. Na svakom javnom okupljanju imaju počasno mesto.
Na večerama dobijaju duplu porciju,
mislim da ne treba da ih doživljavamo kao dva debela kralja
koja jedu duplo više od drugih. Mislim da im se
na ovaj način pruža prilika da podele hranu sa
svojim prijateljima, da ukažu počast nekome i da dobiju zahvalnost.
Kada Spartanci nekoga upute za predstavnika u drugoj državi,
kao neku vrstu diplomatskog predstavnika,
kraljevi su bili ti koji su određivali te “proxenos”, što je grčka reč.
Kada bi Spartanci tražili savet od proročišta u Delfima,
ljudi koje su zvali pithoi, koji bi bili poslati sa pitanjima
i vraćali se sa odgovorima
bili su birani od strane kraljeva. Obavljanje ovih delatnosti
je naravno, predstavljalo veliku čast. Kraljevi su mogli da ukažu
značajne počasti izvesnim Spartancima,
i to je bila još jedna veoma značajna privilegija koju su imali.
Ukoliko je postojala naslednica koja nema muža,
a to bi uglavnom mogla biti žena čiji je muž poginuo,
te je potrebno da se uda za nekoga drugoga,
i to su određivali kraljevi. Oni bi saopštili toj ženi
za koga treba da se uda. Razlog tome je što ona nema braće ili ujaka koji bi nasledili
imanje i bogatstvo njenog oca
koje sada pripada njoj. Nju treba dodeliti nekome u ime
spartanske države. Takođe,
ako dođe do usvajanja dece iz jedne u drugu porodicu,
kraljevi su i o tome odlučivali. Kraljevi su imali mesto
u najvažnijem spartanskom savetodavnom veću
koje se zvalo geruzija,
što bi se na latinski prevelo kao “senatus”, odnosno senat. To je bilo veće staraca.
Sačinjavalo ga je dvadesetosam muškaraca starijih od 60 godina
koje su izabrali Spartanci, i dva kralja koja su
sa njima činila veće tridesetorice. Kraljevstvo je nasledno u svakoj lozi,
sa tom ogradom da je neophodno da to bude prvi sin
prethodnog kralja. I to prvi sin rođen otkada je on
postao kralj. Ukoliko je bilo spornih momenata,
tako su se razrešavali. Kraljevi su jedini Spartanci koji nisu morali
da prolaze kroz agog. Pretpostavljam
da je bilo previše očekivati da mladi kraljević
dobija batine od starijih dečaka, verovatno je to bilo u pitanju.
Sa druge strane, trebamo imati u vidu
da su oni bili manje značajni, a sećate se
kada smo govorili o grčkim kraljevima iz ranog perioda, koji su
imali neke funkcije monarha, ali nikada
potpune. E pa kraljevi Sparte su imali moć,
ali takvu kakvu sam je opisao,
dok je njihove kraljevske osobine sužavala činjenica
da ih je bilo dvojica. To je značilo da jedan uvek imao pravo veta
*** drugim, što je imalo za posledicu umanjenje moći kojom su raspolagali
a koju, po našem shvatanju, ima kralj. Još dve stvari.
Jedna je geruzija, veće staraca koje ima veoma
veliku moć koja delom ima veze sa kraljevima.
Postoji još jedna grupa Spartanaca, još jedno veće,
zaboravio sam da vam kažem da su članovi geruzije birani doživotno,
ali postojalo je još jedno veće petorice, zvano efora.
Ove efore su činili obični Spartanci koji su dolazili
iz bilo kojeg sloja društva. Jedna od moći koju su imali
uporedo sa kraljevima, je da su mogli optužiti kraljeve,
ukoliko su verovali da je bilo koji od njih počinio nešto loše,
prekršio zakon, učinio nešto nedostojno,
nakon čega bi im sudila geruzija. Ukoliko mislite da je ovo bilo samo pro forme,
znajte da je prošlost Sparte puna kraljeva koji su osuđeni
za neko zlodelo, bili proterani i uklonjeni sa funkcije.
Ovo su bila veoma značajna ograničenja.
Mislim da mi je isteklo vreme. Sledeće predavanje ću započeti zaključivanjem diskusije
o spartanskoj državi i nastaviti odatle.