Tip:
Highlight text to annotate it
X
Zdravo svima! Markiplier ovde, i hvala vam PUNO što ste uz mene u proteklih 1000 video snimaka!
Teško je uopšte zamisliti kako smo došli do ovde, i zato sam hteo da uradim nešto specijalno za hiljaditu pretplatničku prekretnicu.
Ili, ne hiljaditu pretplatu, vec hiljaditu video prekretnicu. I mislim da će vam ovaj video stvarno objasniti kako sam došao od tačke A do tačke B.
I kako ste mi vi ljudi pomogli da promenim svoj život. Zato što su mi ove stvari veoma bitne; jer govore kako sam postao osoba koja sam sada.
I zahvalan sam vam što ste bili uz mene.
Pa, KREĆEMO!
Rođen sam na ostrvu usred Pacifičkog okeana koje se zove O'ahu, koje je treće najveće ostrvo Havajskih ostrva.
I zavičaj grada Honolulu, gde sam rođen u vojnoj bazi.
Moj otac je bio vojno lice i bio je u vojsci 23 godine pre nego što se penzionisao.
Izgleda da dok je bio u Koreji je upoznao moju mamu. Čuo sam da je veoma uobičajena priča.
Ali rezultat njihovog upoznavanja sam ja. Prelepa beba.
To... nije baš lepo ispalo ovde, u oskudaciji sam sa umetničkim veštinama.
U svakom slučaju, bez obzira na na to što sam rođen, ja sam rođen fenomenalan. I mišićav.
Ja sam očigledno bio gigantska beba,na šta me mama podseća veoma često.
Imao sam 4 kilograma i 650 grama i stoga su mi dali ime Mark.
Sve sami mišići naravno. NE SUMNJAJTE!
Ubrzo nakon mog rođenja,moj tata se povukao iz vojnog života i postao umetnik projekata za kompaniju knjiga neke vrste.
Ali, u svakom slučaju smo završili u Cincinnati Ohio (Sinsinati Ohajo) od svih mesta.
Nisam baš siguran zašto jer nismo imali nikoga iz porodice tamo.
Pa, u svakom slučaju, preselili smo se u divnu kuću sa ogromnim dvorištem
koje je vodilo do neverovatne šume gde bismo ja i moj
brat provodili većinu našeg vremena. Mislim, ako nismo bili na kompjuteru
bili smo u šumi gde smo se igrali u potoku, sakupljali punoglavce, sekli loze i ljuljali se na njima.
Mislim, jako smo se vezali u toj šumi i to je jedna od stvari koje mi nedostaju najviše
iz te kuće, ali kad se nismo igrali u šumi, igrali bismo se na jednoj magičnom
uređaju koja se zove kompjuter sa kojom nas je tata upoznao dok smo bili jako mali.
Mislim stvarno, ta stvar mi je totalno pomutila um u to vreme jer
nisam mogao da zamislim da život bez nje.
Mislim, on mi je pričao kako su kompjuteri bili drevni i popunjavali cele sobe
ali ja sam bio zapanjen time što je on mogao da uradi to što radi.
Nisam ni znao za internet tada.
Bilo je malo igrica na kompjuteru, ali STVARNO iskustvo
koje sam dobio iz igara bilo je od Super Nintendo sistema koji je dobio moj brat za Božić.
Mislim, ta stvar je bila razlog što smo moj brat i ja tako bliski danas
jer smo igrali toliko igrica zajedno na njemu. Moj brat je osoba sa leve strane.
Njegovo ime je Tom, i to sam ja sa desne strane i kako možete zaključiti da sam i dalje veoma fenomenalan ali
on je veoma zanimljiva osoba i mislim da ne bih bio ono što jesam bez njega.
Nažalost, nije bilo samo srećnih trenutaka tada. Moji roditelji su se dosta svađali.
I kad mislim svađali, mislim da se moja mama svađala a tata je to trpeo.
Nije bila srećna tamo gde je bila i, ne znamo zašto ali moj brat i ja
smo samo pokusavali da odvučemo pažnju igrajući igrice. Znate, pokušavali da ignorišemo kad smo mogli.
