Tip:
Highlight text to annotate it
X
Profesor Donald Kejgan: Dobrodošli nazad! Želeo bih da shvatite da je Peloponeski
rat završen. Kakvo olakšanje,
dvadeset sedam gorkih godina, ali je samo jedna od tih
godina u istoriji za koju otkriješ pre nego što se završi
da počinje druga vrsta nevolje. Naravno, kao što znate, ceo tok
je bio problematičan i tako će
biti do samog kraja. Pa, treba se setiti
Zašto su Spartanci navodno oko 431. 9 00:00:36,730 --> 00:00:42,510 krenuli u rat. Krenuli su da oslobode Grke, a
ironija toga je zaista neobična. Setite se da Ksenofan
završava svoju priču o Peloponeskom ratu, rečima da su
Spartanci i njihovi ljudi srušili zidove
Atine uz muziku flauta koje su svirale devojke i svi su mislili,
ili se činilo, ne sećam se tačno kako je to sročio
da taj događaj predstavlja početak slobode za
Grke. Naravno, pisao je o događajima godinama nakon što su se desili i vrlo dobro
je znao da je to iluzija, zato što je snaga Spartanaca,
koja je narasla do nesagledivosti u
toku rata, sada predstavlja Spartance sa
problemima i šansama. Mislim da je to veoma važno
shvatiti i mislim da mali broj ljudi
shvata. Moć ima sopstveni život. Sposobnost da učiniš nešto,
a da te niko ne sprečava učini da pomisliš
šta bi mogao da učiniš na način o kome nikada nisi razmišljao
pre, dok nisi imao moć da nešto učiniš, i evo šta se desilo
Spartancima. Ukazale su im se mogućnosti
koje bi mogli da ispune. Kako da se ponašaju
između sebe i države i kako da pokušaju da urede
strukturu država u grčkom svetu, uključujući i odnose sa Persijom, zato što
stvarno imaju moć da bi razmišljali o više različitih
stvari koje mogu da urade. Logika situacije
zaista daje tri mogućnosti. Naravno, mogu uraditi ono što su radili
mnogo pre petog veka,
uglavnom da bi ostali na Peloponezu, da bi odraži kontrolu u okviru Peloponeskog
saveza, i u suštini da ne dođu u dodir sa bilo čim
izvan Peloponeza i ono što je još važnije
spartanskom tradicijom. To je značilo da problem
helota, koji im je uvek bio na pameti nešto što
nisu mogli da zaborave, stalno su bili značajno nadjačani od strane ljudi koji
su ih mrzeli a nisu imali dodirnih tačaka sa njima. Stoga je pomisao o
odlasku vojske sa Peloponeza u bilo koje vreme
oduvek bila diskutabilan predlog, iako je ponekad
to biloneophodno. Kao što ćemo videti,
promene koje su se desile u Sparti bile su pod uticajem
Peloponeskih ratova, od kojih je, prema mojim pretpostavkama
najznačajnija bila pojava novca
u rukama Spartanaca, što su omogućili
Persijanci za ratne svrhe, u svrhu
sakupljanja novca, a takođe u svrhu
oduzimanja gradova Atinjanima, veoma prosperitetnih gradova,
Spartanci su takođe dobili veliki deo kolača. Tako da je, po prvi put veliki broj
Spartanaca imao mnogo novca i naravno,
kao što znate, ne samo da je karakterističan izgled spartanskog društva
naravno, to je bilo zabranjeno. Zakoni u Sparti nisu
dozvoljavali novčiće. Najbliža stvar novčićima bila je šačica gvozdenih delića sa kojima
se ne stiže dalekoi ne može se mnogo toga kupiti. To je bilo—svrha je bila
u prisustvu takve vrste bogatstva, i
odsustva tradicionalnog načina uklapanja, značilo je
da nisu postojale druge nedoslednosti sada i mogućnosti koje je osećala
nekolicina Spartanaca. Sve u svemu ideja ostanka na Peloponezu svakako se dopadala
većini Spartanaca, zato što su se plašili uticaja izvan
spartanskog sveta i priliva
novca, koji bi bio neophodan ako bi počeli
sa angažovanjem van svog sveta, to bi potkopalo tradicije
kojeveoma cene, koje su bile deo njihovog
identiteta. Živeći prema Likurgovim pravilima značilo je biti Spartanac
i činilo da se osećaš superiornije u odnosu na druge. Tako da je, u očima konzervativnih Spartanaca
postojao osećaj ugroženosti
ako to nisu želeli. Ali naravno postojale su
i druge mogućnosti na osnovu kojih su Spartanci mogli
da koriste novostečenu moć, i pretpostavljam novac koji
je stizao da upravljaju, i možda da istraže
mogućnosti izvan Peloponeza i izbor
se takođe može podeliti na dve strane. U najekstremnijem slučaju, Spartanci su imali
moć da se bore za kontolu *** celim grčkim svetom na istoku.
U ovom slučaju, izostavljam, kao što uvek činimo, Grke koji su živeli na području Italije i Sicilije, tj. zapadu
osim kada su uključeni u glavna dešavanja na
u egejskom području. Ali Spartanci su mogli da imaju i neki Spartanci su želeli da se takmiče za kontrolu ***
egejskom regijom i obalom Male Azije, i
Helespontom i morima izvan njih, sa Persijancima
koji bi inače preuzeli kontrolu sada kada
su Atinjane sklonili sa puta. To je zahtevalo novac
ali bi ga činilo i dostupnim, i naravno
zahtevalo bi moć ali bi takođe proizvelo veću moć.
U neku ruku, Spartanci su prihvatili ovakvo
gledište imajući u vidu preuzimanje mesta Atine kao velike
imperijalne sile u egejskom području i izvan njega. To je bila mogućnost. Zasigurno znamo da su
neki Spartanci, a glavna figura u ovom kontekstu bio je Lisander,
grčki general, admiral, koji je bio zadužen da dobije rat, zasigurno znamo
da se njemu i drugima oko njega dopadala ta ideja i težili
su da je dostignu ali u tome nisu bili sami.
Postoji i treća mogućnost da su Spartanci
imali, iako nam antički izvori ne kazuju da je bilo koji
spartanski vođa to imao na umu, zdrava logika nam ukazuje da su neki
od njih mislili da je to dobra ideja, a zaista
neke od akcija Spartanaca ukazuju da su tražili
takvu ili pokušali da uspostave takvu politiku.
To se neće potvrditi na Peloponezu, ali neće ni umanjiti veličinu,
ili možete čak reći grandiozan plan da se podmetne
Atinjanima, što će neminovno negde u budućnosti, uključivati, konflikt sa
nelikim Persijskim carstvom. Naravno,
veliko Persijsko carstvo se nije uplašilo onako kao
jednom u prošlosti. Setite se da su Atinjani porazili Persijance—pre svega, Grci
su to učinili 480., 479. ali ipak
od tog vremena Atinjani su u više navrata iznova nanosili poraz
Persijancima tako da nisu bili plašljivi
kao što su bili na početku veka. U svakom slučaju,
to treba uzeti u obzir i veliki broj Spartanaca bio
je opkoljen tom činjenicom, i mogućnošću
da ima flotu, zato što nije postojala mogućnost
da se ostvari ova politika bez flote koja je počela
da se približava snazi atinske flote na
vrhuncu moći. Šta je to značilo? To je značilo upotrebu ne samo tradicionalnih spartanskih
vojnih prednosti—vojnika hoplita koji su se borili sa
pešadijom već veslača i veštih moreplovaca.
