Tip:
Highlight text to annotate it
X
F. M. Dostojevski
Poniženi i uvređeni
Režiser: Andrej Ješpaj
Neće mi biti bolje, ako stalno obnavljam sećanje na poslednje godine svog života.
To je turobna priča, jedna od onih turobnih i bolnih drama,
koje se često dešavaju neprimetno, gotovo tajanstveno, pod peterburškim nebom.
Sva ova sećanja iz prošlosti bacaju me ponekad u očajanje, zadaju mi patnju.
Nataša, čekaj! Gde ideš?
Ti valjda vidiš, Vanja, da odlazim zauvek,
napuštam ih zauvek i nikada se neću vratiti!
Čekaj!
Ideš k njemu, Nataša? Je li?
Otišla sam od njih, ne znam šta će biti sa njima ili šta će biti sa mnom.
Da.
Preuzeću obavezu da vam sve organizujem, sastanke, sve.
Nosiću vaša pisma; zašto da ne? Samo, ne odlazi od kuće.
- Da li ga toliko voliš? - Znaš, pozvao me je da dođem i ja idem k njemu.
Vi ste dobar, častan čovek! Ja vas napuštam, a vi sve opraštate,
mislite samo na moju sreću. hoćeš li nam donositi pisma?
Bilo bi najbolje da ga nisam upoznala, nikada.
Mogla sam sa tobom Vanja.
I nikada se ne bih zapitala. Šta je sa tvojim novim romanom? Napreduje li?
Kao što sam i mislio, možemo da pričamo o romanima, o meni, Nataša!
Ali reci mi, Nataša, da li je on insistirao da dođeš k njemu"
Ne, nije samo on, više sam ja...
Oni su mu našli nevestu, bogatu, plemkinju, sa dobrim vezama.
Njegov otac, knez, kao što znaš, je opasan intrigant,
on bespogovorno traži da se Aljoša oženi njom,
i oni kažu da je ona veoma lepa; Aljošu je već privukla.
Razumeš li ti, šta radiš svom ocu?
Njegov otac je neprijatelj tvog oca. On je tvog oca lopovom nazvao.
Znaš li da Knez optužuje tvoje, oca i majku, da su namjerno spojili tebe sa Aljošom?
Da, da... Dosta, Vanja. Dosta, Vanja. Ne više. Ja znam...
Aljoša!
Gospode...
Aljošenka! Aljošenka!
Gospode Bože...
Vanja!
Oprostite mi, odavno sam hteo da vas prihvatim kao rođenog brata.
On je sa nama, oprostio nam je. On je naš brat.
Idemo!
Iznajmio sam stan, dođite nam u posetu.
- Odlučio sam da ocu kažem sve..., - Šta?
počeo sam da govorim i sve sam mu rekao... - Ali šta? Šta si mu rekao?
Da ja neću drugu verenicu, da imam verenicu; tebe.
To jest, nisam mu rekao tako direktno, ali sam ga pripremio za to i uskoro ću mu reći.
Odmah sam mu objasnio... Majka potiče iz trgovačke porodice
i ja nisam obavezan da se oženim groficom.
Treba da čuješ glavno.
Rekao sam Kaći da mislim da moj otac hoće da učini nas razdvoji, da naš brak bude nemoguć.
Glavna stvar... Reci nam je!
Oni nije znala ništa o našoj vezi, o tebi i meni, Nataša.
U početku se malo uplašila i pobledela.
Sve sam joj ispričao;
kako si napustila svoj dom zbog mene, kako smo se mučili, bojali od svega...
i da je molimo da nam pomogne. Govorio sam i u tvoje ime, Nataša.
Rekao sam da ona treba da bude na našoj strani,
i da kaže svojoj maćehi, grofici, da ona nije za mene.
Ona mi se zahvalila što imam poverenja u nju
i obećala da će nam pomoći koliko je u njenoj moći.
Tražila je da ti kažem da te ona već voli kao sestru.
Kad bi samo poznavala Kaću! kad bi samo znala kako je to nežna duša!
Primetio sam da me je gledala pažljivo.
To mi je probudilo radoznalost, pa sam i ja počeo da gledam u nju.
Nemoj da žuriš, Nataša, dozvoli mi da ti pričam o njoj.
Želim da pričam tebi o njoj i njoj o tebi.
Znaš li kakva je ona? Jednom me je počela terati da idem k tebi.
Ali je plakala. Ona me voli, takođe.
Ja idem kod njih svake večeri.
kad se vratim kući mislim na vas obje, upoređujem vas.
I koja od nas je bolja?
Ponekad ti, a ponekad ona. Ali na kraju si uvek ti bolja.
Kada mislim o njoj uvek osećam da postajem nekako bolji, pametniji, finiji.
Ali uskoro će se sve rešiti.
Sutra treba da kaže maćehi da me ne želi da se uda za mene,
a ja ću sve reći ocu.
Zar ti je nije žao?
Ona te voli, sam si rekao da si primetio to.
Da, jesam, Nataša. Ali mi sve troje volimo jedno drugo i zato...
- I zato "Zbogom". - Ne. Ne, ne, Nataša.
To je priča o mojoj sreći; tako se okončala moja ljubav.
Ja tebe nikada nisam tako volela, Vanja.
Znala sam da bih poludela i ja ga ne volim kako bi trebalo.
Ne volim ga na pravi način...
Misliš li da ću biti radosna sa njim?
Misliš li da nisam svesna šta mu žrtvujem i šta ću dobiti od njega?
Rado ću biti njegov rob;
trpeću sve, sve, sve od njega,
samo da bude sa mnom, samo da mogu da ga gledam!
Je li to niskost, Vanja?
Je li to niskost, takva želja?
Još od jeseni sam tražio stan za sebe, ali sam ostao do proljeća.
Desilo se da mi je nepoznati starac na ulici umro na rukama
i uselio sam se u njegov stan.
Nisam očekivao da ću zbog toga povremeno
zapadati u stanje, kako ga ja zovem, "mističnog užasa".
U poslednje vreme počeo sam da umišljam da ću umreti u Peterburgu.
Vrlo često mi dolazi u misli da ću kada se okrenem, neminovno, videti starca.
On stoji naspram mene i gleda me svojim mrtvim očima, iznenada počne da se smeje
dugim, bezubim, nečujnim smehom.
- Gde je deda? - Tvoj deda?
Je li tvoj deda živeo ovde? Ali on je umro!
Oprosti mi, oprosti mi devojko!
Rekao sam ti naglo. Koga ti tražiš? Starca koji je živeo ovde?
Da.
- Je li i Azorka mrtav? Njegov pas... Da i Azorka je mrtav.
Znači ti si njegova unuka?
Zašto nisi dolazila ovde? Gde ćeš?
Kada sam istrčao na ulicu devojka je bila nestala.
