Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kagan: Proučavamo Spartu, po mom mišljenju najvažniji od
ranih polisa, posebno na ulasku u
sedmi i šesti vek. I opisivao sam formalni
ustav Spartanaca, spomenuvši dva kralja i
gerusiju – savet starešina sastavljen od 28 izabranih muškaraca starijih
od šezdeset godina koji sa dva kralja čine celinu od trideset.
Zatim, tu je Spartanksa Skupstina koja se sastojala od svih
odraslih, muških, spartanskih građana, kao i u većini država
skupština zaista potiče od ideje da borci
učestvuju u donošenju odluka, a te odluke
su nesumnjivo bile prve odluke donešene od strane skupštine.
A u slučaju Sparte, skoro bih pretpostavio da su se jedine
odluke koje su bile donesivane ticale pitanja: da li ići u
rat, da li sklopiti mir, da li stvoriti savez, i tako dalje.
Sada, vredi spomenuti da je ta skupština – treba da
razlikujete ovu skupštinu od Atinske skupštine o kojoj ću
uskoro pričati. Istina je da su u ovoj skupštini svi učesnici bili
odrasli spartanski muškarci, dozvolite mi da dodam i da su
na sastanke dolazili odeveni u vojne uniforme, navodno uključujući i
štitove, zato što kada je Spartancima postavljeno pitanje,
oni bi odgovarali vikom i
lupanjem o svoje štitove. Nakon čega bi
predsedavajući zvaničnik pokušavao da utvrdi koja strana je stvarala veću
buku. To je kao glasanje govorom na jednom od naših sastanaka, samo malo
slikovitije. I naravno, samo ako predsedavajući zvaničnik ne može da
odluči koja strana je glasnija, oni bi
pribegli podeli kao i u Britanskom parlamentu, oni
za na onu stranu, a oni protiv na drugu
stranu, zatim bi predsedavajući brojao i eto rešenja.
Izgleda kao da su debate u skupštini bile
verovatno retke, jer najbolje što možemo da
pretpostavimo je da većina problema koji su došli pred skupštinu – dozvolite mi da se malo vratim
u nazad i kažem da verovatno nije bilo mnogo problema koji su dolazili pred
skupštinu, ali ti što jesu, ako je došlo do dogovora
od strane gerusije i kraljeva,
drugim rečima, u višim staležima društva, ako su oni došli do dogovora nije bilo potrebe da se ide do,
možda je bilo potrebe da se slučaj prepusti skupštini,
ali u skupštini onda nije bilo rasprave i stvar bi jednostavno išla dalje. 39 00:03:13,189 --> 00:03: 18,349 Međutim, neki naučnici idu daleko, predaleko sugerišući
da u skupštini nikada nije bilo debate. Postoje debate
zabeležene od strane Tukidida koje potvrđuju da su bile
debate u skupštini, ali je vredno spomenuti i da, koliko znamo, jedini
ljudi koji su govorili u skupštini su bili kraljevi,
gerusija, i grupa ljudi koju još nisam spomenuo, efore,
pet efora. Opisaću Vam njihovu situaciju, ali trenutno oni su godišnje
birani zvaničnici od strane države. Ukratko, izgleda da porsečni Spartanac
nikada nije govorio u skupštini. Tako da, skupština nije bila demokratska, iako
je svaki građanin bio prisutan, ako je želeo.
Dakle, to je deo mešovite i krajnje zbunjujuće strane skupštine.
Dozvolite da se sad vratimo eforima. Oni su, prema Spartanskoj
tradiciji, stvoreni nešto kasno u razvoju
Spartanskog ustava. Reč efor potiče
od reči koja znači nadgledati, nadgledati šta
se dešava. Oni su, u pravom smislu, bili nadzornici. Jedno od njihovih zaduženja bilo je da
nadgledaju kraljeve kako oni ne bi
uradili nešto nepravilno, nezakonito, nereligiozno
ili nešto slično, i neki naučnici su se usredsredili
na to i tvrdili da, originalno, je to bila njihova glavna funkcija:
da štite Spartance od prekomerne moći i ponašanja kraljeva i da je
njihovo takozvano nadgledanje kraljeva uvek bilo njihova
glavna funkcija. To, po mom mišljenju, nije tačno. Mislim da
u vreme kada su se Spartanci pojavili u istoriji, recimo
kasni šesti i peti vek, efora
to nije radila. Hoću reći da su
po ustavu i dalje imali tehničku obavezu da to rade,
ali to nisu radili. Kada ih me vidimo oni se najčešće bave 67 00:05:33,330 --> 00:05:38,970 radovima u spoljnoj politici. Tako da, ako je susedna država
želela da pregovara sa Spartancima, to je mogla biti ponuda savezništva,
naredba da se nešto učini ili bi sledio rat,
ili pak pregovori o miru, bilo koje od ovih pitanja bi prvo došlo do
pet efora koji bi zatim
odlučili o daljnjim dešavanjima. Rekao bih, u većini slučajeva, osim u veoma,
veoma ozbiljnim slučajevima, oni bi mogli da daju odgovor, osim kada su se
pitanja ticala nečeg fundamentalnog kao rata, mira ili savezništva,
efora bi onda slučaj prenela skupštini kako bi dobila
njihovo odobrenje. Ali, nagađam da bi bilo veoma nepromišljeno i s toga neučinjeno
od strane efore, a da se prvo ne obrati gerusiji, 78 00:06:32,800 --> 00:06:39,800 jer je gerusija bila najznačajniji savet u državi,
i najsposobnija da ima neophodan prestiž ali i da bude dovoljno
mala da bi mogla zaista da razgovara o tome šta je potrebno da se uradi.
I s obzirom da je gerusija uključivala kraljeve, obuhvatala je najvađnije ljude u
državi. Dakle, ako je efora želela da uradi nešto,
bilo bi prokleto glupo da se prvo ne konsultuje
sa gerusijom prvo; mada, ako su želeli da budu
nemarni, mogli su da postupe drugačije. Zatim, još jedna stvar o eforima je da
su oni bili veoma drugačiji. Ljudi koji su birani za
gerusiju su bili stari ljudi koji su se dokazali, zaista su birani po procesu u kojem
su njihove kvalifikacije važne,
i s toga imaju ogroman prestiž u Spartanskoj državi.
To nije nužno i tipično istina
za efore. Aristotel tvrdi da su oni zapravo bili Džo Spartanci, da su
bili obični ljudi, ne razlikujući se ni na koji način. Iako
nemamo jasnu sliku načina na koji su birani,
jasno je da su bili – izgledalo je kao da je neka vrsta
kombinacije izbora i biranja nasumice. Postoji snažan element sreće
uključen u biranje ko će postati efor. Dakle, morate
o njima misliti, ne kao o uglednim ljudima koji imaju neku
sopstvenu moć, nego kao o običnim ljudima koji samo
postižu moć koju će steći time što će
biti izabrani za efore. Oni su na toj poziciji samo godinu dana.