Nemam vremena za detaljnija objašnjenja kako se
u grčkom svetu vodila borba na moru
ali lako je zaboraviti da je kao dodatak veslačima kojih je
bilo 170 u svakoj triremi, koji su bili pokretačka sila
i oficiri i obično najmanje
destak mornara, koji su se, poput hoplita
mogli iskrcati. Dodatnu snagu
činili su posebno obučeni ljudi koji su činili
razliku, a od toga da li si pomorsku bitku dobio izgubio
a bile su veoma značajne, oni su kada bolje razmislite bili neka vrsta
glavnih oficira, ili narednika u vojsci, profesionalci
čije su velike sposobnosti ključne za funkcionisanje
veće vojske. Grčka reč za
najvažnijije od njih bila je kubernetes, što znači rukovodilac, kormilar. Bili su to
i mnogo više. Uzgred to je veoma lepa
reč, sve reči koje imaju veze sa rečju vladalac,
vlada, vladati svoj koren imaju u reči
kubernetes. To bi značilo da svi ljudi koji nisu bili žitelji Sparte
bili značajni za uspeh misije
ovakvog tipa, a mnogi Spartanci su osećali da postoji
mnogo smetnji spartanskom načinu života pa ga zbog toga nisu ni voleli.
Još uvek se možete složiti sa središnjom politikom koja bi
značila proširenje spartanske moći ili održavanje spartanske moći na
kopnu, izvan Peloponeza, a postojale su izvesne stvari koje su to
omogućavale. S jedne strane, Atina je bila u nokdaunu
kao glavna sila u centralnoj Grčkoj i to je značilo,
što se videlo u toku rata kada je
Teba, dominantna sila u Beotiji,
dobila značajnu moć, ostvarila stepen nezavisnosti koji je
Tebancima omogućavao da često izazivaju Spartance
a postojala je i stvarna mogućnost da će Tebanci želeti
da u najmanju ruku postanu sila prvog reda, neko
ko će ravnopravno učestvovati u pregovorima sa Spartancima pre
nego da budu podređeni njima. Strah koji su pojedini Spartanci
zasigurno imali bio je u tome da su kojim slučajem Spartanci ostali
na Peloponezu, Teba bi postala gospodar Atike, koja se nalazila u susedstvu tebanske države
kao i centralnog dela Grčke u celini i iznenada
bi postala stvarna pretnja Spartancima, i zaista, ako
pogledate malo dalje, to je upravo ono što se desilo.
Dakle, to bi bio slučaj; potrebno je uspostavljanje
hegemonije na grčkom kopnu, gospodari, trebalo bi reči gospodar,
hegemon znači vođa. Tu uvek postoji sukob
kada imate moć koja prevazilazi moći drugih država, ali
ne osvajate ih, postavlja se pitanje da li želite da
se povežete sa njima kako bi rekli Grci po osnovu
hegemona, odnosno kao vođa, što povlači određeni stepen dobrovoljne saradnje,
ili želite da dominirate, što znači vladanje drugima i
neslaganje među Spartancima oko onoga što je
neophodno, iako ćeš preduzeti te mere. Ali, ova tri korena su
teoretski, a ja bih rekao i činjenično
stvari oko kojih su se Spartanci raspravljali i postojalo je
natezanje kada su se Spartanci prebacivali sa jedne strane na drugu
dok su pojedinici povećavali uticaj kako su se okolnosti
menjale. Moguće je izdvojiti najmanje dve
frakcije, a sklon sam da verujem da ih je bilo tri
koje se mogu biti identifikovane i primeniti se na ljude.
Najagresivniji, prekomorski, hajde da osvojimo i
kontrolišemo sve u egejskom području- Lisander je očigledno deo
te frakcije. Ali „hajde da ostanemo na
Peloponezu i klonimo se međusobnog rivalstva i 176 00:13:44,710 --> 00:13:48,940 međusobnog takmičenja i vratimo se starom načinu života“ čini se da
je potekla od kralja Pauzanija, a postojao je i drugi kralj Agis
a on je taj čije je stanovište nejasno. Može se sa sigurnošću tvrditi da je on predstavljao
treću frakciju ali mislim da postoji mogućnost da je on
i da je to bila frakcija koja je želela da ograniči moć Sparte,
utiče na kontrolu kopnenog dela Grčke i da ne ide
na more. Postojali su značajni argumenti protiv Lisanderovog pristupa. Pre svega,
broj Spartanaca je bio prilično mali da bi kontrolisao veliku
teritoriju. Ne možemo biti sigurni koliko ih je tada bilo, ali je dokazano da ih je
sredinom Peloponeskog rata bilo
oko 3,500 Spartijata, samo toliko, a brojka
nastavlja da se smanjuje. Do vremena
odlučujuće bitke kod Leuktre u kojoj je 371. Sparta konačno izgubila
bilo je oko 1,000 Spartijata. Kako se upravlja carstvom? Zaboravite
kako se osvaja? Kako se vodi jedno
sa takvom populacijom, i naravno Spartancima
koji tradicionalno nisu bili pomorska sila i slabo su se
snalazili na moru u poređenju sa Atinjanima,
a otvoreno pitanje je koliko dobro bi se snašli u sukobu sa
silama koje su bile pod upravom persijskog kralja. Činjenica je da nisu imali iskustva
sa novcem a on je bio ključni deo održavanja takvog
carstva kao što su im mogli posvedočiti sami Atinjani, a
u spartanskoj tradiciji u osnovi svega je bila vlast na kopnu.
To se može potceniti, jer su Spartanci
slali flotu u toku Peloponeskog
rata. U poslednjoj etapi ratovanja izvojevali su dve važne pobede od kojih je
poslednja bitka bila ključna, bitka kod Egospotama
ali ako pažljivo pogledate celu priču nije uopšte
jasno da su Spartanci ikad razvili sistem
koji bi stvorio mornaricu koja bi godinu za godinom,
imala sposobnost da dominira morem.
Dakle, to je praktično bilo ograničavajuće. Uprkos tome, kako god to izgledalo,
čovek odluke 404. godine bio je Lisander, veliki pobednik Peloponeskog rata
a njegova politika je bila ekstremna, a glasila je „hajde da
osvojimo sve“.
To je umnogome bila lična politika, a u ovom slučaju veoma je važno lično stanovište.
Činjenica da se Lisander držao svojih prinicipa činila je veoma veliku
razliku; Lisander nije bio čistokrvni Spartijat. On je bio ono što su Spartanci
nazivali Motaks; tehnički je bio kopile.
