Tip:
Highlight text to annotate it
X
Osećam se zaista privilegovano što sam ovde.
Plakala sam, smejala se,
bila sam zaista duboko dirnuta
i zaista se osećam privilegovano da sam živa.
Zaista sam zahvalna što živim.
1944. moji roditelji su bili u koncentracionom logoru
u Višiju, u Francuskoj.
Moja majka je smislila bekstvo.
U stvari, ona je izvukla moga oca.
Moji roditelji su prešli Alpe pešice.
Ona je bila trudna sa mnom.
Stigli su do švajcarske granice
koja je bila zatvorena za izbeglice.
Moja majka se bacila u Švajcarsku.
Za nju je sve bilo bolje od vraćanja
u pakao iz koga je došla.
A moj otac je uspeo da se uvuče par dana kasnije.
I 1944., ja sam se rodila.
Decenijama kasnije, sedela sam sa svojom majkom
u staračkom domu u Izraelu.
Nisam mogla da podnesem da je gledam.
(Uzdasi)
Ona sedi u kolicima.
Ne zna ko sam.
Osećam krivicu. Tužna sam. Borim se. Ljuta sam.
Ona je moj junak. Zašto mora da se nalazi tu?
I shvatam da je ja ne posećujem.
Ja sam sa svojim osećanjima.
I donosim odluku.
Preći ću most
do sveta moje majke.
Napustiću svet gde se borim.
I otići ću i srešću je.
I videću je drugim očima.
I tako sam uradila. Došla sam, sela preko puta nje i prešla taj most.
Stigla sam u njen svet. I pogledala sam je.
A ona je pogledala mene.
I rekla je na jidišu:
"Du bist mein Tochter."
Ti si moja kćerka.
Počela sam da plačem, a ona je svojim rukama nežno obrisala moje suze.
Nije me prepoznala mesecima.
Svakako, nisam bila tu – emocionalno.
Čudo sa mojom majkom ilustruje
tri nevidljive veze o kojima želim danas da vam pričam.
To je prostor odnosa – prostor.
To je most između svetova – most.
To je susret.
Ljudska suština ka ljudskoj suštini. Susret.
Tri nevidljive veze – znate ih.
Živite ih.
Ali ih možda nikad niste tako formulisali.
Radeći sa parovima mnogo godina,
uvidela sam da su to te tri nevidljive veze.
Dopustite mi da vam ispričam o prostoru.
Jevrejski filozof, Martin Buber, je rekao:
"Naši odnosi žive u prostoru između nas."
Ne žive ni u meni ni u tebi
niti čak u našem razgovoru.
Žive u prostoru u kom živimo.
I rekao je: "Taj prostor je sveti prostor."
Ako ne znamo za taj prostor,
ako ne znamo kako da preuzmemo odgovornost
za taj prostor u kom zajedno živimo,
mi ga u stvari zagađujemo
na način na koji sam ja zagadila prostor sa mojom majkom.
Zagadila sam prostor sa svojom majkom
ne zato što sam osećala svoja osećanja.
Zagadila sam ga
jer sam nesvesno stavila sve te emocije između nas u sredinu
– nesvesno.
Kad ne znamo za prostor,
zagađujemo ga sasvim automatski.
Reč, pogled, reakcija, povlačenje,
kritika, osuda.
Stavljamo ih u njega, nesvesno.
A prostor postaje neprijatan.
A kada je prostor neprijatan,
reagujemo nelagodom u prostoru
i on postaje još neprijatniji.
I polako ali sigurno, neprijatnost za neprijatnošću, prostor postaje opasan.
A onda reagujemo na opasnost u prostoru.
I kako reagujemo?
Neki od nas eksplodiraju.
Govorimo glasnije, vičemo, govorimo mnogo reči,
unosimo se u lice.
Neki od nas reaguju na opasnost u prostoru
zatvaranjem, skrivanjem, povlačenjem svoje energije.
A onda kada se te dve reakcije susretnu
kao reakcija na opasnost u prostoru,
opasnost raste
i sada zajedno reagujemo i na zagađenje i opasnost
koju smo zajedno stvorili u relacionom prostoru.
Šta da radimo?
Kako da preuzmemo odgovornost za prostor između nas?