Ali i to je prestalo da pali. Bilo je neizbežno ali razvod je napokon stigao.
I bili smo jako tuzni, ali smo bili jos tužniji kad smo videli da se naš tata
jednostavno slomio, mislim, ostali smo bez novca.
Polovina prihoda je otišla i morali smo da se otarasimo kuće i nismo mogli da kupujemo toliko igrica
koliko smo mogli ranije pa smo izgubili dosta što se tiče igranja igrica ali smo barem
zadržali kompjuter i to je ono što je stvarno podstaklo
moju ljubav prema kompjuterima i tehnologiji. Mogao bih još pomenuti
da sam bio poprilično glupo dete. Moj brat i ja smo imali takmičenje
gde bismo pokašali da skačemo sa stepenica što više možemo
i da vidimo ko će da padne na jastuke na dnu.
Pobedio bih ali je ispalo tako da sam razbio lobanju na
poslednjem stepeniku. Ovo će imati smisla kasnije ali kao što sam pomenuo
bio sam GLUPO dete. Kad smo se iselili iz kuće
nisam mogao da idem u privatnu školu gde smo išli
što je bilo sasvim fino što se tiče mene, nije me bilo nešto posebno briga,
al to je bilo jedino što sam znao. Nisam mogao da shvatim ništa o školskim ormarićima kad sam došao u novu školu.
Mislim, sve mi je bilo savršeno nepoznato i nisam
imao gde da pobegnem, nisam više išao u šumu i izgubio sam
skoro sve moje prijatelje i morao sam da počnem iz početka.
To je bilo prilično mračno vreme za mene jer nisam imao pojma šta radim.
Ali svejedno sam našao prijatelje ali i slučajno
sam uradio i još nešto glupo i imao sam "Koliko daleko
možeš da skočiš sa šipki takmičenje" i trebalo je da pobedim...
ali je ispalo da sam pao na tlo... i slomio ruku
baš dobro slomio, sa kostima i drugim stvarima koje su virile odasvuda
ALI ovo je ustvari dobra stvar, (ovo je moj brat u šoku)
ali ovo je dobra stvar jer je dovelo do toga da nađem
neke prijatelje, i vi biste pitali "Čekaj, kako se ovo dogodilo?"
Pa, desilo se ovako; imao sam gips na ruci
i nisam mogao da radim neke stvari kao što su rezanje olovke. Pa je ovaj
stvarno super tip Dru odlučio da će
mi pomoći- I Dru je visoki crvenokosi lik al je ipak bio kul
lik. On me je takođe uveo u orkestar. Gde sam
upoznao još više prijatelja. I gde sam mu produvao facu
sa svojim fenomenalnim rukovođenjem trubom. HUČA!
Konačno posle dužeg vremena zabavljanja okolo moj tata je našao
nekoga sa kim smo se svi mogli složiti, bila je poprilično
najprijatnija osoba koju smo upoznali i zvala se Di.
I mislim, ja sam se složio za nju jer nam je kupila Playstation 2
i bio sam poprilično uzbuđen u to vreme, ali je isto uradila
nešto što mi nismo mogli u to vreme i to je bilo da
usreći mog tatu. I to je poprilično najvažnija
stvar koju bi iko mogao da uradi. I od tad
visoka škola je krenula kao podmazano. Kretao sam se kroz razrede,
znate, prolazio dobro i bio dobar učenik. Upoznao sam dosta
dobrih prijatelja, u orkestru i van njega. Mogao sam da igram neke
super igrice, znate. Bio sam veoma srećan sa onim što sam uradio, kao, Half Life 2 i te stvari.
I imao sam nekoliko devojaka tu i tamo, znate.