To znači da je imao oca Spartanca i majku koja to nije bila,
obično je takva žena pripadala helotima, ali u svakom slučaju odgajan je, kao
Spartanac, ali ne kao Spartijat a kako ove
spojiti ove deliće veoma je teško znati. Ali one se, kao i nekoliko drugih
njemu sličnih poslednjih godina rata, uzdigao do generala
kao najbolji od svih, i čovek koji je komandovao
vojskom. Ali bio je veoma ambiciozan čovek,
a prema pisanju antičkih pisaca je razvio mišljenje
o podizanju revolucije u Sparti i
promeni ustava tako da bi mu bilo dozvoljeno
da praktično postane vladar Sparte, a da kraljevi, tradicionalni kraljevi,
koji su rođeni kraljevi, budu izopšteni. Ako je nameravao da tako
nešto učini čak i ako bi samo pokušao da održi
poziciju on bi dostigao ogroman uticaj i moć,
trebalo bi da ima komandu, da ima
novca, one koji bi na svaki način podržavali njega
i njegovu politiku, stoga je u Sparti umnogome vladala politika
koja je odgovarala Lisanderovim potrebama. Kad god bi oslobodio grad u Maloj Aziji,
koji je bio pod vlašću Atinskog carstva, deo Atinskog carstva, uspostavljao je
različitu vrstu uprave. Sastojala se od deset ljudi koji su bili izabrani
u lokalnoj zajednici, a bili su prema njemu prijateljski nastrojeni
na koje se mogao osloniti, njegovi ljudi, njegovi pajaci, ako tako želite. To je bila
vladavina dekarha, odnosno vladavina desetorice, grupe od deset ljudi
i to su bili njemu odani ljudi. Da bi im
obezbedio sigurnost postavio je spartanski garnizon, ili bar
Peloponeski garnizon u gradu koji je vodio spartanski komandant
koji se nazivao harmost. Izraz potiče od iste reči kao harmonija, neko ko čuva
red koji je bio vojni komandant te regije.
Ti ljudi, harmosti, kao i dekarsi bili su njegove tvorevine,
ne samo ljudi koji su imali nezavisnu vlast ili uticaj,
već ljudi koji su obavljali posao za njegove interese i oslobodioci
Grka, kako su se predstavljali, Lisander nije stao sa sakupljanjem novca
iz gradova koje je navodno oslobodio;
istu sumu, koju su navodno davali Atinjanima,
jer naši izvori kazuju da su Spartanci
sakupljali 1,000 talenata godišnje od novosvojenih delova carstva
što je slično onome što su davali Atinjanima.
To je tako. Novoosnovano spartansko
carstvo se razlikovalo od Atinskog carstva na mnogo
načina. Setite se da je Atinsko carstvo u početku bilo dobrovoljno udruženje
sa veoma jasnom uobičajenom svrhom, da oslobodi one Grke koji
su još uvek bili pod vladavinom Persijanaca i da sačuva njihovu slobodu
od njihovih bivših komšija i osvajača Persijanaca. S druge strane, novo carstvo pod Lisanderovom vlašću
nije imalo svrhu i nije bilo dobrovoljno ni u jednom obliku,
načinu ili formi; zahtevalo je učešće svih. Mislim da je pošteno reći da su Spartanci
jednostavno izdali azijske Grke koji su im se pridružili
u pobuni protiv Atinjana i umesto da ih oslobode,
stavili su ih pod vlast Sparte. Vlast koju je uspostavio Lisander često
je bila tiranska i pohlepna a guverneri
i harmosi i drugi su u osnovi ukrali sve što su
mogli od starosedelaca; ovo se radilo odvojeno od zvanične
isplate Spartancima. Lisanderove kreature su se na osnovu toga bogatile.
Prema beleškama u antičkim izvorima, volja bilo kog Spartanca je bila zakon
u pomenutim gradovima. Na osnovu zapisa antičkih pisaca
jasno je da Spartanci nisu bili jednostavni u odnosima
sa drugim Grcima. Sve u njihovoj tradiciji činilo je da se osećaju
moćnijim od drugih Grka i nije im smetalo da rade u skladu sa
tim. Sećate se priča o osnivanju
Atinske imperije ili Delskog
saveza - - Spartanci su na ovaj način otuđili sve Grke u tom
regionu tako što su im rekli da bi im bilo drago da pošalju
Spartance nazad i zamene ih Atinjanima,
koji ih nisu tretirali na takav način, bar to nisu činili
pre nego što su se razvili u carstvo.
To je bio još jedan problem, Spartanci nisu bili dobri u tom
poslu, ali na početku je odlučujući faktor bio Lisander.
Bio je na vrhuncu moći i uticaja, i mislim da treba reći, dostigao je visine
koje nijedan smrtnik, u grčkom svetu nije dostigao.
Oligarsi kojima je na Samosu povratio vlast toliko su
ga voleli, i bili mu zahvalni za sve što je učinio,
da su održavali religijske ceremonije na ostrvu i
doslovno obožavali Lisandera, kao boga. To je prvi put u grčkoj istoriji da
je iko imao takav tretman. S jedne strane,
ovo je ojačalo njegov uticaj i moć, svi su mu se čudili
i tako dalje. S druge strane, to je predstavljalo problem, zato što možete zamisliti
kako je to odjeknulo među aristokratama u Sparti,
a posebno među kraljevima, vidite- - upotrebiću tehnički izraz
ne uličnu reč, to kopile su
obožavali kao boga, i naravno takva vrsta
počasti nije ukazivana u spartanskom svetu, nikom ko nije bio plemenitog porekla.
U perspektivi, to je donelo mnogo nevolje.
Bio je ambiciozan onoliko koliko je mogao biti, i to je bilo očigledno
koliko je moglo biti. Dakle, postojala je ljubomora i ogorčenje i strah u Sparti da će se nešto
loše desiti sa spartanskim načinom života,
spartanskim ustavom, a Pauzanije i njegovi
tradicionalisti čekali su priliku da
okončaju napredak. Postojale su druge stvari koje
su proisticale iz onoga što sam već opisao koje su
pretile tradicionalnom spartanskom načinu života.
Novac je, naravno, dozvoljavao korupciju. Ljudi koji su imali novac mogli su kupiti
podršku ljudi mogli su kupiti pomoć ljudi za sopstvenu korist
za uticaj i moć u Sparti. Jedna od
stvari koju o tome znamo a koju bi većina učenih ljudi volela
da stavi u ovaj period, što mi se čini razumnim,
je novi zakon o nasleđivanju; Epitadeusov zakon. Čoveku koji ga
je predložio. Izgleda da se nasleđivalo
na određeni način, niko se nije ništa pitao.
Niste mogli napraviti testament i ostaviti onome kome
želite. To se sprovodilo u porodici na osnovu određenog obrasca. Epitadeusov
zakon je to promenio. Sada ste mogli napisati poslednju volju i
izabrati naslednike, kako želite.
To znači da je postojao način na koji ste mogli postupiti tako
da otkupite nečije pravo dok ste još uvek živi.
Ako nekoga spomenete u oporuci, u mogućnosti ste
da mu ostavite novac nakon smrti. U međuvremenu vam je mogao služiti
i politički vas podržavati. To se dešavalo i ljudi koji su
odgajani kao Spartanci i očekivalo se da naslede očevu imovinu
ponekad bi saznali da su izopšteni
i tada bi postali Spartijati po rođenju, ali im je nedostajalo neophodno
bogatstvo, neophodna zemlja da bi obezbedili uobičajeni
obrok i više ne bi mogli u potpunosti biti Spartijati.