Sada, kraljevi i gerusija
ostaju na svojim pozicijama doživotno, kao i, pretpostavljam, skupština,
ali efori su tu samo godinu dana i to samo jednom u
životu. Ovo nisu politički
moćni ljudi. Mislim da je ideja bila da se na neki način
stvori predstava običnog Spartanca koji će obavljati
funkciju o kojoj sam govorio. S druge strane, oni su imali
odgovornost da vide da li su kraljevi u skladu sa pravilim
i imali su različite tehnike i različite politike i procese
na osnovu kojih su donosili odluke o tome da li su kraljevi radili
nešto loše, a ako jesu, oni su to mogli da otkriju. Mogli su otići
u Delfi i pitati boga da li su u pravu da misle da
nešto nije u redu, i ako bi se vratili, kraljevi bi bili stavljeni
pred sud. Efori bi bili tužitelji, a suđenje
bi bilo održano u gerusiji, ne zamišljajte da
to nije bilo bitno. Kraljevi su često dovođeni na suđenje
na ovaj način u istoriji Sparte,
i veoma često su bili osuđivani, i često proterani,
ili kažnjeni na druge načine. Dakle, ne postoji ništa
čisto teoretsko o mogućnosti kontrolisanja njih, i nešto
veoma važno u ovom slučajnom elementu je ko
postaje efor. U redu, to su elementi Spartanskog ustava
i mislim da je očigledno da zaslužuje titulu
mešovitog ustava. Istovremeno,
ne želite da izgubite iz vida nešto osnovnije od
toga. Zapamtite da su svi Spartanci, bilo da su
obični građani, pa sve do kralja,
su mali broj svih ljudi koji su pod kontrolom
Spartanaca. Ljudi pokušavaju da nagađaju, na osnovu
dokaza koje imamo koliki procenat celokupne
populacije Peloponeza, ili sopstvenog dela
Peloponeza su činili Spartanci – pa, izgleda kao da je broj Helota mogao
biti otprilike sedam Helota po Spartancu.
Onda morate da dodate broj Perijejaca
koji takođe nisu bili Spartanci. Dakle, bez obzira na mešoviti
karakter ustava, kada pogledate čitavu
Lakoniju i njene posede, to je bila oligarhija.
Spartanci će normalno voleti da vide druge države
upravljane oligarhijom. Neće im se dopasti da vide
bilo koju krajnost. Neće im se sviđati demokratije i
neće im se sviđati oblik autokratije, koja je u Grčkoj
uglavnom uzimala formu tiranije. Dakle, Spartanci stiču reputaciju – zato
što su se veoma često borili protiv Tirana – stiču
neprijateljsku reputaciju prema tiraniji, što našu pažnju dovodi do
teme spoljne politike, veoma bitne za Spartu i
Grčki svet, zato što kao što sam, mislim, spomenuo ranije,
Sparta postaje prva država u komandi,
ili u kontroli, ili koja je lider koalicije država. Ne samo za određenu
namenu, već trajna koalicija država koje je Antička
Grčka nazivala ‘Spartanci i njihovi saveznici’,
što savremeni naučnici zovu Peloponeska
Liga, i pretpostavljam da ću i ja koristiti taj termin i svuda ćete
ga viđati. To je neprecizan termin zato što neki od članova – dozvolite
da upotrebim bolji termin, Spartankog saveza,
kako su ga Grci nazivali,
jer nije svako na Peloponezu bio član
Peloponeske Lige i nije svaki član
lige bio sa Peloponeza, ali svi ćemo mi znati o čemu je reč
kada govorimo o Peloponeskoj Ligi. Potrudiću se da zapamtim da
uglavnom govorim o Spartanskom savezu.
Pa, kako je nastao? Opet, kao i u većini stvari u Grčkoj istoriji,
počeci su skriveni u legendama i nisu sasvim
jasni, ali možda bi dobro mesto za početak bilo negde oko 570. godine pre nove ere. Spartanci
koji su bili očigledno uspešni u preokretanju, u
izvesnoj meri, svog poraza još u sedmom veku
u borbi sa Argosom i koji su širili svoj uticaj i
moć na Peloponezu, pretrpeli su poraz i regionu
Arkadije, severno od Lakonije – koja je uzgred
tipično planinska i siromašna država, relativno govoreći, ali je i pružila neke od
najsnažnijih ratnika u Grčkom svetu. Dakle, nije ni čudo
da je Spartancima tamo nije bilo lako.
Čini se kao da je u tom trenutku, neko u Sparti
došao na sjajnu ideju koja će promeniti
Spartansku situaciju, ali i istovremeno doneti nešto novo u Grčki svet.
Pobedili su Tegeju, koja se nalayila na
severu Lakonije. To je veoma važna država za
Spartance, ne samo što je susedna država severno od njih,
nego zato što, setite se šta sam Vam rekao, ako želite da dođete do
Mikene iz Sparte, ne možete preći preko tih planina,
morate ići gore na sever i onda levo, na zapad u Mikenu.
Tegeja je tamo gde put vodi za zapad.
Dakle, njen strateški značak je veoma velik. Spartanci su ušli u ovaj rat sa Tegejom
i preuzeli su kontrolu *** Tegejom gde tvrde da su
pronašli kosti velikog Homerskog heroja, Oresta i
odneli ih iz Tegeje, mislim kosti, i sahranili ih u
Spartu. Takođe postoji legenda koju su možda oni propagirali,
i koja se pojavila u poeziji koju imamo,
da je Agamemnon premestio svoje rodno mesto iz Mikene
u Spartu, pokušaj, drugim rešima, da poveže Dorske Spartance sa
legendama velikih ljudi iz sveta Ahejaca koje je opisao
Homer. Konačno, u kasnom šestom veku saznajemo da je
kralj Kleomen, koji je bio jedan od agresivnih Spartanskih vladara,
i koji je proširio moć Sparte, jednom prilikom je rekao: “Ja nisam Dorac,
ja sam Ahejac.” O čemu se tu radi? Pa, izgleda kao da su Spartanci počeli da
proširuju ligu o kojoj ću govoriti
za koji minut, hteli su da smanje količinu otpora
sa kojim će se susresti. Dorci nasuprot Ahejcima su
i dalje imali neko značenje za Grke. Zapamtite, poslovanja o tome šta se desilo
u Sikionu kada su Sikionski tirani doneli oštru odluku
u cast Ahejaca i protiv Doraca. To sugeriše da
ta podela među Grčkim narodima još nije zamrla
I mislim da je to ono što se dešava ovde. Spartanci pokušavaju
da proglase uniju sa Ahejcima a ne dominaciju ***
njima. Ipak, u svakom slučaju, Spartanci su pokušali da
preuzmu i ostale Grčke države pokušavši da uspostave svoju
dominaciju i bili su veoma uspešni u tome. Pobedili su moćnu
i bitnu državu Argos. I u procesu
su uzeli i veliki deo zemlje
između Argosa i Sparte, ime joj je Kinuria i
oni su je oduzeli, uz svoju državu. To je zanimljivo zato što Argos nikada
nije oprostio to Spartancima, niti je odustao od vraćanja te zemlje.
