Tip:
Highlight text to annotate it
X
Pokret u duhu vremena
London, UK / 20. jul 2009
Naslov ove prezentacije je "Gde smo sada?".
Po mom dosadašnjem iskustvu u pokušaju promovisanja pokreta i Venus projekta,
otkrio sam da oko 95% kritike ignoriše trenutno stanje socijalne funkcije.
Potpuno nezainteresovani, oni jednostavno kritikuju sistem naših predloženih rezolucija,
čak i bez shvatanja toka misli kojim se došlo do iznalaženja ovih rešenja.
Kao odgovor na ovu pojavu, odlučio sam da se fokusiram na informacije koje će, na samom minimumu...
...dalje učvrstiti veliku potrebu bekstva iz trenutnog socijalnog sistema,
takođe pokazujući logiku koju Venus projekat upotrebljava kako bi stigao do zaključaka i ideja.
Mi ne izmišljamo stvari tek tako.
Žak Fresko nije samo kreativnošću dospeo do ideja.
On ima ključni tok misli, i poseduje skoro iskustvenu osnovu.
Dakle, prvo će se predstaviti pokret. Onda, načela Venus projekta.
A onda, u prvom delu, detaljnije ćemo razraditi...
...prirodu svetskog monetarnog sistema i njegove posledice.
U drugom delu, vratćemo se korak nazad i razmotriti uslovljavanje ljudi,
njihovu kultivaciju i efekte socijalnog sistema u celini.
Pre nego što počnem, setite se da je u poslatim e-mailovima preporučeno
da ljudi pročitaju ili pogledaju "Vodič za aktiviste", jer ću
u osnovi veoma brzo prolaziti kroz veliki broj informacija,
sa pretpostavkom da je većina vas već upoznata sa vodičem.
Ukoliko niste, nemojte se iznenaditi ukoliko Vam neke stvari izgledaju veoma strano.
Ova lekcija je u stvari prvi deo od dve lekcije.
Druga lekcija održaće se negde u budućnosti, i obuhvatiće drugu sekciju.
Kao što ćete videti, u prvom delu obrazložiću kako je naš socijalni sistem u osnovi korumpiran,
a u drugom delu, nalaze se rešenja.
Upravo danas nećemo pričati o konkretnim rešenjima,
već o putu kako smo došli do njih.
Termin "Zeitgeist" definisan je kao; Intelektualna, moralna, kulturna klima doba.
Termin "pokret", jednostavno označava kretanje ili promenu.
Stoga je Zeitgeist pokret organizacija koja zahteva promenu,
u dominantnoj intelektualnoj, moralnoj i kulturnoj klimi vremena.
Specifično, u vrednostima i praksi koja bi bolje služila dobrobiti celog čovečanstva,
bez obzira na rasu, religiju, klasu ili bilo koji oblik neprirodnog socijalnog statusa.
Zeitgeist pokret u funkciji postoji kao javna reprezentacija organizacije poznatije kao Venus projekat.
To je u osnovi konceptualni i tehnološki skup ideja,
koji zaokružuje čitav život industrijskog dizajnera i socijalnog inžinjera, Žaka Freskoa.
Gospodin Fresko, zajedno sa saradnicom Roksen Medouz
već dekadama radi na uspostavljanju tehničkih metoda i obrazovnih imperativa,
koje mogu odvojiti društvo od trenutnih ciklusa ratova, konstantnog siromaštva i korumpiranosti,
u poboljšan socijalni dizajn, baziran na ekološkim mogućnostima,
praktično sa maksimalnom efikasnošću, i najkritičnije, većim standardom života,
lične slobode i dobrobiti ne samo za jednu naciju ili klasu,
već za čitavu ljudsku populaciju.
Krajnja materijalizacija ovih ideja je u formi novog socijalnog dizajna,
usaglašena sa današnjim nivoom nauke. Dizajn se može nazvati
"Resursno bazirana ekonomija" (RBE).
Po rečima gospodina Freskoa:
"Mi stremimo redizajnu naše kulture,
u kojoj se prevaziđeni oblici rata, siromaštva, glada, duga
i bespotrebna ljudska patnja ne samo izbegavaju,
već smatraju apsolutno neprihvatljivim.
Bilo šta manje od ovoga, rezultuje nastavkom iste kolekcije problema nezaobilazne u trenutnom sistemu".
(Žak Fresko)
Ukratko, RBE koristi resurse umesto novca.
Sva roba i usluge dostupna su bez korišćenja novca, kredita, razmene
ili bilo kog oblika duga ili služenja.
Cilj ovog novog socijalnog dizajna je oslobođenje čovečanstva,
od ponavljajućih, svakodnevnih i proizvoljnih obavezujućih uloga,
bez realnih vrednosti u razvitku društva.
Istovremeno ohrabrujemo novi podsticajni sistem, baziran na samoispunjenju,
obrazovanju, socijalnoj svesti i kreativnošću,
kao kontrast prema neprirodnim, nejasnim, samointeresnim, korumpirajućim ciljevima
bogatstva, imovine i moći, kakva je dominantna danas.
Osnivačka fondacija ovog koncepta,
jeste shvatanje da kroz inteligentni menadžment zemaljskih resursa,
zajedno sa slobodnom primenom moderne tehnologije i nauke
mi imamo sposobnost da napravimo skoro globalno izobilje na ovoj planeti,
i tako izbegnemo štetne posledice
izazvane pravom i veštačkom nestašicom, i otpad koji je danas dominantan.
Ova realnost može obezbediti visok životni standard za celokupnu svetsku populaciju
iznova i iznova, mnogo godina.
Venus projekat uzima u obzir nešto što je već dugo bilo izgubljeno
u našem modernom, novcem vođenom svetu,
same temelje društvenog sistema,
i osnovno razumevanje potrebno za održanje emocionalne,
intelektualne i fizičke dobrobiti osobe.
Svi socijalni sistemi, bez obzira na političku filozofiju, religiozna ubeđenja ili socijalne oblike
o osnovi zavise od prirodnih resursa neophodnih za samo funkcionisanje društva.
Istovremeno, samo društvo je kulturna mašina.
Drugim rečima, prirodna je posledica
kulture da podržava vrednosti integrisane u dominantne institucije tog društva,
bez obzira na koristi od ovih vrednosti.
Drugim rečima, društvo žanje ono što poseje.
Ukoliko vaša društvena zajednica podržava samointeres,
elitizam, pohlepu i nečastnost,
onda niko ne bi trebao biti iznenađen kada određeni članovi društva
neprestano čine ekstreme poput ubistva,
finansijskih malverzacija ili nemarnih, sebičnih koristi.
Drugim rečima, društvo njje samo zbir sume svih vrednosti njegovih članova,
paradoksalno, ono je takođe njihov izvor, u svakoj novoj generaciji.
Ne bi se trebali čuditi što vlada propagira nacionalne i patriotske stavove.
Da to ne čini, ljudi možda ne bi podržavali ratne operacije.
Ne čudi što katolička crkva propagira ideju
da su svi ljudi rođeni u grehu, inače ljudi možda ne bi poželeli da budu spaseni.
Ne čudi što je svaki glavni grad na ovoj planeti preplavljen reklamama,
koje podstiču materijalizam i neprilagođenost, zašto?
Jer bi inače ljudi mogli biti zadovoljni onim što već imaju,
i mogli bi prestati praviti profit i jačati korporacije ili ekonomiju.
Uprkos tome, kada je reč o kulturnom uticaju, ništa ne može odoleti
ogromnim psihološkim implikacijama, koje su se razvile
pod dejstvom monetarnog sistema.
Novac, uprkos stavovima najvećeg broja svetske populacije danas, nije prirodni resurs,
niti uopšte predstavlja resurse.
U stvari, po našim standardima logike, novac je tek funkcionalno relevantan unutar društva,
samo dok su prirodni resursi i mehanizmi stvaranja dobara oskudni.
I tako, razvijen je sistem u kojem se novčano vrednuju znanja i sposobnosti ljudi,
pa se njihovo služenje može stoga koristiti kao medijum razmene
za ove "navodno" retke resurse.
Nažalost, kultura je danas potpuno posednuta ovim referentnim okvirom,
i poput dece, mnogi ne mogu čak ni zamisliti bilo koju drugu mogućnost
našeg socioekonomskog funkcionisanja.
U stvari, neki su čak ponovo definisali relevantnost samog novca,
budući da su uslovljeni da misle da novac predstavlja izbor.
Da novac, na neki način ima nekakve veze sa demokratijom.
I kao najveća iluzija, da je struktura monetarnog sistema oruđe slobode.
Iako je novac nesumljivo u osnovi pozitivno služio u delu naše društvene evolucije,
adaptacija, promena i poboljšanje su i dalje nezaustavljivi.
Činjenica je da najveći broj originalnih problema, koji zahtevaju razvoj
današnjeg ekonomskog sistema, više nisu prisutni,
zbog drastičnih dostignuća na polju nauke i tehnologije.