Svi moji napori su bili uzaludni.
- Vanja! - Nikolaje Sergejiču, zar nemate sažaljenja za Anu Andrejevnu!
Nemam!
Nemam! Ni za mene nemaju sažaljenja! Nemam!
U mojoj sopstvenoj kući prave zaveru
protiv mene u korist razvratne kćeri,
koja zaslužuje moje prokletstvo i kaznu!
Pogledaj Vanja, ovo su spisi iz mog spora sa Knezom.
Hoće da dokaže da sam lopov, da sam varalica,
da sam opljačkao mog dobrotvora!
Moj ugled je uništen, obeščašćen sam zbog nje! Tamo, vidi, vidi!
To je Natašin portret i moj medaljon. Čudila sam se gde sam ga izgubila...
Ti ga čuvaš! Znači ti nju ipak voliš!
Za sva vremena... Za sva vremena vas proklinjem!
Teško je poverovati da se to zaista dogodilo.
Selo Ihmenjejevka, radosna, mala, Nataša, njeni roditelji...
i ja, siroče, koje je tamo pronašlo utočište i ljubav.
Kada sam ja već studirao u Peterburgu,
Natašin otac je postao upravnik imanja kneza Valkovskog.
Sve je počelo je kada je knežev sin, Aljoša, došao na imanje.
Samo da sam znao da je to kraj moje ljubavi.
Moram okončati ovakav život.
Pre je to bila samo misao, a sada je stvarnost.
Pored svega, ja ga volim neizmerno, a izgleda da... da ću mu upropastiti budućnost.
Moram ga osloboditi.
On me ne može oženiti. On nema snage da se usprotivi ocu.
Je ne želim da ga obavezujem.
I zaista mi je drago da se zaljubio u devojku kojom su ga verili.
Jeste, drago mi je.
Tako će mu rastanak sa mnom biti lakši. Pomogni mi, Vanja. Šta da radim?
Način je jedan: da prestaneš da ga voliš i da zavoliš nekog drugog.
Ali ja sumnjam da ćeš to uraditi. Ti poznaješ njegov karakter!
On pet dana nije dolazio kod tebe.
Samo treba da mu napišeš da ga ostavljaš i on će odmah dotrčati.
Zašto? Zašto ga ti ne voliš?
Ti si mu neprijatelj, i tajni i javni.
Ti ne možeš da govoriš o njemu bez osvetoljubivosti.
Davno sam primetila da ti je zadovoljstvo da ga ponižavaš i ocrnjuješ!
- Dosta je, Nataša. - Ti ga ne voliš.
Dosta je, Nataša. rekla si mi to već mnogo puta.
Hajde da prekinemo ovaj razgovor.
Dobro onda, hajde reci mi gde je on sad? Gde je on, sad?
- Gde je on, sad? - Sa njom.
Ne razumem sebe. Jedno je kad razmišljam, a drugo kad treba da delam.
- Hoću da idem kod njega! - Nemoj, Nataša, preklinjem te! Preklinjem te, nemoj!
Aljoša je došao!
Ja... ja upravo...
Čekaj, ja ću reći.
Aljoša... Gospode... Aljoša...
- Neko te traži. - Knez moli da ga primite.
Oprostite mi što dolazim u ovo vreme, nenajavljen,
ali vas molim da mi dozvolite deset minuta i verujem da ćete me razumeti i opravdati.
- Izvolite. - Hvala vam.
Pre svega dozvolite mi da kažem par reči sinu.
Kada ste otišli, mili moj,
iznenada je došla Katarina Fjodorovna, tužna i vrlo uznemirena.
Rekla je da ne može biti tvoja žena.
Takođe je rekla da ide u manastir jer si joj ti priznao da voliš Nataliju Nikolajevnu.
Molim vas da mi oprostite zbog mog tona, ali sve je bilo iznenada...
- Molim vas, sedite. - Hvala.
Natalija Nikolajevna, ja se uzdam u vašu pronicljivost.
Od kada ste napustili kuću, vaše roditelje,
i preselili se ovde u stan koji je iznajmio Aljoša,
užasno sam bio zabrinut za njega.
- Ali vi... - Ja... Reći ću istinu.
To nije bilo jedino zbog čega sam bio protiv vas.
Vi nemate ni veze ni bogatstvo.
Naša familija osiromašuje. potreban nam je novac i veze.
Zinaida Fjodorovna ima i više od toga dvoje.
Zbog toga sam ja postao vaš neprijatelj. Natalija Nikolajevna,
ja sam postao vaš iskreni, pravi neprijatelj.
Hteo sam da ga odvojim od vas po svaku cenu.
Uskratio sam mu novac, zaključavao ga
i jednom sam ga istukao, ali vi morate ovo da znate...
Ja sam izgubio. Izgubio sam od vas.
Znate, primetio sam kod Aljoše čudnu ozbiljnost; ozbiljnost kakvu pre nije imao.
Bio sam iznenađen njegovom upornošću, istrajnošću u osećanjima ka vama.
Tako sam zaključio da ja više nemam uticaja na Aljošu, sada vi upravljate Aljošom.
Tako da mislim, Natalija Nikolajevna, da je on
bez vas izgubljen. Da, da, potpuno izgubljen.
Došao sam ovde da ispunim svoj dug prema vama:
Molim vas, iskreno i sa iskrenim poštovanjem, da usrećite mog sina i date mu svoju ruku.
Ja znam da ne mogu biti vaš prijatelj!
Vama su poznati neprijatni odnosi između mene i vašeg oca.
Ali dozvolite mi da zaslužim da budem vaš prijatelj!
- Oče! - Aljoša!
Šta sam ti govorio, Nataša? Ti nisi verovala...
Hvala, hvala, oče...
Natalija Nikolajevna, dopuštate li da vas posećujem češće?
Ila, kaput!
Ne mogu otići, a da se ne rukujem sa vama.
Rekli su mi da je vaš roman izvanredan, mada ga ja još nisam pročitao.
O njemu se uveliko raspravlja...
Pružite mi nadu da ću vas predstaviti nekim obožavateljkama vašeg talenta...
- U poslednje vreme nisam izl... - Nije bitno. Dajte mi vašu adresu.
Dobro, pošto insistirate. Ja živim u ulici... u kući Klugena.
- U kući Klugena! - U stanu broj 44.
U kući Klugena... da znam. Živite li sami? - Zašto pitate?
Pa... Sigurno ću doći da vas posetim.
Natalija Nikolajevna... hvala vam.
Doviđenja!
- Nataša, trebao bih da požurim i stignem ga? - Imaš pravo. Idi, ne čekaj, idi.
Oče!
Reci majci, ali ocu ne govori.
Taj užasni proces, koliko će trajati? Kao da je otac ukrao deset hiljada...