Možete naći borbu Argosa i Spartanaca
bar jednom u sto godina a oko čega su se borili je
bila kontrola Kinurije. Uobičajeno je da su ljudi oslovljavali
Kinuriju kao Alzas-Lorena Peloponeza. Ko je nema, između ove dve države,
želi je nazad.
Konačno, Spartanci uzimaju ostrvo nedalieko od
jugoistočnog ruba Peloponeza po imenu Kitera,
koje im je dalo dobru stratešku osnovu tamo,
tako da su se širili. Sada, šta se dešaval – vratiću se
na Tegeju na momenat zato što je to prvi slučaj
za koji čujemo i to je model. Kada su porazili Tegejce,
umesto da jednostavno prisvoje njihovu teritoriju, potčinjavajući ljude i postavljajući
narod Sparte da vlada, oni su učinili nešto drugo.
Tegejcima su ponudili savez. Karakter ovog saveza, svakako u
punopravnoj istoriji Spartanskog saveza – možemo
biti sigurni da su reči koje ću Vam sada govoriti
sve bile tamo u originalnoj zakletvi kojom su se Spartanski
saveznici kleli, bila je tamo do kraja
petog veka. Mislim da je tako nešto,
ili bilo u zakletvi ili se podrazumevalo, a to je:
država koja je poražena se složila da prihvati rukovodstvo Sparte,
i reč koja je ovde u pitanju je hegemonija, a vođa
je nazvan hegemon, a to je nešto drugačije od
toga da je Vaš gospodar ovde, Vaš despot. To je malo manje, ili bar želite da
tako izgleda i da imaju iste prijatelje i
neprijatelje kao Spartanci, i da ih prate gde god ih
Spartanci budu vodili. Ukratko rečeno
predali su svoju spoljnu politiku
Spartancima i prihvatili njihovo vodstvo u
ratovima. Šta dobijaju za uzvrat? Prvo, Spartanci im
nisu oduzeli zemlju, niti uništili njihove kuće,
učinili ih robovima niti ništa slično. Osim toga, oni su ih izdržavali,
obećali im i obezbedili zaštitu od napada
drugih država. Kada je Peloponeska Liga na mestu, jedna od njenih posledica za većinu
vremena je prestanak rata između
država unutar Peloponeza, ili je to bar bila teoretska situacija.
Kao što ćemo videti, to pravilo će biti prekršeno
s vremena na vreme, al ii dalje generalno istinito. Pa sad, šta to znači? Spartanci
su radili nešto slično tome što će Rimljani
raditi nekoliko vekova kasnije i to je zaista bio ogroman uspeh
ako možete to da uradite. Kada osvojite narod,
jedan od problema koji imate je da je svaka država koju osvojite
potencijalni problem. Morate ga vladati, a to će zahtevati vise vojske i
s njima ćete morati nešto da uradite. Preuzimate na sebe odgovornosti
veće nego što ste imali do sada, ali poenta je,
da obično ne dobijate nikakve borce. Spartanski način znači proširenje
Spartanske armije. Kada Spartanci idu kod svojih
saveznika, i žele da idu u rat, kažu im: pošaljite nam svoju
dodelu trupa na mesto gde Vam kažemo, na dan kada Vam kažemo. Ta dodela
je mogla biti dve trećine njihove vojske. Išli bi
gde su Spartanci želeli da idu, a general
vojske bi bio Spartanac, i oni bi se borili za Spartanske
razloge, osim ako su Spartanci odabrali
da se bore za razloge svojih saveznika. Ali su Spartanci sada znatno proširili svoju
vojnu snagu pronalaskom ove
nove stvari, Spartanskog Saveza. Sada, debata o tome
kakav je savez zaista bio i dalje postoji.
Da li su Spartanci bili slobodni da čine šta god žele u
spoljnim poslovima ili su trebali da traže odobrenje
saveza pre odlaska u rat? Ja sada govorim o
ustavnom pitanju, više nego o realnom pitanju.
Naučnici to prevrću na oba načina; moja predrasuda je da je ligin ustav,
ma kakav bio, bio manje važan od
stvarnosti. To jest, nisu sve države u Spartanskom Savezu bile
ravnopravne. Neke su bile velike i brojne, sa jakom vojskom.
Neke su bile i bogate, a neke i dosta udaljene
od Sparte. Druge su bile male, slabe, siromašne i blizu Sparte.
Rekao bih, a i dokazi će potvrditi ovu činjenicu, kakva
god da je bila teorija, da ste što ste bili bliži
Sparti bili i manji i slabiji,
više ste radili šta Vam Spartanci kažu. Šokantno, zar ne? I obrnuto.
Što ste bili jači, i udaljeniji, i bogatiji, to ste više bili i nezavisniji
od Sparte. Rekao bih da su,
većinom vremena, ljudi radili ono što su in Spartanci rekli da rade. Ali ima više slučajeva
u kojima su države odbile da rade to, pa su
stale na put Spartancima. Sada, mislim da su Spartanci često
morali da organizuju nešto zvano sastanak
Spartanskog Saveza, gde bi se konsultovali sa saveznicima, ali nije nužno istina da su dozvoljavali
saveznicima da iskažu mišljenje glasanjem; ali, nekada jesu.
Mislim da u većini slučajeva nisu; zavisilo je
od sutuacije. Ako želite da se vaši saveznici bore sa Vama, bolje bi bilo da
to urade samostalno nego po naređenju, i to će objasniti,
po mom mišljenju, neke od razloga za sazivanje sastanaka Peloponeske Lige,
nije nužno da su bili u obavezi da to čine.
Ali, ja sam Vam dao prilično pomešanu i nejasnu sliku,
i mislim da je to prava slika. Mislim da ne možemo biti sasvim sigurni, ili zato što
nam ovi dokazi ne dozvoljavaju da budemo sigurni kako
je Liga trebala da funkcioniše i kako je zapravo funkcionisala,
nego , takođe mislim, da niko nije mogao da predvidi kako će
to funkcionisati, bez obzira na to kako se ustav shvati.
Uostalom, jedna od najvažnijih stvari uključena u
članstvo Lige je da kad Spartanci kažu želimo
da dođete i da se borite sa nama za ove razloge, vi pođete sa njima i
povedete svoju vojsku, ali imamo period u
Tukididovim zapisima o Peloponeskom ratu u kojima
važne države kao Korint i Teba, među ostalima, jednostavno kažu “ne.” I kada
Spartanci pitaju zašto ne rade ono što bi trebali
da rade, oni se pojave sa veoma lepim lovačkim pričama
podržanim ,teoretski, verskim motivima zašto oni ne mogu
da izvrše naređenja i Spartanci trebaju da
se nose s tim; ne postoji ništa što mogu da kažu protiv.
Tako da ja mislim, sada kada sam spomenuo ustavne tehnikalije, da je
pravo pitanje koje se treba postaviti u svakom slučaju – koje su realne
situacije, a s kojima ja uglavnom podrazumevam , pitanje moći
koja odlučuje o tome šta će se dogoditi.