Mi imamo nameru da izgradimo novi sistem,
u kome se negativni produkti trenutne socijalne strukture,
kao što su neprekidni ratovi, eksploatacija ljudi, siromaštvo
i zagađenje prirode, neće više tolerisati.
Ono što se predlaže ovde je samo naredni korak socijalne evolucije,
i kao takav nije uslovljen mišljenjem osobe ili grupe,
već statistikom, trendovima, zaključivanjem i predviđanjem.
Sve se to sprovodi naučnim metodom.
Nažalost, bez obzira koliko logične, jasne i očigledne nove ideje izgledale,
javnost se i dalje drži proseka, zastrašena bilo kojim oblikom socijalne promene.
Najviše ovo čini zbog prihvatanja stavova propagande, koja joj se nameće
od strane zvaničnih centara moći,
koje naravno, teže da održe svoju moć.
Ove institucije variraju od religioznih organizacija, preko vlade, do preduzeća.
U stvari, zaista nije tehničko razumevanje i njegova upotreba na fizičkom nivou
ono što koči resursno baziranu ekonomiju.
Mi znamo da to možemo uraditi, tehnički, mi znamo da se to može dogoditi,
ekstrapolacija rezultata to jasno dokazuje.
Uzrok je naš zastareo kulturni sistem, tako nezgodna tema.
Kulturne vrednosti i obrazovne barijere
naše uslovljene kulture predstavljaju najteži aspekt za nepristrasnu analizu,
i to je jedan od razloga zbog kojih na ovaj način pristupam prezentaciji,
jer želim da ljudi shvate da mi moramo da se krećemo napred.
Upravo ovde dolazi Zeitgeist pokret!
Mi nismo ovde da kažemo ljudima šta da misle ili veruju,
mi smo ovde da podelimo statističke informacije,
i društveno pozitivne vrednosne identifikatore.
U nadi osvešćenja ljudi za neverovatno pozitivne mogućnosti, koje budućnost može doneti.
Jednom kada su ovi stavovi potpuno shvaćeni,
mislim da većina ljudi neće moći da posmatra svet na isti način kao i ranije,
i da će problemi koje smatramo zajedničkim danas,
postati jednostavno neprihvatljivi motivišući promenu.
Danas, širom sveta postoji bezbroj dobronamernih ljudi u nevladinim organizacijama,
i oni nastavljaju rasti, poput korova...
meni je stvarno neverovatno koliko ih ima,
i časno i čudesno, oni se iz petnih žila propinju i pričaju
o trenutnim problemima i nepravednosti u društvu.
Ipak, kao što ćete uvideti, retke zapravo pružaju ikakva rešenja.
One koje pružaju rešenja ipak, uvek ih ograničavaju
unutar granica utvrđenog društvenog sistema.
One izgleda ne poklanjaju ikakvu pažnju korenitoj strukturi našeg socijalnog dizajna.
Venus projekat i samim tim i Pokret u duhu vremena je drugačiji.
Naš osnovni cilj je pronalaženje korena naših socijalnih problema,
i da polazeći od najznačajnijih zajedničkih problema dođemo do rešenja.
Kada se pomenu socijalna korupcija, siromaštvo, zagađenje okoline,
eksploatacija ljudi, i najviše ličnih i socijalnih problema sveta danas,
bitno je shvatiti da najveći broj problema nije rezultat neke konkretne kompanije,
neke neformalne elitne grupe ili nekih donešenih zakona.
Oni su samo simptomi osnovnih problema.
Ovo je krajnje, konačno shvatanje, jednom kada Vam budu postali jasni svetski problemi današnjice.
Čitav svet je pod masivnim uticajem pretpostavki,
mi protiv njih, ovakvo shvatanje je veoma otežavajuće za ikakav razvoj,
jer ljudi konstantno traže nekog drugog koga će moći kriviti.
Iako je u stvari problem do njih, budući da nastavljaju da podržavaju sistem,
koji kreira ovakve stvari.
Pravi problem je ljudsko ponašanje.
Ljudsko ponašanje biće detaljnije razmatrano u ovoj prezentaciji, specifično,
kako se kreira i podstiče socijalnim oblicima koje zahteva puki opstanak.
Kao što zahteva socijalni sistem određenog perioda.
Mi smo produkti našeg okruženja, i činjenica koja je bitna je,
da sama osnova našeg socioekonomskog sistema i uslovljavanje okoline,
kreira bolesnu kulturu koju vidite oko sebe.
Trenutna kultura najviše je bazirana na eksploataciji ljudi, zloupotrebi resursa i rastućem otpadu.
To je ono što sistem čini.
Što se tiče čuvenih "onih", to je jednostavno samo još jedna socijalna kreacija,
kombinovano pojačavana od strane okoline.
Ne postoje "oni".
U Zeitgeist 1 filmu, pričao sam o ljudima iza zavese,
o efektu naših specifičnih ekonomskih potreba,
o "njima" koji kontrolišu najveći broj politika vlade i povećavaju uticaj banaka.
Banke su oduvek sprovodile svoju politiku.
Ali, to je i dalje produkt, u bankama i dalje rade ljudska bića.
Mi se suočavamo sa negativnim kretanjima.
"Oni" sindrom je apsolutno zastareo, i idući put,
kada čujete nekoga da priča o "njima", probajte da ga ispravite.
To je religiozno shvatanje - dualnost, dobro i zlo.
U samoj krajnosti, možemo provesti ostatak naših života uništavajući mrave,
koji misteriozno iznova i iznova izlaze ispod frižidera postavljanjem zamki ili zakona,
ili možemo ukloniti pokvarenu hranu iza njega, koja je u stvari izazvala najezdu.
To nas dovodi do prvog dela.
Monetarna dinamika i njene posledice.
Ovo je e-mail koji sam primio od diplomiranog doktora ekonomije, nakon prikazivanja Zeitgeist Addendum filma.
Dragi režiseru, sin mi je prikazao prvu polovinu vašeg filma prošle nedelje,
i pitao me za mišljenje o uvodnoj sekciji prakse delimičnih rezervi banaka.
Ja sam diplomirani doktor ekonomije, licencirani ekonomista 12 godina, i predajem makro ekonomiju.
Iako sam oduvek bio svestan mehanizma kreiranja novca prodajom državnih obveznica,
nikada nisam izvan sistema sagledao situaciju kako bih uvideo širu sliku, koju Vaš film odslikava.
Smatram izuzetno uznemirujućim, da je stvaranje novca od duga zaista, po svoj logici,
nametnuti uslov neefikasnosti i podstrekač javnog služenja.
Nisam siguran šta me je više šokiralo,
činjenica da je to istina, ili činjenica da nakon svih ovih godina obrazovanja
iz ekonomskih nauka, nikada nisam ni razmišljao o ovoj realnosti.
Nije li prosvetljujuće da takvoj osobi, koja je po našim socijalnim standardima ekspert
iz datog polja, zbog svojih nagrada i kredibiliteta,
veoma često, posebno u čisto intelektualnom polju,
izlaganje lošem nastavnom planu i programu zaista može ometati nečiju
otvorenost na veoma moćan način, tako da postane spoznajno zatvoren,
za nove ideje i shvatanja.
Ovo za naše autsajderske postojeće okvire znači da Vi razumete,
da skoro da nemate ikakve šanse da to spoznate.
To je tabu tema za samu našu percepciju.
Žak Fresko, koji je napustio školu sa 14 godina,
ima odličan primer u vezi ove tačke gledišta:
Za vreme dok su braća Rajt gradila mašinu koja može leteti,
najbolji fizičari i inžinjeri bili su zauzeti pisanjem knjiga kako je za čoveka nemoguće
da leti na bilo koji smislen način.
Na sreću, braća Rajt nisu u svojoj radnji za opravku bicikala čitali ove knjige.
Drugim rečima, kreativnost je uvek bolja od pukog bubanja gradiva.
Imajući to u vidu, hajde da zastanemo i postavimo veoma jednostavno pitanje,
o ekonomskoj strukturi u kojoj živimo.
Koji su najmanji zajednički parametri neophodni za neprekidno održavanje tržišne ekonomije?
1) Ljudski rad mora biti prodavan poput robe na tržištu rada.
Osim investiranja ili eventualno nasleđa, skoro sav novac dobija se od zarade.
Zarada potiče od plate, koja se dobija po osnovu nekog zaposlenja.
Stoga, uvek mora postojati zahtev za radnom snagom, inače ekonomija ne može funkcionisati.
2) Novac neprestano mora kružiti,
od jedne stranke do druge, kako bi se održao takozvani ekonomski rast.
Ovo se postiže konstantnom ili cikličnom potrošnjom, od strane svih pripadnika društva.
Radna mesta su u potpunosti zavisna od potražnje za nekim oblikom produkata.
Ukoliko nema potražnje za dobrima i uslugama, neće biti ni zahteva za radnim mestima,
pa će finansijska cirkulacija prestati.
Svima je već jasno da su ova dva aspekta sistema, iako međusobno čvrsto isprepletena,
apsolutno neophodna za funkcionisanje samog sistema.