Za njih je odredjen termin, hipomeioni, sto znaci
potčinjeni a neki od njih su se uzdigli do položaja
U toku Peloponeskog rata kao generali, zbog svojih sposobnosti
dolazili su iz tog društvenog sloja. Tako da imate mnoštvo
Spartanaca koji su važni, a nisu heloti koji nisu ljudi sa kojima se može
postupati na bilo kakav način. Oni imaju značajnu ulogu u društvu ali
nemaju časnu poziciju, poziciju pripadanja
koja je bila neopodna i to su bili uznemirujuci i
problematični događaji u okviru spartanske države.
Hajde da to pojasnimo; postoje podaci da je u gradu 398. godine
planirana revolucija Čovek po imenu Kinadon, koji je bio jedan
od hipomeionesa, planirao je
da preuzme vlast u kojoj bi stradali mnogi Spartanci i da uspostavi
novi režim koji bi dao prostora ljudima koji su bili
autsajderi. Sve u svemu, zavera je sprečena, zato što je jedan od ljudi kojima se Kinadon pridružio
ispričao priču spartanskom magistratu i zavera je
otkrivena. On je ovako ispričao priču. Jednoga dana
stajao je na spartanskoj agori, i Kinadon mu je prišao
i rekao osvrni se, koliko
Spartijata vidiš? Odgovor je bio četrdeset. Rekao je, a
koliko ljudi ovuda prolazi a da nisu Spartijati?
Oko 4,000, rekao je. Govorio je o hipomeionesima, neodamodesima,
i drugim podvrstama ali takođe i o helotima i takođe
perijecima, a Kinadon je čoveku koga je probao da privoli sebi odgovorio, ovih 4,000 koji
se izjašnjavaju kao Spartanci bi ga rado živog pojeli.
Njegova poruka bi bila, zašto ne bismo pokrenuli revoluciju? Odgovor bi bio
da je preduhitrio, ali nam govori da je situacija postala
značajno opasnija da je postojala takva mogućnost.
Dakle, imamo Spartu koja je u različitim problemima i
pokušava da odluči kako da ih rešava u budućnosti a voleo bih da
pređem na dešavanja u Atini. Atini, koja je bila
najveće carstvo koje su Grci ikada videli, potpuno je poražena,
na milosti i nemilosti Spartanaca, i zaista,
Atinjani su se, s razlogom plašili
da će im se desiti ista stvar kao i državama koje
su im prkosile a postojale su dve koje odgovaraju toj kategoriji
Melos, ostrvo koje su Atinjani osvojili. Tukidid opisuje
kako su Atinjani razgovarali sa njima u poznatom melijanskom
dijalogu,a takođe postoji i mesto koga se mnogi ljudi ne sećaju
ali grad u Trakiji. U oba mesta,
Atinjani su ubili sve odrasle muškarce na ostrvu kada
se opsada konačno završila i žene i
decu prodali u roblje. Atinjani su se s razlogom plašili da bi ista sudbina mogla da zadesi
i njih. Ustvari, Korint i Teba,
su prema dogovoru na kraju rata rekli hajde da uradimo
to. Tebanci su bili posebno jasni, hajde da Atiku pretvorimo u zemlju pašnjaka.
Međutim, Spartanci to nisu učinili a razlog koji su naveli bio je
da bi bilo pogrešno tretirati ljude na takav način,
jer su nam pomogli u odsudnom trenutku kao
saveznik protiv Persijanaca kada se borili za slobodu.
Ako verujete u to, onda verujete u sve.
U prilog toj činjenici mislim da je njihov strah da ako
unište Atiku—mislim na kuće i ljude i sve
drugo, što se desilo? To bi zaista bio vakuum
ljudi, svega i svačega i svakako je vakuum
moći, a to tako nije bilo održivo na duži rok.
Podanici Tebe i Beotije bi došli i
zauzeli ga a to nije bilo poželjno. Tako da, Spartanci to nisu ni uradili.
Umesto toga, sa Lisanderovim velikim uticajem na naselje
Atinjanima će to biti nametnuto, na vlast su postavili malu grupu Atinjana
oligarha kao što je usput imao i istu vrstu
ljudi u ostatku carstva, ali nije ih bilo deset.
Atina je bila veoma veliko mesto. Ispada da je
novih vladara Atike bilo trideset, od kojih su svi morali da odgovaraju
kriterijumu koje je postavio Lisander, a njihov vođa je bio, zaista značajan
vrhunski čovek po imenu Kritija,
plemić koji je učestvovao u stvaranju demokratije, ali se oštro okrenuo protiv nje.
Očigledno je bio brilijantan čovek, učio ga je
veliki retoričar i sofist Gorgija a takođe je bio
u Sokratovom krugu, zajedno sa Platonom i Ksenofantom
i nekoliko drugih bistrih mladih ljudi koji su bili članovi viših klasa
atinskog društva. Takođe je bio pesnik i govornik, filozof i tako dalje
i ostali su delovi iz
njegovih radova da se na njih ugledamo, ali ostaje činjenica da je do
404. postao ogorčeni protivnik demokratije. Bio je u izgnanstvu ili je dobrovoljno otišao u
izgnanstvo, sa ciljem da pobegne od demokratije,
odlučio je da neće bitio demokratije u
Atini. Hajde da kažemo poneku reč u o tome. Lako je zamisliti šta se
dešavalo 404 godine. Ljudi koji su bili neprijateljski raspoloženi
prema demokratiji mogli su samo konstatovati
da je demokratija izgubila ovaj veliki rat i zaista niko
nije mogao razumeti kako se to moglo desiti s obzirom na veliku moć
Atine, i naravno bilo je lako ukazati na
veliki događaj koji je okrenuo plimu protiv Atine, Sicilijanska
ekspedicija, a treba reći da je to bila idiotska ideja.
To je bila tačno onakva vrsta idiotske ideje da će demokratija
izaći na takav glas da će biti
ne samo, kako da to sročim, dozvolite mi da kažem da je viđena kao nasledno
prevrtljiva, zato što je kršila ono što je izgledalo istinito o ljudskim bićima i što je
umnogome bilo deo grčke tradicije od prvog
trena kada smo o tome čuli kod Homera do—večnosti, koja je, suprotno
od prinicipa demokratije za koju važi da su svi ljudi,
odrasli muški građani u osnovi jednaki ili
bi trebalo da budu, postojalo je i suprotno mišljenje koje je imalo veću osnovu u grčkoj tradiciji, da se
nijedan čovek ne može podeliti na dve vrste
ljudi, u stvari Grci su mislili da je podela
na dve vrste bila ispravna, najvažnija,
podela između više i niže, između dobrih i
loših, između plemića i plebejaca, a svaki od tih parova su od
ljudske vrste. Ti si bogat, mudar,
rođen u dobroj porodici ili bi trabalo da kažem ti si bogat i rođen u dobroj porodici
i stoga si mudar, ili nisi. Ako nisi, ona očigledno nisi ravnopravan
sa drugim ljudima i zato ne bi trebalo
da učestvuješ u vlasti. Dakle, to je bilo osnovno
široko rasrostranjeno gledište o tome šta je prirodno u grčkom svetu.