U redu, ali do kraja šestog veka
među Grčkim državama postoje Spartanski Savez i sama Sparta, sa hegemonijskom moći
sa, po Grčkim standardima, mnogo većom
vojnom silom nego što je Grčka ikada videla, tako da kada
im se suprotstave Persijski ratovi, neće biti oklevanja
niti sumnje da će Grčku Ligu koja će se
boriti protiv Persijaca, voditi Spartanci. Toliko je veliko bilo njihovo poštovanje u kojem su
držani da ne samo da su komandovali armijom,
iako nisu imali nikakvu mornaricu ili pomorsku tradiciju,
da su čak bili zaduženi i za flout, iaki su često morali da koriste znanje
drugih ljudi koji su imali više iskustva u vođenju.
Međutim, Sparta je u dobrom položaju i mislim da je to važno.
Pa, hajde da zastanemo na trenutak i pogledamo
Spartansku državu kako smo je opisivali i da se zapitamo šta je
Spartu kao državu motivisalo u, prvenstveno, spoljnoj politici?
Jer, kako što ćemo videti, postoji izuzetna stvar
da iako su uveliko najjača vojna snaga
u Grčkoj, više nego obično su nerado stupali u borbu, i nisu voleli da
ratuju ako su mogli da izbegnu rat, posebno nisu
voleli da prelaze velike udaljenosti i ratuju daleko
od kuće i nisu voleli dugo da ratuju ako
su trebali da budu udaljeni od kuće. Iz razloga koje
želim da uvidite. U srži
svega, prema Tukididu, to je bio strah od
Helota. Ne samo da su Heloti bili brojni
naspram Spartanaca, nego želim da Vas podsetim ponovo o
njihovom ogromnom neslaganju sa svojom situacijom,
njihova leđa su bila slomljena, ali njihovi duhovi
nisu. Uvek su se nadali da će doći do pobune s kojom će moći da poprave
taj izuzetno težak teret koji su nosily, i nekako uprkos
stotinama godina, koliko je ovo trajalo,
oni nisu izgubili svoju nacionalnost,
od toga da su bili Mikenci i da su bili
narod, i da su trebali da zbace Spartansku kontrolu sa sebe
na bilo koji mogući način. Njihova osećanja prema Sparti su bila, kao
što možete i pretpostaviti. Postoji priča o pobuni
mislim da sam Vam je ranije spomenuo, ranije u četvrtom
veku u Sparti, neko je pokušavao da uzbuni
narod protiv Spartanske vlasti govoreći narodu
da pokušava da pridobije svoju stranu Helote,
rekao je, koji će rado pojesti sirove Spartance.
Mislim da biste to trebali imati na umu ,
ako želite da razumete kako su Spartanci razmišljali.
Ako povedemo celu svoju vojsku, odemo iz grada, i marširamo
tri dana daleko, kako da budemo sigurni da ćemo bilo koga naći živog kada se vratimo?
To i Helotske pobune im je uvek na umu, iako se ne bune svaki dan,
dešavaju se retko, ali se dešavaju da bi
se strah održao. Tome pridodajte
stalno neprijateljstvo Argosa, koje nikada nije odustajalo od
ideje da se Fidonovi veliki dani vrate i da Argos postane
dominantna država Peloponeza a to bi značilo da bi
Spartanci trebali biti poraženi da bi se to dogodilo kako bi se
Argosi vratili u vreme Sparte i nakon tog vremena,
bilo je dosta raspona između jer ih je Sparta uvek
pobedila i teško ih povredila tako da im je bilo potrebno puno vremena
da se vrate. Ali oni su tu, i ne odlaze; to je problem.
Dakle Spartanci, naravno, imaju potrebu da
imaju kolektiv država između sebe i svojih potencijalnih
neprijatelja od kojih su Argosi bili najbitniji. Dakle, možete sagledati Peloponesku Ligu
generalno kao način na koji su se Spartanci nosily sa
opasnošću koju su osetili iznutra i spolja. Još jedan element
o kojem su Spartanci stalno brinuli -- zapamtite zašto
su Spartanci tako uspešni? Brojčano ih nije bilo
mnogo, dovoljno da samo pobede nekog
brojčano. To je zato što su najbolji.
Zašto su najbolji? Zbog sistema treniranja,
zbog vrednosti, zbog čisto Spartanskog
načina života. I tako, uvek ima, rekao bih, bar
većina Spartanaca koji su sumnjičavi i nasilni prema
bilo kakvim unutrašnjim promenama definitivno, i spoljašnjim, zato što spoljašnje stvari imaju
unutrašnje posledice. Uvek su zabrinuti da
korupcija prodire u Spartanski system. Korupcija uglavnom ima concept novca,
i bogatstvo iza njega. Ako novac uđe u priču
i ljudi počnu da se kupuju, prestaće da
razmišljaju kako bi dobri spartanci trebali da razmišljaju, samo o državi, ali oni će razmišljati o
sebi i svom bogatstvu, i tako dalje. Još jedna stvar koja kvari je potraga za
moći većoj od one prikladne za Spartanski system.
Setite se neverovatne kontradikcije gde su svi
slični, skoro jednaki, ali svaki nije u borbi za
čast, koja nije svakom univerzalno dostupna,
i to znači da je bilo konervativnih Spartanaca,
i te dve reči su praktično iste, brinućete o tome.
I to dovodi do konzervativizma u spoljnoj politici. Rat, ako pobedite, imaćete plen;
plen neke vrste će se vratiti u Spartu. Štaviše, neki ljudi bi sticali ugled,
zbog svojih borbi u bici bće im dodeljena preterana
čast i ispuniće njihove glave
sopstvenom veličinom, i opet pretiti Spartanskoj
državi. Dakle , sve će to objasniti paradox
jedne od najmoćnijih vojnih sila u Grčkom svetu,
nerade da se bori i njena moć nije korišćena za sticanje
ekonomske koristi. Ono na šta su se oni usredsredili je bila disciplina, i država protiv slobode, individualnost,
pa čak i porodica. Tu imate čudno, zatvoreno društvo koje obično nije
dozvoljavalo da ljudi dolaze i posećuju Spartu, pa čak i oni
kojima je dozvoljeno da dođu u Spartu u periodu
godine, uglavnom su izbacivali iz
gradova i radili čudne stvari koje obično rade. Sada kada
skoro govorimo o potpuno razvijenoj državi Sparanske države nije bilo
nikakvih vežbi umetnosti pre nego što je ovaj system
stvoren. Legalno nije bilo nikakvih luksuza u Sparti.
Bilo je malo stvari koje su činile život lakšim i jednostavnijim. Ponovo, nagađam, u neko veoma
rano vreme, bilo je prekršaja ovih stvari,
kako su ljudi koji su imali moći to da rade,
verovatno pokušavali da rade to uprkos zabrane. Ali glavna stvar je da,
ako ste ih posedovali, niste ih smeli pokazivati, niste se mogli šepuriti zato što bi to bilo
katastrofalno. Zašto?