Ukoliko je jedan od njih značajno otežan, integritet ekonomije
će biti ozbiljno ugrožen ili će možda postati potpuno zastareo.
Dakle, znajući ovo, hajde da hipotetički razmotrimo neke parametre,
koji bi mogli ugroziti ovaj mehanizam.
U prvoj stavci, rad se prodaje poput robe u zamenu za novac.
Šta će se dogoditi sa robom i uslugama ukoliko ljudski rad postane suvišan?
Preciznije, šta bi se dogodilo ukoliko tehnologija veštačke inteligencije
postane dovoljno napredna da može zameniti npr. 40%, 50%, 60% ukupne radne snage?
U kom trenutku će se takva zamena uključujući i nezapošljene,
smatrati prevelikom, i dovesti sistem u kritično stanje?
Što se tiče druge stavke, potrebom za cikličnom potrošnjom,
šta će se dogoditi ukoliko se cirkulacija novca značajnije uspori?
Drugim rečima, šta ako ljudi jednostavno nemaju potrebu za konstantnom kupovinom stvari.
Ukoliko bi se, hipotetički, otkrilo da bi kroz optimizovane tehnike
u menadžmentu resursa, dizajnu i proizvodnji, najčešće kupovana roba
mogla postati zastarela renoviranjem na svim poljima,
ili ukoliko bi se dobila ekstremna efikasnost, trajnost i skoro minimalno održavanje,
tako da bi većina stvari mogla trajati bez zamene, ili većih popravki.
Naravno, ova ideja ne bi mogla biti primenjena na kvarljive stvari poput hrane, ali
poštujući isti tok misli, šta ukoliko bi se kultivacijom produkcije hrane,
postiglo njeno obilje, naravno očigledno primenom tehnologije,
pa ponuda i tražnja čine vrednost takvih stvari skoro zanemarljivom.
Da predstavim ove stvari drugačije, pogledajte klasičan ekonomski koncept
teorije vrednosti.
Svemu u društvu, teoretski je data vrednost, bazirana na dva razmatranja.
Oskudica, ili dostupnost upotrebljenih materijala, i količine ljudskog rada,
zahtevanog za proizvodnju dobra ili usluge.
Dakle, ukoliko materijalna oskudica u smislu dostupnih resursa nije problem,
i rad, ljudski rad, nije potreban za pravljenje dobra ili usluge,
onda oni tehnički ne bi trebali imati ikakvu cenu.
Dakle, kao što mnogi u ovoj prostoriji verovatno već shvatate,
jedna od najvećih realizacija Žaka Freskoa u Venus Projektu,
trebala bi biti jedno od najznačajnijih dostignuća celog čovečanstva.
Danas, na ovoj planeti, nijedan sličan scenario nije poznat, čak ni hipotetički.
Ljudi se zaista zamenjuju (drugim rečima, postaju zastareli),
na radnim mestima, usled napretka tehnologije proizvodnje.
Slično, nove napredne tehnike donose bolju efikasnost proizvodnje,
i menadžment resursa otkriva mogućnost relativno globalnog izobilja pri maksimumu efikasnosti.
Ovo može biti dokazano kroz statističke analize, i ekstrapolaciju istorijskih trendova.
Očigledno da korporacije ne saopštavaju same ovakve podatke.
Morate mnogo kopati da biste pronašli ove informacije.
Kada je reč o mogućnostima automatske produkcije, već danas,
prva stvar koja se treba posmatrati je statistička procena tehnološke nezaposlenosti.
Tehnološka nezaposlenost,
koja predstavlja nezaposlenost prouzrokovanu korišćenjem mašina umesto ljudi,
neprekidno i sistematski prouzrokuju
otkaz velikog broja ljudi iz svakog novog rastućeg sektora, u poslednjih 300 godina.
Naše trenutno tržište rada je u osnovi podeljeno na tri sektora:
1) Poljoprivreda, uključujući rudnike, stočarstvo i uzgoj ribe
2) Proizvodnja (opipljiva dobra)
3) Usluge (neopipljiva dobra).
Kao po skoro univerzalnoj socijalnoj progresiji,
sva društva imaju tendenciju da prate isti razvojni put,
koji ih vodi od zavisnosi od poljoprivrede,
i rudarstva,
prema razvoju proizvodnje
automobila, tekstila, brodova, čelika
i na kraju prema sistemu baziranom na uslugama.
Prorodno, jedini razlog iz kojeg neke zemlje zaostaju u ovom procesu od drugih,
jeste dostupnost zahtevane tehnologije
za prelazak na sledeći novo.
Prelaz se odvija bez obzira na socijalni ili politički sistem. To je progesija nauke.
Dakle, razmotrimo ovaj fenomen koristeći Ameriku kao primer.
Podaci koje upotrebljavam ovde preuzeti su iz Amerike, ali isti mogu biti primenjeni na bilo kojoj ekonomiji.
1860. godine 60% Amerikanaca radilo je u agrarnom sektoru.
Ipak danas, usled razvitka mašina i automatizacije, radi manje od 1%.
Na sreću, ovi tehnološki razvici takođe su povukli za sobom industrijsku reoluciju,
pa je 1950. godine 33% zaposleno u fabrikama, odnosno sektoru proizvodnje.
Danas ih u fabrikama, zahvaljujući napretku automatizacije, ima ih manje od 8%.
Dakle, grubo zaokružujući ovu vrednost na 9%
- imajući u vidu da verovatno postoji par procenta zazora, u zavisnosti od vrste analize -
danas samo 9% amerikanaca radi u agrarnom i proizvodnom sektoru.
Gde su svi ostali otišli?
U sektor usluga.
Jedina stvar koja je očuvala tržište radne snage u Americi nakon tehnološkog unapređenja poljoprivrede i proizvodnje
jeste prelet u sektor usluga.
Od 1950. do 2002.,
zaposlenost u sektoru usluga u Americi skočila je sa 59% na 82%.
Danas je sektor usluga je dominantni izvor rada za Amerikanace, unutar svih država Amerike.
Ovo naravno, rađa sledeće pitanje:
Da li je ovaj sektor imun na napad tehnološke nezaposlenosti?
Naravno da nije.
Porastom raznovrsnih kompjuterskih tehnologija,
ponovo viđamo otkaze, ovog puta u svim sektorima usluga.
Zamena blagajnika i banaka bankomatima,
korišćenje automatizovanih sistema telefonskih servisa...
Internet je potpuno preokrenuo prodaju.
Da ne pominjem automatizovane sisteme kioska, poput brze kafe,
napredne mašine za pripremu hrane, i čak današnju automatizaciju istraživanja.
Ekonomist Steven Roach je upozoravao:
"Sektor usluga izgubio je ulogu Američke nezajažljive mašine kreiranja poslova".
Kao jedinstven primer,
u Nemačkoj funkcioniše prvi potpuno automatizovani restoran.
Koristi sistem kioska za naručivanje i plaćanje.
Hranu servira potpuno mehanizovan sistem.
Uopšte nema čekanja.
Ne postoji razlog iz kojeg se ova ideja
ne bi mogla sprovesti u svakom restoranu na svetu.
U stvari, da neko kreativno razmisli o mogućnosti upotrebe tehnologije, uopšte
- u izolaciji se može videti tek poneka vest o određenoj tehnologiji -
koja može obavljati određene stvari - ukoliko bi se one kreativno iskoristile -
ne vidim razlog zašto 90% kompletnog sektora usluga ne bi moglo postati suvišno već sutra.
Jedini razlog iz kojeg ovo već nije učinjeno je nazadan smer društva, kada je u pitanju socijalni progres.
Da dodatno ilustrujem poentu,
hajde da za trenutak prestanemo razmišljati o tehnologiji u smislu nezaposlenosti
i sagledamo je iz ugla produktivnosti.
Najneverovatniji odnos svih ovih zapažanja
je da što je veća tehnološka nezaposlenost,
to proizvodnja postaje produktivnija.
U 7 naprednih, industrijalizovanih zemalja
zaposlenost u fabrikama opada,
ali proizvodnja i dalje raste.
Evo grafikona.
Mislim da je krajnje očigledno.
Volim ovaj deo:
"Istina je da
američka proizvodnja posluje veoma dobro, u svakom smislu, osim u broju radnika koji zapošljava."
"Štaviše, malo ekonomista će osuđivati zdravlje ili bolest bilo koje industrije
baziranu samo na zaposlenosti."
Po tom standardu, poljoprivreda je najbolesniji sektor svih dekada,
budući da je zaposlenost opala,
iako je produktivnost farmi dramatično porasla prošlog veka."
"Industrijsko zdravlje, bolje se meri količinom, produktivnošću, profitabilnošću i platom."
Ova osoba kompletno zaboravlja jednu univerzalnu stvar:
Ukoliko se ljudski rad zameni,
onda se ne može održati kupovna moć.
Ukoliko se ne može održati kupovna moć,
onda se ne može hraniti ekonomija potrošnjom.
Dakle, na tom nivou nije ni bitno koliko smo produktivni.
Niko ne može kupiti ništa.