Sada, treba dodati da su upravo izgubili taj grozni
rat i dolazi se do toga šta ti se čini da je i
prevrtljivo i glupo. Kako za ime sveta je bilo ko mogao
pomisliti da je nakon toga demokratija dobra? Dozvoljava ti da misliš da u tome ima nešto
posebno da je to sastavni deo karaktera ljudske
rase. Svaki put kad dodje do velikog rata, a postoje
dve različite vrste političkog sistema međusobno
suprotstavljene, pobeda ima zapanjujući efekat na mišljenje
ljudi. Uzmimo npr. Prvi svetski rat gde su--
takoreći zemlje gubitnice bile veoma
otvorene ideji—bile su tipične monarhije i tako dalje,
ali one su u osnovi bile, relativno govoreći, liberalne monarhije. Imale su zakonodavstvo
i izborni sistem i takve stvari, a to se
vidi kao gubljenje privilegija i tako jedna ili druga vrsta
fašizma pušta korenje u okviru Evrope u državama koje su
imale tu nesreću. Osećalo se da uspeh ili
neuspeh imaju veze sa prisustvom ili odsustvom
mudrosti što dovodi do nastanka gluposti na osnovu dogovora koji su
postojali. Dok je Sovjetski savez bio moćna sila i širio se
svetom, delimično se širio zajedno sa idejom komunizma, koja se
promišljala u krugovima gde je uspevala da bude dominantna
u odnosu na konkurenciju, i čini se da kada se
Sovjetski savez konačno srušio, postojali su komunisti širom
sveta ali to nisu želeli da priznaju. Mislim, izjašnjavali su se drugačije.
Ideja je bila diskreditovana uspešnošću konkurencije
odnosno propašću ideje komunizam. Dakle, to je fenomen koji
nije zapanjujuć, čak iako izgleda kao najraniji primer,
Mislim, toliko znamo. Tako da je Kritija u svakom slučaju,
bio odlučan da u budućnosti Atina neće biti
demokratija. Ustvari, izgleda kao da je on bio ponovo osvojen, što je tipično,
spartanskim vrlinama, zato što je Sparta dobila rat.
Možemo reći da su karakteristike koje je imala
spartanska država bile dobre, zato što su mogle dovesti do
kritičnih stvari koje država može uraditi, a to je pobeda u takmičenju sa
drugim državama. Tako da je on imao na umu veoma suženu oligarhiju. Jedan učenjak je mislio da
u Atini zaista uspostavi
najbliži način uređenja koji bi odgovarao spartanskom ustavu;
naravno da nikada nije mogao biti potpuno isti, ali je pokušavao da uradi
nešto slično. To je možda istina, ali sistem koji je uspostavio biće znatno sužen, a mala
grupa ljudi imala je kontrolu *** gradom. Ustvari—dakle,
dozvolite mi da se vratim unazad; Na ovo ću se na ovo što sam planirao da kažem.
Sada, međutim, nakon što su postavili Tridesetoricu da
vladaju Atinom, 404. godine, ljudima koji su
prilično jasno mogli da procene stvari da pošto je u Atini
preko sto godina vladalo demokratsko uređenje ne bi bilo
lako nametati takav režim, a ako se on učini
suviše uskim i oligarhijskim, mogli bi se naći u
problemu da on ostane na vlasti. Tako da se Lisander složio sa idejom stvaranja
Tridesetorice od kojih su dvadesetorica bili Kritijini ljudi,
ekstremni oligarsi, ali je dozvolio Teramenu, atinskom generalu, koji se bio na dobroj poziciju u vreme
demokratije, ali koji očigledno nije bio
staromodni demokrata. Uzeo je učešće u sprovođenju
revolucije 400 oligarha 411. godine i
ponovo, grupa koja je sprovela revoluciju podeljena je na način
sličan kao Tridesetorica, tj.
ekstremne oligarhe i ljude kao što je Teramen, koga, ako smem da kažem možemo
nazvati umerenim oligarhom, iako mislim da oni u poređenju sa
tekućom demokratijom. Ako biste pitali Teramena, koliki broj ljudi u
Atini bi bio dovoljan da učestvuje u vladi, njegov odgovor
bi bio kako se ispostavilo 5,000, ali on zaista nije bio
zainteresovan za taj broj. Ono za šta je bio zainteresovan
bio je kriterijum za učestvovanje u vlasti
a to je da bude hoplit, da ima bogastvo koje je neophodno za
borbu sa pešadijom u gradu. U kasnijem smislu, nije prošlo mnogo vremena,
otkriveno je da je broj ljudi u Atini koji su
stvarno odgovarali tom opisu nije bio 5,000, već 9,000 i u vreme kada je odraslo muško
stanovništvo Atine brojalo oko 21,000, tako da bi devet
od dvadesetjedne bili ljudi koji su učestvovali u
režimu; dvanaest od dvedesetjedan bilo bi
za to suviše malo pa im ne bi bilo dozvoljeno da učestvuju;
znači, to nije demokratija. To je oligarhija ali
oligarhija širokog spektra. Može se primeniti
reč “umerena“. Sve u svemu, Teramenu je data prilika
da pored sebe, postavi još devetoricu, pa je postojalo deset
njegovih ljudi, dvadeset onih koji su podržavali Kritiju
a ispostaviće se kao problem Tridesetorice,
kao što se desilo i sa 400-om, zato što kada je Teramen video
da njegove kolege u krugu 400-e pokušavaju da uspostave
suženu oligarhiju, poveo je pobunu koja je zbacila oligarhiju i konačno je okončala
povrativši demokratiju. Tako izgleda slika
Atine. Ali, naravno,
u to vreme je bila naseljena svima
koji su bili prognani za vreme demokratije, i oni su bili ogorčeni neprijatelji demokrata,
bar većina njih. Dakle, imate neku vrstu
sukoba različitih ideja i osećanja što je bilo malo
neobično za Atinu. Atina je bila prilično lepo
mesto za život pre rata pa čak i u toku rata,
za razliku od šireg područja Grčke, ali sada su tamo postojale veoma velike
podele i tenzija između različitih
grupa. Tridesetorica su vladala između septembra 404. i maja 403., kako se ispostavilo samo nekoliko
meseci iako naravno niko,
nije znao da će to biti tako kratka vladavina na početku
svega. Uspostavili su veće u kome je bilo 500 ljudi—isto kao u atinskom
savetu, ali bilo jedrugačije. Odlučivali su
ekstremni oligarsi; data im je i sudska vlast.
Ljudi koji su nosili naziv sikopati, i grčka upotreba
tog pojma, sećate se, su ljudi koji zarađuju novac tako što
lažno optuže ljude na sudovima i onda
za to dobiju novac. Bili su veoma nepopularni
čak i u demokratiji, i tako su Tridesetorica započela vladavinu sa
činom koji bi bio prihvaćen tako što su sikopante
koje su mogli naći i identifikovati ubili, ali su takođe ubili dobro poznate vođe
demokrata, ljude za koje su znali da bi mogli biti njihovi politički
protivnici. Dakle, od početka je bilo krvavo, ali je bilo
ograničeno samo na mali deo stanovništva.