Zato što, na neki način, potreba postaje vrlina. Mi, ljudska bića – to je jedno od naših
tipičnih načina za rešavanje stvari. To jest, trebamo da radimo nešto, moramo
i s toga jedan od načina da se izborimo s tim je da to radimo i da kažemo da je to
najbolja stvar na svetu i da raditi bilo šta drugo nije
dobro. To je ono što su spartanci radili. Njihov način života im je bio nametnut
odlukom da se ordži njihova komanda *** Helotima, nakon
toga sve ima savršen smisao. Pogledajte čega su se morali odreći,
da bi to postigli. Rekli su, naravno,
mi se toga odričemo jer nas to čini
velikim narodom koji i jesmo i to je bio sistem koji je
to Spartanski način života. Podsetio sam Vas ponovo da iako je ovo veoma ekstremno i da su drugi
Grci govorili da neće tako živeti,
strahovito su im se divili zato što je to odgovaralo ideologiji
svih polisa koji su podređivali lične porodične
brige većoj zajednici. Kao što sam ranije spomenuo, utopijski filozofi
četvrtog veka, Platon kao najupe čatljiviji,
i Aristotel u manjoj meri, se dive ovome,
iako imaju svoje boreoko toga kako će
biti. Ništa ne može biti veći contrast ovome načinu razmišljanja nego
način na koji će se Atina razviti kroz svoj rast
kao polis. Pa hajde da pogledamo
Atinu i vidimo kako ona napreduje. Atina, nadam se da ćete se setiti sa svojih mapa,
se nalazi u južnoistočnom delu Grčke peninsule.
Odatle izlazi na Egejsko more. Njena geografija – to je otprilike 1,000 kvadratnih milja
Atika. Mislim da smo već razgovarali o tome.
Grad je Atina; region u kome žive
je Atika; narod su Atinjani i to je bitno spomenuti,
a to je da je svaki građanin koji živi na Atici
Atinjanin, bez obzira da li živi 65 ili 70 milja udaljen od grada.
I dalje je Atinjanin. Jedna od stvari koje su rano postigli
je bilo sjedinjenje celog regiona od kojeg su
stvorili jedan polis, što definitivno ne znači da nije bilo samostalnih sela
i gradova u Atinkim polisima, jer ih je sigurno
bilo. Sada, Atika je bila jedna od najpoželjnijih,
i sigurno privredno bogat predeo u Grčkoj. Relativno govoreći bilo je jalovo.
Sada, postoje izuzeci; Centralna dolina, da tako kažemo, Atike
ima najbogatiju zemlju i u antičkom svetu bila je u stanju da proizvede
najbolje žitarice, uključujući pšenicu. Ali je veliki deo
Atinskog zemljišta planinsko i jalova zemlja,
tako da nije bilo mnogo bogate zemlje. To nije bilo jedno od vrednih mesta
za posetu. Sa druge strane, ima određene prednosti
koje je Atina koristila da postigne bogarstvo,
moć i veličinu. Pre svega,
ima sjajnu luku; u severozapadnom delu
Atike je Pirej. To je luka Atine. Kada je Atina postala pomorska država i
prostrana, dobila je još tri male luke,
koje su se jako lako mogle odbraniti jer su se mogle
zatvoriti kako bi sprečile napad. Dakle, to je jedna snaga. Druga,
i ovo je veoma retko među Grčkim državama, Atika je imala rudnike srebra na jugu
peninsula, i to je državi dalo, zato što su ovi rudnici
bili u posedstvu države, i to je državi dalo
izvor prihoda koji je bio veoma, veoma nekarakterističan među
Grčkim državama, i dostupnost tog
srebra, pokazaće se, će biti veoma bitna u nekim momentima u
istoriji Atine. Jedan od razloga zašto zemljište nije
bilo tako sjajno za privredu je bilo to što je većina bila crvena ilovača,
ali to je ispalo jako dobro za pravljenje posuđa i
naravno Atinske grnčarije, a posebno mislim na
farbano, fino posuđe, stvari namenjene
višoj klasi, stvari na kojima bi umetnici radili
i stvari koje bi se izvozile, sve je ovo pravljeno od
te crvene gline, baze grnčarije koju su
Atinjani pravili. Još jedan prirodni resurs
visoke vrednosti i velik blagoslov za one koji i dalje mogu da vide
ostatke Atinskog iskustva je mermer koji
potiče sa planine Panteli. Grci je sada nazivaju Pendel,
ili Pentelikon, kako su je antički Grci zvali.
U severnoistočnom delu Atičke Peninsule i
proizvoda – I dalje možete otići i videti čudesne, lepe žitarice, beli mermer i to su stvari od kojih
su Partenon i ostale
građevine, hramovi, na Akropolisu i oko Atike
sačinjeni i koji su dozvolili Atini da gradi te
hramove kao male gradove, jer su se ti resursi nalazili
na njenoj teritoriji, i nije morala da plaća
ogromne troškove kao druge države
koje su to trebale da kupuju i uvoze. Sada, sa druge strane,
Atina je bila u mogućnosti da kao što sam Vam rekao -- počnimo
od ranih dana, uzgaja pšenicu i ostale žitarice, i da dodamo,
zemljište je bilo jako dobro za masline i grožđe,
i kako ćemo videti, Atina je počela to sve da eksploatiše
na svojoj teritoriji, ne samo na dnu zemlje koje je bilo dobro za žitarice, nego in a manje poželjnom
zemljištu koje je proizvodilo vino i maslinovo ulje, to je bio izvor
privrednog bogatstva koje će igrati veoma bitnu ulogu u
njihovoj istoriji. Sada, njihova priča o prošlosti je išla nešto ovako.
Oni, za razliku od drugih stanovnika južne Grčke,
prema njihovoj priči, nikada nisu doživeli Dorsku
invaziju. Sada, Dorci su sišli dole i kucali na vrata Atike, ali
sui h Atinjani proterali i Dorci se nikad nisu vratili do Atine.
Daklem Atinjani su tvrdili da su,
u izvesnom smislu, najčistiji od čistih Grka i veoma su se
trudili da to postignu. Jedna od njihovih priča tvrdi da su bili,
kako Grčka reč kaže autohtoni, to jest, da su
izašli iz svoje zemlje. Zapravo, rekli su da su bili
u Atiki pre nastanka meseca.
Pretpostavljam da u to ne morate da verujete, ali sa druge strane,
to je njihova slika; mi smo uvek bili tu, originalni autohtoni narod. Njihova tradicija,
i ovo je sigurno tačno, a to je da je u ranoj
istoriji Atika bila utočište za ljude koji su bežali od šta su oni smatrali
Dorskom invazijom. Nema sumnje da su ljudi
sa Peloponeza, posle pada civilizacije Bronzanog Doba
mnogo bežali i neki od njih su
pobegli u Atiku gde su dočekani i gde su se konačno skrasili.
Koreni nekih bitnih i najvećih aristokrata Atine vode
ne do Atinjana koji su bili tamo pre nego što je mesec
stvoren, nego do onih koji su došli sa ovom borbom
neposredno nakon kraja Bronzanog Doba.