Ovaj fenomen neki teoretičari nazvali su "kontradikcijom kapitalizma".
Nije samo zastarelost ljudske radne snage
hm... zastarelost potrošača preko
visokog nivoa proizvodnje generisanog tehnološkom efikasnošću
veoma snažno motiviše korporacije da proizvode takva dobra,
iako je takav sistem ekonomski samoporažavajući tokom vremena.
Drugim rečima, bez obzira na nivo produktivnosti,
ukoliko ljudi nemaju poslove, oni ne mogu ništa kupiti.
Samo ova činjenica,
da je produktivnost suprotna zaposlenosti, u svim sektorima
trebala bi biti dovoljna za promišljen preokret
sa fokusa na ljudskim radom na sistem gde se tehnologiji daje najveći prioritet.
Sistem bukvalno odbija maksimalnu produktivnost
što je u svetu gde jedan bilion ljudi gladuje ekstremno despotski.
To nas dovodi do jednog od najznačajnijih oblasti ove prezentacije:
socijalne svrhe.
Da li bi društvo trebalo kreirati i održavati punu zaposlenost?
Ili...
Da li bi društvo trebalo maksimizovati proizvodnju i stvoriti obilje?
Ili ćemo ići u jednom, ili drugom smeru.
Ne možemo ići na dve strane.
Nažalost, ono što vidite danas u svetu je
"namerno kočenje socijalne efikasnosti
u cilju održavanja postojećeg stanja".
Ponoviću, jer želim da i Vi to znate objasniti:
Namerno kočenje socijalne efikasnosti,
to je ono što sistem čini.
Glavni razlog, osim nezaposlenosti, iz kojeg ne vidite kako se tehnologija napredno primenjuje u svim mogućim oblastima
- uključujući proizvodnju hrane, energije i obilja materijala -
je što je naš finansijski sistem potpuno baziran
na održanju nestašice i neefikasnosti.
Zašto? Jer je najsebičniji i najprofitabilniji.
Ukoliko kompanija napravi automobil koji traje 60 godina, bez opravki i
bez potrebe za neprekidnim punjenjem akumulatora,
naknadna vrednost takvog automobila je praktično ništavna,
i bilioni dolara bili bi izgubljeni vremenom, zbog zastarelosti servisa u svoj automobilskojh industriji.
Ovo se može dogoditi već danas.
Zbog čega se ne događa?
Jer ekonomski sistem bukvalno ne bi funkcionisao
ukoliko bi pomerio fokus ka optimalnoj efikasnosti.
Kompetan ekonomski sistem baziran je na ograničenjima.
Oskudica i neefikasnost su pokretači novca.
Što je više bilo kog resursa, manje novca se može naplatiti za njega.
Što je više problema,
više je mogućnosti da se oni unovče.
Ovakva realnost je socijalna bolest,
budući da ljudi mogu obogaćivati na bedi drugih i uništenju okruženja.
U osiguranju, ovo se naziva moralnim hazardom.
Čitav sistem predstavlja moralni hazard.
Efikasnost, obilje i samoodrživost su neprijatelji naše ekonomske strukture,
budući da su inverzni mehanici potrebnoj za neprekidnu potrošnju.
Veoma je bitno da ovo u potpunosti shvatite, jer jednom, kada se slože kockice
počinjete uviđati
da bilion ljudi
trenutno gladuje na ovoj planeti,
beskrajna sirotinja siromašnih,
i sve strahote takve kulture usled siromaštva i izopačenosti
nisu prirodni fenomen
usled nekog "prirodnog" poretka ili nedostatka zemaljskih resursa.
One su produkti kreacije, održanja i očuvanja
veštačke oskudice i neefikasnosti.
Ova uvredljiva filozofija,
ova oskudica, ne održava se samo na tržištu potrošačkih roba i usluga,
već se manifestuje na način koji utiče na ponašanje čitavog društva,
kroz osiguranje da se čak i sam novac,
održava ograničenim u ponudi.
Kao što sam napomenuo u Zeitgeist Addendumu skoro sve centralne banke širom sveta stvaraju novac od duga, kroz pozajmice.
Ove pozajmice vraćaju se uz kamatu,
međutim, samo glavnica se stvara u zalihama novca,
stvarajući trajni deficit zaliha.
Dugovi kreirani kroz ove pozajmice,
zauzvrat služe kao virtuelne zatvorske ćelije za prosečne stanovnike,
održavajući ih voljnim da rade radi otplate dugova, stavljajući ih u stanje konstantne obaveze.
Postoji naziv za ovo:
To se zove ropstvo.
Dužničko ropstvo.
Novac nije stvaran.
Kamata svakako nije stvarna.
Dug nije stvaran.
Cela stvar je iluzija.
Čitav svet je danas zaglavljen u iluziji da nema dovoljno novca,
da bi se završilo ovo ili ono.
98% država u svetu su zapravo zadužene kod drugih država ili banaka.
2009. godine je konačno potvrđeno da je čitav svet u stanju recesije,
što u osnovi znači masivno povlačenje novca.
Drugim rečima, svima nam nekako nedostaje gotovina.
Jesam li jedini kome ovo izgleda apsolutno neverovatno?
Ove gluposti nisu samo neverovatne, one su smrtonosne.
Tržište i finansijski sistem kakvog poznajemo
dijametralno je suprotan postizanju vrhunske efikasnosti u cilju održanja profita po ustaljenom postupku.
Šta je to maksimalna efikasnost?
Trenutno najveća poznata forma tehničke efikasnosti.
Ne najveća priuštiva forma efikasnosti,
već najveća forma efikasnosti koja je u stvari moguća.
Pitanje nikada nije bilo: "Imamo li novca?".
Pitanje je uvek bilo:
"Imamo li resurse i tehnička saznanja kako bi se to moglo ostvariti?".
To je sve što je ikada bilo bitno.
Sada, znajući sve ovo, lako je shvatiti kako je javnosti danas teško
prihvatiti da tehnologija može obezbediti obilje i maksimalnu efikasnost.
Postoji veoma malo svakodnevnih aktivnosti koje jasno ilustruju ovu poentu.
Sve oko njih pojačava ideju da je oskudica u svetu prirodni problem.
Zašto? Jer industrijska težnja za profitom uvek sama po sebi ograničava kvalitet dizajna radi monetarnog očuvanja.
Ukoliko kompanija želi biti konkurentna na tržištu, mora naći balans između kvaliteta i cene
neprestano ograničavajući kvalitet.
Za kompaniju je nemoguće da proizvede proizvod sa maksimalnom efikasnošću,
zbog samih pravila igre.
To bi bilo previše skupo dozvoliti.
Ovo je jedan razlog za obilje hrane i robe lošeg kvaliteta u našem sistemu.
Kada uzmete u obzir većinu ljudi u društvu danas,
nižu klasu i onu ispod nje,
shvatate da korporacije moraju smanjiti cenu proizvodnje kako bi ispunile uslove
priuštivosti dominantnoj demografskoj kulturi.
Ja živim u Bruklinu, u Njujorku, u veoma siromašnom kraju.
U krugu od šest blokova oko mog apartmana
ima čak pet prodavnica sa robom od 99 centi.
To su prodavnice koje prodaju proizvode od najjeftinijih mogućih materijala i najmanje moguće efikasnosti
koji se uopšte mogu proizvesti.
To je smeće!
Stvari koje uopšte ne bi ni trebalo biti napravljene.
Zašto su tu?
Jer ljudi jednostavno ne mogu priuš*** išta drugo.
Zbog čega ne mogu priuš*** išta drugo? Jer tršišni sistem takođe kreira
i održava društveno raslojavanje i siromašni moraju postojati, kako bi postojali i bogati.
Stoga je nivo efikasnosti proizvoda danas veštački i direktno proporcionalan kupovnoj moći ciljne demografske grupe.
Stoga, uopšteno govoreći, nečije shvatanje kvaliteta često je dobro samo koliko i njegov socioekonomski status.
Kvalitet proizvoda je podeljen,
isto kao što su i društvene klase.
Rezultat je ogromna količina resursnog otpada.
Znate, u svetu za koji se tvrdi da je zabrinutiji zbog ekoloških problema,
zaliha resursa, ljudski napravljenih promena atmosfere i zagađenja,
nalazim da je fascinantno da niko ne govori o najdoslednijem razaraču ekologije
i najupornijem zagađivaču prirodnih resursa koji postoji:
trci za profitom.
Kapitalizam je baziran na slobodnoj trci za profitom, bez obzira na posledice.
Došao sam ovde taksijem, i vozač je napravio sjajan komentar, opisivao je
nešto o delovima poslovanja koje obavlja.
Rekao je: "Da da, u biznisu nema prijatelja.".
I bio je apsolutno u pravu. I ja ću koristiti tu misao.
Kapitalizam je u potpunosti baziran na slobodnoj trci za profitom, bez obzira na posledice.
To je samo obična strategijska igra.
Neodgovornosti koje on proizvodi
svojom filozofijom samostalnog interesa su ogromne.
