Tip:
Highlight text to annotate it
X
predstavlja
ŠKOLA TAJNI
Učeći da živimo u vertikalnoj dimenziji:
"Napredak čovječanstva i napredak ljudske svijesti su dvije sasvim različite dimenzije.
Razvoj istorije je u vremenu a razvoj svijesti nije u vremenu.
Napredak svega što vidimo, svega vidljivog je horizontalan,
dok je napredak svijesti - koji ne možemo vidjeti - vertikalan.
A mi to i ne možemo vidjeti jer je vertikano."
Osho,
Mi smo eksperimentisali sa komunama,
i na Istoku i na Zapadu,
koje nijesu trajale.
Buda i drugi prosvijetljeni majstori su
stvorili komune koje su trajale.
Kakva je razlika?
Gautam Buda
i drugi majstori
nikada nijesu stvarali komune
na način na koji
smo ih mi stvarali.
Buda
je imao sljedbenike,
ali nije ostajao u jedno mjesto...
stalno se kretao.
Mahavira ima sljedbenike,
ali nije ostajao u jedno mjesto... stalno se kretao.
Zato način
na koji smo mi stvarali komunu
niko nije
stvarao na taj način.
Pet hiljada ljudi koji žive zajedno
je sasvim drugačije iskustvo
od pet
budističkih monaha
koji se kreću
iz jednog mjesta u drugo mjesto,
ostajući samo tri dana u jedno mjesto.
To je bila sasvim drugačija stvar.
A čak i u tome,
ljudsko lukavstvo se ukaže.
Džainski monasi
treba da se kreću
neprestano,
osim tokom sezone kiša.
U Indiji
ta sezona zna biti veoma određena.
Prije
no što se započelo sa atomskim eksperimentima,
čak je dan i vrijeme bilo određeno -
da će na taj dan
kiša početi, i na koji dan će kiša prestati -
i bilo je jasno podijeljeno na tri sezone, četiri mjeseca svaka.
Zato oni moraju stati četiri mjeseca tokom sezone kiša.
Ali to, takođe, ne znači da će hiljade
sanijasina ostati u jedno mjesto,
bilo gdje da se zateknu.
Ali
lukavstvo ljudskog uma je takvo
da sam ja u Bombaju vidio
džainske monahe koji su tamo živjeli čitav život -
neko je bio tamo pedeset godina...
Ja sam se raspitivao: "Kako su to uspjeli? -
Jer je to bilo protivno
njihovom osnovnom pravilu
i učenju.
Nakon tri dana su morali da promijene."
I meni je odgovoreno da
u Mahavirovo vrijeme nije bilo tako velikih gradova kao Bombaj.
Sada se džainski monah kretao iz jednog dijela Bombaja
u drugi dio Bombaja,
a na taj način se kretao okolo Bombaja,
unutar Bombaja, iz jednog mjesta u drugo mjesto.
Ali tako je ostajao u Bombaj;
nikada nije napuštao Bombaj.
Lukava ideja!
Iz jednog
predgrađa
se kretao u drugo predgrađe;
a to je drugo mjesto.
A pošto u Mahavirovo vrijeme
nije bilo
tako velikih gradova,
ta predgrađa su bila
kao drugi
gradići, druga naselja,
i tako... "Mi se krećemo!"
A oni su samo kružili.
A Bombaj ima
stanovništva,
dnevno ima stanovnika
oko
deset miliona ljudi.
Četrdeset miliona ljudi dođe svakog dana
da radi
iz
obližnjih gradova,
a naveče se vraćaju.
Tako šezdeset miliona ljudi
živi u gradu.
Logično je da su oni u pravu
da nije bilo grada
u Budino vrijeme sa tolikom
populacijom.
Ali čitava stvar je promašena.
Stvar je bilo jednostavna,
da se vi ne vežete
za određeno mjesto,
da vi ne započinjete prijateljstva,
da nešto volite, nešto ne volite.
Za tri dana ne možete uraditi mnogo.
Jednog dana dođete,
tek
jedan dan stvarno budete tamo,
a već trećeg dana treba da krenete.
To nije dovoljno vremena
da uđete u
neku politiku,
ili u neke
lokalne probleme.
Da izbjegnete
moć politike,
da izbjegnete lokalne probleme,
vezanosti,
sredstvo je izmišljeno da krenete nakon tri dana.
Ali oni su krenuli poslije tri dana
u istom gradu -
tokom pedeset godina, šezdeset godina.
Oni imaju jak
kontakt sa ljudima.
Oni su skoro stanovnici Bombaja!
Ljudi koji ih vole
dolaze da ih slušaju bilo gdje da su oni.
Niko nema
nikakvu komunu
na način
kako smo mi pokušali,
i
oba eksperimenta
su dali
veliki uvid u ljudsku prirodu,
tako da ništa nije propalo.
Mi smo mnogo naučili.
Zato ja sada neću stvarati komunu.
Ja ću stvoriti sasvim drugačiju stvar:
školu tajni...
gdje će četrdeset, pedeset ljudi
biti prisutno
da se brine
o školi,
a dvjesta, tri stotine, pet stotina ljudi
mogu doći na jednomjesečni krus,
ili dvomjesečni kurs ili tromjesečni krus,
i potom otići.