Koji je svetinja, kako kaže Martin Buber.
Ovde dolazi metafora o mostu.
Preuzimamo odgovornost za prostor između nas
prelaskom mosta do sveta onog drugog
i donošenjem svog potpunog prisustva na drugu stranu.
Kako ćemo da to uradimo?
Prvo, sedite.
Udahnite duboko.
Stavite stopala na zemlju.
Dopustite sebi da uhvatite sadašnji trenutak.
Budite ovde i sada.
Saznajte da ste živi! Budite zahvalni
za ovaj trenutak svoga života. Upravo sada!
To je već vrlo važan početak
za vaše putovanje preko mosta.
I zatim, svesno i namerno počnite
da prelazite most – popuštajući konopac
koji vas vuče nazad prema predrasudama, vašoj priči, identitetu,
onome što mislite da ste, vašim osećanjima, emocijama, bilo čemu u vašoj sadašnjosti.
Sve što nosite sa sobom preko tog mosta
je mala plastična providna kesa
sa pasošem i vizom.
Razlog zašto treba da bude providna:
ne možete poneti ništa svoje na drugu stranu mosta.
A kada stignete
na drugu stranu, šta da radite?
Slušajte.
Slušajte otvorenog srca.
Sa novim očima.
Marsel Prust, francuski pisac je rekao:
"Životna avantura nije otkrivanje novih predela.
Životna avantura je gledanje starih novim očima."
I dođite sa novim očima i otvorenim srcem
i sa svojom duhovnom velikodušnošću
i slušajte kao da učite novi jezik,
novu muziku, novi ritam.
Slušajte ponavljajući reči.
Čujem da kažete.
"Da li sam te shvatila?"
I učite. Učite o predelima ovog drugog sveta.
I šta može da se dogodi na drugoj strani?
Ono šta može da se desi na drugoj strani
je susret.
Šta je susret?
Na biološkom nivou, susret
je rezonanca između dva mozga.
Relacioni neurobiolozi nazivaju ovu rezonancu moždani most.
Dva limbička sistema koja su u rezonanci.
Začetak naših emocija počinje da zajedno rezonuje.
Relacioni neurobiolozi su otkrili
da kada postoji rezonanca između dva mozga,
naš centralni nervni sistem počinje da se smiruje.
Zato što je, a to su takođe otkrili,
mozak naš jedini organ
koji se ne reguliše iznutra.
On se reguliše spolja kroz drugi mozak.
Potrebni smo jedni drugima radi samoregulacije.
Možemo da se regulišemo samo kroz onog drugog.
Kroz oči onog drugog. Kroz tu rezonancu.
I ono što se dešava je veoma interesantno,
jer su pre približno 10 godina, relacioni neurobiolozi
pronašli te neurone "ogledala"
koje imamo u svom mozgu.
Našu sposobnost za saosećanjem,
empatijom
za dubokim razumevanjem onog drugog.
I za vreme susreta, ti neuroni "ogledala" postaju veoma živi.
A šta se onda dešava?
Nove neuronske staze počinju da se formiraju u mozgu.
Nove neuronske staze koje nam daju
kapacitet da budemo u vezi.
Otkrili su da mozak ima ogromnu plastičnost.
Može da se promeni bilo kada za vreme našeg života.
Tako da nam ove nove neuro staze koje se formiraju u mozgu
daju šansu da postanemo
više relaciono inteligentni
i relaciono zreliji.
Dakle, to je susret u biološkom smislu.
Ali u drugom domenu je teže definisati
šta je susret.
A to je susret dva kompletna ljudska prisustva:
ili dve ljudske suštine ili životne snage u svakom ponaosob.
Ili susret dve duše.
Šta je ta životna snaga?
Šta je ljudska suština?
Moj otac ima priču o tome.
On ima najveću kolekciju jevrejskih priča na svetu.
I voleo je da ih priča.
I smejao se jače nego iko drugi
dok ih je pričao.
Ovo je priča o g. Goldbergu, krojaču.
Neki čovek je došao kod g. Goldberga, krojača, da mu sašije odelo.
I čovek proba odelo i kaže:
"G. Goldberg, ovo odelo deluje vrlo čudno.