Iako ovde postoji više gledišta, zadržimo se na onim što nam je pri ruci:
Namernu proizvodnju proizvoda lošeg kvaliteta.
Razmislite o ovome: To je ekološki nelogično koliko samo može biti.
Ne postoji razlog iz kojeg bi se ikada trebao napraviti proizvod čija je efikasnost namerno niska.
Ovo jednostavno znači brži lom proizvoda,
bržu zastarelost,
više proizvedenih proizvoda i mnogo puta više otpada i zagađenja nego što bi bilo neophodno
ukoliko bi cilj bio optimizovati proizvode najnovijim tehnološkim dostignućima.
Ovo nas dovodi do završne teme ove sekcije: tržišne mitologije.
Do sada smo pričali o
strukturnim mehanizmima sistema, pomalo
prikazujući nerazdvojive kontradikcije i probleme
poput toga da već od danas, kroz nadmoćan rast nauke i tehnologije monetarni sistem
može smatrati strukturno zastarelim,
služeći samo kao paralizirajuća prepreka društvenom progresu.
Da ne pominjem uništenje poverenja, ljudskog poverenja.
A ekologija? Potrebna je kompletna posebna tema samo za nju.
Nažalost, socijalna uslovljenost unutar tržišnog sistema napravila je mentalitet
koji slepo podržava socijalnu dogmu
bez obzira na šta god naišli.
Identifikacioni odnosi su jednostavno prejaki i u mnogo načina su poput religije.
oduzimanje vere u tržišni sistem je poput oduzimanja nečije vere u Boga, jer to preispituje ono što jesmo.
Kada ste bili mali, znate, i vukli majčine pantalone, želeli ste slatkiš
a ona možda kaže: "Ne možemo to kupiti".
Vidite, to je instant učenje o monetarnom sistemu
od najranijih godina života, jer su se očigledno vaši roditelji oduvek borili na određenom nivou.
To dakle, postaje apsolutno ugrađeno u vašu psihologiju.
Da ne pominjemo one, hm, koji su uspešno sakupili, znate, veliku količinu bogatstva
naći ćete da će oni koji su u stvari najbogatiji skoro uvek skloni da vam kažu da je sistem odličan.
To je sama priroda pojačavanog obrasca ponašanja.
Sada, tri dominantne psihološke doktrine o kojima želim pričati su vlasništvo, pobuda
i sloboda izbora.
Počinjem sa vlasništvom:
Temelj kapitalističke ekonomije je sama ideja o razmeni vlasništva
na tržištu; čak se i rad smatra vlasništvom u određenom smislu.
Svet kakvog znamo je toliko vezan za proces kupovine i prodaje da većina nas ne može ni zamisliti drugačiji način ljudskih odnosa.
Vlasništvo se često asocira sa takozvanim "pravima".
Mi koristimo pravni sistem kako bi zaštitili svoje vlasništvo,
i ukoliko iko pokuša ugroziti ono što je moje
njegova sloboda može biti oduzeta.
U stvari, postoji čitava industrija koja će vam reći
koje vlasništvo je najbolje posedovati.
To se zove reklama, naravno.
Ipak, pored sve opsesije vlasništvom, mali broj ljudi se u stvari zapita:
"Zbog čega uopšte koristimo vlasništvo?".
Odgovor je jednostavan. Zbog nestašice.
Vlasništvo neutrališe nestašicu.
Što se više vraćamo kroz vreme, toje teže i vremenski zahtevnije za ljude da naprave alate ili dobiju resurs.
Zbog toga su ih zaštitili, jer imaju ogromnu vrednost relativnu za podrazumevani rad, zajedno sa mogućom oskudicom.
Ljudi zahtevaju posedovanje
jer je to legalna forma zaštite.
Vlasništvo nije američka, niti ideja slobodnog tržišta ili kapitalizma.
To je primitivna mentalna perspektiva, proizašla usled generacija oskudice.
Da nema oskudice,
sama forma vlasništva ne bi više bila bitna.
Sada, pređimo na ideju pobude.
Kako teorija kaže, potreba za profitom
motiviše osobu ili ogranizaciju za rad na novim idejama ili proizvodima koji bi se mogli prodati na tržištu.
Drugim rečima, pretpostavka je da ukoliko tehnologija zameni ljude kao radnu snagu
i stvori obilje, onda ljudi ne bi bili motivisani da rade išta socijalno relevantno.
"Nema monitarnih podsticaja, nema progresa". To je ideja.
postoje dve očigledne nepravilnosti ovakvog pristupa:
Prva je da je u potpunosti baziran na projektovanim vrednostima.
Vrednosti su pak skoro u potpunosti bazirane na kulturi.
Nikola Tesla, Luj Paster, Čarls Darvin, braća Rajt,
Albert Ajnštajn i Isak Njutn nisu dali svoj ogroman doprinos društvu zbog sebičnih materijalnih koristi.
Da li je Martin Luter King koračao ulicama Birmingema u Alabami
dok je grupa rasista bacala kamenje na njegovu glavu jer je žurio da unovči ček?
Ukoliko bi teorija podsticajne motivacije bila ispravna,
onda danas ne bi bilo moguće naći dobrovoljni rad.
Zapanjujuće, 1992 u Američkoj Galup anketi otkriveno je da je više od 50%
odraslih amerikanaca volontiralo
bez plate u proseku 4,2 časova nedeljno, odnosno ukupno 20,5 biliona časova godišnje.
Prilično je neverovatno da je, posebno uz manjak
društvenog kapitala na mestu kao što je Amerika, koja je, kao što znate najjača zemlja slobodnog tržišta
ova ideja najukorenjenija, što je smatram, prilično neverovatno.
Čak i sa bolešću samointeresa generisanog monetarnim sistemom,
čak i sa ovom bolešću,
ljudi i dalje teže da pomognu jedni drugima
i daju društvu svoj doprinos bez nagrade.
Ono što je još neverovatnije je da su siromašni i srednja klasa
voljniji za volonterstvo od bogatih.
Razmislite o tome. To su osobe koje poseduju najmanju količinu novca.
Ovo vas tera da shvatite kako se kreiraju kulturne i psihološke nijanse:
što više novca imate, to sebičniji možete eventualno postati.
To je fascinantan fenomen!
Druga stvar koju trebate uzeti u obzir je da iako je istina
da korisne inovacije i metode dolaze od motivacije za ličnim bogatstvom,
namera iza ovih kreacija
nema veze sa brigom za osobu ili društvo.
Krajnji cilj nije unapređenje čovečanstva, već stvaranje profita.
Postoji ogromna nepovezanost
i kao što smo ranije naglasili, sam princip po kome se novac koristi unutar sistema
u osnovi je suprotan je socijalnom progresu, budući da je baziran na namernom ograničenju efikasnosti.
Usput, nisam dotakao tradicionalnu korupciju koja se kako vidimo javlja svakodnevno,
bazirana i kreirana od pobude za prihodom i širi se poput smrtonosnog raka
na sebičnim samointeresima
od nepoštene proizvodnje, ubistva, prevare i krađe, ropskog rada, izvoza poslova, fiksiranih centara, monopola, suvišnog otpada,
eksploatacije životne sredine, nezakonskih taksi,
institucionalnih krađa, društvene pasivnosti, kreiranih psiholoških poremećaja reklamama, i naravno najbolesnijem monetarnom proizvodu
ikad kreiranom, ratu!
To je realnost monetarnih pobuda.
I konačni mit, za sada:
sloboda izbora.
Ideja slobodnog tržišta je veoma uverljiva
za većinu ljudi, jer izgleda da su mogućnosti neograničene,
a da oni, kao individue,imaju ograničene mogućnosti.
Ljudi su svedoci raslojavanja proizvoda
i usluga, predstavljenih medijima i reklamom, i misle da dok
opcija samo postoji u apstrakcijma, ona ima neke veze sa slobodom individue.
Oni uđu u supermarket i izaberu između 25 vrsti deterdženta i 75 tipa peciva,
ali ostaju slepi za činjenicu da njihovim životima u stvari upravljaju otprilike dve političke koalicije.
Ne obraćaju pažnju na realnost da je 40% zemaljskog bogatstva u rukama 1% populacije
i da stoga 99% ljudi sveta nikada neće moći priuš*** luksuz pristupačan za tih 1%.
Da budem precizniji, svako izgleda da zaboravlja realnost
da smo skoro svakog dana života
primorani raditi zbog obaveze pukog opstanka i naravno smrti koja je nametnuta
privatnom diktaturom,
dok se većina naših odluka kontroliše od strane onih na sledećem, veštački kreiranom
hijerarhijskom nivou - sledećem višem hijerarhijskom nivou.
Neverovatno mi je da kada pričate sa ekonomistima, oni kažu "Pa, ljudi imaju izbor gde žele raditi".
Oni imaju izbor jedino unutar specifičnog okvira
koji im je dostupan na osnovu demografskog obrazovanja, ako tako želite.
I naravno, postoji mnogo poželjnih orijentacija u poslovanju.
Njihova krajnja fntazija je da bilo ko može biti predsednik Amerike.