Gospode, Knez će dobiti taj prokleti novac; on ima veze, sve.
Vanja, da li će me on prokleti zbog ovog braka? Prokleti... ne to je nemoguće.
Knez će morati da uradi sve kako treba. Oni se moraju pomiriti i onda će sve biti lako.
Kad bi moglo. Samo kad bi moglo biti tako.
Mnoge čudne misli i osećanja su mi prolazili kroz glavu.
Oboje, Nataša i ja, mislimo da se Knez čudno ponašao.
Ah, opet vi! I mislio sam da ćete doći! Uđi! ne plaši se!
Izvinite, bilo je hladno i samo sam htela da se malo ugrejem.
- Koliko je sati? - Mora da je već pola jedanaest.
Gospode.
Čekaj! Stani!
Ne mogu da vas pustim tek tako. Čega se bojiš? Kasniš li?
Pusti me! Ona će me istući.
Slušaj i ne beži; i ja kasnim. Uzeću taksi. Hoćeš li da pođeš sa mnom? Povešću te.
- Ne možeš ići sa mnom! Ne možeš! - Neću te pratiti.
Odlazi! Ne možeš ići sa mnom, ne možeš! - Čekaj!
Odlazi! Doći ću opet! Doći ću!
A, tu si! Samo sam je za krastavce poslala, a ona je šmugnula.
Njena majka je skončala, a ja mislim uzeću siroče. I uzela sam je.
Dva meseca sam je negovala, i pored svega
ona mi pije krv, tvrdoglava sotona, neće da govori.
Majmune zeleni! Da nije bilo mene umrla bi od gladi na ulici.
Čudovište, francuska faćkalice!
Obukla sam je, poganulju, u muslinsku bluzu kao za praznik!
I nećete verovati, dobri ljudi, posle dva dana iscepala je haljinu u dronjke.
Za kaznu morala je da oriba pod; i šta mislite, ribala je
i ribala, gadura! Dojadilo mi je da je gledam tako!
Šta to radite? Šta to radite?
Neka de udavi, prokletnica! To je treći napad ovog meseca!
Gubite se. Vrataru što samo stojiš? Zašto primaš platu?
Idite odavde. Hajde!
Podignite je!
- Maslobojev? - Lako me je prepoznati, Ivane Petroviču.
- Ti si general, u literaturi! - Kakav general?
Čuo sam o tvom velikom uspehu. I ja čitam kritike.
Muvam se unaokolo: uzimam mito bez pardona, a još uvek važim za poštenog.
Moj posao je uglavnom tajan, razumete?
Vi ste nekakav detektiv, je li?
Ne, na baš detektiv, nešto slično.
Pomalo profesionalno, a pomalo za sebe.
Upravo ste posmatrali dramu života... To je fino od vas, vi ste pisac, ali mi...
Čujte, pre par trenutaka je tukla devojku. Mogla ju je ubiti!
G-đa. Bunova... ona je gadna žena! Ona hoće da iskoristi devojku.
Šta misliš, da ju je usvojila iz samilosti?
- Onda joj se devojka mora oduzeti! - Gde bi je? Ko bi je uzeo? Ti?
Za početak bih mogao, dok se ne nađe neko rešenje.
Onda, dođi kasnije. Danas je smotra.
- Čekaj! - Dođi, dođi...
- Stani! Kakva smotra? - Samo dođi!
Vanja, Knez nije lagao, je li tako?
Nema potrebe za nekom obmanom.
Naravno.
Uostalom, jesam li toliko bedna u njegovim očima da bi mogao da se poigra tako sa mnom?
Moje mišljenje je da se on saglasio sa vašim brakom.
Je li Aljoša dolazio?
Bio je. Sedeo je malo.
Poslala sam ga do Katarine Fjodorovne.
- Možda nisam trebala, Vanja? - Zašto? On nije hteo da ide?
Jeste, hteo je.
Jutros se ponašao vetropirasto, kao dečak,
stalno se doterivao pred ogledalom
Sada je nekako previše opušten...
Nije ostao dugo.
Ah, kakav ste vi par...
Sada ste počeli da pratite i špijunirate jedno drugo, da proučavate lice jedno drugom.
Ne, vanja, znaš, čini mi se da je ponekad previše slobodan...
kao da je već suprug,
kao da je već deset godina u braku.
Bio je u veliko žurbi... Kada sam mu govorila on nije slušao.
Nego, možda će biti ljut zbog onoga što se dogodilo jutros.
Niste se valjda već posvađali?
Ne znam. Bila sam malo tužna
i učinilo mi se da je hladno rekao "doviđenja"
Poslaću po njega... Ti dođi sutra, Vanja.
Da, hoću sigurno, ukoliko me jedna stvar ne spreči.
Kakva je to stvar?
Da, sam sam je sebi navukao, ali mislim da bi u svakom slučaju bilo isto.
Stani!
Jesi li sa Maslobojevom? Uđi.
Zar ne poznajete vaše cenjene goste? Ko, ako ne ja? Maslobojev.
Gde ćete, g. Maslobojev? Ne možete tamo.
Majko! Nemoj!
G. Maslobojev!
G. Maslobojev, pozvaću policiju!
Tamo te čeka neko! Vodite ga!
G. Maslobojev, pozvaću policiju!
Vodite ga!
Gadovi!
- Sedi. - Mama, jadna mama...
Smiri se...
Gde hoćete da me pošaljete? Ja neću nikud da idem.
Nisam mislio nigde da te šaljem. Bolesni ste, treba prvo da se oporavite.
- Idi onda, ako moraš. - Kako ćeš ti sama?
Ja ću biti bolesna cele godine, ne možeš ostati u kući sve vreme.
- Idi! - Uskoro se vraćam.
- Nešto se desilo? - Da. To je cela priča, posle ću ti ispričati.
Aljoša nije dolazio?
Jesi li slala po njega?
Da, jesam.
Jesi li bio kod mojih danas?
Nisam.
Možda bi trebala da se vratiš kod njih?
To je nemoguće. To je nemoguće.
Probaj.
Ako bih probala samo bi bio još više ogorčen na mene.
Više me ne poznaje.
On je voleo devojčicu, koja je sad odrasla.
Šta je s tobom?
Šta to stalno pišeš?
Razne stvari, Lenočka. Plaćaju mi za to.
- Peticije? - Ne, ne peticije.
Razne priče o različitim ljudima.
- Je li istina to što pišeš? - Nije, izmišljam.
- Zašto pišeš izmišljene stvari? - Zato, jer pišem knjigu. Evo pročitaj.
Ja sam napisao ovu knjigu.
Pročitaću je... Mnogo su vam platili za nju?
Da, Lenočka, ali to je težak posao.
- Onda ti nisi bogat? - Ne, nisam.
- Onda ću ja raditi i pomagati. Kuvaću. Znam da spremam supu.
