Tip:
Highlight text to annotate it
X
Ja sam Džulija i imam 17 godina.
Moji roditelji su iz Argentine
i celog života sam odrastala u Menhentnu
i išla u školu u Bronksu.
Mislim da dosta srednjih škola
pokušava da svoje učenike smesti
na najbolje koledže.
Zbog toga što je način merenja učenika
brojevima tako okrutan,
mislim da državne škole ubijaju kreativnost.
Mere učenike brojevima.
Učenicima samo daju podsticaj
da uče za dobru ocenu,
ali ništa više od toga.
Verovatno samo zagrebem površinu
samo da bih položila testove većinu vremena.
U hodnicima uglavnom čujete
koji projekti su na redu, koje ocene ste dobili,
kako ćete sve to uklopiti u svoj dan.
Na času, pola učenika spava pognute glave
jer su bili budni celu noć
učeći za testove.
Jedina podrška koju zaista dobijamo
je od naših savetnika u vezi sa tim na koji koledž da se prijavimo,
koje predmete da uzmemo.
"Potreban ti je napredni kurs iz nauke da bi otišla na blablabla."
Ali to nisam ja.
Veoma me interesuje istorija umetnosti
i mikro i makroekonomija.
Oba profesora su neverovatno inteligentni,
i vole da pričaju o onome što znaju u vezi sa predmetom.
Moj profesor mikro/makroekonomije sedi za svojim stolom,
i ne daje samo svoja mišljenja
nego i iz svih videa koje je gledao, članaka koje je pročitao,
sve što se sada dešava
i što je nekako povezano, i sve izvlači niotkuda
i dovodi do teme o kojoj pričamo,
što neće biti na testu
ali temu čini nekako stvarnom.
Nikada nisam zamišljala da ću voleti ekonomiju.
Najbolji način na koji učim je direktno iskustvo,
nešto što me može odvesti van učionice.
Mislim da je najbolje obrazovanje
ono koje vas uči kako da govorite
i mislite sami za sebe.
To je mnogo vrednije
od toga da samo položite testove.