Ovo je nešto što se ovekovečava: Poput ovih su grupe koje održavaju i prodaju elitizam.
Elitizam funkcioniše na isti način u svetu korporacija.
Apsolutno ste ograničeni. Nemate slobodu, budući da ste primorani da radite ono što možete.
I, prosto neverovatno, često dobijam ovaj argument od vodećih ekonomista.
Oni kažu da "Imate slobodu izbora. Možete izabrati šta želite da radite.".
Ne, stvarno ne možete.
Kada završite fakultet, imate oglasnu tablu. Možete ubosti svoje mesto.
I to je sve. To je Vaš izbor. To je predodređeni izbor.
Dakle, pitam vas: o kojoj slobodi ovde govorimo?
Vi ste slobodni tek onoliko koliko Vam to dozvoljava kupovna moć.
Statistika je dokazala da se socioekonomski status u kojem ste rođeni
teži zadržati tokom ostatka života.
Ukoliko ste rođeni siromašni, najverovatnije ćete ostati siromašni. Zašto?
Jer su sve šanse protiv vas.
Ukoliko ste rođeni bogati, najverovatnije ćete ostati bogati.
Zašto, jer su šanse ponovo na vašoj strani. To je zakonistost sistema.
Na primer, ukoliko imate milion dolara i stavite ih na štednju uz 5% kamate,
dobićete 50.000 dolara godišnje samo od tog depozita.
Pravite novac od samog novca.
Papir napravljen od papira. Ništa drugo. Bez izuma. Bez doprinosa društvu. Bez ičega.
Sa druge strane, ako ste srednja ili niža klasa
koja je ograničena novcem, i mora uzeti kredit za kupovinu kuće ili koristiti kreditne kartice
onda vi plaćate kamatu banci, koju banka onda koristi, teoretski,
da bi isplatila osobu sa 5% kamate na štednju.
Ne samo da je ova jednačina veoma uvredljiva
zbog samog zelenaštva kamatom: "uzmi od siromašnih i daj bogatima"
već takođe održava klasnu razdvojenost samim dizajnom:
držeći nižu klasu siromašnom, pod konstantnim pritiskom duga i služenja
istovremeno održavajući višu klasu bogatom
sa svrhom jednostavnog pretvaranja viška novca u novi novac.
Sama ideja da možete imati novac
i pretvoriti ga u još novca
je apsolutno smešna
i iskvarena.
Slično,
ne bi trebalo iznenađivati da čitavim svetom upravljaju karteli u dosluhu sa vladom.
Konkurencija je bazirana ni na čemu drugomn do strategije igre, kao što sam već rekao,
drugim rečima, konkurencija hrani korupciju.
Postoji još ekonomskih razmatranja, gde ekonomisti kažu:
"Slobodno tržište bilo je odlično, ali nešto se dogodilo i sada imamo sve ove kartele.".
Ne. Monopol je završna faza uspeha u konkurentnom okruženju.
Neverovatno je kako ljudi ne uviđaju ovo.
Nije bitno kolikim brojem propisa ograničavate dominaciju sektora ili industrije. Ona će nastaviti da se manifestuje
čak još snažnije. Prinuda vlada od strane velikih korporacija je takođe nezaustavljiva.
Prirodna je progresija tržišne strategije korporacija jeste pridobijanje vlada.
U stvari, prava sklonost svetskog ekonomskog sistema kontinualno, godinu za godinom, približava se
fašizmu, ili specifičnije invertovanom fašizmu.
To je stanje u kojem korporacije prikriveno kontrolišu politiku vlade.
To je prirodna težnja.
Dakle, kako vreme prolazi, i vi gledate natrag, čini vam se da stvari postaju sve gore i gore.
I stvarno postaju.
Ovo me dovodi do drugog dela:
Kulture i biosocijalnog imperativa.
Dakle, ovo danas je skretanje sa pravog puta.
Nadam se da je prva sekcija jasna, ukoliko imate pitanja, zapamtite ih za kraj prezentacije.
U ovoj sekciji obrazložićemo neke stvari koje se tiču, hm,
naših psihičkih i socijalnih bića.
Ovo je veoma bitno za mene, i mislim za ceo argument, ali nažalost većina uopšte nikada ne razmišlja o ovome.
U smislu preispitivanja korena socijalne promene
moramo imati jasno razumevanje uslovljavanja,
naše biologije i naših odnosa sa okolinom.
Kao što sam ranijhe naveo,
kada dođemo do potrage za socijalnom promenom, najdublja prepreka je prevazilaženje tradicionalne ideologije,
identifikacija i dogmi, koje su se poput stene uklesale u ustanovljenu kulturu.
Od ovih ideja, najbitnija koja se ističe
ima veze sa zaključkom
da su ljudska bića ukočena, ustaljene prirode ili da su obrasci ponašanja nepromenjivi.
Stoga, kako sledi logika, socijalna struktura je zaključana u utvrđeni oblik,
koji se ne može prevazići zbog same prirode vrste.
Da bismo razmotrili ovu tvrdnju, trebamo najpre shvatiti promene same kulture.
Svetska kultura, u socijalnom smislu, definiše se kao skup dlejivih atributa, vrednosti, ciljeva i praksi
koje karakterišu instituciju, organizaciju ili grupu.
Kao najočigledniji, ipak najčešće zanemarivan, primer mehanike kulture
je činjenica da smo svi mi dokazivo uslovljeni društvom u kojem živimo.
Jezik koji koristimo, strategije igara koje izvršavamo za opstanak,
shvatanje lepote za kojom žudimo,
familijarni obrasci, tradicije koje održavamo
i duboko čuvana teologija, mitovi i urbane legende koje definišu najširi pogled su sve primeri
kvaliteta koje smo mogli apsorbovati, proizvoljno u kulturi u kojoj smo odgajani.
U stvari, ukoliko kopate dublje,
naći ćete da zaista ne postoji ništa što spoznajno možemo shvatiti i verovati
a što nam prethodno nije predstavljeno u nekoj formi iz okruženja.
Uvređeni čovek koji izvuče pištolj i ubije nekoga
morao je da nauči, u nekom trenutku svog života šta je to pištolj,
kako da povuče okidač, zajedno sa onim čemu je pištolj namenjen i kako uopšte početi.
Svaka reč koju ja govorim naučena je na jedan ili drugi način.
Svaki koncept oslanja se na kolektivnu akumulaciju iskustva.
Kineska beba, uzeta po rođenju i odgajana u britanskoj porodici u Engleskoj,
razviće govor, dijalekt, manire, tradiciju i akcenat britanske kulture.
Nije potrebno reći da je očigledno da najdublji okruženje ostavlja na ponašanje.
Međutim, to je samo jedna strana kockice, jer mi smo za neke stvari očigledno biološki predodređeni.
Koliko god ja vremena proveo učeći mačku da priča engleski, to jednostavno nije moguće.
Jednostavno, zbog ograničenja njene biološke mogućnosti govorništva.
Ova ograničenja, u osnovi su definisana genima.
Geni su skorašnje otkriće, i stoga postoji dosta spekulacija o njihovim mogućnostima, šta geni sadrže.
Spektar mogućnosti koji sadrže geni.
Najspornije shvatanje je u oblasti biološkog ponašanja.
Ovo polje je posvećeno razumevanju na koji način genetika utiče na ponašanje.
Ideja da je genetika potencijalni uzročnik raznih obrazaca ponašanja postala je popularna oko XIX veka.
Jednu od prvih potraga izazvala je ideja
da se devijacija ljudskog ponašanja, poput kriminala može objasniti genima osobe.
Stara ideja kriminalnih gena.
Kao da to nije bilo dovoljno bolesno, čak su se i operacije u formi sterilizacije
javile pre mnogo godina kao pokušaj da se društvo otarasi
"kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja".
Implikacije su da se određene osobe prirodno nazivaju "lošim ljudima", zbog njihove genetike.
Ovu retoriku možete svugd sresti, neko može reći: "On ima lošu krv",
ili "Ona je jednostavno loša osoba".
Lično, nalazim da je fascinantno da se ovako pojednostavljenim modelom uopšte pokušava objasniti ponašanje
u svim okolnostima, sa primitivnom pretpostavkom dualnosti propagiranom od skoro svih današnjih religija.
Dobro i zlo.
Gen je u ovom slučaju zamenio đavola, kojim se smatralo da je osoba nekad bila posednuta,
pa da stoga nema kontrolu *** svojim zlim akcijama.
Drugim rečima, robovi su svoje genetike.
Međutim, kako su istraživanja napredovala, pronađeno je da geni nisu uzroci zla.
Geni su delovi DNA, koji kreiraju proteine,
koji su naravno od životne važnosti za funkcionisanje mozga, nervog sistema i čitavog tela.
Ipak, oni nisu samostalni inicijatori sukoba.
Oni ne prouzrokuju ponašanja, u pravom smislu ove ideje.
Po rečima profesora biologije i neurologije na odseku univerziteta,
ipoznatog antropologa dr. Roberta Sapolskog:
"Genetika je retko kada neminovnost, posebno kada je reč o ljudima i uzrocima ponašanja.