Tridesetorica je izraz koji je skovao čovek
koji se bavio istraživanjem njegovog dela Piter Krenc, on je stari Jejlovac, pa, stoga treba da
mu odamo priznanje.
Ako pogledate Tridesetoricu, ako pogledate Spartu,
šta pomislite? Gerousija. Na kraju, u toku
ovih meseci, Tridesetorica su ograničila državljanstvo, aktivno učešće u vlasti
bilo koje vrste na samo 3,000 Atinjana od broja koji bio obuhvatao
najmanje 21,000 a verovatno i više. Samo oni su imali građanska
prava. Ostalo stanovništvo Atine nije.
Pa, to je otprilike sve o spartanskom uticaju na istoriju u
tom trenutku. Druga stvar koju su, u momentu kada je život postao težak uradili bila je ta
što su iz Atine odvezli sve koji nisu bili deo
3,000. Pa, kako nazivate ljude koji
ne žive u prestonici već u okolini?
perijeci. Zato je Krenc pretpostavio da to nije slučajnost;
to je bio svestan napor da se napravi buduća atinska država
po ugledu na veliku, uspešnu, zadivljujuću spartansku državu.
Međutim, to se nije dopalo Teramenu. To je za njegovu budućnost bilo suviše
skučeno i izazivalo bi nevolje Zaista, isticao je kontradiktoran stav
pitao je koliko je to pametno? Imate, manjinu u državi,
i umesto da pokušavate da privučete više ljudi da budete
jači, isterujete ljude i
garantovano ćete imati više ljudi protiv sebe nego
za sebe. On je, kao i u vreme vladavine 400-e
favorizovao hoplitski popis. Svako ko je mogao biti hoplit
mogao je biti punopravni građanin, a pričao sam vam o
ciframa. Pa, uskoro će se ljudi pobuniti protiv vladavine Tridesetorice,
žaliće se,i počeće progoni.
Jedan od problema sa kojima se susrećemo kada govorimo o Tridesetorici je u tome što
nije sasvim jasno kakva je hronologija događaja,
i ne može se sa sigurnošću reći kojim su se redosledom
dešavali, ali u nekom momentu
Tridesetorica su počela sa napadima na veće grupe Atinjana, nekada zato što su bili
viđeni kao politički protivnici, ili se bar tako mislilo,
u vezi sa političkim protivnicima. Ponekad kada su stvari postale zaista loše, kada je
Tridesetorici trebao novac ubijali su ljude
samo zato što su bili bogati, mogli su odneti svoj
novac i to je naravno povećavalo količinu
otpora ili nesreće, tako da je konačno mala
naglašavam mala, veoma mala grupa Atinjana
napustila grad i otišla u izgnanstvo u komšiluk,
a ovo je interesantno, a mislim i važno, gradovi koji su najviše primali ove
protivnike Tridesetorice, protivnike oligarije, protivnike spartanskog naroda,
bili su Korint,
Megara, i Teba, svi neprijatelji Atine, svi neprijatelji demokratije. Zašto su to
činili? Odgovor je, bili su ljuti na
Spartance i mislim da je u pitanju bio strah da će Sparta koja se tada
uzdizala biti pretnja za njihovu autonomiju. Ovi gradovi, posebno su bili ljuti zbog različitih
stvari. Sećate se, Korinta i Tebe
koji su želeli da potpuno unište Atinu, i Spartance
koji ih nisu slušali. Svi su se borili
u toku dugih godina rata, ali nisu jednako delili
plen koji je uzet na
kraju rata. Dakle, postojala je pohlepa koju
su ovi gradovi imali, pa su prihvatili ovaj mali
broj Atinjana a grad koji je bio najznačajniji
za ovu svrhu bila je Teba. U Tebi im je dat
pristojan dom. Spartanci, znajući za to, su poslali naredbu u kojoj su isticali
da nijedna država ne treba da pruži dom prognanicima,
dok je, tebanski režim u tom trenutku glasao da će svako
ko ne bude pružio pomoć Atinjanima biti kažnjen.
U ovom slučaju jednostavno su prkosili Spartancima.
Vođa, najvažniji od vođa grupe prognanika—prikladno ih je
zvati demokratskim prognanicima, koji su želeli da ponovo uspostave
staru demokratiju, najvažniji čovek bio je Trazibul,
koji je bio general, a njegova najznačajnija borba bila je
kada je kao admiral učestvovao u završetku Peloponeskog rata.
On je predstavljao sve velike pobede Atinjana, a nije bio prisutan u vreme velikog poraza
koji je okončao rat. On i drugi važan političar
po imenu Anitus ustvari su započeli kontrarevoluciju sa
veoma malim brojem ljudi. Izvori se razlikuju ali
brojke koje su najpribližnije, da su sa samo
70 ljudi sa kojima su krenuli iz Tebe ka prirodnoj tvrđavi u
planinama između Beotije i Atike, mestu zvanom
File, izgradili utvrđenje za koje su se nadali
da će privući ostale nezadovoljne Atinjane da pobegnu i pridruže im se u
otporu. Koristim reč otpor, što naravno navodi
na mišljenje analogiju koja mi je uvek
padala na pamet kao pomoćno sredstvo za razumevanje situacije pred kojom su se
u tom trenutku našli Atinjani. Moje je mišljenje, od pomoći je
zamisliti Francusku u junu 1940. nakon što su Nemci
porazili Francusku i zauzeli deo njene teritorije a drugi deo ostavili
slobodan, ali potpuno potčinjen
režimu nacista. Sada su Francuzi,kao i Atinjani, mogli da biraju između tri opcije.
Jedna mogućnost je bila da se pridruže novom režimu i
pokušaju da napreduju.Neki Atinjani su učinili upravo to.
Drugi su uradili isto što i Trazibul, a u Francuskoj je to bio De Gol
koji je u to vreme bio u Londonu
gde je počeo da organizuje, otkrivajući šta se desilo,
da istera Nemce, formirao je slobodnu francusku
vojsku. Važno je shvatiti da jenakon završetka rata, slobodna francuska vojska na zadivljujući način
porasla u očima Francuza.
U stvarnosti, to je bila šačica ljudi. Tako se to uvek dešava i
tako se desilo u Atini. Bilo je zastrašujuće
izazivati režim, koji je izgledao kao da je
nepobediv. Setite se, Spartanci su ih postavili na mesto. Spartanci su bili
vladari sveta. Ko je mogao zamisliti da će nešto promeniti tu situaciju?
Isto kao što je izgledalo da će nacisti vladati
hiljadu godina kao što je tvrdio Hitler da će ih i on doživeti.
Dakle, nije izgledalo kao potez veoma hrabrog čoveka ako bi se
pridružili De Golu. Koliko vas je gledalo
Kazablanku? Ok, bar ste odgledali jedan film u životu; to je super.