Tradicija nije bila stvaranje konflikta, već
stvaranje harmonije. Ovi izgnanici, kako saznajemo, su dovedeni među Atinski
narod is a njima su živeli kao Atinjani, bez deljenja
i bez razdvajanja. Slično, ne postoji ništa kao helotska klasa u Atini. Nema
kmetova, ili potisnute populacije koja čeka
da dobije svoja prava, tako dapostoji jedna vrsta
istorijske sreće, koja tvrdi da Atina
neće imati unutrašnje sukobe. Ne mislim kompletno, ali u
velikoj meri u poređenju sa ostalim Grčkim državama. Sada, jedan bitan primer onoga što se događa
u Atini a što se ne događa u drugim državama je sledeće.
Postoji tradicija u Atini o događaju koji se zove
Sinesizam; na sajtu je, možete pogledati, što znači unifikacija.
Zaista, ako rastavite reč, ona znači spajanje
dva doma. Nije bilo nikakvih domaćih pobuna protiv velikog grada, niti
potrebe za ratom. Sad, očigledno je tamo bilo ratova
u ranim danima polisa kada je Atina postala
dominantan grad, ali o njima ne znamo mnogo,
kao da su sva sećanja sasvim zaboravljena i
stvorena je slika da su svi živeli zajedno
srećni i bez nesuglasica. Uporedite to sa Spartom gde je očigledno
Sparta stekla kontrolu *** Peloponezom kroz rat i
da je većina ljudi bila nezadovoljna njima,
da ne spominjem Helote. Ali u susednoj Beotiji,
glavnom gradu Tebe, tradicionalno je bila u ratu pokušavajući
da pokori druge velike gradove Beotije, kako bi od sebe napravili šefa ali
nikada nisu uspeli u tome. Dakle, Beotija je bila rascepljena,
do neke mere, zbog ovog unutrašnjeg konflikta, koji je otežavao da Teba postigne
bilo kakvu moć na svojoj teritoriji, kakvu su Atinjani
uspeli da postignu na svojoj.
Hajde da pogledamo najranije Atinsko društvo
kao prvo koje upoznajemo. Jedna stvar o ovome je da
nam price obično dolaze kroz ljude kao Aristotel
koji vole da ulepšaju i urede stvari,
radije nego da ostave neravnine, ili tako nešto.
Društvo o kojem mi razgovaramo, ovo najranije društvo,
je aristokratsko i zapamtite, bitno je primetiti
razliku između aristokratskog i oligarhijskog. Aristokratsko implicira način vladavine najboljeg,
a najbolje u to vreme jednostavno znači najbolje po rođenju.
To znači najbolji po rođenju i to znači da ako ćete biti u
vodećoj grupi, u dominantnoj, aristokrata – jedini način da stignete tamo je ako
Vam je otac aristokrata. Nije bitno koliko ste bogati,
nije bitno koliko ste neverovatan borac,
sve što je bitno je rođenje i to je drugačije od od oligarhije
koja nekolicini daje pravo vladavine ali to uglavnom znači,
rekao bih skoro u svakom slučaju, da bogatstvo igra ulogu
da možete biti jedan od retkih u vladajućoj grupi ako ste
dovoljno bogati. Ne kažem da nisu imali aristokrate u oligarhiji,
siguran sam da jesu, ali to nije bio kritični element.
Sada, takođe u Atinskoj aristokratiji, možete zamisliti
da je većina aristokrata bogata ali neki nisu bili,
i to je bitna razlika kojoj ćemo se vratiti
kada Atinjani pređu sa aristokratskog
uslova na onaj više zasnovan na bogatstvu,
nego na rođenju. Pa, rečeno nam je da je u
najranijim vremenima, Atina bila podeljena; narod Atine bio je podeljen u
četiri plemena kao i svi Jonski gradovi a
Atinjani su naravno bili Jonci; to je bitno
razjasniti, jer je većina Jonacauglavnom živela na obali
Male Azije ili na Egejskim i Atinskim ostrvima
-- preterujem ali Atinjani su bili jedini Jonci
na kopnu. Oni sun a neki način bili
interesantna osrednja grupa između Peloponeskih Doraca
i drugih Grka okolo,
a Atinjani su nekako stojali između kopna gde su
se nastanili i bili, i ostrva preko
mora. Svako od četiri tradicionalna plemena
je sadržalo, na osnovu tradicije, tri subdivizije
koje su se zvale fratrije. Jednostavan način da se prevedu
fratrije je bratstvo. Primetićete da je opet povezano sa porodicom
i rođenjem. U fratrima ste; u fratrima ste zato je bio i Vaš
otac i Vi to nasleđujete, i ovi fratri su bili
veoma bitni. Trebao sam spomenuti da su plemena imala bitne relegijske funkcije
i da se vojska sastojala od četiri uprave, jedna za
svako pleme. Dakle, ova plemena su bili prava stvarnost za
Spartance. Odlazili ste ne samo na verske festival
čitave države, nego in a one za
Vaše pleme, koja su odavala utisak
pripadanja plemenu, i verujem da je to bitno.
Fratrije su bile manje verzije jednog te
istog; imale su svoje verske obrede, i zapravo,
fratrije izgledaju kao da su bile odredi koji su
zaista bili bitni što se tiče mesta gde nekako uspostavljate
svoje pripadanje. Hoću reći, ako je neko došao do Atinjanina u sedmom veku
i rekli, ti kažeš da si Atinjanin, kako ja da znam da
si ti Atinjanin? Pa, kada
završite sa “možete pitati moje prijatelje, komšije.” Da, šta oni znaju? Kažete, pa kako bi
Vi to uradili? Pa, valjda bih došao na
sastanak mojih fratrija, oni će imati zabeleženo da sam ja
član tih fratrija i to me čini Atinjaninom. Dakle, to je važnost
na neki način, jedan deo važnosti fratrija. Sada, fratrije,
zato što su utvrđeni na osnovu rođenja i tradicije, bilo je to aristokratsko uporište. Svuda
gde možete da zamislite, u plemenu, fratriji i tako dalje, neka aristokratska
porodica ili porodice bi imale vodeću ulogu po tradiciji.
Grčka religija je imala popover, ali
nije imala odvojene svešteničke klase tokom aristokratskog perioda,
I ja bih rekao verovatno kroz istoriju, Atinska religija je imala sveštenstvo,
glavna relegijska mesta u državi su bila pod upravom
aristokrata, koji u primitivnom društvu
dobijaju ogroman prestiž i mnogo snage.
Verovatno, iako nisam sasvim siguran da imamo dovoljno dokaza za ovo, fratrije su se verovatno
borile jedna uz drugu u plemenskim pukovima;
naravno, uvek je njima komandovao aristokratski
vođa. Još jedan način na koji su Atinjani bili podeljeni
uključivao je imena staleža ljudi in a to ćemo se vratiti
u nekom drugom kontekstu, po jednom, najvišem staležu u
aristokratskoj državi su bili eupatridi, to znači da su plemenitog roda, dobre porodične loze i
ispada da su ranim polisima, bez čuđenja,
vladala najbolja poljoprivredna zemljišta, i oni su imali glavne
poslove u relegiji, bili su vlada, jer koliko rano možemo da kažemo da je
bilo režima nakon nestanka legendarnih kraljeva, broj jedan
organizacije vlasti, mogli biste je nazvati
savet Areopaga; dobio je naziv po mesto gde su se sastajali.