U njima je ranjivost, sklonosti i tendencije.".
Kako ispada, odlučujući faktor genetskih sklonosti, posebno u oblasti ljudskog ponašanja
jeste okruženje, u kome se nalazi organizam.
Na primer, skorašnja istraživanja pokazala su da bi mogao postojati gen depresivnosti.
Ipak, samo postojanje ovog gena ne znači da će Vas on načiniti depresivnom osobom.
potrebno je neko dramatično iskustvo iz okruženja kako bi se izazvao genetski odgovor,
poput iznenadne smrti voljene osobe ili nečeg ekstremnog.
Drugim rečima, okruženje okida postojeće genetske sklonosti.
Čak i kada postoji genetska sklonost ka određenoj bolesti, nema garancije da ćete je dobiti.
Stolica sa polomljenom nogarom nije opasna, ukoliko nikada ne sednete na nju.
Kao varijacija ovoga, interesantno je znati kako okruženje
čak utiče na šire psihološke atribute,
na oblast koja se obično ostavlja za genetsku prirodu "priroda & okruženje" rasprave.
Pre par godina medicinska škola u Majamiju sprovela je istraživanje
*** prevremeno rođenim bebama u inkubatorima.
U istraživanju su jednostavno dodirivali deo beba u inkubatorima
par puta dnevno, dok ostale bebe nisu dodirivane.
Obrasci hranjenja su ostali isti, sve ostalo je bilo isto.
Pronašli su da su dodirivane bebe rasle 50% brže i bile primetno zdravije.
Otpuštane su iz bolnica čitavu nedelju ranije.
Kada su ih uporedili mesec dana kasnije, iste bebe bile su zdravije i hitrije od onih koje nisu bile dodirivane. To je neverovatno.
Dramatično je na koliko nivoa, jer pokazuje da se na
oslobađanje genetski predodređenog hormona rasta
može dramatično uticati jednostavnim i suptilnim spoljnim iskustvom.
Štaviše, okruženje ne samo da okida genetske sklonosti ili utiče na njihov nivo,
ono ih može nadjačati do izvesnog stepena.
Pre par godina drugo istraživanje je sprovedeno na Prinston univerzitetu,
u kome su naučnici uspeli genetski modifikovati miševe
otklanjajući ključni gen bitan za njihov neuroprenosni sistem, odgovoran za učenje i memoriju.
Kao rezultat, dobili su miševe loših memorijskih i učećih mogućnosti.
Imali su probleme u prepoznavanju jednostavnih objekata, slabo su raspoznavali miris,
i nisu mogli učiti na mnoge načine koji bi inače bili normalni prosečnom mišu.
Jednom kada je njihov nedostatak potvrđen i ustanovljen,
naučnici su stavili oštećene miševe, nakon što su odrasli
u bogato, stimulšuće okruženje.
Vremenom su saznali da su
mnoge genetski modifikovane teškoće u učenju u stvari prevaziđene
jednostavnim izlaganjem intelektualno stimulišućem okruženju.
Drugim rečima, okruženje je u stvari sposobno da prevaziđe neurološke veze koje izgleda kao da nepostoje.
Ponovo, ovo je snažan dokaz za snagu okruženja kada se ima u vidu njen uticaj na ponašanje.
Mi smo neprestano uobličavani i oblikovani onim što nas okružuje,
i to ima ekstremno direktan efekat na naše gene.
Na naše gene, i na nerazdvojivo shvatanje sveta oko sebe.
Ovo je veoma bitno.
Razlog iz kojeg sam ovo ispričao je da ilustrujem činjenicu da je
naše okruženje dokazano
najbitniji uzročnik naše funkcionalnosti.
Okruženje, na mnogo načina diktira ponašanje.
Na mnogo načina, od ponašanja do psihologije, izvinite, do fiziologije
utiče i na psihologiju, ali i na fiziologiju ... i zdravlje.
Zbog toga je nepravilno misliti o ljudskim bićima kao o robovima svoje biologije.
Posebno kada se imaju u vidu njihove akcije.
Ovo je moćni mit, koji je neophodno razotkriti i odbaciti.
Kada shvatamo značaj našeg okruženja,
bićemo mnogo skloniji za njegovu promenu, i zbog toga pričam o ovome.
Samostalno, može izgledati da su ovo apstrakcije, ali
moramo naučiti da smo biološki toliko bitni, da tako kažem,
koliko i okruženje koje uzajamno deluje na našu biologiju.
Ipak, kao krajnji primer koji je bitno razmotriti,
i koji sa mog stanovišta sumira ogromnu moć i značaj kulturnog okruženja kojem smo izloženi,
hajde da razmotrimo implikacije divlje dece.
Divlje dete je ljudsko dete koje je živelo izolovano od ljudi od veoma malih nogu.
Izolovano od društva, ili ljudskog društva.
Istorijski primeri protežu se od dece koju su roditelji godinama držali zaključanim u sobama,
do dece koja su napuštena u šumi i rasla, da tako kažem, pored životinja.
Ovo je Gini. Otkrivena je 1970. godine
zaključana u sobi, virtuelno sama čitavih deset godina.
Kada su je našli, imala je trinaest godina,
jedva je mogla razumeti jezik, i znala je svega par reči.
Bila je 1,4m visoka,
oči joj se nisu mogle fokusirati iza 4m
i hodala je nezgrapno, pogrbljenim načinom.
I nije mogla sažvakati čvrstu hranu.
Nakon što je spašena, psiholozi i naučnici odmah su počeli raditi na njenoj rehabilitaciji
kreirajući stimulišuće okruženje.
Brzo je počela prevazilaziti dobar deo problema koje je imala,
ali usled ozbiljnih mentalnih ožiljaka koje je zadobila
iskrslo je nešto neočekivano, što ima specifičnu težinu onoga što pokušavam da predstavim,
a to je njena nesposobnost za učenje jezika.
Dok ljudi očigledno imaju genetsku sklonost ka učenju jezika,
slučajevi kao što je ovaj pokazuju da ako
okruženje ne uključi ove sposobnosti u određenom vremenskom roku,
onda se neće ni formirati sposobnosti za učenje jezika.
Neophodno je da okruženje stimuliše efekat.
To je veoma bitna stvar, stoga ću je više puta ponovo naglašavati.
Ova devojčica spašena je maja 2009 godine, u Rusiji.
Nekoliko godina bila je zaključana u sobi sa psima i mačkama,
usled čega se i sama ponašala poput životinje.
Nije mogla pričati, lizala je hranu, pila svojim jezikom i hodala je na sve četiri.
Imala je pet godina kada su je pronašli
ali njena fizička veličina bila je na nivou dva, dvogodišnjeg deteta. Izvinite.
Ovo je fascinantno, osim što je užasno.
Činjenica je da divlja deca mogu preuzeti i imitirati stvari iz svog okruženja
koje nama izgledaju potpuno neljudski.
Ovo je devojka nazvana Oksana Malaja.
Ona je takođe ekstremno zanemarena i završila je provodeći većinu svog detinjstva
između 3 i 8,5 godina
živeći sa psima iza porodične kuće.
Ona je u stvari spavala u kućici za pse, sa psima čitavih 5 godina,
i nakon što je spašena, ispoljavala je neverovatne pseće manire.
Osim lajanja, imala je visoko izraženo čulo mirisa i sluha.
Jela je sirovo meso, hodala je na sve četiri i nije uopšte znala jezik.
Sociološki primeri poput ovog trebaju nas zaista vratiti korak unazad
preispitivanju najmanjeg zajedničkog činilaca onoga što bi trebalo da bude "ljudska priroda".
Molim Vas da razumete da niko ne spori da su sva ljudska bića "povezana" na odrećeni način.
Ipak, činjenica je da očigledno, posebno dok smo mladi
imamo neverovatnu sposobnost da se prilagodimo okruženju.
Mi smo izuzetno oblikovani.
Kao što su istraživanja pokazala, prihvatićemo ono što je podržavano i pojačavano
socijalnim uslovima u kojima živimo.
Ukoliko sklonosti ljudskih bića kao što su
uspravno hodanje, učenje jezika i slične stvari
nisu izazvane i podržavane od strane okruženja,
onda se ni ne moraju pojaviti.
Stoga ponavljam, ljudsko biće je veoma kultivisan organizam.
Kvalitet zdravlja i ponašanja osoba
zaista dolazi od kvaliteta samog okruženja,
kulture i socijalnih uticaja kojima su izloženi.
Kritično je da društvo ovo u potpuno razume, i da se ponaša u skladu sa tim zakonitostima.
Nije čudo kakav je svet u kome živimo,
nakon što se ispita sistem, odnosno okruženje koje nas kreira.
To je poenta.
Mi smo svi, kao individue, mešavina sopstvenih životnih iskustava.
Mi smo hodajući izrazi i oblikovanosti
okruženja kroz koje smo prolazili sve do ovog trenutka.