Setite se, šta su rekao Klod Rejns i Bogi radili na kraju rata kada on
kaže Luji mislim da je ovo početak jednog divnog
prijateljstva. Kada to kaže odlaze u Brazavil da se pridruže slobodnim Francuzima.
Pa to je super, ali šta su ljudi mislili o de Golu?
Mislili su da je budala, nije postojala šansa,
to je bilo kretenski, razumani ljudi—šta to pokušavaju da urade? Pokušavali su da dobiju što više
kroz saradnju sa Nemcima samo da
sudbina Francuza bude lakša i da pomognu Francuskoj
u budućnosti. Tako je bilo sa većinom
Atinjana; većina Francuza i većina Atinjana nije uradila nijednu od tih stvari.
Spustili su glavu i pokušavali da žive svoje živote
na najbolji mogući način. Mislim da treba razumeti sve što se desilo a to stavlja posebno svetlo na
ono što su Trazibul Anitus i njihovi prijatelji uradili
na veoma poseban način. Bili su neobično hrabri, kočoperni i
optimistični ljudi, i kao što se u ovom slučaju
desilo, na zadivljujuć način su uspeli. Počinju da sakupljaju snage koje će im
pomoći. Druga zanimljiva činjenica sastojala se u tome da je izuzetno
kako je među ljudima koji su bili sa Trazibulom bio zaista mali broj
atinskih građana. Iznenađujuć broj njih bili su stranci sa
stalnim boravištem, metiki, koji su
naravno, bili odlična meta za Tridesetoricu, zato što su bili tipični otpadnici i imali su
novac, i naravno nisu imali prava i moć,
tako da su mnogi od njih, uglavnom mejiksi u ovoj raspravi bili na strani demokrata.
Mnogi od njih su stupili u borbu. Drugi, kao Lisijas
govornik, iskoristili su novac i unajmili plaćene vojnike da se bore
na strani Trazibulovih demokrata. Pa, prvi test je stigao u januaru
mesecu. Postojalo je sedamdeset ili nešto više ljudi u
tvrđavi na Fili. Do sada su Tridesetorica bila dovoljno
zabrinuta oko vojske koja je bila u nastajanju i poslali su sopstvenu vojsku,
brojčano nadmoćniju, da proba da im se suprotsatavi i ovde se uvek ponovo,
setim, analogije sa događajima Velikoj Britaniji u
Engleskoj šesnaestog veka, trebalo bi da sa preciznošću kažem
kada je Armada krenula prema Engleskoj u pokušaju da
pridobije kontrolu *** ostrvom u službi Pape i katolicizma i
oboje. Ono što se desilo bilo je da je priroda, ako tako želite da mislite, ili kako o tome vole da razmišljaju Britanci
možda Bog intervenisao dok je
armada bila u naletu pojavio se veliki vetar i oduvao
brodove sa njihovog puta i uništio mnoge od njih.
A Britanci zaista—engleska flota nije pričinila ni blizu
toliko štete španskoj floti kao što je to učinio vetar.
Dakle, od tog dana nadalje u Engleskoj se proširila legenda
o protestanstskom vetru, koji je dunuo da spase
novu englesku veru protiv papinih snaga.
Pa, ako mogu da izmisle protestanstski vetar mislim da je u redu
da kažem da je demokratski sneg koji je pao na
Filu – da se upravo to desilo. Velika snežna oluju, i kada su
snage Tridesetorice krenule na Trazibula, to nisu mogle
da urade. Nisu mogli tamo da stignu; bili su
nadjačani i morali su da se povuku. Prilikom povlačenja
sedamdesetorica su krenula u juriš na njih, poubijala ih
prilikom bekstva, učinili popriličnu štetu, a vreme, odnosno protok vremena
bio je veoma važan, zato što je sve više Atinjana
zauzelo neprijateljski stav prema režimu pod kojim su
bili. A oni, sve više i više njih, iako kad se sve uzme u obzir, zapanjujuće je koliko mali broj
Atinjana se zaista pridružio Trazibulu, ali do ovog vremena
pojavio se Teramen. Bio je sve nezadovoljniji onim
što se dešavalo, bio je član veća
i raspravljao sa Kritijom, a na kraju ga je
Kritija ubio. To je bio indikator do kog stepena
su se reakcionarske sile u državi uzdigle,
mogli bi pomenuti da drevni izvori procenjuju
da je negde oko 1,500 Atinjana moglo biti ubijeno
od strane Tridesetorice tirana. Dakle, to je veoma veliki
procenat stanovništva u odnosu na to koliko je
bilo stanovnika u Atini. I na kraju, to je izazvalo revolt njihovih rođaka i
prijatelja koji su se okrenuli protiv Tridesetorice i pridružili se snagama,
iako nisu išli u borbu, bili su na strani demokrata.
Drugi napad na Filu, koji je preuzet kasnije
propao je i Trazibul je iznenada dobio dovoljnu
snagu, umarširao je u Pirej i uspostavio kontrolu. Kada su Tridesetorica dovela
vojsku da proba da ih porazi oni su bili
poraženi. Bili su prinuđeni da pobegnu u Elefsinu na
severozapadnoj granici Atike, a demokrate su bile
u poziciji da ponovo preuzmu kontrolu *** gradom.
Tridesetoricu je nasledilo 3000 ljudi, zato što je postalo očigledno
da su izgubili i sada su oni, vlast koja je nasledila
Tridesetoricu, obratili se Sparti za pomoć protiv demokratske vojske koju je okupio
Trazibul. Razmislite, šta je Sparta trebalo da uradi?
Mislite da je očigledno. Nije iznenađujuće šta je Lisander želeo da
uradi. Želeo je da pošalje veliku vojsku da povrati
oligarhe i ponovo na vlast postavi svoje ljude što je naravno
bilo dobro, ali su u Sparti postojali ljudi koji to nisu želeli, koji su u tome videli
priliku da Lisandera liše vlasti i uticaja
i normalniju situaciju u Sparti. Zato su Spartanci
glasali da se pošalje vojska koja bi se pozabavila Trazibulom,
ali za vrhovnog komandanta nisu imenovali ni Lisandera ni
nekog od njegovih ljudi. Umesto toga je da završi posao poslat
kralj Pauzanije. Dakle, susreli su se sa atinskom vojskom koju je predvodio Trazibul, porazili ga
ali vojsku nisu razdvojili,ili kao što ćemo videti, ophodili su se prema njima kao prema veoma ozbiljnim
neprijateljima. S jedne strane, Atinjani su se kao nekad u prošlosti,
hrabro borili i naneli ozbiljne gubitke spartanskoj
vojsci, ali je takođe bilo očigledno da je Pauzanije bio
voljan da pregovara. Nije insistirao da
nakon poraza Atinjana nametne nagodbu.
Dogovorili su se da skromna
grupa od desetorice ljudi bude izabrana u Atini i Pauzanije i
pratnja poslata iz Sparte sela je
i dogovorila pomirenje koje će imati uticaj i u budućnosti.