I to je bilo poprilično zabavno kad si mladi tinejdžer
i prvi put iskušavaš čudestva veza i
ljubljenja i tako tih stvari. Bilo je poprilično kul. I sve u svemu stvari su
krenula na bolje od tog perioda gde nismo imali neke stvari
i nismo imali igrice opet i gde smo bili nesrećni
dok smo išli kroz život, tako da nam je bilo bolje sve do
odlaska na koledž. Bio sam veoma uzbuđen da napokon
živim sam. Ali onda, moj otac je doneo neke
loše vesti. Stavio je parče papira ispred mene i samo
me pustio da ga pročitam bez da je išta rekao i ja sam bio poprilično
pametno dete pa sam razumeo svaku reč koja je pisala, sav
tehnološki mamo džambo, ali glavna stvar je bila da je u osnovi
velikim podebljanim slovima pisao "RAK" i to baš teška
vrsta raka. Tako da mi je u to vreme baš bilo teško jer sam
nekako izgubio pogled na ono šta sam radio. Sve mi je delovalo
nekako bistro pre ali sada je sve nekako
samo pobeglo od mene. Mislio sam da znam baš šta sam
želeo da radim, što je bilo da pravim igrice. Želeo sam
to da radim, i moj tata nije imao nesuglasice sa mnom o tome, ali sam mislio da je to
ono što ću da radim. Međutim, počeo sam da shvatam da
igrice možda neće biti to, tako da sam to sklonio sa uma
i fokusirao se da idem na inženjering. Prvobitno sam bio
u građevinarstvu ali se prebacio u biomedicinsko inženjerstvo
jer su imali školski program medicine ali to nije
palilo isto. Nisam hteo to da radim. Tako da sam se prebacio
nazad na inženjerstvo, opet. Onda sam pomislio "Hej, ako ću krenuti da radim
ono što želim, moram da radim igrice." I stvarno nisam mogao
da odlučim šta ću da radim sa životom. Bio sam nekako na
raskrsnici života i bio sam veoma frustriran.
I onda, godinu dana kasnije, bili smo kod kuće za leto i mom
tati je bilo prilično loše što se tiče raka i nije bio sav svoje
više. Ali jednog jutra nas je sve probudila moja
maćeha, Di, svojim vrištanjem i otišli smo dole da vidimo
da je naš tata umirao. I poslednje reči koje mi je rekao
su bile "Toliko te volim." I držao sam ruku svog tate dok je umirao.
Posle smrti mog tate postao sam zbunjeniji nego što sam bio pre.
Jer sam bio toliko u inženjeringu da nisam mislio da
bih mogao više da izađem pa sam bio zaglavljen u ovim zatupljujućim
studentskim poslovima gde sam bukvalno sedeo za kompjuterom osam
sati dnevno, radeći posao za koji treba dva sata i ništa više.
Bilo je apsolutno užasno i nisam hteo to da radim
ostatak života. I nisam imao vremena za igrice. Nisam imao
spas. Nisam imao ideju šta radim, pa sam na neki način
krivudao nekoliko godina. I zabavljao se, išao od devojke do devojke
ali sam najzad naišao jednu devojku koja mi se sviđala i ona
je bila baš kul i veoma fina, i njeno ime će biti, pa... Barbara.
Tako ćemo je zvati za sada. Njeno ime će biti
Barbara sa C. Ali ipak, napokon sam je doveo kod moje mame
sa kojom sam živeo jer mi je tata umro i nisam imao
svoj stan, i ona se nije složila sa mnom što me je naljutilo.
I bila je nekako zbunjena. Ja sam bio poprilično uznemiren jer
se moja mama toliko naljutila da me je posle nekog vremena izbacila iz kuće.
