Tip:
Highlight text to annotate it
X
Zdravo, hvala na ovom uvodu.
Fizičar je čovek
ili žena,
ako je žena, pre biste rekli fizičarka,
to je neko
ko treba da reši dva problema:
prvi je da odredi
postojeću vezu
teorija fizike za opisivanje stvarnosti,
prirode, fizičkog sveta
i stvarnog sveta.
Da li ove teorije
kažu nešto o prirodi?
Da li se povezuju sa njom?
Da li se podudaraju lokalno
ili lutaju?
Da li opisuju nedostatak jasnoće?
Da bi odgovorili na to pitanje,
fizičari izvode eksperimente
na svim mogućim nivoima,
neki put u velikom obimu,
da bi videli da li njihove teorije
odgovaraju delimično ili potpuno
fizičkoj stvarnosti.
Drugi problem o kom manje pričamo je
da odredimo vezu koju treba da napravimo
između onog što zovemo fizika
i običnog jezika.
Kako možemo da sprovedemo to što znamo?
Od Galileja, prirodni jezik fizike
bio je matematika.
Fizičari pišu jednačine.
Matematika je nekako kao razgovor na kineskom,
za mnoge od nas
i Lakan je to lepo rekao:
"Nemaju svi sreću da govore kineski na svom jeziku",
tako da, ako želite da prevedete opštoj publici
znanje koje ste stekli zahvaljujući fizici,
moramo da zaronimo u jezik,
da u njega ugradimo u neku vrstu stranog jezika
koji će nam obezbediti način da se izrazimo
na svom jeziku, posle rada na njemu,
čemu nas je fizika naučila.
To je pitanje koje me danas zanima
i baviću se njime birajući temu - poreklo svemira.
Da li zaista pričamo o poreklu svemira?
Da li način na koji pričamo o njemu obelodanjuje
šta znamo o poreklu svemira?
To je skoro politička tema,
kao što znate,
stav o tome šta je poreklo svemira
uvek ukazuje na postizanje određene moći *** ljudskim umovima.
Neki ljudi nam govore o poreklu svemira kao da su
upravo doleteli iz njega na svemirskom brodu.
Šta govorimo o poreklu svemira?
U 20. veku, kao što znate,
otkrili smo da je svemir imao istoriju
koja se još uvek piše.
Kada kažem svemir, mislim na svemir.
Ne mislim na njegov deo.
Mislim na svemir kao nešto
što je fizičko, kao telo.
Dugo su ljudi mislili da je svemir obloga svih fizičkih elemenata,
u stvari, on je fizički element,
fizičko telo koje ima opšte osobine
koje se ne mogu svesti na posebne osobine.
Kako smo to otkrili?
Kroz dva uzastopna događaja.
Prvo, kad je Ajnštajn razvio 1915.,
u stvari od 1907. do 1915. radio je na
novoj teoriji gravitacije,
koja se zove teorija opšteg relativiteta.
Tu teoriju koristimo da opišemo svemir
-- jer je gravitacija ono što dominira u velikoj meri --
i omogućava -- mislim na teoriju --
da primenimo takve fizičke osobine
na svemir.
Na primer, opšta zakrivljenost određena je
svojom materijom i sadržajem energije.
Drugi događaj je otkriće koje
dolazi od astronoma Habla, koji je posmatrao
pomeranje galaksija
i shvatio, kasnih 1920-ih godina,
da se galaksije udaljavaju jedna od druge mnogo brže
ukoliko su udaljenije jedna od druge.
Kad ova dva događaja stavite zajedno
i kad izvršite ekstrapolaciju prema prošlosti,
smatrajući da vreme ide unazad,
idete sve više u prošlost,
primetite da što je svemir više u prošlosti,
on je sve manji,
sve gušći i sve vreliji.
I dok pravite ekstrapolaciju do kraja,
stižete do onoga što se zove početni singularitet.
To je precizni svemir,
precizni ne znači da je tu stigao na vreme.
To znači da ima veličinu tačke.
Velik je kao tačka, njegova gustina je beskonačna
i njegova temperatura takođe.
Ovaj inicijalni singularitet se često asocira sa nultim vremenom
koje se zove Veliki prasak.
Ovaj izraz je smišljen 1950.,
svima vam je poznat.
Sledeća stvar je zanimljiva,
budući da se ovo naučno otkriće desilo
u našoj kulturi,
koja promoviše ideju da je svemir stvoren.
Postoji povezanost između onoga
što smo nasledili iz svoje kulture -- svemir je stvoren --
i naučnog otkrića,
koje nam kaže da je svemir postao od inicijalnog singulariteta
koji je stvorio sve što postoji:
prostor, vreme, materiju, radijaciju, energiju itd.
Očigledno, kada je došlo do ovog preklapanja,
pojavila su se metafizička pitanja:
šta je bilo pre nultog vremena?
Kako je moguće da je svemir postao ni iz čega?
Da li je bog ili neko transcendentalno biće imalo ulogu u tome?
Šta je bila kosmiča šibica? Itd...
To je fascinantno pitanje, koje ne smemo kočiti
jer podstiče na razmišljanje.
Ali pitanje je preuranjeno.
Preuranjeno je jer ova pitanja ne postavlja
savremena kosmologija.
Moramo da uzmemo u obzir činjenicu da kad vršim ekstrapolaciju ka prošlosti
i stignem do inicijalnog singulariteta,
u stvari pre njega,
stižem do ekstremnih fizičkih uslova - jako velike energije,
čestice sadrže više energije nego brzi voz,
vrlo visoke temeperature --
čestice tog svemira
trpe mnogo veće sile nego što je gravitacija.
One podnose elektromagnetne sile,
nuklearne sile.