Ako pogledate zapadnu stranu od Akropolja, odmah ćete videti veliko brdo,
to je Areopag, brdo Aresa, boga rata.
Tamo se savet Areopaga sastajao i radio to
što je trebao, i jasno je da su članovi Areopaga bili u
ranim stanjima plemstva. Ne znamo dovoljno da kažemo da li je to
podrazumevalo svo plemstvo ili samo vođe klanova ili čega već,
ali tu su se donosile odluke. Važno je zato
shvatiti da u ovim ranim danima polisa
bilo je veoma malo o čemu da se odluči i veoma malo
toga da se uradi. Veći deo života države u
ranim danima bi se vodilo na selu gde se nalazila
nadmoćna većina ljudi koji su tamo živeli. Morate zamisliti da
je to nešto kao, ništa precizno,
nego nešto kao osnovni maniri koje nalazimo u zapadnoj
Evropi nakon pada Rimskog Carstva. Ovi plemići bi tipično posedovali
mnogo dobro obrađene zemlje, i imali bi
moći koje sam opisao, ljudi bi se ugledavali na njih
i slušali ih. Vodili bi vojsku u
borbu kada je to bilo potrebno i znamo da je jedana od
stvari koje su radili bila i pravna služba
državi. Ako je bila svađa između nekoliko
muškaraca, oni bi to doneli pred sud. Setite se
Hosida i njegovih tužbi gde su njegov plemić, i njegovi baroni
bili nepošteni, ali to ne znači da su svi bili.
U mnogim slučajevima, tamo ste išli. Oni su rešavali sporove koje Vi niste
rešili osvetom ili nekom drugom primitivnom tehnikom. Bilo je prilično
jasno da je bilo pravno dozvoliti plemiću da to radi, ne samo
zato što su bili aristokrate nego bi on ii znali
kakav je zakon s obzirom da nije bilo pisanja pre osmog
veka, a posle je bilo veoma retko, nije postojalo ništa
nalik na pisani zakonik sve do sedmog veka.
Pre toga, ako ste želeli pravdu, išli ste kod plemića, a ako ste hteli
da idete dalje, išli biste Areopagu,
koji je bio sačinjen od plemića. To je najbolje
što možemo da rekonstruišemo sliku iz ranih polisa.
Sada nam Aristotel govori da je početak u ranom
sedmom veku, datumu koji nam on daje, naravno ne trebamo mnogo verovati,
previše je precizan, ali je to 683. godina pre nove ere.
To je datum koji nam daje i kaže da je
na taj dan prilika, i mi smo upoznati sa nečim novim, magistrate su birani iz redova aristokrata
da obavljaju različite poslove u gradu. U Atini, magistrate su nazivani
arhonitima. To, u najobičnijem smislu, znači vođe. ali to znači i da
su magistri bili veoma bitni za državu. Jedan od njih nazvan je Ratni
arhonita, polemarh, on je navodno vodio vojsku. Sledeći je bio
arhon koji je zapravo bio najvažniji arhon,
onaj koji je godini dao svoje ime. Mislim da sam spomenuo da Grci nisu imali
sistem beleženja datuma, što je bila početna tačka, kao što možete da
kažete jedan, dva, tri, četiri, pet.
Umesto toga, kao mnogi antički ljudi, oni su nazivali godinu
po vodećem arhonu, po vodećem magistrate
države. Mesopotamski gradovi su radili isto. Tako da je arhon bio zvan
arheon istoimeni, onaj koji daje svoje
ime državi. Dakle ako ste želeli da znate kada se nešto dogodilo, neko bi rekao
da je to bilo za vreme arheopije tog i tog, i tog i tog.
Pa, ne biste to znali napamet, morali biste da odete
na neko mesto i pogledate gde se nalazi lista
archona. Bilo kako bilo, on je bio najbitniji. Treći arhon je bio poznat kao
kralj arhon, arhon basileus. Njegova odgovornost je bila
uglavnom verska, ali bih trebao da naznačim da su svi
arhoni, šta god drugo radili, svaki od njih je radio is a pravom, to jest,
imali su sudove na koje bi ljudi mogli doći i rešiti svoje nesporazume.
Nešto nakon toga, nakon što su ove tri velike figure
koje sam Vam spomenuo, postavljeno je telo zvano
thesmothetes, videćete na listi reči,
od kojih je bilo šest muškaraca čija je funkcija navodno bila strogo sudska. Oni su predsedavali sudovima
na koje biste mogli otići iz posebnih razloga.
Svaki od ovih devet arhona – oni su nekada naivani i školom devet
arhona. Imali su sekretara koji
bi bio deseti, ali je bilo samo devet pravih arhona.
Birala ih je aristokratija u zboru od
svih odraslih Atinskih muškaraca. To znači, uglavnom ne
aristokrata; od aristokrata su birali ove arhone,
koji su služili jednu godinu i nikad više. To je veoma važan koncept. Niko
u Atini u ovo vreme nije imao kancelariju, kao što možete i sami da zakljucčite niko,
ni u bilo koje vreme – pa, vratite se nazad, u ovo vreme, na više od godinu dana. Jedino u gradu
što je bilo konstantno, a može da stvori moć i uticaj
tokom vremena, bio je savet Aropaga
i to što su aristokratski i oligarhijski režimi radili.
Atinjani su bili veoma nervozni zbog pojedinaca koji postižu previše
moći, popularnosti, uticaja i to bi ugrozilo karakter aristokratije.
Aristokrate –ovo možda deluje smešno, ali aristokrate su volele jednakost; jednakost među aristokratama,
i onda ogromnu nejednakost između sebe i svih ostalih,
nešto kao i kako se student Jela osećaju po nekim pitanjima. Studenti Jela se unervoze na svakoga po izdiže glavu
iznad gužve, jer je pitanje uvek
zašto ne ja? Imate visoka očekivanja od sebe i nekada osima ako ste
kasnije napadnuti verskim idejama koje Grci nisu imali,
Vi niste skromni, borite se za čast. Uvek tražim Grke ispred sebe kada vidim
student Jela. Mi imamo aristokratsku republiku,
ne monarhiju, nego republiku. Toliko dominantnu kao da je vladana bilo kim
osim pojedinačnih aristokrata, ili aropagusa
i u nekoj tačci u istoriji i institucijom koja se
sada sastoji od muškaraca koji su bili arhoni. Godinu nakon arhoniskopije oni automatski
idu u aropagus i tamo ostaju
doživotno. Pa, to daje savetu
aropaga još više moći i uticaja, jer se sada sastoje, isključivo posle
nekog vremena, samo od ljudi izabranih na osnovu ličnih
kvaliteta da bi bili vodeći magistrate u državi
a sada će nadgledati šta se dešava, i možete da se kladite
da će gledati veoma oprezno preko ramena
aristokratskih arhona kad god su u moći da vide
da ne brljaju, ali i da paze da
ne postanu suviše veliki i moćni. Težina i moć Aropaga
morala je biti ogromna u ovom sistemu. Dakle, bogati i
plemenito rođeni, jer su skoro jednaku u
ranim danima polisa, su vodili državu u ovom službenom
ustavu, ali bih Vas takođe hteo podsetiti
da su na svojim imanjima na selu vodili
stvari jednako sa farmerima is vim ostalim ljudima tamo,
uglavljivali su se i tražili miljenike. To je vrsta sveta koju
smo imali na počtku. Zatim dolazi u Atinu, kao i
u svaku drugu Grčku državu, izgleda, nešto kasnije
kao u Atini, sve promene i nemiri koje smo videli u Argosu i Korintu i
u drugim mestima. Ako smo bili u pravu pričajući o nečemu,
kao revoluciji hoplite, dešavala se i u Atini.