- Hoćeš li? - Šta ti to pričaš?
Ti si jedina osoba koja me voli...
- Smiri se, Lenočka... - Jedina.
Smiri se, Lenočka. Smiri se...
- Ne Lenočka, ne... - Ne Lenočka? Kako onda?
Neli.
Neli...
- Zašto baš Neli? - Tako me je majka zvala.
I niko me nikad nije tako zvao, niko osim nje...
- Ali ti me možeš. Ja tako hoću. - Dobro.
- Je li Aljoša ovde? - Ne, nije dolazio.
Bože moj! Bože moj!
I ti si mogao da je ostaviš samu, bolesnu, u takvom trenutku! Bože moj!
Ne znam šta da ti savetujem, Vanja. Po svemu sudeći ona je čudno stvorenje.
Možda su je maltretirali i tukli.
Dođi sutra kod mene, ako budeš mogao. Možda ću ti reći nešto...
Jedino mi je teško da te uznemiravam. Sada idi nazad kod svoje gošće.
Šta je s tobom, Nataša? Kaži mi šta se desilo?
Vanja, idi. Idi, molim te. Brineš me.
Sutra ćeš sve saznati, ali sad hoću da budem sama.
Vanja... idi već jednom. Ne mogu da izdržim da gledam u tebe.
Molim te... idi.
Do đavola, ovde je broj 7, tamo 69. Šta je ovo?!
To je nemoguće!
Ivane Petroviču...
Jeste li me čuli kako psujem? To je tako neprijatno!
Oprosti mi Hriste. Mislio sam...
- Kako može moj Aljoša dopustiti da... - Nataliju Nikolajevnu?
Natalija Nikolajevna, hvala.... da živi na ovakvom mestu! O tome govorim...
On je glupan, jednostavno glupan.
Ja sam!
Kako su ruke hladne. Hladno je napolju, je li?
Gde je moj vetrogonja? Nije ovde?
Koliko je sati?
Mislio sam da je vaš sat stao, uplašio sam...
Mislio sam da celo vreme provodi ovde.
A vi niste znali da on nije bio kod mene ovih dana?
Šta? Kako nije bio? Natalija Nikolajevna, šta pričate? Kako nije bio?
Kako ste samo iznenađeni! A ja sam mislila da nećete
biti iznenađeni, da ste unapred znali da će biti ovako.
Ostavite, ostavite, ostavite. Objasnite, šta se dogodilo?
Nema šta da se objasni. On ima potpunu slobodu da radi šta hoće.
Da, ali to ne može tako, čim se pojavi moraće da objasni šta je ovo, Natalija Nikolajevna.
To je to, učinićete da me oseća kao teret.
A vi dobro znate da na takav način meni uopšte ne pomažete.
Ja... ne razumem. Hoćete da kažete da namerno činim
da vas oseća kao teret. Vi me vređate, zašto, Natalija Nikolajevna?
- Tvrdite da ste iskreni i prostodušni prema meni? - Potpuno.
Onda me ne pominjite Aljoši ni jednom rečju, ni nagoveštajem,
jer ću mu postati teret. Bez prekora da me je zaboravio.
Dajte mi reč da ćete uraditi što tražim.
Sa velikim zadovoljstvom.
Dozvolite mi da iz duše primetim da nikad nisam sreo
nekog ko tako razumno postupa u ovakvoj situaciji.
Verujem da je ovo Aljoša.
Evo me! Trebao sam biti ovde pre svih, ali ću objasniti, odmah, sve, sve, sve!
Glavno je da je ona ovde. Ona, Nataša, moj anđeo!
Bože moj... gde si bio ovoliko vremena.
Kriv sam. Kaća mi je rekla da nema žene koja bi oprostila ovakvu nemarnost.
Ali nisam joj dao za pravo, tvrdio sam da postoji takva žena i njeno ime je Nataša.
Ali ako si imao vremena da budeš od jutra
do mraka sa Katarinom Fjodorovnom, onda mislim...
Sve ću objasniti, oče!
Samo da ste čuli kako smo razgovarali,
sve te tople reči, osećanja, zbližili smo se zauvek.
Predstavila me je svome društvu, raznim, izvanrednim ljudima.
Postali smo bliski prijatelji iste večeri. Razgovarali smo o progresu...,
humanosti, ljubavi... Razgovarali smo o slobodi štampe,
o započetim reformama, o ljubavi ka čovečanstvu, o današnjim liderima;
A najbolje od svega je da je o tome govorio Bezmigin.
On je pravi genije.
Evo, juče je rekao: "Budala koja shvati da je budala više nije budala".
Ovakve misli od njega možeš čuti svakog minuta. On jednostavno širi istinu.
Kaća se sa njim potpuno slaže.
Svoja ubeđenja smo usaglasili i rešili smo da će svako sam sebe proučiti,
i kad se sastanemo svi ćemo se predstaviti jedni drugima.
Oče, zašto mi se smejete? Zašto se smejete nečemu što je meni sveto i drago?
Oprosti mi, oprosti mi. Mili, nisam hteo da te omalovažim.
Hteo sam da iza smeha sakrijem gorka osećanja.
Oprosti mi. Sad si govorio o ljubavi ka čovečanstvu,
o plemenitim ljudima uzvišenih ubeđenja.
Znaš li ti da sam rekao Ivanu Petroviču dok smo stajali tu, ispred vrata:
Hvala Bogu što nas sačuva dok smo se peli tim odvratnim, groznim stepenicama.
Znaš li kakve su mi ružne misli dolazile?
Kako ti, pri takvoj ljubavi za Nataliju Nikolajevnu,
dopuštaš da ona živi u ovakvom stanu?
Kako to da ne shvataš, ako nemaš sredstava, a nemaš ih,
onda nisi u mogućnosti da ispunjavaš svoje obaveze,
i ti ne možeš biti muž, nemaš prava da preuzmeš bilo kakvu odgovornost?
Ti znaš da kažeš "A ljubav, oče?", samo voleti, Aljošenka, malo je,
ljubav se dokazuje delima, a ti kako je dokazuješ:
"Ako hoćeš da živiš sa mnom, odna i pari sa mnom", to nije ljudski...
- Kneže, obećali ste! - Natalija Nikolajevna, ne prekidajte me. Dozvolite da završim.
Ti si nam 20 minuta pričao o ljubavi za čovečanstvo;
no, mili moj Aljošenka, lako je voleti celo čovečanstvo,
ali voleti samo jedno... to je napor, to je podvig.
Kako si mogao? Kako si mogao...
četiri dana zanemariti ženu
koja treba da ti je najdraža na svetu? Kako si mogao?!
Oprostite mi, Natalija Nikolajevna, znam šta sam obećao,
ali situacija je bila takva, oprostite mi, molim vas.