To je bila suština onoga što se desilo. Važan deo priče bio je da su
glasali—Atinjani i nešto na čemu je Pauzanije
insistirao pomilovanje tj. da ne bude
kazne za ljude na obe zavađene strane
u Atini. Naravno, ljudi koje je trebalo
kazniti bili su oligarsi i njihovi prijatelji koji su sada
bili strana koja gubi. Bez obzira na događaje, pomilovanje je važilo
za sve , osim za Tridesetoricu,
desetoricu koje su Tridesetorica stavila da upravljaju lukom Pirej.
Jedanaest koji su bili policijske snage da se tako izrazim, na čelu sigurnosnih snaga
u Atini i tako dalje. Male grupe ljudi za koje se
mislilo da su bili posebno odgovorni za loše stvari
koje su se desile u Atini, ali čak ni oni nisu
ubijeni zajedno. Mogli su da izlože svoj
slučaj u eutini i ako su bili oslobođeni u
sudskom procesu— mogu ih nazvati sudskim procesima,
mogli su takođe da povrate građanska prava u
novoj Atini ili su slobodno mogli da je napuste
bez ikakve opasnosti po život. Dakle, to je bio veoma skroman
zaključak. Šta sa pravim oligarsima, šta uraditi sa njima? I za njih su se
pobrinuli nakon naseljavanja u gradu Elefsini gde su zarobljeni
radi sopstvene sigurnosti kada su stvari krenule loše,
dozvoljeno im je da ostanu nakon naseljavanja.
Dakle, to je Trazibulu i njegovim prijateljima dalo kontrolu
*** Atinom, i odmah je ponovo uspostavljen demokratski
Ustav, umnogome sličan onome koji je postojao pre nego što se bilo šta
desilo. U jednom kratkom periodu tranzicije, državljanstvo je bilo ograničeno na
tri glavne Solonske klase, ali to je ubrzo prošlo
a potpuna demokratija je zaista ponovo uspostavljena 401. godine.
Iste godine kada su demokrate zauzele Elefsinu i vratile je
u okrilje Atike. Dakle, da ste se 400. godine
našli u Atini zatekli bi istu sliku kakva je bila
neposredno pre poraza u Peloponeskom ratu.
Ta novouspostavljena demokratija funkcionisala je sa izvesnim prilagođavanjima. U Atinskom ustavu
Aristotel hvali
ovog naslednika atinskog režima. Doslovno su se držali dogovora o amnestiji,
zaista, nisu progonili ljude koje
nisu trebali. S druge strane, i oni i Aristotel su to hvalili, moja je pretpostavka
je da je njihovo saosećanje bilo veoma blisko Teramenu,
umerenoj oligarhiji ili kako bi to Aristotel nazvao
politeji, umeren režim. Interesantno je da kada je Trazibuls tražio, što je zadivljujuća
stvar, da svim ljudima koji su služili
u njegovoj vojsci, koji su oslobodili Atinu i ponovo uspostavili
demokratiju bude dodeljeno atinsko državljanstvo,
Atinski narod je rekao " ne" . Za mene to je jedan od
najupadljivijih dokaza šta su Grci zaista mislili o svom
polisu zato što čak i u ovakvim situacijama, ideja deljenja državljanstva sa svakim
ko nije bio, da se tako izrazim, član porodice,
bila je van njihovog poimanja stvari, i čak su i
Trazibulu, velikom heroju, velikom oslobodiocu, koji ih je zamolio, rekli su "ne može".
Takođe su otplatili dugove Tridesetorice.
Ono što su pokušavali bilo je da što brže
smire situaciju, da postignu stabilnost. To je veoma retka stvar. Zamislite—pa,
šta su Francuzi uradili kada se rat završio.
Uzeli su pomagače okupatora, iskoristili ih
i u većini slučajeva ubili. To čine civilizovani ljudi. Mislim, pogledajte
šta su uradili u Ruandi, i drugim takvim mestima gde su postojale različite
strane u građanskom ratu koje su iskasapile jedna drugu.
To je veoma normalna situacija. Ono što su Atinjani uradili bilo je
nenormalno. To je delimično, dokaz, velike mudrosti
na strani glavnih vođa u to vreme,
i takođe pokazuje da Atina tokom mnogo godina
demokratije nije imala oštre razlike među klasama.
Mislim da je postojala opšta dobra volja koja je učinila
da takva vrsta masovnog ubistva bude strana
i previše nepoželjna. Tako da, ako pogledamo Atinu
401. godine, kada je demokratija u potpunosti ponovo uspostavljenai želeo bih da
potpuno istaknem komentare o ovome stavljajući fokus na
Trazibula, čoveka, za koga mislim da niko od vas nije čuo pre
nego što je došao na čas. Čuli ste za Perikla,
možda ste čuli za Temistokla, za mnogo različitih Atinjana, ali
nikada niste čuli za Trazibula. Zato ćete možda biti iznenađeni
kad čujete sledeće. Kornelije Nepos,
rimski istoričar prvog veka p.n.e., pišući o životima poznatih Grka i Rimljana,
o Trazibulu je zapisao sledeće: "Ako je izuzetnost sama
sebi vrlina, osim sreće, mislim da bih ovog čoveka postavio ispred svih.
Jedno je sigurno, nikoga ne bih stavio ispred njega u
smislu časti, postojanosti, veličine duše, i ljubavi prema domovini."
To nije loše ali tu nije kraj. Nekoliko godina pre 180 g.n.e., Pauzanije
veliki pustolov antike, napisao je vodič o
poznatim i istorijskim mestima antičke Grčke.
U delu gde piše o Atini, opisao je grobove
heroja i ljudi koji počivaju u blizini puteva izvan grada počevši
sa onim koji vodi do mesta poznatog kao Akademija.
Evo šta Pauzanije pustolov kaže, "Prvi je grob Trazibula,
Likusovog sina, u svakom smislu najvećeg od svih poznatih Atinjana, bilo da su živeli pre
ili posle njega". Razmislite o svim imenima koja se
spominju i možda će težina Pauzanijevog opšteg
poređenja biti uvećana nečim malo više
određenim, zato što su reči koje Pauzanije izgovara sledeće: "Prvi grob
je njegov i nakon toga dolazi Periklov, "
u slučaju da ste pomislili da ga je greškom izostavio.
Dakle, to je izuzetna stvar i velika zagonetka koju
nisam mogao i verovatno nikada neće moći biti rešena. Kako je moguće da su ljudi koji su živeli tamo
vekovima kasnije mogli reći takve stvari o Trazibulu
i mi nikada nismo čuli za njega? Mislim za njega jedva da smo
čuli. Mislim da je najbolji odgovor koji vam mogu dati
mora da postoje izgubljene istorije, znamo da se odnose na određene
periode, mora da su Trazibulu odali izvesno priznanje
za izuzetan doprinos koji se ne pojavljuju kod Ksenofona
Diodora i govornika. Ali zato mi najzad, a vi imate obavezu prema budućim generacijama,
ne smemo dozvoliti da Trazibulovo ime ponovo ostane
sakriveno, i samo da ga ne zaboravite, zapamtite da je on jedini Grk
kog poznajem čije ime odgovara Jejlovskoj borbenoj pesmi—Trazibul,
Trazibul.