Ovaj rukav uopšte ne odgovara."
A g. Goldberg ga vrlo ozbiljno pogleda i kaže:
"U pravu ste. Za taj rukav potrebno je da držite ruku ovako. OK?"
Čovek kaže: "Znate, drugi rukav uopšte ne paše."
"Pazite, pogledajte!" – g. Goldberg reče:
"Sasvim ste u pravu. U tom rukavu držite ruku ovako,
a rame ovako. OK?"
"A šta je sa desnom nogavicom? Ona deluje vrlo čudno. Šta sa njom?"
I g. Goldberg reče: "U pravu ste. Samo treba da okrenete svoju nogu
malo unutra, ovako."
"A ovu drugu?", zapita. "Pa, tu stavite nogu ovako."
I na kraju odelo je bilo u redu i čovek izađe iz krojačeve radnje
i kako je iskoračio na ulicu, prolazeći pored jednog para,
žena reče svom mužu: "Kakav neverovatan krojač!
Čovek sa tim problemom – odelo mu savršeno pristaje!"
(Aplauz)
Pa... To smo mi. Mi smo u tom odelu.
Šetamo unaokolo u tom odelu jer smo se prilagodili svom životu.
I ne znamo da je to to odelo – odelo za preživljavanje.
Znamo da smo to mi.
Na primer, ako sam se prilagodila i postala povučena, hladna i zaista udaljena,
mislim da sam to ja.
Unutar tog odela je naša ljudska suština – nedirnuta!
Unutar naše adaptacije zbog opstanka mi smo u svojoj suštini.
I prelazak preko mosta daje hranu našem duhu.
Ova transformacija se dešava iz ovog odela za opstanak
prema našoj istinskoj suštini.
Biti sa onim drugim znači otkrivanje naše suštine.
To me podseća na ovu prekrasnu izreku:
"Bila sam druga. A sada sam ista."
Počela sam sa pričom o mojoj majci.
Sada bih želela da ispričam priču o mom unuku, Leu.
Bila sam u Istanbulu sa Leom. Bili smo ušuškani u krevetu
i gledali film.
Na kraju filma Leo me je pogledao
i rekao:
"Bako, bako, ja te volim."
A ja sam rekla: "I ja volim tebe, Leo."
A on je rekao: "Ne. Ja volim tebe."
I ja sam rekla: "Svakako srce, ti voliš mene i ja volim tebe."
On reče: "Ne bako. Ja volim tebe."
I onda sam shvatila.
On nije želeo da skrenem njegovu ljubav.
Želeo je da pređem most, da dođem do njega
da uzmem čistu, suštinsku ljubav koju mi je davao.
I to sam uradila. Pogledala sam ga. Prihvatila sam ga.
U tom trenu, dopustila sam da to što mi daje uđe u mene.
I rekla sam: "Leo, čujem da kažeš da me voliš."
I njegovo lice se obasjalo.
Učio me je da je potrebna hrabrost za povezanost.
Želela bih da sa vama podelim jednu, meni omiljenu, izreku
Sufi pesnika Rumija, iz 13. veka,
koji je rekao: "Izvan ispravnog mišljenja
i izvan pogrešnog mišljenja
postoji polje.
Tamo ćemo se sresti."
Imam san. Zamišljam da 90 miliona parova
slave tri nevidljive veze,
slave prostor između, prelaze most jedan prema drugom,
susreću se, ljudske suštine sa ljudskim suštinama.
To je od ogromne važnosti za mene jer naša deca rastu
u prostoru između nas.
Prostor između para
je igralište za dete.
I kada naučimo da cenimo taj prostor
i načinimo ga svetim, naša deca će procvetati
u svetom prostoru.
Imam datum na umu. 11. novembar 2012.,
Međunarodni dan prelaska mosta.
Nije samo za parove.
To je za ljudska bića i za narode.
Zamišljam vreme kada će narodi
znati da je prostor između njih sveti prostor.
Da postoji most koji treba da se pređe
i upozna kultura onog drugog.
I da možemo da se susretnemo.
Ljudska suština sa ljudskom suštinom.
Izvan ispravnog i izvan pogrešnog mišljenja
postoji polje.
Srešću te tamo.
Hvala.
(Aplauz)