Nije važno, Aljoša, ne žalosti se. Drugi su više krivi.
Sedi i slušaj šta imam da kažem tvom ocu. Vreme je da ovome dođe kraj.
Zaista jeste! Objasnite, Natalija Nikolajevna!
Već dva sata slušam samo zagonetke. postalo je nepodnošljivo.
Šta ima tu da se objasni? Vaša jedina želja je da nas razdvojite!
Čujete li šta govorite, Natalija Nikolajevna?
Vi ste prosto ljubomorni na Katarinu Fjodorovnu,
pa tražite krivca u svakom, naročito u meni.
Dozvolite mi da kažem, vi pokazujete vrlo čudnu stranu vašeg karaktera.
- Da, pola godine činite sve što je u vašoj moći da Aljošu odvojite od mene! - Nataša.
Tri miliona ste protraćili.
Jedina mogućnost koja vam je ostala jeste da
naterate Aljošu da voli devojku koju ste mu namenili.
Romani, romani, usamljenost, zamišljenost i čitanje romana.
Da, nova ljubav vam daje spokoj.
Stara se polako gasi, on je trebao ceo svoj život podrediti njoj,
a tamo je blagorodna i plemenita devojka koja pokazuje
razumevanje i simpatiju za njega i svoju suparnicu.
Dali su sebi zavet prijateljstva za ceo život. Vi ste pobedili!
Aljoša! Nemoj me kriviti, moj prijatelju!
Ali šta da radim, sve razumem, ali te sve više i više volim... Ludilo!
- Nataša, sve je moja greška! Ne krivi njega. - Ne, Aljoša.
- To je nepravedno i strašno... - Da li ga čuješ, Vanja? Već je protiv mene!
Dosta! Dosta! Molim vas, okončajte ovu nepodnošljivu scenu. Mi žurimo.
U velikoj smo žurbi.
Shvatam da data reč treba da bude sveta, ali ja sam otac i želim najbolje svom sinu...
- Povucite svoju reč! Iskoristite priliku! - Nemoj, Nataša!
On je slobodan! Slobodan!
Ivane Petroviču! Vi ste videli, ona me je udarila!
Objasnite joj da se nadam da nećemo prekinuti sve međusobne veze.
- Došao bih da vas posetim, ako me primate. - Naravno!
Bio je razdražen kada je rekao da smo u velikoj žurbi. Uvidećeš i sama sutra.
Nataša, dopusti mi da pođem k ocu i sve ću izgladiti.
Nemoj se ljutiti na mene što te ostavljam i idem k njemu.
Nije on takav. Žao mi je zbog njega, ali iskupiće se on pred tobom, videćeš.
Sutra, čim svane, doćiću kod tebe i celi dan ću provesti sa tobom.
Neću ići kod Kaće.
Sutra... Nataša... ne dopusti da se bilo kad svađamo.
Vanja, ti si moja jedina uteha, sada!
Knez iz nekog razloga hoće da se zbliži sa tobom, da te upozna.
Nemoj mi odbiti ovo, hoću da znam šta on hoće...
Vanja, pokaži mi još jedan put svoje prijateljstvo!
Ubrzo sam došao kod Maslobojeva.
Na moje veliko zaprepaštenje, prva osoba koju sam sreo je bila Knez.
No, on se pravio da me ne poznaje. Zašto je dolazio ovde?
Maslobojev, poznaješ li Kneza?
Posredujem u raznim poslovima, pa poznajem razne ljude.
Doći ćeš da me posetiš i ispričaću ti takve priče u koje nikad ne bi poverovao...
Ovo je Aleksandra Semjonovna.
Je li kod tebe neki skup večeras?
Ne, to Ana voli da sve bude uređeno.
Znala sam kako će biti: niko nam ne dolazi u posete, ali imamo sve.
Hajde sedi i popij piće.
Čuj Maslobojev, treba da mi objasniš što si
pre pola sata bio kod Elene i davao nekakva obećanja?
Jesi li pokušao da je potkupiš da bi saznao nešto od nje?
Vidiš, kako se nadurila kada je čula da sam bio kod nepoznate žene.
Ako joj ne objasnim da je to samo devojčica počupaće mi kosu!
Nevaljalče, ne govori pred ljudima da sam ljubomorna.
Pričaš o stvarima koje ne treba pričati.
Maslobojev, zašto mi ne objasniš kakve to tajne poslove imaš sa Knezom?
A šta da kažem o njemu? Samo hoću da te upozorim na tog prevaranta.
Lupež je lupež...
Evo, ispričaću ti jednu pričicu.
Posle smrti njegove žene, matere Aleksejeve, on je zaveo jednu devojku.
Kćerku izvesnog industrijalca.
Ona se zaljubila u njega i on je poveo u inostranstvo.
Da, prethodno je ona ponela finansijske obveznice.
Otac je se odrekao i... kraj... bankrotirala.
Onda kada je knez posumnjao da je u vezi sa nekakvim...
Kako mu beše ime? Fufr... Fufr... Fufrkuhen.
Misliš, preziva se Fuferkuhen?
Nije bitno, dragi moji. Bitno je da je knez sve radio smišljeno.
Onda ih je izbacio iz kuće, a ona je bila pred porođajem.
- Rodila je kćerku... - Kćerku? - Ne, sina, ne, ne, kćerku!
I sve bi bilo u redu da nije bilo datog obećanja
za udaju, koje se nije moglo povući.
- Šta se desilo da njom? - Ona se vratila kući...
... otac je nije primio. Umrla je.
Knez se sa olakšanjem prekrstio.
Ne razumem, šta ti možeš ovde uraditi?
Mogu, mnogo.
Može se mnogo saznati, o njenom detetu, o knezu i još nekim stvarima.
I tako ko zna dokle. Maslobojev zna,
iako sam podlac... - Niste!
Ćuti! Ćuti! Podlac sam,
ali nisam ti neprijatelj.
- Hajde da popijemo po jednu. - Neću!
- Da nešto pojedemo? - Ne, hvala. Izvinite me...
Dobro, onda idi.
Pio i napio se, a onda goste iz kuće tera.
Ivane Petroviču!
Siromašni ne druguju sa bogatima.
Oprosti mi Vanja, ne osuđuj me...
Primetio sam da je ova devojčica jogunasta, ali ona voli da uzima lekove.
Sumnjam da je ovo namerno uradila.
Ali, oprostićemo joj i daćemo joj lek opet.
Opet? Daćemo joj lek još jednom.
Evo, izvoli.
Bravo!
Dobro dete.
Molim vas, Ivane Petroviču, pazite je, neka miruje, to je bolje od svakog leka.
Dobro dete.
Trenutno će biti dobra, ali potom će ubrzo umreti.
- Kako to umreće? - Pacijent ima urođenu srčanu manu.