Ima dosta toga o tome al ovo je poprilično duga i
kratka priča o tome. Tako da sam se naljutio što se ona naljutila i otišao sam
i našao svoj stan jer sam imao posao u to vreme,
onaj bedan studentski posao, ali to je ipak bio posao. Nažalost,
baš pošto sam našao svoj stan, šef mi je rekao tri dana pre
nego što je trebalo da se pojavim na novoj četvrtini, da nisam
morao da se pojavim. Što me je još višerazbesnilo ali nisam
vikao na svog šefa, profesionalnost i tako to, ali na kraju
dana mi je ponestajalo novca i moja devojka mi nije
pomagala i onda je počela da se ljuti na mene što nisam
mogao da uradim nešto ili nešto drugo čega se baš i ne sećam
zašto je bila ljuta, bila je ljuta baš često, ali je posle nekog vremena ovo
prouzrokovalo raskol u vezi i stres je počeo
da deluje na mene. Bio sam tužniji i tužniji nego ranije i
nisam više mogao da budem u vezi ali kad smo se razišli
ja sam ostao zaglavljen u svom stanu i nisam
znao šta da radim. I imao sam sumnjivi bol na boku
koji se pretvorio u neuobičajen bol na boku. I ovaj
neuobičajen bol me je mučio neko vreme dok se nisam jednom probudio
i toliko me je bolelo da sam morao u bolnicu. Tako sam otišao u
bolnicu gde su mi rekli da je moje slepo crveo bilo
veličine lopte za plažu i da je moralo da se vadi odmah.
Rekli su mi i da sam imao tumor veličine pesnice na nadbubrežnim žlezdama
i da je i to moralo da se vadi, ali nešto kasnije. Tako da su ovo
bile veoma šokantne vesti za mene i na vrhu svega što
se već desilo, bio sam već dovoljno pod stresom
ali sam uspeo nekako to da proguram, zahvaljujući
pomirenju sa mamom i maćeha je još uvek bila tu
za mene. Operacije su prošle dobro i oporavljao sam se
u bolnici jedno dve nedelje i imao sam dosta vremena da
razmislim o tome šta sam uradio. I što sam više mislio
to sam bivao sve isfrustriraniji. Samo, izgledalo je kao da je sve
u mom životu van moje kontrole i da nisam imao izbora
u toj stvari. Pa sam napokon odlučio da je bilo dosta i
da ću krenuti da radim šta sam želeo. Ali sam još uvek bio zaglavljen u
bolnici pa sam se sve više ljutio iz dana u dan. ARG! Tako da, kad sam najzad
izašao iz bolnice, rešio sam da ću raditi
svoje i ono šta sam odlučio da ću raditi je
da skiciram komedije. Pa je na kraju ispalo da sam iskoristio povraćaj poreza
da kupim kameru. Ispalo je da nisam mnogo uradio sa tom
kamerom odmah. Tako da sam odlučio da se fokusiram na nekoliko stvari
pre nego što počnem. Poboljšao sam ocene u inženjerstvu.
Odlučio sam da se posvetim igranju igrica koje sam želeo
da igram, i sa vremenom sam odlučio da ću napraviti svoj
sopstveni identitet na internetu, specifičnije, na YouTube.
Gde sam mogao da pokrenem kanal koji me je činio srećnim.
Nisam mario što nisam imao mnogo pretplatnika u
početku jer ako me je bar nekoliko ljudi gledalo
bio sam više nego srećan da uradim sve da ih zabavim.
Al dok sam nastavio sa igranjem stvari su krenule da eksplodiraju. Mislim,
broj pretplatnika je poludeo i sad imam više pretplatnika
nego što bih znao šta da radim s' njima. I tako sam srećan što iko gleda moje klipove.
I to je ono što mi je baš promenilo život. I ovo je počelo baš
skoro. Mislim, pre sam bio totalno van kontrole i sve ostalo.
I sada, napokon mogu da radim ono što volim. Hvala vam, ljudi.
Iskreno. Dugujem vam sve u životu sada, zbog podrške
koju ste mi dali. Bio sam izgubljen pre. Nisam imao shvrhu ranije.
Ali sad, možemo da promenimo svet, da radimo dobro, skupljamo
novac u dobrotvorne svrhe, da radimo sve što želimo da pomognemo
da se svet poboljša. I toliko sam zahvalan da ste odlučili
da sam toliko vredan da se pretplatite. Tako da, iskreno
hvala vam puno ljudi. Dugujem vama za sve što imam sada.
I ne bih želeo da bude ikako drugačije.
Vi ste ljudi najbolji fanovi na svetu. Tako da, hvala vam opet.
Puno.
I, kao uvek, VIDEĆU VAS, u sledećem klipu. ĆAO ĆAO!