Atina raste sporo, i ponovo kasno, ali počinje da se uključuje u trgovinu
više nego ranije, i u antičku ručnu
proizvodnju, i kao i svuda, to vodi ka novom bogatstvu i novim staležima,
koji se sada zasnivaju ne na rođenju nego na bogatstvu. Čujemo nove termine, nisu svi novi,
ali nekoliko je novo i ubacuju se u sliku. Čujemo da je Atina podeljena na različite
staleže. Jednog od ovih se sećate, Eupatride,
plemenito rođeni, to je stara priča i zaista ih je samo bilo dve, ti koji su bili,
i ti koji nisu. Ali sada čujemo i da se ljudi
nazivaju hipicima, a to znači konjušar, konjanik. Pa, ne možete posedovati konja i
jahati ga ako nemate mnogo novca. Konji su skupi. Dakle imamo bogate ljude
sad i oni su konjanici. Pa oni su imali
konjicu u prošlosti, i oduvek su bili aristokrate,
ali kako ćemo videti u budućnosti su hipici,
ljudi koji nisu nužno bili aristokrate. Na dnu
bureta čujemo za ljude zvane tetsi.
Oni su oduvek bili tu, oni su siromašni; oni ne poseduju zemlju. Žive od milosti
šanse; rade za druge ljude.
Rade sve što mogu da prežive. Ali sad dolazi nešto novo, ljudi zvani
zeugitai. Šta to znači? To znači patent momci.
Sada, postoji dva smisla patent posla koji je
uključen u ovo. Mogli biste reći da, a ovo je jedan od načina koji ima smisla, su ovo
bili ljudi koji su stojali dovoljno dobro da su posedovali
tim volova, dva vola, koji su bili zajedno upregnuti da vuku
plug. To bi ih učinilo pristojno nezavisnim
od farmera. Govorimo o narodu hoplite
klase. Druga teorija je da su zaista
tako zvani jer su bili hoplite,
zato što su se ređali na falangu i bili su
upregnuti zajedno, tako reći, štitovima koji su dodirivali jedno drugog.
Jedva da je bitno koju priču preferirate ili
da li birate obe; govorimo o istim
ljudima i to nam otkriva važnu činjenicu, da je ova nova klasa nezavisnih porodičnih
farmera stigla u Atinu i kao i u drugim državama,
nije zadovoljna mestom u državi,
jer njegova sopstvena važnost državi postaje veća i veća.
Vratićemo se ovoj priči kada budemo govorili o Solonu,,
ali razmislite o promenama koje se događaju, jer će se i sledeća promena o kojoj ću Vam govoriti
uskoro dogoditi. Promena koja se nije dogodila, ali da jeste,
promenila bi čitav tok događaja.
Prema tradiciji iz 632. godine, Atinski plemić koji je postao slavan
zbog svoje pobede u atletskom takmičenju i koji se
oženio ćerkom veoma bogatog i moćnog tiranina Megare,
u komšiluku Atike. Dakle ovaj mladić je bio velika
zverka izuzetnog karaktera po imenu, Sajlon, i pokušao je da izvrši državni udar i
uspostavi tiraniju u Atini, baš kao što je njegov svekar
uspostavio tiraniju u Megari. Ime njegovog svekra je bilo
Tagenej. Pa, priča ide dalje, dao je sve od sebe da preuzme kontrolu *** gradom.
Šta ste radili u Atini u ranim danima ako ste želeli da preuzmete kontrolu grada?
Poveli biste naoružane snage na Akropolj, preoteli ga, pretvorili u svoj zamak,
proglasili sebe šefom i čekali da vidite ‘hoće li se zalepiti’.
Pa, on nije mogao. oduprlo mu se dovoljno
protivnika da je bio poražen. Vođa otpora bila je porodica
poznata kao Alkmaionida. O njima ćemo dosta čuti
u ovom kursu. Ali su oni otišli tamo gore i zaključali Sajlona i njegove pristalice
u hram, Akropolj. Niste mogli ući u hram
da biste ubili nekoga, to bi bilo
svetogrđe pa su bili u zastoju. Ipak, ako ste u tom hramu i pokušavate
da izbegnete ubistvo, i dalje Vam trebaju hrana i piće , i
najvažnije, piće. Dakle, kako su uspeli? Pa, uzeli su
kanap, vezali su ga za hram i držeći ga
sišli do bunara i uzeli svoju vodu tvrdeći da
su jednako sveti kao i pre,
i to je na kratko delovalo. Ali, Alkmaionida je rekla
koještarija. Presekli su kanap i ubili Sajlonijce. Da bi stavili tačku na
Sajlonove zavere ali je to donelo
Alkmaionidi kletvu. Alkmaionidi su proglašeni krivima i
proterani su iz grada. Pa, to je sve za
sada, kasnije ćemo čuti da su se vratili ponovo i da su
veoma bitni. Ali kurs nastavlja biti povezan sa
porodicom, i kako budemo krenuli ka kraju poslednje
trećine petog veka i Peloponeski
Rata samo što nije izbio, Periklovi neprijatelji će
ksinuti kletvu sa Alkmaionida da bi je upotrebila protiv njega,
zato što je njegova majka bila iz porodice Alkmaionida. Trenutno, mislim da to o čemu
govorimo je prvi znak
nemira u raju. Fina, mirna, srećna
sinesizirana Atina ima nevolju baš tu u rečnom
gradu. Mislim, u Atini. Zašto? Mislim da moramo da zamislimo da
postoje nezadovoljstva o kojima
smo govorili, koja pronalaze vođu u obliku čoveka koji
je izvanredna figura, iz nekog razloga, i ko je voljan da uspostavi tiraniju,
i upotrebi oružanu silu da bi pokušao da postigne svoje ciljeve.
To što nije uspelo je, mislim, pokazatelj da neke sile nisu dostigle moć
u Atini koje su dostigle moć u Mageri, Korintu, Sikionu,
i sličnim mestima, ali to je upozorenje na buduće problem kojima ću se posvetiti
u sledećem satu.