Govorio sam o tome sa Nikolajem Sergejevičem i on ozbiljno razmišlja da je uzme k sebi.
Ja sam imao kćerku...
Voleo sam je više nego sebe,
ali ona više nije sa mnom. Umrla je.
Hoćeš li da zauzmeš njeno mesto u mojem domu... i mojem srcu?
- Ne, neću! - Zašto nećeš?
Ivan ne može zauvek ostati pored tebe, a kod mene bi bila kao u svojoj kući.
Neću jer si zao!
Zato jer nećete da oprostite svojoj kćeri!
Zato jer hoćete da je potpuno zaboravite!
Kako možete zaboraviti svoju sopstvenu kćer?
Kadgod bi me pogledali setili biste se sa sam stranac, da ste nekad imali kćerku,
koju ste zaboravili jer ste zao i okrutan čovek!
Radije ću hodati ulicama i prositi!
I moja majka je prosila, a kad je umirala rekla mi je:
"bolje budi siromašna i prosi na ulici nego..." Nije sramota prositi!
Ja neću prositi od jednog čoveka već od svih
I neću više da živim ovde! Ja sam zla! Zla! Više od svih!
Eto, razbila se,
i drugu ću razbiti... kako ćeš onda piti čaj?
Ne smeš da se ponašaš tako, da se uznemiravaš! Treba da miruješ!
Nemaš nimalo sažaljenja za starog čoveka!
Ona je bolesna, Vanja, ili ja ne znam šta je...
Kažu da sit ne razume gladnog, ali ja ti kažem, Vanja,
da gladni ne razume gladnog uvek.
- Znaš, Vanja, ona te voli. - Šta ti je, Nataša, ona je dete.
Jeste, to je početak prave ženske ljubavi.
To ogorčenje je zato što ti ne razumeš njenu ljubav,
a verovatno ni ona ne shvata šta se dešava sa njom.
No, glavno je da je ona ljubomorna na mene. Ti potrčiš k meni,
čak i kad je bila bolesna ostavljao si je samu.
I zbog toga će ona sutra biti bolesna.
Idi kod nje, već jednom!
Otići ću, ali u to uopšte ne verujem.
Vanja... Znaš li da Aljoša i Kaća idu zajedno na selo?
Rekli su da neće dugo, ali ko zna...
Ko ti je rekao?
Aljoša.
- Ti veruješ u to? - Da.
O svemu sam razmišljala, Vanja.
Sad je sve gotovo, naša ljubav je okončana. Pola godine života, a to je ceo moj život.
Sutra ću ga videti poslednji put...
Nemoj se uzrujavati, ne moj.
Volela sam da mu opraštam. Za mene je uvek bio malo dete.
U tome je bio problem...
Kaća, Aljoša... Kaća ga tretira kao sa odraslog.
A u stvari ona je pravo dete.
Oni su slični. Volela bih da ostanu zajedno.
- Neli, šta ti je? Šta se desilo? - Tamo... On sedi... Kod nas...
Ko? Dođi, dođi sa mnom.
Neću! Neću! Čekaću dok on ode!
Ivane Petroviču, drago mi je da ste konačno došli.
Kad sam stigao vaša služavka mi je rekla da niste kući.
Kako je čudna ova služavka. Kako izdržavate sa njom. Siguran sam da je luda.
Znate, kad sam ušao ona je bila dobra, razgovarala normalno,
a onda, ne znam šta se desilo, zagledala se u mene,
zaletela se, uhvatila me za ruku, počela da vrišti i gura me...
Moram priznati da sam hteo da bežim,
ali hvala Bogu, ona je sama otišla. Kako izdržavate sa njom?
- Ona je bolesna. - Šta joj je? - Ima napade padavice.
Razumem, razumem! Onda nije čudno... ako ima napade.
- Uzeo sam vaš roman, otvorio ga i začitao se. - Da? - Ivane Petroviču...
... ovo je dobro. Zaista dobro. - Stvarno vam se svideo?
Veoma. Prosto je dobar. Ivane Petroviču, šta mislite da pođemo na večeru sad?
- Oprostite Kneže, ali moram... - Hteo bih sa vama
da razgovaram o stvarima od zajedničkog interesa.
- Pa, dobro. - Onda smo se dogovorili. Velika Morskaja? - Restoran?
Ma, Ivane Petroviču. Naravno da ćemo u restoran, dragi moj.
Dobro, onda pričekajte.
- Ovuda? - Ovuda, molim vas.
Ovde.
- Boravište poete! - Odmah se vraćam.
- Zašto nećeš da uđeš, Neli? Šta ti je uradio? - Neću! Neću! Bojim se!
Dobro. Kada izađem ti uđi i zaključaj se.
Ali ti ideš sa njim?
S njim.
- Ivane Petroviču? - Da? - Hteo bih da vas zamolim za savet.
Slušam vas.
Znate, rešio sam da se ne koristim sudskom presudom
i da vratim spornih deset hiljada starom Ihmenjevu.
- U čemu je problem? - Kako u čemu je problem? Kako ću to da uradim, mili moj?
Ti ga dobro znaš. On je gord i tvrdoglav kao...
- Pa onda? - Razumete, on će se naljutiti i baciće mi ih u lice.
Poznajete ga. Prosto će mi ga baciti u lice.
Oprostite, ali smatrate li vi taj novac svojim ili njegovim?
Mili moj, ja sam dobio spor, pa je i novac moj.
- A po savesti? - Kakvoj savesti?
Po savjesti? Po pravdi Boga?
Moj. Ja ga nisam tužio nizašta.
on je bio kriv zbog nesmotrenosti što nije bolje pazio na povereni mu posao.
Ja... Nego iskreno govoreći uzrok svemu je...
naša svađa... - Svađa?
Svađa. Naše međusobne optužbe su bile zbog povređene sujete.
Ako je tako, zašto ne odete kod njega i ne kažete
mu u oči da su vaše optužbe bile nepravedne?
Ihmenjevu tada neće biti teško da prihvati svoj novac.
Da svima kažem da priznajem da je moj zahtev bio nepravedan. Dozvolite...
"Zašto si onda tražio, ako si znao da je nepravedno?"
Niste me shvatili. To je bilo zbog vas.
Ivane Petroviču, nije ovo zbog mene,
nego zbog Natalije Nikolajevne.
Njena budućnost i budućnost svega ovoga...
... zavisi od toga kakvu, ja s vama... ja sa vama, donesem odluku.
Spremni ste? - Da.
Idemo onda.
Masline i čašu Lafita.
Bože, Ivane Petroviču, nećete da jedete sa mnom! To se vi stidite... prosto se stidite!
Moj prijatelju, to je... samoljublje... beskorisno
Da čovek posumnja da to ima neke veze sa staležom.
Ne, ne! U veliku. U veliku.