Kada je reč o opstanku,
samo oni atributi ponašanja koji služe svrsi u svom okruženju
pojačavaju se i postaju dominantni.
Jednom kada ovo shvatite, korumpiran svet oko vas odjednom dobija smisao.
Ljidska bića nisu po prirodi pohlepna, takmičarska, ili korumpirana.
Socijalni sistem. Okruženje je ono što nas čini takvim.
Kao što devojčica izabere da hoda na sve četiri i da laje,
jer joj se takvo okruženje čini sličnim,
mi postajemo korumpirani i sebični,
jer je to ono što naša kultura kreira i očekuje od nas.
Dakle, socijalni imperativ koji se pojavljuje u svemu ovome na duži rok
je da se treba preduzeti dosta nege našeg socijalnog okruženja.
Moramo izmeniti sistem na takav način
da on ne kreira, podržava ili pojačava ponašanja koja su socijalno štetna.
O tome se radi u socijalnom dizajnu.
Interesantno je ukazati,
i ovo me odvodi u dalju podsekciju,
interesantno je ukazati da nadmetanja i hijerarhija
koja se čini dominantnom danas
nije bila dominantna vrednost ljudskog društva najveći deo našeg vremena na ovoj planeti.
Pre poljoprivrede ili neolitske revolucije
koja se dogodila pre oko deset hiljada godina
lovci, sakupljači plodova, u stvari su imali nehijerarhijsku, jednaku socijalnu strukturu.
Socijalne vrednosti bauirale su se prvenstveno na
jednakosti, nesebičnosti, deljenju
i bukvalno su zabranjivale raslojavanje, dominanciju, agresiju i egoizam.
Znamo ovo, jer sprovedena antropološka istraživanja
na preostalim lovcima, primitivnim društvenim zajednicama tokom prošlog veka.
Nalazim da je fascinantno da je većinom našeg postojanja kao ljudske vrste
99% našeg društva bilo virtuelno nehijerarhijski i nematerijalistički orjentisano.
Oni su znali da cene minimalistički pristup,
kao kontrast dominantno vođenom, prekomernom i nezadovoljnom kulturom kakvu imamo danas.
Bez obzira na to, ova istorijska realnost obara tvrdnju da je
socijalna hijerarhija prirodna ljudska tendencija.
Štaviše, to je društveno stanje koje je kreirano.
Po rečima Roberta Sapolskog,
Lovci i berači imaju hiljade divljih izvora hrane za opstanak.
Poljoprivreda je sve to promenila
generišući preterano oslanjanje na nekoliko desetina izvora hrane.
Poljoprivreda je omogućila čuvanje zalihe viška resursa i stoga, nezaobilazno
njihovu nejednaku raspodelu,
raslojavanje društva i stvaranje klasa.
Stoga je takođe omogućila stvaranje siromaštva.
U samoj osnovi socijalne hijerarhije je stvarna, ili veštačka oskudica.
Socijalna hijerarhija je formalizovani sistem nejednakosti
koji služi kao zamena neprekidnim konfliktima za retkim resursima.
U svetlu našeg zapadnog društva koje, kao što sam ranije rekao, radi bukvalno na održavanju oskudice,
lako je videti na koji način se naše socijalne klase bespotrebno održavaju.
Problem ipak neprestaje ovde.
Sledeća, veoma nova posledica, tiče se lanca uzročnosti.
Onog koji deluje na sve nas na način koji je, skoro pa nevidljiv.
To je efekat koji sruštveno raslojavanje ima na naše zdravlje.
Istrađživanja su pokazala da ljudi višeg socioekonomskog statusa
žive duže, da su zdraviji i manje pate od invaliditeta,
dok oni iz niže socioekonomske klase umiru mlađi i češće pate od bolesti i invaliditeta.
Sada, ovo najčešće dolazi u formi značenja da
od visoke klase, pravo naniže do najniže klase
na svakom višem ili nižem nivou socioekonomske stepenice
sadrži u proseku odgovarajuću kvalitativnu promenu zdravlja osobe.
Naizgled, ovo izgleda potpuno logično, zar ne? Jednostavno ima smisla.
Utom smislu, znate, niža klasa ima slabiju ishranu zbog slabije kupovne moći.
Češće živi u zagađenijim naseljima.
Češće dobijaju ne državnu već slabiju zdravstvenu zaštitu i
zbog slabijeg obrazovanja možda se ne staraju o sebi na najbolji način.
Iako su ovi atributi očigledno relevantni za zdravlje,
nova istraživanja pokazala su da se javlja još nešto
što doprinosi povećanju slabijeg zdravlja i sklonosti ka bolešću ljudi,
što su oni niže u socijalnoj hijerarhiji.
Jedna od najdokumentovanijih istraživanja koje je izvršeno sa ovom temom
nazvano je "Istraživanje bele kuće", i sprovedeno je ovde, u Londonu, na Londonskom univerzitetu.
Koristeći britanski civilnu službu kao ciljnu grupu,
pronašli su da na stepen kvaliteta zdravlja u industrijalizovanim društvima
nije uticao samo odnos lošeg zdravlja za siromašne i dobrog za ostale.
Događalo se nešto drugo.
Setite se da je ovo Engleska, gde je zdravstvena zaštita obavezna, i da teoretski imate istu zdravstvenu negu.
Pronašli su da postoji socijalna distribucija bolesti, što znači da kako se išlo od vrha
socioekonomskog statusa ka dnu, tipovi bolesti koje bi ljudi dobijali,
menjali bi se u proseku, ali bi bili povezani.
Na primer, najniži rang u hijerarhiji ima četiri puta veće šanse za smrtne bolesti srca, ukoliko se uporedi sa najvišim rangom.
Mislim da je, ukoliko se tačno sećam, najviše bilo bolesti melanoma, znate, kod ljudi na svojim jahtama.
Smatram da je to krajnje zbunjujuće.
Bez obzira na to, ovo je obrazac i do određenog nivoa
on ne zavisi od zdravstvene nege, imajte ovo u vidu.
Bolest je generisana, bez obzira na obaveznu zdravstvenu zaštitu.
Čak i u zemljama sa obaveznom zdravstvenom zaštitom,
što je gori finansijski status osobe, što su oni niže na socijalnoj hijerarhiji,
to će izgleda i njihovo zdravlje biti lošije.
Zbog čega?
Kako ispada, zbog psihološkog stresa, generisanog socijalnom nejednakošću.
Ne zbog produkata nejednakosti poput slabe ishrane
slabe zdravstvene zaštite ili zdravstvenog obrazovanja, već zbog same nejednakosti.
Psihološke podređenosti.
Paralelno istraživanje, koje je sproveo Ričard Vilkinson sa univerziteta u Notingemu
pronašlo je da što su veći prihodi, što je veća nejednakost prihoda u društvu,
to je veći opseg bolesti i stepen smrtnosti.
Ovo se događa bez obzira na ukupnu platu, i ponovo nema ikakve veze sa zdravstvenom zaštitom ili hranom.
Evidentno, što je veća nejednakost prihoda koja postoji u društvu,
drugim rečima, što je društvo podeljenije na klase,
što se više novca deli unutar kulture,
to će se više zdravstvenih problema javiti u višim i nižim klasama zajedno.
Ne događa se to zbog novca, samog po sebi.
Radi se o psihološkom implikacijama, psihološkom stresu ili "psihosociološkom stresu"
kreiranog od same socijalne hijerarhije.
Da ne pominjem kao sporedan efekat
da je takođe dokumentovano da što su veće razlike u prihodima, to je veći kriminal.
Napadi, pljačke i ubistva su verovatni.
Ovo ne prouzrokuje siromaštvo i oskudica, već sama nejednakost.
Da li svi razumete ovo? Ovo je veoma interesantna poenta.
Lako je ovo potvrditi na primeru Amerike, koja ima najveći raspon plata na planeti
i takođe najveći kriminal na svetu,
najveći broj zatvorenika na svetu,
i neverovatno, mi smo takođe najagresivnija i najnaoružanija nacija na svetu.
Zaključite sami!
Ovo je krajnjoj zaključak, kad god se poredi socioekonomska hijerarhija sa ekonomskom jednakošću.
Drugim rečima, društva koja su jednaka ili koja su podeljena u klase,
kada se uzme u obzir uticaj psihološkog stresa na zdravlje
glavno su sredstvo raslojavanja čitavog društva, od kriminala do broja bolesti.
Dakle, za kraj ove sekcije, nadam se da sam ovo dovoljno jasno objasnio.
Poenta je veoma bitna, kada razmislite o njoj.
Ne samo da su socijalne klase moderni izum ljudske zajednice,
već je naučno dokazano da socijalne klase unapred određuju zdravlje svih nas,
pukim svojim postojanjem.
Mislim da je, kao zaključak ove prezentacije
ovo jedna od najsnažnijih motivacija za traženje alternativa.
Samo tkanje trenutnog socijalnog društva je suštinski i dokazivo bolesno.
Spojeno sa svime o čemu sam do sada pričao,
mislim da to dodaje ogromnu potrebu za kretanjem napred, u nešto novo.