Tip:
Highlight text to annotate it
X
O, zdravo. Rat! Volimo ga, zar ne?
Uništavati stvari, gledati ljude kako pate i umiru...zaista uzbudljivo!
Nasilje, dominacija, osveta i ostale odlike ove takmičarske
fascinacije ratovanjem očigledno dominiraju našim medijima
dok filmovi, televizija i drugi mediji
stalno veličaju i podržavaju gest sukoba.
Pokazalo se da prosečno dete
na Zapadu, do svoje 14-te godine
vidi preko 8000 prizora ubistava.
Znajući ovo, zapitate se:
da li umetnost imitira život ili život imitira umetnost?
Isto tako, zar nije interesantno kako većina nas Amerikanaca mirno spava noću
dok naše vojne snage rutinski napadaju,
ubijaju i pljačkaju druge narode.
Istorijski gledano, to su činile sve svetske imperije,
ali ovog puta uz preko milion civilnih žrtava širom sveta
samo u toku prošle decenije, a među njima je mnogo žena i dece.
Ipak, ista američka kultura biva zgrožena, užasnuta i zbunjena
kada neki tip uleti u školsko dvorište u Americi
i nasumice ubije dvadesetoro dece.
Pitam vas, kako razlikujemo važnost
kada je u pitanju smrt različitih grupa ljudi?
Šta nas čini toliko posebnima?
I dok je istorija puna ksenofobnih, rasističkih, religijskih
i nacionalističkih shvatanja koja su služila kao zgodno opravdanje za
spoljašnju dehumanizaciju, potčinjavanje i imperijalnu zloupotrebu moći,
javila se jedna gotovo neprimentna, ali temeljna naučna istina:
danas, svaka osoba na svetu može da prati svoje poreklo
do zajedničkog ženskog pretka koji je živeo pre skoro 200.000 godina.
„Mitohondrijska Eva“, kako je danas zovu,
dokazuje da smo svi zaista jedna porodica.
Slično, planeta Zemlja, kao stanište naše porodice, ne poznaje podelu.
Ona je ujednačen, sinergistički sistem, potpuno povezan u svakom trenutku.
Ona ne zna šta je narod, političar ili rasista;
u tom smislu, ne poznaje takve ljudske pojmove
jer podela jednostavno ne postoji
u prirodnom uređenju kome svi nepobitno podležemo.
Mark Tven je zapisao:
„Čovek je jedini patriota. Izdvoji se u posebnu državu,
pod sopstvenom zastavom, ruga se drugim narodima,
pri ruci ima mnogobrojne i vrlo skupe uniformisane ubice,
kako bi otimao deliće država drugih ljudi,
a istovremeno sačuvao svoju.
U predasima između kampanja, on sapere krv sa ruku,
i radi na ‘sveopštem bratstvu ljudi‘ – rečima.“
I dok svi volimo da samo rečima podržavamo ideju mira i saradnje,
ističući ikone poput Gandija ili Martina Lutera Kinga,
nešto ispod površine nas očigledno koči.
Znamo sigurno da
ako bismo uzeli novac za vojne budžete svih država na planeti
(desetine triliona dolara samo tokom proteklih četvrt veka)
i usmerili taj kapital na stvaranje naprednog, inteligentnog
i efikasnog sistema za upravljanje Zemljom i zadovoljavanje potreba ljudi,
ne samo da bi siromaštvo i većina nepravdi nestali iz života ljudi širom sveta,
već bi naša napredna sposobnost da stvaramo, gradimo i poboljšavamo,
umesto da pljačkamo i uništavamo,
mogla da lansira porodicu ljudi u doba napretka
kakav do sada nije viđen.
Zamislite da iz američkog Pentagona ili Britanske baze Nortvud
kao i iz svih svetskih vojnih centara,
izbacimo sve te vojne zaluđenike napolje...
Izvinjavam se. Nisam hteo da zvučim grubo,
ali nešto ćemo morati da uradimo s njima.
Možda možemo sve da ih pošaljemo u Veliki Kanjon
i pustimo ih da se dobro ispremlate međusobno,
pa će tako valjda izbaciti agresivnost iz sebe i nastaviti dalje.
Ne znam, smislićemo nešto kasnije.
Nakon toga, mi, kao inteligentna, zrela porodica ljudi
sada zainteresovana da poboljša život svih,
iskoristimo tu neverovatnu tehnologiju kao pomoć stvarnom razvojnom napretku.
Zamislite da Projekat Menhetn, u kome je učestvovalo oko 130.000 ljudi,
uglavnom naučnika i tehničara, nije bio posvećen
izgradnji bombe čija razorna moć do tada nije viđena,
već da je ta energija zajedništva iskorišćena za rešavanje stvarnih globalnih problema,
možda upravo onih
koji su i pobudili interesovanje za rat.
Odveć glorifikovana, romantizovana opsesija takmičenjem,
sticanjem nadmoći i sukobom, danas dotiče gotovo svaki aspekt naših života.
I ne samo da objavljujemo rat gotovo svemu što nas nervira:
„rat protiv droge“, „rat protiv siromaštva“ , „rat protiv kriminala“
„rat protiv terorizma“ , „rat protiv kancera“ i čega sve još;
već isto tako, pored gotovo neprekidnih nacionalističkih ratova,
živimo u stalnom stanju uobičajenog, „klasnog“ rata
gde se svakodnevno međusobno sukobljavamo
radi nepotrebnog ekonomskog opstanka i iluzije statusa.
Činjenica je da je pokrenuto nešto što nas
sve drži na višestrukoj ratnoj stazi.
Nešto u našoj psihologiji, samim tim i sociologiji, nas stalno tera
da pravdamo takve šeme, a kao što će ova epizoda pokazati,
izgleda da postoji nešto u osnovi
samog društveno-ekonomskog stanja:
osnovi koja je dovela do razvoja stalno šireće destruktivne neuroze,
tako karakteristične za kulturu u padu.
Od kreatora trilogije Zeitgeist
dolazi najgori reality show svih vremena
the real one
GMP Films presents
Kultura u padu
Vaš vodič: Piter Džozef