Ne osećam se uvređeno. Ja razumem da vam je moje društvo neprijatno.
Nećete piti vina?
Jasno mi je da ne sedite ovde sa mnom zato jer sam vam simpatičan,
već zato jer sam vam obećao razgovor. U pravu sam, je li tako?
Niste pogrešili.
Nisam uvređen. Noćas sam veseo, a ne znam zašto.
- Ja sam želeo da govorim o vama. - O meni?
Ja vas volim.
Interesantno.
Nije tu ništa interesantno. Dragi ste mi i osećan prema vama prijateljstvo i naklonost.
- Kneže, zar ne bi bilo bolje da pređete na stvar? - Mislite na našu zajedničku stvar?
Vi i ne sanjate, Ivane Petroviču, koliko ćemo se
blisko taći o tome kad budemo govorili o vama.
Živeti tako kako vi živite...
... je pravo samoubistvo.
Izvinite... Idite! Izvinite, Ivane Petroviču, što otvoreno govorim o toj delikatnoj temi,
ali ja govorim kao prijatelj.
Vi ste siromašni, platite dugove, a onda pola godine živite na čaju...
i drhtite u vašem čardaku dok pokušavate da završite vaš roman. Jesam li u pravu?
I ako je tako, bolje je...
Mnogo je časnije od krađe, moljakanja, uzimanja mita i slično.
Znam šta hoćete da kažete, sve je to odavno napisano.
Onda nema potrebe da govorimo o mojim stvarima.
Kao što nema potrebe da vas ja učim delikatnosti!
Naravno, da nema potrebe.
Ono što je meni interesantno, Ivane Petroviču, vi bi...
Kako da kažem... Možda bi mogli da budete stavljeni u sporednu ulogu.
Aljoša vam je preoteo verenicu. Znam to.
I posle svega toga vi ste spremni da ga podržavate,
da mu pomažete...
- Ivane Petroviču, mili moj... - Kneže!
To je ponižavajuće!
Izgleda da ste me doveli ovde da biste me vređali!
O, ne, nikako. Ja jednostavno govorim o stvarima onako kakve one jesu...
... i ne želim ništa sem vašu sreću, kao vaš prijatelj.
Zato jer ste mi dragi.
Ivane Petroviču, šta mislite o tome da se vi oženite?
Što me gledate tako začuđeno?
Čekam da završite.
Ja sam rekao šta sam imao.
Samo me interesuje šta biste rekli, ako bi vam vaš prijatelj
ponudio devojku, mladu, pametnu, lepu, ali...
... donekle iskusnu; govorim alegorično, ali razumećete...
kad razumete i Nataliju Nikolajevnu.
Razume se, uz odgovarajuću nadoknadu.
Vi ste potpuno poludeli! Poludeli!
U redu je. Idi! Idi!
Ivane Petroviču, vi ste spremni da se tučete!
Molim vas, ne gledajte me tako, Ivane Petroviču, pobeći ću...
Ne sekirajte se, očistiće to.
Recite mi šta bi bilo da je jedino moguće,
što zbog ljudske prirode nikad neće biti moguće,
ako bi bilo moguće da svako od nas opiše svoje skrivene misli,
one, znate, za koje se svako plaši da prizna da ih ima.
Mora da ste nekad imali misli za koje ste se bojali da priznate da ih imate?
Recite mi kako bi to bilo, Ivane Petroviču? Znate li?
Svuda bi se širio smrad. Smrad! Svi bi se ugušili od tog smrada!
Zato su naša društvena pravila i prilike tako dobri.
Ona imaju istinsku vrednost, neću reći za moral, nego za komfor,
ali, tim još bolje od kad je moral postao isto što i komfor.
Ona, prosto postoje radi komfora.
- Kneže? Slušajte, Kneže... - Pa, dobro, u redu je.
- Hajde uzmite piće! Hoćete li? - Ne!
Odrekao sam se pijanki, odrekao, moj pesniče!
Krivite me zbog poroka, nemorala, greha,
ali, verovatno me jedino možete okriviti
za preteranu otvorenost prema drugima, to je sve.
Jeste, ja sam iskren, istina je.
naravno, vi se ne slažete sa ovim,
a znate li zašto? Zato jer su vam noge sputane, preosetljivi ste.
Svi vi ste preosetljivi.
Zamišljate ideale, vrlinu,
ali šta ja da radim, kad znam činjenicu da suština ljudske vrline leži u čistom egoizmu?
Egoizmu... Šta da radim? Pretpostavljam da lažem ili da se pretvaram da sam neko drugi?
A vi, Ivane Petroviču? Vi sami, recite mi istinu,
verujete u te vaše ideale? A? Recite. A?
Do viđenja.
- Molim vas, gde ćete? - Ja idem kući, a i vama je vreme da idete!
Nemojte mi zameriti. Ja sam se raspričao, može se reći da sam otvorio srce pred vama
Krotka dušo, dozvolićete da vas zovem ovim lepim imenom?
Ko zna, možda vam moje poruke mogu biti od koristi za vaše pisanje.
Hoćete li da čujete jednu zaista lepu priču?
U mladosti sam voleo jednu devojku, voleo je iskreno.
Ona je mnogo žrtvovala za mene.
Je li to ona koju ste pokrali?
Izvinite?
Koju ste pokrali?
Vi ste Taleran, Taleran, niko drugi.
Priznajem, stajao sam kao ukopan kada je ona rekla da sam je pokrao.
Unela mi se u lice i sasula sve, pred svima.
Bila je besna devojka. Besna!
Nije se kontrolisala.
Pre svega ja nju nisam pokra kako ste vi izvoleli reći, malopre.
Ona mi je dala novac, da, da, sama mi je dala, bio je moj.
Ja sam to shvatio ovako:
da sam vratio taj novac, lišio bih je
naslađivanja u bedi kojoj sam bio uzrok.
Da, da, da... Lišio bih je naslađivanja sopstvenom nesrećom.
Postoje takvi ljudi koji se naslađuju sopstvenom nesrećom,
žive u njoj, kupaju se u njoj.
A ako im neko to uskrati oni postaju još nesrećniji, verujte mi.
Hoćete li da kažete... Da, da, da, možda ona nije imala šta da jede,
ali se naslađivala njenom nesrećom. Postoje milioni takvih
morbidnih ljudi koji se hrane sopstvenom nesrećom.
Vi to morate znati, pisac ste. Hteli ste da me uhvatite.
Hajde, recite iskreno, hteli ste da me uhvatite...
- Do viđenja. - Trenutak.
Još samo par reči. Sedite!
Ja volim novac i veoma mi je potreban.
Katarina Fjodorovna ima mnogo novca. Veoma mnogo.
Kaća i Aljoša su savršen par, oboje su najveće budale, vi to znate.
Želim da se njihov brak ostvari što pre bude moguće... Što pre bude moguće.
