Tip:
Highlight text to annotate it
X
Pročitajte za trenutak sledeće.
Kako je bilo?
Frustrirajuće?
Sporo?
O čemu se radilo u ovim rečenicama?
One su u stvari simulacija
iskustva disleksije,
napravljena da vas natera da dešifrujete svaku reč.
Oni sa disleksijom se suočavaju sa tim sporim i mučnim tempom
svaki put kad čitaju.
Većina ljudi kada misli o disleksiji,
misli o viđenju slova i reči unatraške
kao na primer "b" i "d" i obrnuto
ili možda misle da ljudi sa disleksijom
vide "saw" kao "was".
Istina je ta da ljudi sa disleksijom
vide stvari na isti način kao i svi ostali.
Disleksija je prouzrokovana problemom fonološke obrade
što znači da ljudi koji su njome pogođeni
imaju problema ne da vide jezik
nego da manipulišu njime.
Na primer, ako čujete reč "mačka"
i onda vas neko pita: "Ako uklonite "m"
koju reč ćete dobiti?"
"Ačka"
Ovo može biti teško onima koji imaju disleksiju.
Reč koja stoji sama za sebe,
kao na primer "fantastično",
učenici sa disleksijom moraju da razbiju
na delove da bi je pročitali:
fan,
tas,
tič, no.
Vreme koje provedu u dešifrovanju otežava im
da idu u korak sa vršnjacima
i postignu dovoljno razumevanje.
Fonetsko sricanje reči
kao š-t-a-p
za "štap"
i p-r-i-j-a-t-e-lj-i
za "prijatelji"
je takođe uobičajeno.
Ove teškoće su rasprostranjenije i više variraju
nego što se obično misli.
Disleksija pogađa jednu od pet osoba.
Javlja se u kontinuitetu.
Jedna osoba može imati blagu disleksiju
dok sledeća ima težak oblik.
Disleksija se takođe javlja u porodicama.
Uobičajeno je videti jednog člana porodice
koji ima problema u sricanju
dok drugi član porodice
ima ozbiljne teškoće da dešifruje čak i jednosložne reči
kao "lov".
Kontinuitet i raspodela disleksije
govori nam da treba da imamo u vidu širi princip
kad posmatramo kako mozak onih koji imaju disleksiju
obrađuje jezik.
Neurološka raznolikost je ideja da
zbog toga što naši mozgovi pokazuju razlike
u strukturi i funkcionisanju,
ne bi trebalo da žurimo da označimo
svako odstupanje od "norme"
kao patološki poremećaj
ili odbacimo ljude koji žive sa ovim varijacijama
kao "defektne".
Ljudi sa neurobiološkim varijacijama kao što je disleksija,
uključujući i tako kreativne i inventivne osobe
kao što su: Pikaso,
Muhamed Ali,
Vupi Goldberg,
Stiven Spilberg
i Šer,
očigledno imaju sve sposobnosti
da budu sjajni i uspešni u životu.
Evo tog posebnog načina
na koji rade mozgovi onih sa disleksijom.
Mozak je podeljen na dve hemisfere.
Leva hemisfera je uopšte uzev zadužena za jezik
i na kraju i za čitanje,
dok desna obično rukovodi prostornim aktivnostima.
Ispitivanja funkcionalnom magnetnom rezonancom su otkrila
da se mozak onih koji imaju disleksiju
više oslanja na desnu hemisferu i čeoni režanj
nego mozak onih koji je nemaju.
To znači da kad oni čitaju reč,
potreban je duži put kroz njihov mozak
i može da zakasni u čeoni režanj.
Zbog ove neurobiološke greške
oni čitaju sa više teškoća.
Ali oni koji imaju disleksiju
mogu fizički da promene svoj mozak
i poboljšaju svoje čitanje
pomoću intenzivne, multi-senzorne intervencije
koja raščlanjuje jezik
i uči čitaoca da dešifruje
na osnovu vrsta slogova i pravila za sricanje.
Mozak onih sa disleksijom
počinje efikasnije da koristi
levu hemisferu dok čita
i njihovo čitanje se poboljšava.
Intervencija funkcioniše
jer locira disleksiju primereno
kao funkcionalnu varijaciju mozga
koja prirodno, pokazuje sve vrste varijacija
od jedne osobe do druge.
Neurološka raznolikost naglašava ovaj
spektar funkcija mozga kod svih ljudi
i govori nam da, da bismo bolje razumeli perspektive
onih oko nas,
trebalo bi da pokušamo ne samo da vidimo svet njihovim očima
već da ga razumemo njihovim mozgom.