Ipak teorija opšteg relativiteta,
koju sam koristio da ekstrapoliram,
ne objašnjava ove sile
jer ona objašnjava samo gravitaciju.
Ona se zove teorija opšteg relativiteta,
ali u stvari, to je specifična teorija gravitacije.
Zaista, došao sam do jednog mesta
gde jednačine opšteg relativiteta postaju netačne.
I to ne zato što su matematički netačne,
već zbog toga što više ne opisuju fizički svet
koji odgovara fizičkim uslovima koje sam upravo napomenuo.
Mesto odakle više ne mogu da radim ekstrapolaciju
se zove Plankov zid.
Nalazi se na samom početku.
Ono što ne znam, ne mogu reći,
šta se dešavalo pre Plankovog zida,
pojam prostor-vreme postaje problem
i ne mogu da govorim ni o nultom vremenu.
Istorija se tu ne završava,
jer veoma dugo, oko dvadeset godina,
mnogi teoretičari fizike su
pokušavali da smisle teorijski okvir
da bi prešli preko tog Plankovog zida,
da naprave neku formu, nov koncept u fizici,
koji bi nam omogućio da opišemo
gravitaciju, elektromagnetne sile i nuklearne sile.
Ako imamo takvu teoriju,
onda smo intelektualno opremljeni
da pređemo Plankov zid
i da kažemo šta je bilo pre.
Možda ste čuli za teoriju superstruna,
koja je u ovoj istraživačkoj kategoriji
i pokušava da pređe preko Plankovog zida,
uzimajući u obzir više od 4 dimenzije prostor-vremena --
razmatra 10-dimenzionalni prostor-vreme.
Postoje i druge teorije u malom obimu, koje smatraju,
da prostor-vreme nije gladak i kontinualan kako ga obično zamišljamo,
već je granularan.
On je razdvojen, takoreći.
Ukratko, postoji nekoliko ideja koje su testirane,
ali one nam ne dopuštaju da opišemo rani svemir veoma tačno,
jer npr. uzmimo u obzir teoriju struna,
čestice su opisane kao opruge,
koje su toliko isprepletane da su proračuni nemogući.
Jednostavno, uspevamo samo da napravimo neku vrstu aproksimacije,
pojednostavljujemo jednačine.
Ovo nam omogućava da napravimo scenarije.
Npr., ako pogledamo scenario koji se vezuje za teoriju superstruna,
vidimo da ona predviđa da
ni u jednom istorjiskom momentu
i ni na jednom mestu u prostoru,
svemir nije mogao da ima višu temperaturu od određene maksimalne
koja je veoma visoka, ali nije beskonačna.
Ovo znači da inicijalni singularitet
koji se asocira sa prvim modelom Velikog praska
i koji je uzeo u obzir samo gravitaciju sa Ajnštajnovom teorijom,
taj singularitet ne postoji više u teoriji struna.
On je nestao i možemo reći da u ovom okviru
nultog vremena, sa kojim povezujemo Veliki prasak,
on ima loš trenutak.
Ono što je smešno ovde, je
da dok posmatrate šta se dešava sa ostalim teorijama,
drugim teorijskim razmatranjima,
stižemo do istog zaključka.
Singularitet nestaje i Veliki prasak, kako smo ga zamišljali
se zamenjuje sa nečim što nazivamo prelaznom fazom.
Znači, postoji svemir koji se skuplja,
postaje sve gušći i gušći,
dostiže maksimalnu temperaturu koju dopušta teorija struna,
a onda kada je dostigne, očigledno ne može dalje da se skuplja
tako da se odbija od sebe -- singularitet više ne postoji,
nema više nultog vremena, nema više Velikog praska u uobičajenom smislu.
Dakle, zaključak je
da nemamo naučni dokaz
da svemir ima poreklo,
mislim na poreklo u radikalnom smislu,
a to je da odsustvo nečega postaje nešto.
Nemamo nikakav dokaz da je nekad bilo ništa.
Drugi zaključak je da to zaista
ne dokazuje da svemir nije imao poreklo.
To samo dokazuje da ga nauka nije dobila.
Možemo se zapitati: ako je svemir imao početak,
da li bismo to mogli opisati?
Da li bismo mogli da ga shvatimo?
Da li bismo mogli da ga opišemo?
Moj odgovor je - ne.
Jer objasniti početak,
znači biti u stanju reći kako ništa ili totalno odsustvo ičega,
može postati nešto.
Za takvo objašnjenje
moramo da ničemu damo
neke osobine koje dozvoljavaju da prestane da bude ništa.
Treba da postavimo neku vrstu jajeta
iz kog će moći da se izlegne nešto drugo, a ne ono samo.
Ali jaje smešteno u ništa
je jaje.
Tako da smo ovde ulovljeni u nejasnoću
na koju su grčki filozofi aludirali
i koja eksplodira pred nama danas 2011.,
zbog savremene kosmologije.
Moj zaključak je sledeći.
Postoji jedna anegdota.
Znate da je pre nekoliko godina, papa Jovan Pavle II
sreo astrofizičara Stivena Hokinga u Vatikanu.
Navodno, na kraju njihovog razgovora,
Jovan Pavle II je rekao Stivenu Hokingu:
"Gospodine astrofizičaru,
složili smo se, ono što je nastalo nakon Velikog praska,
je Vaše, ono što je nastalo pre,
je naše." (Smeh)
Mislim da, uzimajući u obzir sve što sam vam upravo ispričao
ta anegdota, koja je smešna, vi ste se zaista smejali,
zaslužuje -- uticaj te anegdote,
zaslužuje dalje preispitivanje.
Zahvaljujem vam se na pažnji.
(Aplauz)