Za nedelju, možda dve ili tri, Kaća i grofica idu na selo. Aljoša ih mora pratiti.
Zato vas molim da kažete Nataliji Nikolajevnoj da se mane idiličnih besmislica.
Bolje je da mi se ne suprostavlja. Ja sam zao i osvetoljubiv, neću pustiti na sebe.
Vi volite Nataliju Nikolajevnu, pa upotrebite vaš uticaj
da je spasete nepotrebnih nelagodnosti.
Još jednu reč, Ivane Petroviču, mora da ste pogodili što sam vas doveo ovde, pisac ste?
Da, da, da. Neizostavno sam hteo da pljunem na sve to i to pred vašim očima.
Zbogom pišče i setite se šta sam vam govorio.
Ja sam podlac i ništarija, Vanja. Spasi me od samog sebe!
Kaži mi, reši umesto mene koju od njih više volim, Kaću ili Natašu?
Ne mogu ti reći Aljoša, ti to najbolje znaš.
Izgleda da je sve došlo na mesto, svi nesporazumi su rešeni.
Pao sam pred Natašine noge,
onda sam joj rekao da Kaću volim više od nje.
Šta je rekla?
Nije ništa rekla, samo me je milovala i tešila.
Onda sam shvatio da ne mogu živeti bez nje, bez Nataše, umreću bez nje.
I odlučili smo... To jest, ja sam odlučio, a ona se složila da se već jednom venčamo.
Trebalo bi da bude kad se vratim, a to će biti u junu.
Otac će dozvoliti u to ne treba sumnjati.
Bićemo venčani i prestaće odlasci kod Kaće...
Isprati me Vanja.
Idemo! Zbogom, Vanja!
Piši mi! Piši mi o svemu, i što detaljnije.
To si ti! Sada si ostao jedini!
Uvek si ga mrzeo!
Nika da mu nisi oprostio što sam ga zavolela...
Došao si da me nagovoriš da se vratim ocu koji me je isterao,
prokleo me!
Ja neću! Neću!
Proklinjem ih. Gubi se! Ne mogu da te gledam!
Vanja! Vanja! Došao si!
- Vanja! Vanja! - Nataša!
Nataša.
Ne ostavljaj je samu, Mavra. Ja ću poći da donesem neke lekove.
Moja draga, Natalija Nikolajevna, ja savršeno razumem vaš jad,
znam da je ovo teško vreme za vas,
i osetio sam da mi je dužnost da vas posetim.
Utešite se, Natalija Nikolajevna, utešite se, vi ste se odrekli Aljoše samo
da biste obezbedili njegovu sreću, vi ste učinili plemenit podvig...
Ja sam vam veoma zahvalan. Samo da znate kako me je Aljoša molio...
da vas ne napustim, da vam budem prijatelj,
da vas posećujem što češće, Natalija Nikolajevna.
Dozvolite da ovaj znak pažnje...
Ovde ima deset hiljada...
Ostavite me, ostavite me! Odlazite!
Molim vas, Natalija Nikolajevna, ne ljutite se. Dozvolite da dovršim svoju misao.
Vaš otac je izgubio spor sa mnom. Izgubio! Izgubio po zakonu.
Neka ovaj novac posluži kao nadoknada za...
Odlazite! Nosite vaš novac! Moj otac neće ništa od vas!
Nataša.
To nije dobro za vas, mila moja, da toliko vičete.
- Nudi vam se obezbeđenje, a vi dižete taj svoj nos... - Nataša?
Vi ne shvatate da treba da ste mi zahvalni!
Mogao sam vas davno poslati u zatvor
zbog zavođenja mladog čoveka na pogrešan put.
Ali ja to nisam uradio!
- Šta? - A, Ivane Petroviču, šta radite ovde?
Šta se dešava sa vama?
- Vi... - Polako! Vi hoćete da se tučete, Ivane Petroviču?
Smirite se. Sedite!
Vi ste ludi ljudi. Do viđenja.
Lud!
Mavra, ne ostavljajte je ni na sekundu.
Brzo ću se vratiti.
Neli, slušaj me! Idemo! Idemo k Natašinom ocu! Neli!
Znam, ti ga ne voliš, i nisi htela da ideš kod njega, ali pođimo sad zajedno.
Ispričaj mu sve kao što si meni. O majci i Bubnovoj.
O dedi i o tome kako je tvoja majka umrla.
Starac će sve to primiti k srcu i tada...
Neli, ispričaj mu kako deda nije oprostio njoj pre nego je umrla!
Spasi Natašu!
Tog dana majka me pozvala k sebi, uzela me za ruku i rekla "Danas ću umreti, Neli."
pokušala je da kaže još nešto, ali nije mogla.
Ja sam istrčala napolje i trčala sam sve do dede.
A on kako me je video, skočio je sa stolice i sav je drhtao.
A ja sam ga uzela za ruku i vukla ga i vikala da uzme sanke jer majka umire.
Ali on je imao svega sedam kopejki. Zaustavio je kočijaša i pregovarao sa njim,
a oni su mu se samo smejali, i psu Azorki su se smejali.
I on je s nama trčao. Trčali smo, trčali, trčali...
Dedica je bio umoran i teško je disao, ali je i dalje trčao.
Onda je pao, kapa mu se otkotrljala.
Pomogla sam mu da ustane, stavio je kapu i nastavili smo da trčimo.
Trčali smo...
i tek...
... smo uveče stigli kući.
Ali mamica...
Ali mamica...
mamica...
mamica...
Ja ću ti biti majka, Neli, a ti ćeš biti moje dete.
Da, Neli, nega ga. Neka radi kako hoće.
Neka ga neka mu se rugaju ljudi!
- Kuda ćete, Ivane Sergejeviču? - Idem da se obučem.
Idem kod Nataše.
Oprostio je!
Vanja.
Neli je bolovala od dana kada smo otišli kod starca.
Nije ustajala iz postelje.
Čudno, što je bolest više obuzimala, bila je sve blaža i otvorenija sa nama.
Vanja.
Ja ću uskoro umreti.
Vrlo brzo.
Vanja, želim da ti ostavim ovo kao uspomenu.
Kada pročitaš to što je ovde napisano, pođi kod Kneza i reci mu da je njegova kćer umrla,
i da mu nije oprostila.
Neli mi je dala malu torbicu u kojoj je bilo pismo njene majke upućeno Knezu.
Pročitao sam ga dan nakon Neline smrti.
"Ona je vaša kćerka", pisala je. Kada ja umrem,
ona će doći kod vas i ako je ne odbacite,
možda ću vam onda oprostiti."
Sva ta sećanja iz prošlosti bacaju me ponekad u očajanje, zadaju mi patnju.
Kada bih mogao da sve zapišem...
Kada bih samo mogao...