I malo po malo ćemo uvježbati ljude
da i oni mogu otvarati škole tajni po svijetu.
Škola je drugačija stvar.
Vi dođete na tri mjeseca
da nešto naučite,
da prođete kroz neko iskustvo,
a potom se vratite u svijet,
vašem radu, vašem poslu.
Komuni je postalo jasno
da ako pet hiljada ljudi
živi u zajednici,
oni moraju da rade mnoge stvari -
grade puteve, grade kuće,
stvaraju druge uslove za pet hiljada ljudi,
kao i za goste koji će dolaziti
na festivale.
Tim ljudima neće ostati nimalo vremena
za njihovo traganje zbog čega su tamo došli,
na prvom mjestu.
Oni neće imati vremena za meditaciju.
Oni neće imati
vremena da uđu
unutar sebe,
pronađu tehnike i rade na njima,
jer je posao takav
da vi ne možete samo raditi pet sati dnevno,
pet dana u sedmici;
to tako nikada neće biti završeno.
Vi treba da radite deset, dvanaest sati dnevno,
sedam dana u sedmici.
Vi ste umorni -
a šta više,
to što radite je samo neophodna
priprema za vas.
Ubrzo ćete početi sa proizvodnjom;
inače, odakle ćete dobijati
vašu hranu, vašu odjeću?
Tako je to začarani krug.
A kada je prisutno pet hiljada ljudi,
tada je tu i moć politike.
Tada treba da
pronađete vođe grupa,
koordinatore.
Nije moguće
a date slobodu pet hiljada ljudi:
"Radite što god hoćete" -
zato što će oni poći na kupanje
i na zabavu,
sviraće gitare,
ali ko će onda graditi puteve, kuće i farme?
I kako će vaša hrana
i vaša odjeća biti dobavljana?
Koliko dugo možemo biti zavisni o donacijama?
Prije ili kasnije,
vi ćete morati da napravite fabrike
i da počnete nešto da proizvodite.
Tada ova komuna postaje samo dio običnog svijeta -
zašto onda stvarati toliko
nepotrebnih nevolja?
Naš osnovni razlog je bio
da vam damo
uvid u vlastito biće.
To je sasvim zaboravljeno u nepotrebnoj trivijalnosti
Zato je moja nova faza rada
škola tajni.
Vi radite u svijetu gdje već postoje putevi,
kuće su već tu,
vi ne treba da ih gradite.
Fabrike već postoje...
hiljadama godina je svijet
sve to stvarao.
Zato vi možete sprovesti - pet sati rada,
pet dana je dovoljno.
Za vikend
možete meditirati,
vi možte ući u tišinu ili poći
na neko usamljeno mjesto i samo se opustiti.
A tokom godine ćete biti sposobni
da zaradite toliko novca, da uštedite toliko mnogo novca,
da možete doći ovdje
na mjesec dana, dva mjeseca, tri mjeseca...
onoliko koliko možete priuš***.
I biti sa mnom
ne podrazumijeva neki rad.
Tada je boravak sa mnom
samo radost,
slavlje,
meditacija,
pjevanje, plesanje.
Ta tri mjeseca su jednostavno
praznik.
Vi zaboravljate svijet za ta tri mjeseca.
To je čisto traganje za istinom.
A nakon tri mjeseca,
sve što ste naučili,
nastavite i kući;
vi ćete naći vremana za to.
Pet sati radite -
imate dovoljno vremena;
možete odvojiti makar dva sata
za sebe.
I ne samo to...
kada živite sa mnom
postoji
mogućnosti
da me počnete smatrati garantom
jer sam ja uvijek ovdje.
Devet mjeseci odsustva
će vas približiti meni,
jer udaljenost stvara žudnju,
stvara ljubav,
stvara razumijevanje.
Zato ćete svake godine dolaziti, odlaziti.
Uvijek kada možete omogućiti... vi možete doći i dva puta.
Vi nećete biti nikome na teretu,
i nema potrebe da neko dominira vama;
nema potrebe za bilo kakvom
strogom
disciplinom
koju rad treba.
Nema koordinatora,
zato mi možemo izbjeći ulogu moći.
Zato naše obije
komune pomažu
da nas dovedu do trenutka gdje možemo početi sa
školom tajni.
Bez te dvije komune, to bi bilo nemoguće.
To je moj način
gledanja na stvari.
Čak i propusti
vas dovode bliže
uspjehu,
jer van svaki neuspjeh daje uvid
što je bilo loše,
kako je to postalo loše.
Zato su oba eksperimenta bili
veoma značajni.
A sada samo u pozicji
da stvorimo
sasvim drugačije mjesto,
koje će biti jednostavno festival
tokom čitave godine.
Ljudi će dolaziti i odlaziti.
Oni će odavde uzeti sve što mogu naučiti i iskoristiti to
u svijetu,
a onda će ponovo doći
da to obnove, da osvježe,
da odu dalje, dublje.
Samo će određeno uslužno osoblje
biti ovdje da se brine o vama.
Autorska prava© Osho internacionalna fondacija.
www.OSHO.com/copyright
OSHO je registrovani zaštićeni znak OSHO internacionalne fondacije.